Splićanin Nenad Mogić, kapetan je duge plovidbe i Ice Pilot na ekspedicijskom brodu Seaventure koji se prije petnaestak dana vratio sa Antarktika, najveće ledene pustinje na svijetu u kojoj vladaju ekstremni uvjeti od presuhog preko prehladnog, pa sve do veoma vjetrovitog vremena, no usprkos svemu redovno plovi na putničkim brodovima već više od 30 godina.
Rođeni je Varošanin iz Biserove ulice, roditelji su mu radili u škveru i dobar dio muških članova obitelji živote su proveli navigavajući. To im je u krvi. Iako su svi bili strojari on je jedini nautičar. Srednju i Višu pomorsku školu je završio u Splitu, a, kako kaže, igrom slučaja krajem osamdesetih godina je s teretnih prešao na putničke brodove.
Kroz hijerarhiju se polako penjao prvo do drugog oficira, pa prvog, a onda i do kapetana. Više od 20 godina je kapetan po putničkim brodovima, a zadnjih godina provodi na ekspedicijskim brodovima s kojima plovi po Arktiku i Antarktiku kao Ice Pilot ili prevedeno stručnjak koji vozi brod u ledu po ekstremnim uvjetima na sjevernim i južnim područjima.
Netaknuti kontinent ekstremnih temperatura
Njegov je drugi dom postala Antarktika ili bijeli kontinent, kako ga još zovu. Ekspedicijski putnički brod Seaventure na kojem Nenad plovi visoke je klase za led i na njemu se nalazi 200 putnika koji imaju želju spoznati nešto novo, pogotovo u ekstremnim uvjetima ekspedicije. Putnici na takvim putovanjima su u pravilu obišli cijeli svijet dok im je još jedini kontinent ostao za posjetiti, onaj sedmi, upravo Antarktika.
- Antarktika , netaknuta i nedodirljiva priroda i životinjski svijet ih vuče zbog čega idu s nama na ta putovanja. Ukrcaj im je u gradu Ushuaia na otoku Isla Grande de Tierra del Fuego u Argentini. To je najjužniji grad na svijetu i važna luka u Beagle zaljevu. Odatle kreću na desetodnevno putovanje do Antarktike i natrag.
Prisjeća se kako je prvi put davne 1998. godine igrom slučaja završio na brodu za Antarktiku, a putovanje je trajalo mjesec dana. Tada je shvatio da je to neki drugi svijet gdje je čovjek zaista malen pred snagom prirode i gdje se mora ponašati upravo prema pravilima prirode. Kaže da se kao pomorac naučio na ekstremne uvjete od kojih nema strah već poštovanje prema moru i svemu onome što priroda daje.
Sezona putovanja po Antarktici je od studenog do ožujka, dok je na Arktiku i Grenlandu od lipnja do rujna. Najniža temperatura koju je doživio na svojim putovanjima je bila u Rossovom moru pred američkom bazom McMurdo na Antarktičkom kontinentu gdje se obavljaju kompletno sva istraživanja o povijesti zemaljske kugle i to na nama nezamislivih -37 stupnjeva Celzijusa. Tvrdi da na sjeveru nisu više toliko ekstremni uvjeti jer se zbog globalnog zatopljenja temperature kreću uglavnom oko nule.
Kapacitet putničkog broda Seaventure kao i većine ostalih ekspedicijskih brodova za led je 200- njak putnika i 80- ak članova posade i riječ je o brodu koji je izgrađen u Japanu, jedno vrijeme je bio pod njemačkim Hapag-Lloydom, dok je danas pod belgijskom kompanijom koji imaju taj jedini brod za ekspediciju.
Dvotjedno putovanje za 15.000 dolara
Devedesetih godina prošlog stoljeća najčešći putnici na putničkim brodovima za led su bili uglavnom Amerikanci i Japanci, kasnije su ih zamijenili Kinezi, a danas brojni drugi plove. Karta za dvotjedno putovanje iznosi 15 tisuća dolara po osobi, te se neki od njih iz godine u godinu ponovno vraćaju tim putovanjima jer svaki dan dolje je doživljaj.
