Vlč. Roko Kaštelan (30), svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, više je puta u mladosti čuo kako će u životu biti "nitko i ništa". Danas se pak brine za vjerske potrebe nekoliko tisuća župljana u jednoj od najmlađih i najaktivnijh župa u Hrvatskoj, onoj Gospe od Otoka u Solinu. U razgovoru za Bitno.net priča kako je od tjeskobnog djeteta bez perspektive, preko člana Torcide na meti talijanskog pravosuđa, došao do ispunjenja životnog poziva.
Upravo je Kaštelan bio među svećenicima i ostalim vjernicima koji su sudionicima Ultra Europe festivala posljednje tri večer besplatno dijelio vodu.
Dolazim iz Zakučca, malog sela pokraj Omiša. Odrastao sam u običnoj, kršćanskoj obitelji, tipičnoj za taj kraj. Otac i majka naporno su radili kako bi bratu i meni omogućili bezbrižan dječji život. S nama su još živjeli baka i djed, teta te dva strica (braća blizanci) koji su praktički bili naši odgajatelji te jedni od stupova života. Družili su se s nama, učili nas voziti bicikl, vodili nas u kino… Sve je funkcioniralo, djetinjstvo je bilo sretno i bezbrižno. Premda se u to vrijeme odvijao rat, ja ga nisam osjetio.
Kad sam imao sedam godina idilu je prekinula smrt jednog od stričeva. Imao je 24 godine. Oko mene nastupila je velika patnja, ljudi su se teško mirili s gubitkom mladog života, osobito baka i djed koji su već ranije izgubili jednog sina. To se odrazilo i na mene. U tako mladoj dobi susreo sam se s nečim što nisam mogao kontrolirati, doveden sam pred gotov čin koji sam morao prihvatiti, a nisam uspijevao… Događaj me u potpunosti promijenio. Prvi put počeo sam se bojati za svoj život, razmišljao sam o egzistencijalnim pitanjima: Tko sam ja? Postoji li Bog? Što je patnja? Rekao bih da sam prerano odrastao.
Odlučio sam provjeriti postoji li Bog
S osam godina napravio sam najveću glupost u životu, glupost koja je jasno odražavala moje nesnalaženje prožeto s jedne strane dječjom zaigranošću, a s druge zabrinutošću. Ispred obiteljske kuće u Omišu postoji nizbrdica koja vodi na prilično prometnu glavnu cestu. Tu sam nizbrdicu odlučio iskoristiti kao poligon da provjerim postoji li Bog. Sjeo sam na bicikl, zatvorio oči i spustio se niz nizbrdicu preko glavne ceste. Moj dječji mozak razmišljao je da će me Bog, ako je doista tu, čuvati i da me niti jedan auto neće udariti. Nekim čudom prošao sam bez posljedica, ali možete zamisliti u kakvom sam stanju bio kada sam se odlučio na takav potez. Moji roditelji, naravno, nisu znali za ludost koju sam učinio. Općenito kaos koji sam proživljavao u sebi nije bio vidljiv izvana.
U 5. ili 6. razredu osnovne škole počeli su pravi problemi. Često sam se znao naći s krivim društvom na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ponekad sam trpio posljedice i zbog tuđih zlodjela. Sjećam se kad je policija prvi put došla k nama doma. Imao sam 11 godina i optužili su me da sam razbio staklo na nekom kamionu. Nisam to učinio, ali sam već tada bio kriv za sve…
U školi nisu previše marili za mene, odrađivao sam minimum svojih obveza, ali sam bio u lošem psihičkom stanju, depresivan, zatvoren… Tinejdžerske godine, oko mene sve buja, a ja u nekom drugom svijetu. No okolina to nije primjećivala.
Što se tiče Crkve, moja obitelj redovito je nedjeljom išla na svetu misu. Do krizme su i mene „tjerali“, ali nikada liturgiju nisam doživljavao na razini koja bi me zadovoljila. Tu nije bilo osobnog susreta s Isusom Kristom, što je bit same euharistije, već se radilo isključivo o izvršavanju zakona. U takvim situacijama Krista pretvaramo u neku amajliju koju vadimo kada nam je potrebna. Umjesto želje za osobnim susretom s prijateljem, stvara se temelj za magijsko kršćanstvo.
