Uzbuđenje, iščekivanje, veselje, zabrinutost,... sve te emocije miješaju se roditeljima, naročito mamama s polaskom njihovog djeteta u vrtić. Sada samo na trenutak pokušajte zamisliti kako je tek djeci, oni su uzbuđeni ali i preplašeni jer za njih je to velika promjena, veća nego za roditelje. Oni su još mali, ne mogu sve dobro ni razumjeti, rutina na koju su navikli odjednom se mijenja i brojna djeca ne proživljavaju to najbolje. Ali ni pojedini roditelji pa odmah krenu negodovanja.
- Soba im je premalena, preko 20 djece u 30 kvadrata, nemaju dvorišta, ne znam tko to dozvoljava - žali se mama Marija.
- Plaču kada dođem ujutro i ostavljam svoje dijete, plaču kada dođem popodne. Imam osjećaj da neka djeca stalno plaču, ali da su tete jednostavno otupile na to i onda ih puste. Žao mi je djece, zbilja - kazuje nam mama Leona.
- Svaki dan mi dođe uprljane odjeće, neke fleke s majica ne mogu oprati niti sredstvima za uklanjanje fleka. Pa što rade s njima tamo? – pita se mama Marija K.
- Tko zna kada djece uopće presvlače pelene. Pitam se kada su mi danas maloj presvukli pelene, guza joj je ajme crvena i osuta otkako je u jaslicama. Oni njih tamo drže popišane i pokakane dok nije vrijeme za ići doma i onda ih minjaju jer znaju da ćemo ih sada skupiti pa eto neka budu čisti, da mi vidimo da su čiste pelene – smatra mama Antonija Š.
...
Sve ove mame imaju zajedničko jedno: dijete/djecu u vrtiću. I svaka od njih ima neku primjedbu ili više njih. Iz razgovora s njima doznajem kako su ovo upravo mame čije je dijete ove jeseni po prvi put krenulo u jaslice/vrtić. I svaka od njih je još uvijek zabrinuta za svoje dijete, skeptična, sve gleda pod povećalom, od jogurta, kruha i mliječnog namaza koji im se servira za doručak do bojanja vodenim bojicama kojima usput malo obojaju i odjeću koju su im one za taj dan brižno oprale i ispeglale za odlazak i boravak u vrtiću.
- Ostavim je danas, plače par minuta pa se smiri i onda odem iz hodnika. Uvijek inače ostanem iza vrata dok se ne smiri. Kad odem plače, kad dođem plače. Danas je tulila čitav ručak u vrtiću i ni žlicu nije pojela. Vode neće da uzme, a ne hranu. Ne znam kako neće, doma sve jede. Vjerojatno se te tete ne trude dovoljno nego ako hoće hoće, ako neće imaju one drugog posla – žali se dalje mama Leona čija kćer ima 2 i pol godine i po svemu sudeći još uvijek nije prihvatila vrtić. Ujedno je ovo mami i kćeri prvo duže odvajanje i kao takvo zahtijeva period adaptacije.
Roditelji odgajatelje trebaju prihvatiti kao saveznike
Razgovarali smo s odgajateljicom Anitom iz jednog splitskog vrtića koja svake godine prolazi, kako s djecom tako i s roditeljima, upravo kroz ovaj proces tijekom kojeg se dijete prilagođava na novi prostor, odgajatelje, drugu djecu, ritam i pravila vrtića te je u tom periodu koji je za dijete zahtjevan moguće očekivati promjene u djetetovom ponašanju, doživljavanju odnosno općenito funkcioniranju.
- Neka djeca se bez teškoća priviknu na nove okolnosti, dok je drugima potrebno određeno vrijeme za to. Obično je riječ o prvim tjednima boravka u jaslicama/vrtiću no kriza odvajanja može se pojaviti kasnije, nakon što je dijete prvih tjedana dobro funkcioniralo u grupi odnosno bez teškoća se odvojilo od roditelja – pojašnjava 'teta' Anita držeći u krilu malenog Marka koji traži utjehu u njenom zagrljaju.
