Baš razmišljam. Koliko smo nezahvalni prema životu? Previše. Prva ja, pa većina iza mene. Koliko smo tu? Kratko. Svima su nam dani odbrojani. Tko zna hoću li sutra biti živa? Nitko ti ništa ne garantira. Okrenite se oko sebe, i vidjet ćete da nas trenutak dijeli od smrti, tanka nit o kojoj ovisi život, pokida se. Što onda s planovima, snovima, nadanjima? Nestane sve, sve se ugasi sa zadnjim izdahom.
Pokušavam zamisliti kakav bi život bio bez boli
Trebamo li živjeti s mišlju da nam smrt dahće za vratom? Ne. Kraj se zna, meni, Vama, svima. Ostavljaš sve i odeš na put bez povratka. Ne, ne bojim se smrti. Ali se bojim bolesti. Bojim se da ne ovisim o nekome. Možda ni bol nije toliko strašna, koliko nemoć. Barem ja tako mislim. Osjećaj da ovisiš o nekom, da si nekom teret? Toga se bojim, ali baš. Navikla sam na bol. Imam stravične migrene, ima dana i tjedana, kad požalim što sam se rodila, a onda ukorim samu sebe. Migrena će proći. Zašto se ja bunim? Nisam smrtno bolesna. Istina, kvaliteta života s migrenom je bitno smanjena, ali… Funkcioniram nekako. Odradim što moram i onda odem kući, i pretvaram se u zombija koji se savija od boli. Navikla sam. Tako funkcioniram zadnjih tridesetak godina. Nijedan dan u tih trideset godina nije prošao da me ne boli glava.
.png)
Pokušavam zamisliti kakav bi život bio bez boli. Probudiš se, a ništa te ne boli. Bajka. I neću se buniti što imam migrene. Neću. Živa sam. Neću biti nezahvalna prema životu, prema svojem tijelu. Tijelo je najsavršeniji mehanizam koji postoji. Briga me imam li dobre noge, bitno je da te noge funkcioniraju. Briga me za bore. One su znak da živim, patim, plačem, smijem se. Vidim. To je normalno, reći će mnogi. Pitajte one koji ne vide. Čujem, mislim, fizički sam zdrava, barem mislim da je tako. Nije li čudo da moje srce, vaše… ono već pedeset i pet godina kuca. Svake sekunde, iz dana u dan… i tako stalno. Vidim, slušam, a mozak sve te informacije obradi u jednoj sekundi. Veličanstveno, moram to priznati. Govorim, smijem se, plačem…
Ostaviti trag iza sebe
Ponekad mi srce krvari, ali to sakrijem osmijehom. Ljudski je patiti, ljudski je pokazati emocije, ljudski je pomoći drugima, a ponajprije sebi. Koliko puta ste rekli svojem tijelu: „Hvala ti što me vjerno služiš?“ baš me zanima koliko? Ja to činim svaki dan. Jer, svaki od tih dana mi je poklonjen. Nekad mi je bolje, nekad gore, a to je moj život. Jedini koji imam, a nije mala stvar sama spoznaja da nikad nisam bila u bolnici, osim kad sam išla roditi. A nekima je bolnica dnevni boravak. Hvala ti živote na tome. Za uzvrat, trudim se biti bolja osoba, trudim se ostaviti traga iza sebe. Mogu to, jedino me lijenost može spriječiti u tome. Ima dana kada sam baš kao nasukani kit, ali i dana kad sve mogu, želim i hoću. Na sreću, ovih zadnjih je kudikamo više. Hvala ti živote što si mi dao razum da razlikujem zlo od dobrog, hvala ti što imam obitelj, drage ljude oko sebe. Hvala mome srcu što kuca, što nije podojeno pokvarenošću, dvoličnošću i tko zna čime?
Od ljudi sam najviše naučila kakva ne trebam biti. Upravo su me oni naučili da volim sebe, i da cijenim ono što jesam. Postoji jedna prekrasna pjesma, pjesma koja me svaki put natjera da se naježim. Sve umijeće življenja sažeto je u nekoliko riječi. „Kada jednom ovom zafalim se tilu…“ Hvala ti za jučer, danas i sutra, za sve dane svog života. Hvala ti što me vjerno služiš. Hvala ti…
