Biti učitelj nije posao, to je poziv. U današnje vrijeme nije lako zainteresirati djecu za gradivo, stoga je potrebno pronaći način na koji im se ono može približiti i učiniti zanimljivijim. Jedna od onih koja svoj posao zaista živi i voli je Gorana Babić, profesorica hrvatskoj jezika u OŠ dr. Franje Tuđmana u Brelima i u OŠ Petra Perice u Makarskoj. Gorana sudjeluje u brojnim projektima, a zahvaljujući njima iz djece je uspjela izvući ono najbolje.
Posebno je izazovno danas navesti djecu da čitaju, budući da su izložena tehnologiji sa svih strana. Lakše im se „družiti“ s mobitelom negoli s knjigom.
„Nažalost, tehnologija je previše prisutna. Moje obje škole, kao i druge škole, muči isti problem, kako privoljeti djecu na čitanje. U svakom razredu, među njih 20, nađe se dvoje-troje koji dosta čitaju, i mimo propisanih djela lektire. To se odmah osjeti na rječniku, rečenicama, na konstrukcijama rečenica. Ružno je generalizirati, ali mislim da su današnje generacije navikle uzimati sve zdravo za gotovo. Nažalost, vole servirane stvari.
Komuniciranje gestama
Prošlo je vrijeme onog klasičnog ex cathedra predavanja i upravo zato, koliko mi god mogućnosti u okviru mog predmeta dopuštaju se primjenjuju neke metode kojima se njih treba i može privoljeti i čitati i usvajati gradivo iz gramatike, jer njima je gramatika nešto apstraktno i dosadno što trebaju sjediti i bubati. Povijest jezika im je recimo jako dosadna i upravo ovih dana sa svojim šestašima u Brelima obrađujem povijest jezika. Ta priča o Bašćanskoj ploči, o prvotisku, je njima apstraktna jer kurikulum iz povijesti ne prati u cijelosti njihovo gradivo iz hrvatskog. Oni su, što se tiče povijesti – u ranom srednjem vijeku, a s hrvatskim i Bašćanskom pločom su već debelo u srednjem vijeku. Misal po zakonu rimskog dvora je pri kraju srednjeg vijeka i onda učenicima treba dodatna priprema za cijelu priču, da mogu to zapravo kontekstualizirati.
Osmislila sam aktivnost za Bašćansku ploču, da oni prikupljaju podatke, da intervjuiraju jedni druge, da sami izlažu, da sebe predstavljaju kao da su Bašćanska ploča. Imali su i zamišljenu večer predstavljanja, trebali su zamisliti kako bi oni predstavili prvu tiskanu knjigu, u nekoj zamišljenoj situaciji morali su iznijeti najvažnije podatke, morali su paziti na govor tijela, rječnik, odabir riječi. Nažalost, došli smo do situacije da moramo forsirati njihove govorne vještine, bogatiti rječnik. Jako puno puno koriste anglizme, potpuno skraćuju rečenice – ok, dobro, cool – dok na hodniku često vidim kako međusobno komuniciraju gestama – daju jedno drugom palac gore ili daju pet.
Prošle godine su radili djelo Charlie i tvornica čokolade. Ta se knjiga sviđa klincima i zadatak je bio da osmisle svoju čokoladu, sa svojim sastojcima. Morali su napisati pismo u kojem predlažu Willyju Wonki zašto bi baš njihova čokolada bila posebna, zašto bi trebali baš tu čokoladu uvrstiti u svoj neki proizvodni repertoar. Također su morali napraviti plakat i predstaviti svoj proizvod.
S petašima sam izrađivala eko avatara na papiru i nastojali smo koristiti već upotrebljavani papir. Na panou su obično izloženi radovi i kasnije samo okrenemo na drugu stranu koja nije korištena jer mi smo i eko škola, nosimo dijamantni status, već više od 20 godina smo nositelji titule eko škola i u našem programu je da oni primjenjuju neko održivo ponašanje i odgovornost prema okolišu. Umjesto da trošimo nove zalihe papira, na već upotrijebljenim papirima smo koristili eko avatare, ako im taj papir nije bio dovoljan – tek kad se istroše stare zalihe, tek onda se uzima novi papir. Usmeno su morali predstaviti eko avatara i njegove super moći, kako bi taj eko avatar spasio svijet, kako bi pomogao u trenutnoj situaciji, kako bi se borio na mjestima gdje se zagađuje, kako bi se borio protiv kemijskog oružja, protiv otpada. Tu smo uklopili i građanski odgoj i ekološki odgoj i lektiru i govorne vještine“, kaže nam Gorana o načinima na koje potiče dječju maštu i promišljanje, potiče ih na čitanje i na različite aktivnosti.
