Zoran Trnovec umjetnik je iz Virovitice koji oživljava motorine Tomose i na čijem se restauriranom motorinu Melnjak fotografirao te tako nama dodao na volej jednu lijepu priču.
Nema čovjeka starosti iznad četrdeset godina da neće znati što bi bili "Koza" ili "Ziko". I makar je Split nekad bio prepoznatljiv po Vespama, jer su tri četvrtine uvezenih talijanskih Pčelica za vrijeme bivše države završavale upravo u gradu pod Marjanom, rijetki će se naći Splićani, da su ljubitelji motora, da nisu barem jednom sjeli na kapodistrijansku zvijer. Poštari su pak druga pjesma, njima su popularne Koze mijenjale noge, pogotovo u ruralnim dijelovima i na otocima. I kako su se zadnjih dana mediji raspisali o igraču Hajduka koji je sjeo na Tomos Ziko u Hajdukovim bojama, a protiv Osijeka je Melnjak proslavio gol stiščući gas, nama nije preostalo drugo, nego vidjeti što se krije iza cijele priče. Budući da kolekcionar povećeg broja Tomosa iz Splita još ne želi u medije, u vezi projekta koji sprema, mi smo uhvatili umjetnika iz Virovitice koji daje novi život koperskim oldtimerima i vraća dobar dio starijih naših čitatelja u mladost.
Uhvatili smo splitskog zeta Zorana Trnovca upravo u Splitu gdje je suprugu doveo na utakmicu Hajduka te tako, štono se kaže, spojio ugodno s korisnim. I ovoga je puta Zoran iz Virovitice dovezao još nekoliko restauriranih Tomosića u nekadašnju svjetsku prijestolnicu Vespi, a suprugu je obradovao tako što ju je doveo pogledati pobjedu voljenoga joj Hajduka.
Zorane, otkud Vi na Poljudu?
"A eto, moja supruga je luda za Hajdukom, pa sam nju i maloga Nikolu doveo na utakmicu da im napravim radost. No, moram kazati iskreno, kako sam svakako nekoliko restauriranih Tomosa morao dovesti, pa smo spojili ugodno s korisnim."
Melnjak, zbog čije smo vas fotografije i uhvatili za nekoliko riječi vam je put nagradio pogotkom i lijepom proslavom.
"Kako sam se dogovorio s kolekcionarom da ne kazujem puno o priči koju spremamo, samo ću kazati kako je on odvezao nekoliko motora na stanicu za tehnički pregled. Tamo je fotografija nastala, a nakon toga je i njemu i meni poludio mobitel od poziva. Fotka je došla do medija i nema tko je nije prenio. Hvala Melnjaku na proslavi pogotka."
Otkud ljubav prema Tomosima?
"Otac mi je u šestom razredu kupio bicikl. U nas u Virovitici je ravno, nije kao u vas. Pa je očekivao da ću do malo udaljenije škole pedalirajući. Ali ja sam ga odmah sutra mijenjao za Zika. Taj je Automatik bio u kvaru, ali sam ga uspio popraviti i njime sam se vozio. Svi su ih imali i za razliku od Vespe nisi trebao imati vozačku dozvolu. Kasnije sam ja vozio zvijerke tipa Honde ili Yamahe, ali sam svoj mir, a nema tome tako davno, našao upravo u restauraciji Tomosa."
Kažu nam poznavatelji scene i kolekcionari da ste možda najbolji u svome poslu u Hrvatskoj.
"Ja vam to ne bih zvao poslom, to je meni zbilja hobi, kad mi dosadi i kad budem to shvaćao kao posao i tlaku ja ću znati prestati na vrijeme. U Virovitici i u bikerskim krugovima znaju da sam držao bikerski kafić, sve sam sam od interijera bio povario, isto tako sam imao i servis auspuha, pa kad je došlo do zasićenja jednostavno sam sve zatvorio. U restauraciji Tomosa sam se našao, to mi čini radost i evo, ljudima se sviđa moj rad."
Vaš je kafić bio kultni u Virovitici, kažu vaši sumještani da vam je i servis radio izvrsno.