U svojoj bogatoj karijeri od 26 godina putovanja po Antarktiku kapetan Mogić nikada do sada nije imao većih problema. No ipak ističe da čim se brodom krene sa čileanskog Cape Horna vozeći prema Antarktici prolaze se najnemirnija mora na svijetu. To je mjesto gdje se spajaju tri oceana Atlantski, Tihi i Južni ocean a prolaz se zove Drake.
Srećom današnja tehnika je toliko napredovala da u kratkom i realnom vremenu pomorci imaju sve vremenske prognoze koje im uveliko olakšavaju plovidbu tim nemirnim oceanima. Zahvaljujući točnim prognozama i navigacijama ciljano plove morima kako bi sigurno stigli na Antarktik. Na njegovom brodu ima još Hrvata, a u posljednje je vrijeme i sve više mladih pomoraca koji prihvaćaju izazov, te odlaze na ekspedicijske brodove koji su sve popularniji i traženiji.
- Da bi se netko ukrcao na takav brod osim iskustva mora proći određene treninge, testove i završni ispit. Osim posla na brodu još radim i na Pomorskoj akademiji u Engleskoj gdje podučavam navigaciju o ledu, a isto tako sam ovlašteni instruktor za predavanje o ledu od strane našeg ministarstva. U Hrvatskoj i Engleskoj držim predavanja koja su obavezna i za koja svaki časnik mora dobiti certifikat. Radim i kao predavač na simulatoru u training centru gdje vodim edukacije za sve tečajeve vezane uz navigaciju polarnim područjima.
Predavanja i edukacije mladih pomoraca
Prisjetio se kako je najduže na pučini proveo "u komadu" godinu dana davne 1981. godine dok je bio kadet, a nakon toga mu se znalo dogoditi da bi bio na moru po deset mjeseci. Srećom danas su se uvjeti promijenili, plovidba je kraća, a pomorcima dosta pomažu mediji pomoću kojih mogu stalno biti u kontaktu sa svojom obitelji.
Video pozivi su najčešći kod pomoraca kojima je tako olakšana prilagodba na odvojenost od najmilijih. Sjeća se kako je prije znao poslati pismo s broda svojoj obitelji, pa bi na kraju prije on došao s broda nego pismo u njihov poštanski sandučić. Iskusio je jedno i drugo, te priznaje da mu je ovo sada puno bolje.
Prije nešto više od dvije godine je postao IAATO Ambasador Antarktike što je u tom slučaju čast, a ne privilegija i zapravo bilo prvi put da to postane Hrvat i još to kapetan s obzirom da su to do tada to uvijek bili uglavnom istraživači. Kapetan se sjetio aplicirati za ambasadora tijekom čega je predstavio svoj program i zamisao zašto želi i može biti ambasador.
- Kroz predavanja mladim pomorcima, ali i učeći ih na brodu tajnama zanata uvijek sam u prilici promovirati Antarktiku. Komisija je to prepoznala i prihvatila nakon čega sam postao ambasador, a danas već tu funkciju imaju i druga dva kapetana kojima sam otvorio put. Prvi i osnovni razlog zašto sam to zatražio je bio da svo znanje koje sam prikupio tijekom godina prenesem na mlađe generacije i u tome stvarno uživam.
Stvarnost nije isto što i simulacija
Kada govori o surovim vremenskim uvjetima na Antarktiku mladim pomorcima najčešće savjetuje da poštuju okruženje u kojem se nalaze, te da ne donose ishitrene odluke. Mladim kolegama kroz treninge pokušava dokazati kako je realnost kroz prozor, a ne na ekranu.
To je svakodnevna borba ne samo na brodu nego i kroz simulatore koji su danas vrhunska tehnika u tom poslu. Ljudi se tu suočavaju sa virtualnim, a realnost je nešto sasvim drugo, tvrdi. Zato ih trenira i suočava s realnošću kako bi bili spremni kada dođu na brod.
Kada kapetan dođe s broda prvenstveno uživa s obitelji. Prvo mu je otići na Rivu i popiti kavu. Tada sjedi u miru i promatra civilizaciju. Tako može satima, kaže. Dođu mu i prijatelji s kojima odbija pričati o brodu jer ima tako važnijih stvari o kojima mogu razgovarati.