Breljanske legende
Kako nam je otkrila, dosta ideja dobila je na Erasmus mobilnostima. Trenutno je u Rimu, na šestoj po redu mobilnosti, a do sada je bila na Islandu, u Irskoj, u Pragu, Amsterdamu, u španjolskoj Malagi. Svaka od tih mobilnosti donosi neke nove spoznaje njoj i njezinom projektnom timu.
Zanimljivo je da su učenici osnovne škole u Brelima stare breljanske legende otrgnuli od zaborava i zapisali ih za sve buduće generacije. Napravili su tri slikovnice, a neke od njih prevedene su tako da se i turisti mogu upoznati s našom baštinom.
„Počeli smo 2017. godine kada smo obilježavali 120 godina kontinuiranog školstva u Brelima i učenici su u prvoj slikovnici oslikali legendu o gradu Pelegrinu. To je grad koji je navodno postojao na mjestu današnje Vruje. U toj uvali je izvor vode i tu je navodno nekoć obitavao neki bogati plemić i njegovi prijatelji, bili su jako škrti, a kažnjeni su na način da su potopljeni u potresu. Na površini je ostao izvor.
Nevistina stina su naši kameni svatovi. Djevojka iz Zagore je bila zaljubljena u siromašnog ribara i majka ju je uklela – ako se uda za njega neka se okameni kad njene oči ugledaju more. Točno na tom mjestu postoje kamenja u obliku konja, mladenke, svatova. Zatim imamo legendu o breljanskim višnjama koju je osmislio jedan učenik na temelju kazivanja njegove bake. On je s tom pričom pobijedio na Pričiginu u Splitu 2017., a knjiga je izašla 2018. Nekoć su višnje, uz masline i ribolov prehranjivale Brela i Breljane, dok turizam nije preuzeo vodeću ulogu. Tu smo slikovnicu odlučili stvoriti u znak sjećanja na neka prošla vremena – na višnju marasku koje je ostalo svega desetak stabala u Brelima. U našem školskom vrtu ih je nekoliko i onda grupno beremo višnje na kraju školske godine, a to je nešto čemu se djeca posebno vesele. Osim što ne vole ići u školu pa im je to povod za biti u vrtu, to im je ujedno i povod za druženje. Škola radi samo ujutro, ali njima nije problem doći i popodne. Recimo za ove slikovnice, njima nije bilo teško doći ni u popodnevnim satima u školu.
Prve dvije slikovnice nam je pomogla tiskati TZ Brela, oni imaju sluha za sve naše projekte. Treća slikovnica je Šakan, Šorko, Crna vila. Crna vila je također vezana uz Vruju, a Šakan i Šorko su bića – poluljudi, poluživotinje. Šakanom su nazivali kamen Brela, simbol Brela u moru i govorili djeci da on noću poprima sposobnosti ljudi i zvijeri i da lovi djecu koja idu noću sama iz kuće. A onda su se u jednom trenutku pojavile sredozemne medvjedice kojih sad više nema, ali postojalo je stanište prije 80-ak godina. I njih su zvali mali Šakani, a Šorko je bilo biće koje je imalo dijelove tijela životinjske , a dijelove ljudske. Obitavalo je po cijelim Brelima i noću djecu plašilo, odvodilo ih ako nisu bili kod kuće, ako su sami lutali. To je ono što bi u narodu zvali dva plašila za djecu.
Šakan je dobio ime tako jer kamen Brela, kad ga malo bolje pogledate, nalikuje stisnutoj šaci. Za treću slikovnicu su učenici osmislili stihove, ja sam odradila prijevod na engleski. Prva slikovnica je izašla na tri jezika – hrvatskom, engleskom i njemačkom. Druga je samo na hrvatskom jer te višnje nešto znače samo lokalnoj zajednici, dok je treća na hrvatskom i engleskom (na jednoj strani je hrvatski, na drugoj engleski)“, kaže nam sugovornica.