"Tako je. Ali sve u svoje vrijeme. Kafić nam je krenuo silaznim putem kada je došla korona. Maćehinska Država nije ni nametima olakšala, pa kad sam vidio da se supruga i ja mučimo za badava odmah sam zatvorio. Od kafića mi je žao jedino ručno rađenog inventara koji ću staviti na prodaju. I veliki je problem što je mladost okrenuta cajkama, a to se u našu viziju ne uklapa nikako. A što se servisa auspuha tiče, i prije virusa je taj posao bio u padu, pa je bilo najpametnije zatvoriti i ne ići u minuse."
Rekli ste da vam se otac utrkivao motorima, je li to taj gen koji vas vuče oktanu?
"Je, ali možda je najzanimljivije od svega napisati kako je otac išao Pony expressom u posjet svom prijatelju u Poljsku, u posjet majci u Njemačku (majka mi je radila u Njemačkoj) i sve do Đerdapa. Tako kad netko kaže kako se u bivšoj državi nisu proizvodili sigurni i dobri proizvodi, primjer moga oca i njegovih putovanja to ne potvrđuje."
Zar veći novac ne leži u popravcima jačih i skupljih motora?
"Sigurno da leži, ali meni su Tomosi povratak u mladost i djetinjstvo. Čak se znam koji puta i štopati, budem kao dijete, rekord mi je rastaviti i sastaviti cijeloga za sat i pol. Popravim ja i restauriram kad me tko zamoli kakav drugi i jači motor, ali za Tomose mi se rodila neka posebna kemija. Prije ste stare Vespe mogli kupiti za par stotina eura, pitajte po Vespa klubovima kolika im je sad cijena. To vrijeme dolazi i s Tomosićima."
Pa kolika je cijena recimo popularnog Zika ili poštarima nekad omiljene Koze?
"Sve ovisi. Važno je da imaju valjane papire. Najveće prokletstvo Tomosima je bilo kada su se pojavili jeftini kineski skuteri. Tada su profitirali skupljači staroga željeza za koje se Tomose krenilo smatrati. To im je u jednu ruku napravilo i uslugu, jer se ono što nije valjalo zbilja pobacalo, a kako su se kineski motori pokazali upravo onom da koliko platiš u konačnici i dobiješ, Tomos motorima se vratila vrijednost. Neki se zbilja, koji su u originalnom stanju prodaju papreno. Pogotovo što sad Slovenci mogu kod nas kupovati bez ikakvog utega."
Vaš Hajdukov Tomos je postao hit, biste li se okušali napravit jedan Dinamov ili je utjecaj žene ipak velik?
"Ja nogomet ne pratim. Ustvari, pratim rijetko, ukoliko igra reprezentacija na nekom natjecanju pa svi gledaju. Ja odem u garažu raditi kad žena vikendom prati Hajduka i grize nokte. I makar je meni restauracija posao, tako bi mi i Dinamov bio, čini mi se da se zbog mira u kući taj Dinamov desiti neće. Da vam pravo kažem ne spava mi se u garaži (smijeh!)."
Tko vam najviše dovozi motore na restauraciju?
"Nećete vjerovati, ali ima dosta žena koje žele voziti Zika. Muškarci dovoze sve redom, ali nema pravila zbog kojeg se razloga upuštaju u kupnju ili restauraciju. Ja bih rekao da je to uglavnom romantika i povratak u dane mladosti. Ja volim restauraciju odraditi u ludim bojama, da upadaju u oči, a kako za cijenu jednog bicikla možete dobiti lijepo uređen motor, sada problem postaje što je imam sve manje vremena, a narudžbi sve više. Molim vas istaknite suradnju s mojim partnerima, bez njih bi posao bio puno teži. Imam čovjeka u tapetariji Laslo, da vam iskreno kažem, meštar ostavi sve i napravi mi sjedalo kad je žurno, a to je tako kvalitatna izrada da izgleda kao novo. Ove manje isticati neću, ali Laslo mi je za rokove stvarno spas."
Ovim smo Zoranovim riječima završili naš razgovor s ovim umjetnikom iz Virovitice koji romantiku Tomosa vraća na velika vrata. Zaželjeli smo mu još uspješnih restauracija i zadovoljnih klijenata. Za njegovu suprugu, koja je budnim okom pratila razgovor, držimo za riječ kako nijedan igrač Dinama, neće dobiti priliku fotografirati se na Zoranovom radu.