Jako je bitno u samom početku da roditelji odgajatelje prihvate kao saveznike, da ih informiraju o djetetovim navikama spavanja i hranjenja, bitnim medicinskim podacima i slično. Jako je bitna i djetetova dob jer su mlađa djeca sklonija burnijim reakcijama tijekom prilagodbe dok u dobi od 2 do 3 godine djetetove mentalne sposobnosti čine mu mnogo lakšim shvatiti svrhu vrtića. I dok neki misle kako je najteže raditi s jasličkom skupinom djece jer neka od njih još ni ne hodaju, ne pričaju... i teško je zapravo prepoznati njihove potrebe, odgajateljica Anita ima drugačije mišljenje.
- Najteža mi je mješovita skupina od tri do sedam godina jer su tu djeca koja dođu iz jaslica i oni su još mali, a ovi drugi su već veliki. Ove godine je slučaj da imamo dosta mališa koji su napunili tri godine. Često se dogodi da se zbog prilagodbe odnosno prelaska u drugu grupu i popiške u gaćice ili na spavanju te odbijaju hranu i baš im je težak taj prijelaz jer su se odvojili od prijatelja iz skupine ili su tek krenuli u vrtić – kazuje nam.
Kada smo se već na samom početku dotaknuli teme mokrih gaćica, zanimalo nas je rugaju li im se starija djeca kada se dogodi ta situacija i kako ide s mijenjanjem pelena u jaslicama obzirom na gore navedene izjave mame Antonije.
- Ne rugaju se, navikli su, mogu to tako reći jer svi su manje-više to prošli. Mi dijete odmah presvučemo, jedino što je uvijek veliki problem s roditeljima kad ne ponesu te presvlake. Dijete uvijek mora imati sa sobom dva, tri para gaćica, donje majice, čarape, gornju presvlaku jer dijete ne da se može samo upiškiti nego toliko jako ublatnjaviti i zaprljati kada su primjerice na dvorištu. I to je skroz normalno i ako dijete nema rezervnu presvlaku onda poslije tražimo i posuđujemo od drugih što nije u redu. Najvažnija je ta presvlaka, da svako dijete ima svoju – naglašava teta Anita.
- Što se tiče mijenjanja pelena u jasličkoj ili bilo kojoj drugoj skupini u kojoj dijete nosi pelene, prvo znajte da ta djeca nisu zajedno rođena tako da zajedno ne obavljaju niti fiziološke potrebe. Podrazumijeva se da su djeca presvučena po dolasku u vrtić, dakle ta su djeca čista u 8 sati ujutro. Nakon doručka vrlo lako primijetimo kako se dijete ukakalo i tu nema čekanja, slijedi presvlačenje. Nakon toga imamo aktivnosti, idemo vani i opet se svi redovno presvlače prije ručka, prije spavanja su svi čisti. Ako se u međuvremenu dogodi da dijete ima i proljev, sve se može dogoditi, promijeni se to dijete jer se to osjeti, mirisi su u zraku – kroz smijeh će odgajateljica.
Ozljede, temperatura, antibiotici...
U jaslicama, ali i ovim starijim skupinama, dogodi se da se dijete ozlijedi bez obzira što je prostorija prilagođena njima. Dogodi se. Dogodi se i da dijete tijekom boravka u vrtiću dobije temperaturu. O svemu tome odmah se obavijeste roditelji.
- Vrtićki prostor, pogotovo prostor jaslica uvijek je prilagođen i onim najmanjima od godinu dana. Pazi se da su svi uvjeti zadovoljeni, prilagođene su igračke, djeca padaju i starija i mlađa, na to ne možemo utjecati. Možemo mi hodati iznad njih i držati ih ali uvijek ih se pusti jer za njih je nabolje da sami istražuju, a koliko će roditelji imati razumijevanja…
Uvijek se roditelj obavijesti ako dijete zafibra ili se dogodi ozljeda. U vrtiću ima prikladan medicinski pribor s kojim se to sanira kao što u vrtiću postoji i medicinska sestra. Roditelj se odmah obavijesti o događaju, na njemu je hoće li doći po to dijete, ali mi ga moramo i volimo obavijestiti što se dogodilo da zna za to i prije 16 sati kada je vrijeme da dođe po dijete.
A roditelji znaju djecu dovesti u vrtić i pod temperaturom i dok su još pod antibioticima, znaju čak tražiti od odgajateljica da djeci daju antibiotik jer ga dijete pije baš u vrijeme kada je u vrtiću.