Iz osnovne škole izašao sam načet, buntovan i anarhijski nastrojen. Na kraju 8. razreda ljudi se već nekako isprofiliraju, a za mene se govorilo da ću biti nitko i ništa. I sam sam se pomirio s činjenicom da ću ostatak života preživljavati. Dodatni problem stvarao mi je daltonizam, zbog čega su mi opcije daljnjeg školovanja bile ograničene. Kao klinac volio sam računala, ali sam na kraju upisao trogodišnju trgovačku školu u Omišu. Bila je to pogreška jer me ni škola ni struka nisu zanimali. Imao sam osjećaj da mi ništa ne polazi za rukom, nisam se uspijevao ostvariti. Utjehu sam pronašao u većoj slobodi koja dolazi s ulaskom u srednju školu: prva eksperimentiranja sa zabranjenim sredstvima, alkohol, cigarete… Moji grijesi postali su ozbiljniji i teži, a zapravo sam vapio i tražio ispunjenje.
Učlanio sam se u Torcidu i počeo aktivno pratiti nogomet. Znalo se da kad Hajduk igra, taj me dan nema na nastavi. Nitko me nije mogao spriječiti, pa ni moji roditelji. U jednom trenutku preuzeo sam ulogu najgoreg učenika u školi, prijetili su da će me izbaciti, ali sam nekako izgurao do kraja. Zadnji dan škole zapalio sam udžbenike i knjige.
I dalje su me mučila unutarnja depresivna stanja, osjećaji patnje i samoće. Imao sam prijatelje, ali si kao muško, pritom još visok i snažan, nisam dopuštao pokazati slabost. Svatko se na svoj način nosio s problemima, o njima nismo pričali, a nismo ih ni naučili rješavati. Tako su se slabosti i problemi samo gomilali na hrpu. Moj je život preuzimala tama, sve je oko mene bilo mračno. Ozbiljno sam razmišljao da okončam besmislen život, drugog izlaza nisam vidio. Ovo nije samo moja priča, već stvarnost mnogih mladih: tražimo budućnost, a ne možemo pronaći izlaz…
Nakon kemoterapije mislio sam da mogu raditi što hoću
Prva velika prekretnica dogodila se negdje oko 18. rođendana. Radio sam u jednom trgovačkom lancu i počeo patiti od bolova u ramenima i sličnih zdravstvenih problema. Ubrzo sam kao suvozač doživio prometnu nesreću, što je pogoršalo bolove. Odlučio sam otići na masažu za koju se ispostavilo da mi je spasila život. Naime, nakon tretmana pojavila se na mom vratu nekakva kvrga, a pratila ju je povišena temperatura. Mislio sam da je u pitanju obična viroza, ali sam ipak odlučio provjeriti o čemu se radi. Dobro da sam to učinio, jer su rezultati krvnih nalaza bili izrazito loši te su me hitno uputili u splitsku bolnicu. Ondje sam proveo cijeli dan na pretragama, ali nitko nije znao dijagnosticirati problem. Navečer oko 20 sati poslali su me na hematologiju gdje je liječnica pogledala moje nalaze i rekla mi da moram ostati u bolnici. Poludio sam i napravio scenu. Cijeli dan sam ovdje, nitko mi ništa ne govori i sad bih trebao ostati na odjelu? Nema šanse. Ili ćete mi dati dijagnozu ili odlazim doma. Liječnica me nagovarala da ostanem, a majka plakala… Na kraju su mi priopćili kako sumnjaju da imam Hodgkinov limfom koji se liječi kemoterapijom. Nisam znao o kakvoj se bolesti radi, osim da je maligno. Postoji više varijanti Hodgkinova limfoma, opasne i manje opasne, ali sama činjenica da neke od njih mogu biti smrtonosne me slomila. Došlo mi je da zaplačem nad vlastitim životom. Može li gore od ovoga? Čemu uopće živjeti, pitao sam se.
