Ivan Perlain je prije nekoliko dana proslavio 80. rođendan.
Radi se o čovjeku kojeg smo sasvim slučajno pronašli u zaleđu Omiša. Točnije, Ivan mirno živi u Rudinama nedaleko Blata na Cetini, a nama je otkrio neke crtice iz svoga života. U osamdeset godina stekao je brojna iskustva.
"Nama nije bolje pajdo. Nema nigdi niko. Više je špijuna nego ljudi"
Od toga da je sa svojim roditeljima nizao kilometre prelazeći Mosor do dugogodišnjeg rada u Francuskoj. U inozemstvo je otišao nakon navršene dvadeset i pete godine života.
- Puno sam radio kao dijete s pokojnim djedom i ocem. S 25 godina sam otišao u Francusku. Tada sam već imao 6 i pol godina staža i dvije godine vojske. U Francuskoj sam promijenio tri poduzeća i bio sam zadovoljan. Radio sam sa svima, od Kineza do Španjolaca pa sve do onih s Madagaskara. Nikada nisam imao nekoga da mi je bio dušmanin, a naši su najgori. Odma ti se rugaju i naprave nešto što ne treba. Puno sam tamo radio i na crno. Na birou sam bio dvanaest godina, ali nisam imao izbora. Da nisam radio na crno, bilo bi teško. Kada je došlo vrijeme za penziju, došao sam tu i rekli su mi da izvadim radni staž. Falilo mi je pet godina radnog staža za penziju i odmah mi je odbilo 50% za mirovinu. Tako da nisam dobio radničku, nego socijalnu penziju. Sve što naši ovdje rade su uzeli od Francuza. Zašto nisu uzeli od Skandinavaca ili Nijemaca? - podijelio je svoje mišljenje s nama Ivan.
Penzionerske dane provodi u rodnim Rudinama.
- Ovdje nas ima dvadesetak s djecom. Prije nas je bilo sigurno 300. Nitko s nikim ne govori. Nema društvenog života. Ako nekomu nešto kažeš, on ode ća. To je tako svugdi ovde. Imali smo desetak škola na ovom području, a sve je to danas više-manje prazno. Sada kažu da nam je bolje nego prije. Kome? Onima na vlasti možda? Nama nije bolje pajdo. Nema nigdi niko. Više je špijuna nego ljudi. Prije su žene iz Gata na glavi nosile košare i išle na pazar prodavati. Danas idu ljudi autima, a u njima ništa - kaže nam.
"Znali bi propješačiti i po 30 kilometara u jednom smjeru"
Sjeća se dana kada su pješačili preko Mosora, ali i prema Cetinskoj krajini, kako bi zaradili kruh za život.
- Išli smo od Donjeg Doca preko Ljutoga prema Mravincima, a do Omiša bi išli preko Zvečanja i Gata. Znali bi propješačiti i po 30 kilometara u jednom smjeru. Dobro bi se propješačilo do Sinja, gdje smo išli po kupus. U Turjake kod Sinja smo išli po pržinu. Svi smo bili veseli. Tako bi se išlo na silo, bilo je živo, pjevali smo svi na svoj način. Danas svak laže. Prije je rič bila zakon. Svi smo radili i bili zadovoljni. Danas misle kad se najidu, da je najbolje na svitu. Od toga nema ništa - govori nam Ivan.
Vratili smo se na sadašnjost. Kaže nam da njega koronavirus nije poremetio.
- Nije mi se ništa promijenilo. Pravi čovik ne triba mislit o tome kada će umrit. Ima onih koji se boje toga. Znaju me pitati bojim li se, ali ja im kažem da sam uvik u karanteni. Nitko mi ne dolazi. Nediljom ljudi tu igraju na balote, otiđem malo. Meni je to isto kao gripa. Netko je dobio, netko nije. Najgore mi je bilo kad su kukali da nemaju di popit kavu. Pa skuvaj je kući i pij di te volja - pomalo šaljivo priča o pošasti koja je poharala svijet.
Ivan se ne može priviknuti na moderno doba.
- Živcira me šta su ljudi poginili za ništa. Prije sam znao di ću pitat savjet, a sada ne znam to. Meni znaju danas kazati da im internetom pošaljem da sam živ zbog penzije. A kako ću ja to poslat, di vidite internet kod mene? Dva puta sam bio u Zagrebu zbog toga i nisu me tili primit. Vodio me nećak tamo - kazuje.
"Kako je danas došlo vrime, svakome bih preporučio da ide vanka"
Volio je planinarenje, ali godine su učinile svoje.
- Bio sam na Svetom Juri sedam puta. Sada me bole noge i ne mogu kao prije. Imam gore jednu staju i puno kvadrata šume. Do tamo ima dva dana hodanja. To je danas sve zareslo. Na vratima piše da su napravljena 1892. godine. To je danas zapušteno - pomalo će tužno.
Na kraju je uputio poruku mladima.
- Nastavite dobro raditi. Moj je savjet da se radi vani, a ovde troši. Ako se živi i troši tamo, to je isto kao i ovdje. Kako je danas došlo vrime, svakome bih preporučio da ide vanka. Mojih barem 30 je iz obitelji je otišlo vanka. Ovde te uzmu na privremeni posao, ne možeš uzeti kredit, oženit se i kupit stan. No, ako si neradnik, ne moraš nigdi ić radit - zaključio je Ivan.