- Roditelji često u situacijama kada ih mi nazovemo da je dijete zafirbalo nemaju gdje s tim djetetom jer ne mogu izaći odmah s posla i mi smo puni razumijevanja za takve stvari. Kada se dogodi da se dijete razboli tijekom dana u vrtiću, uvijek obavijestimo roditelja i stvarno pričekamo koliko god treba, ne očekujemo da će doći za 15 minuta po njega, to dijete izoliramo, čuvamo ga, mi mu ne smijemo davati nikakve lijekove.
Također, dijete koje je pod antibiotikom ili pod temperaturom ne smije dolaziti u vrtić, to se zna i za te slučajeve roditelji moraju biti spremni. Moraju u rezervi imati baku, djeda, tetu čuvalicu.
Znali su nam roditelji doći s bolesnim djetetom i antibiotikom, ali odbili smo ih. To se uvijek događa jer neki roditelji ne razumiju situaciju i misle da smo mi igraonice u kojima su tete zadužene čuvati djecu i ništa više, ali zbog sigurnosti druge djece moramo odbiti njihove zahtjeve.
Uši - česta pojava u vrtiću koje se roditelji srame
Nakon što dijete krene u vrtić uobičajeno se javljaju gotovo neprekidno curenje iz nosa i kašalj, kolektivne viroze, ali česta pojava su i uši.
- Jako je malo roditelja koji kada dijete dobije uši prijave to iako nije nužno da ih je dijete dobilo u vrtiću. To je jedna vrtićka zarazna i školska bolest koju smo svi imali u djetinjstvu i imat ćemo je uvijek u takvom kolektivu kao što su varičele jedna druga vrsta. Često je roditeljima sramota kada dijete dobije uši tako da to prešute, međutim mi kada primijetimo kako se dijete stalno češka, vrlo su jasni znakovi, mi pregledamo dijete i ako ima uši, izoliramo ga, nazovemo roditelja, potom obavijestimo cijelu medicinsku službu koja izda obavijest da su se u tom i tom vrtiću u toj skupini pojavile uši i da roditelji pripaze. Danas je moderno doba tako da imaju električni češljevi, razni šamponi i preventivni sprejevi i to se vrlo lako može riješiti. Ako se uhvatite ukoštac s tim za par dana vaše dijete više ih neće imati, ali to moraju roditelji odraditi, mi ne možemo to same, to je stvar koju roditelj treba napraviti - naglašava Anita.
Osim pojave ušljivosti, u vrtiću ima mali broj djece koja čak i nakon vikenda dođu prljavih nogu, ruku, ušiju, pa čak i odjeće. Odgajateljice ne mogu to ne primijetiti, a ima i drugih roditelja koji primjećuju pa postavljaju svakakva pitanja na koja odgajateljice ne mogu niti žele dati odgovor jer to je, kako odgajateljica Martina ističe, stvar subjektivne percepcije i osobne higijene.
- Preko vikenda djeca, odnosno roditelji nose posteljinu i pidžamice u kojima dijete spava u vrtiću preko tjedna. Nosi se, zna se, kući na pranje. Nedavno smo imali slučaj gdje je jedna mama poslala posteljinu i pidžamu okrenutu naopako. I moja kolegica je uredno obukla dijete za spavanja u tako naopako okrenutu pidžamu. Ja sam je pitala zašto tako, a ona mi je odgovorila 'Mama je ovako poslala i ako ona želi da se dijete tako obuče u naopaku i neispeglanu pidžamu ja tu ne mogu pomoć'.
Osim neispeglane robe što je manji problem, ima jako puno djece prljavih ušiju, noktiju, kod kojih higijena nije na nekoj razini. Nažalost, mi baš ne možemo naći načina da upozorimo, a i nije na nama da govorimo jer možda neka mama misli da je njeno dijete čisto, to je stvar subjektivne percepcije i to je već osobna stvar. Ali imala sam baš jednoga dječaka koji je konstantno imao prljave uši, koljena i laktove i nepodrezane nokte te mi je došlo u više navrata da ga ubacim pod tuš, oribam i sredim, ali naravno da to nisam učinila jer nemam na to pravo – objašnjava nam s čime se sve i odgajateljice susreću u svom poslu.
Velika igra prepuna smijeha kroz koju se puno nauči
Roditelji se tu i tamo požale kako je hrana u vrtiću loša u smislu da nije raznolika, kako se stalno vrti u krug jedno te isto kao i to da su obroci količinski nedovoljni. S tim tvrdnjama se nikako ne slaže odgajateljica Anita baš iz razloga jer se zna da obroke planira medicinsko osoblje i slaže jelovnik na temelju zdravstvenih smjernica.