Krenuo sam na kemoterapije i na kraju, Bogu hvala, prošao „lišo“, kako bi mi Dalmatinci rekli. No te prve dane imao sam osjećaj da živim na granici života i smrti. Pacijent koji je ležao do mene na odjelu preminuo je, tu sam mogućnost prihvatio i kao vlastitu realnost.
Četiri mjeseca, dok sam primao kemoterapije, nisam izlazio iz kuće, dobio sam pažnju obitelji, ali sam ju počeo i iskorištavati. Nakon što sam ušao u remisiju jedino o čemu sam razmišljao bilo je kako se vratiti starom životu, uplatiti listić u kladionici, zapaliti cigaretu, popiti pivu i plakati nad sobom.
No dogodila se jedna promjena: savjest i strah – ono što čovjeka često drži da ne ode „do kraja“ – gotovo su nestali. Iskoristio sam roditeljsku senzibilnost nakon bolesti i krenuo ‘žestoko’. Htio sam ostaviti svoj trag u svijetu.
To sam odlučio učiniti preko Torcide kojoj sam se potpuno posvetio. Krenuo sam na gostovanja, više nisam htio propustiti niti jednu utakmicu. Napokon sam imao smisao, osjećao se kao dio nečega. Upoznao sam prijatelje koji su imali zajednički cilj. Među nama nije vladao individualizam, bili smo tu jedan za drugoga u dobru i zlu. Zabavljali smo se, putovali, navijali. Bio sam spreman dati cijelog sebe za ekipu i za Hajduk.
Nije sve bilo bajno, živjeli smo na rubu zakona. Redovito me zaustavljala policija, vršila pretres, legitimacije, zatvarala prijatelje… Pojavili su se i sukobi s roditeljima jer im se danima ne bih javljao, majka nije znala gdje sam i što radim.
U meni su se čak rađali mržnja i gnjev prema policajcima zbog konstantnih maltretiranja. Nisam ih poštivao i samo sam gledao kako da im vratim istom mjerom. Naravno, tu je i rivalstvo prema drugim navijačima. Nikada nisam odlazio na utakmice s mišlju da nekoga ubijem, ali ukrasti transparent, pa ako to podrazumijeva i razbiti nekome nos ili staklo na autu, bili su moja svakodnevica. Zvali su me Sarma i više me ljudi znalo pod tim nadimkom nego imenom i prezimenom. Mislio sam da nakon bolesti imam pravo voditi takav život.
Prijatelj nam je pričao da nas Bog ljubi, mislio sam da je lud
Kulminacija svega bila je u Milanu 2012. godine. Igrali su Inter i Hajduk i naši su pobijedili 2-0. U jednom trenutku oko stadiona je nastala “gužva”, nakon čega je nas dvadesetak završilo u talijanskom pritvoru gdje smo doživjeli novu razinu maltretiranja. S obzirom na to da sam se isticao svojom fizionomijom, inspektori su mislili da sam vođa skupine. Prijetili su nam, slikali zjenice za Interpolove tjeralice, držali u ćeliji punoj izmeta. Kasnije su nas prebacili u hodnik, no nije me bilo briga. Ostao sam hladan, legao na pod pored njih i išao spavati. Bio sam otupljen.
Na kraju nas je sud oslobodio, nisu imali dokaza protiv nas te smo se prljavi i smrdljivi autostopom vratili doma. Svi su znali što se dogodilo i svi su pričali o tome. Osjećao sam se kao narodni heroj, uživao gradeći svoj spomenik na zemlji. Sama moja pojava utjerivala je strah u kosti, imao sam poštovanje, no svejedno sam iznutra trunuo. Rupu koja je postajala sve veća pokušao sam ispuniti alkoholom, bludom… S 21-22 godine opet sam se pitao što ću raditi sa svojim životom. Nisam imao stalan posao, nisam imao ni djevojku s kojom bih razmišljao o stvaranju obitelji, a znao sam da u tom trenutku nisam ni sposoban za to.
Cijeli članak možete pročitati na ovom linku.