- Svaki dan se u prehranu uvrste i voće i povrće, mliječni proizvodi i meso, sve skupine namirnica su zastupljene. Obroci su također i količinski dovoljni za potrebe tih malih ljudi. Po želji djeca uvijek mogu dobiti još, to nikada nije problem, veći je problem što ima dosta djece koja ne jedu svu hranu pa se tu više potrudimo, nastojimo im sugestijom pokazati da probaju nove stvari koje možda kući neće jesti ili obratno; nešto kući vole jesti ali im se ne sviđa način kako je u vrtiću pripremljeno. Toj djeci pokušamo objasniti da je dan dug i da se ručati mora, barem polovično da se nešto pojede do užine koja je sljedeći obrok nakon ručka.
A prije glavnog obroka u danu, kao i kasnije, slijede kreativne aktivnosti. Pjesma, ples, crtanje, bojanje, igranje lutkama, Lego-kockicama… sve ono što zažele mali umovi.
- Svaki vrtić ima svoj plan i program na razini godine, kao i škola, koji se usvaja i svake godine se to mijenja. U vrtiću se prate svi događaji, obilježavaju se blagdani i vjerski blagdani, Majčin dan, Valentinovo, Sveti Duje… postoje radionice. Svaki dan se s djecom rade bilo likovne, glazbene ili tjelesne aktivnosti. Provodi se vrijeme i vani i unutra, prilagođavamo se svakome, pa tako primjerice s predškolcima radimo pripreme za školu kroz radne liste. Imamo djecu koja samo vole raditi likovne stvari, djecu koja bi samo radila nešto za glazbeni, djecu koja svaki dan slažu jedne te iste puzzle i ako to njih zadovoljava budite sretni i mirni. I kada dođete po svoje dijete i pitate ga što je radilo taj dan i ono vam odgovori da se igralo vjerujte mi da je to sretno dijete jer je njemu sve igra. Jer vrtić i je zapravo jedna velika igra u kojoj se jako puno nauči samo to djeca ne doživljaju kao školu jer njima je sve to kroz igru, zabavno, nisu ni svjesni koliko napreduju u jednoj godini. I stoga se roditelji ne trebaju zabrinjavati jer svi rade, svi se trude i mi gledamo interese te djece i po tome radimo centre aktivnosti i stvaramo kutiće koji ih zanimaju – objašnjava nam koncepciju programa.
Anita je odgajateljica 15 godina, mlada je još rekli bismo, ali je u tih 15 godina ispratila mnoštvo djece od jaslica do škole. I nije joj bilo lako.
- U posebnom sjećanju mi je jedan mali Josip. Došao je u jaslice dva dana nakon što je napunio jednu godinu. Nije hodao, nije ništa govorio. Ispočetka se igrao u kutu sobe, sa svojim zekom i dva autića. Nije želio sudjelovati u grupnom radu, bilo ga je jako teško pridobiti. Mnogo puta bih ga uzela u naručje i mazila, čitala mu priču, ali jednostavno nije reagirao, međutim ja sam nastavila poklanjati mu svoju pažnju. S roditeljima sam imala dobru suradnju i po njima on je bio savršeno zdravo dijete. I navikla sam se ja već na tog Josipa, šutljivog i povučenog, kada dolazi jedan dan i s vrata mi viče: 'Teto Tina, teto Tina'. Josip koji u godinu dana vrtića nije progovorio ni riječi. Ostala sam šokirana, a njegova mama još i više jer to su bile prve njegove riječi. Ni mama ni tata nego 'teto Tina'. Rasplakala sam se tada kao kišna godina i taj osjećaj vam ne mogu opisati. Jednostavno nešto što nikada nisam doživjela. I bilo mi je jako teško kasnije kada je Josip odlazio iz vrtića jer je došlo vrijeme za školske klupe. Emotivni su ti rastanci. Hoćete, nećete vežete se za svu tu djecu, ona postanu dio vas, a ja se nadam da sam tamo negdje u kutku njihovog srca i ja dio njih jer sve ovo što radim i najveća plaća koju imam za ovo zvanje odgajateljice su mi radost u njihovim očima i osmijeh na njihovim licima, svakog dana ispočetka – zaključila je našu priču odgajateljica Anita.