Nije se stalo samo na tri knjige legendi. Breljanski su osnovci nastavili dalje istraživati svoj zavičaj te je nastala još jedna knjiga.
Breljanski toponimi
„Četvrta knjiga, na koju smo jako ponosni ne pripada legendama. Možemo je čak nazvati stručnom – zove se Breljanski toponimi. Treću legendu i toponime nam je, uz TZ Brela, sufinancirao Centar izvrsnosti SDŽ. Oba puta smo se prijavili na natječaj Čuvari baštine i dobili smo financijsku potporu. Do određene sume je financirao Centar izvrsnosti, ostalo TZ.
Breljanske toponime počeo je prikupljati bivši ravnatelj Ante Škrabić, moj učitelj. On je s učenicima još iz moje generacije počeo prikupljanje, a onda smo mi nastavili već započeto i nadogradili. Imali smo 15-ak kazivača i predstavili smo tu knjigu prošlog ožujka. Imena nekih toponima iznenadila su moje učenike, ali i njihove roditelje, što ukazuje na to da su neki toponimi počeli padati u zaborav te da je ideja bilježenja istih bila itekako dobar potez. Ja živim cijeli život u Brelima, iako moji roditelji nisu iz Brela, ali su se doselili, a neki čak i fetivi Breljani su ostali iznenađeni nazivima nekih lokaliteta. Shvatili smo da je pun pogodak što smo jednu takvu knjižicu objelodanili.
Određeni lokaliteti padaju u zaborav, u planinskim dijelovima ili u dijelovima gdje su nekoć bile kuće, a danas tamo nitko ne živi jer su se ljudi preselili uz more. Za određene lokalitete nam ni svi kazivači nisu uspjeli dati relevantne podatke, nego smo se morali oslanjati na one najstarije kazivače. Imali smo susjede, roditelje, bake, djedove i čak jednu prabaku. Pomogao nam je i prof. Aleksandar Jakir s Filozofskog fakulteta pri prikupljanju podataka. I u tom projektu i u trećoj slikovnici smo primjenjivali znanja s mobilnosti u Dublinu i na Islandu. Kad sam bila na Islandu shvatila sam koliko Islanđani drže do svoje tradicije, do svojih legendi, i zapravo smo nadogradili već započeto. 2017. je bila prva knjižica, a 2019. smo započeli s Erasmus projektima. S ponosom ističem da sam koordinatorica dvaju uspješno provedenih projekata, treći je u tijeku, i nadamo se dobivanju akreditacije.
Iz tog projekta se iznjedrio još jedan projekt – Napoleon u mom zavičaju. Iznad Brela se nalazi Napoleonova cesta, ona je sada zaštićeno kulturno dobro i otvorena je za posjetitelje. Projektirana je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, ali nažalost nije dovršena jer se francuska vlast povukla s ovih prostora. Marmontovi vojnici i Breljani su radili na njoj. Ta cesta je preteča prijevoja Dubci, tako je bila zamišljena. Nije bilo poveznice između Zagore i Brela i onda su radnici seljaci radili za hranu, a vojnici u sklopu vojne obveze. U blizini te ceste je Nevistina stina. S učenicima smo odradili terensku nastavu, povezali smo opet građanski odgoj, pješačenje, kulturološki sadržaj, likovni, povijest i geografiju. Učenici su nakon povratka analizirali prikupljene podatke, svoje osobne dojmove i s prof. povijesti dr. sc. Valentinom Lasić su proveli projekt Napoleon u mom zavičaju. Surađivali su i sa srednjom i osnovnom školom u Makarskoj, izradili 3D makete Napoleonovog spomenika.
Moj predmet je takav da određene predmete moramo odraditi ex cathedra, ali kolegica iz povijesti je čak napravila kanal na YouTubeu gdje objavljuju projektne zadatke“, kaže nam dalje Gorana.
Škola u Brelima inače broji 117 učenika i u nju idu učenici iz Brela i Gornjih Brela. Jako je uspješna u eTwinningu.
„Priče baka i djedova je jedan od eTwinning projekata. Tada smo došli na ideju da izdamo knjižicu toponima, a iz toponima se iznjedrio Napoleon i interaktivna karta breljanskih lokaliteta. TZ Brela nam je ustupila svoju kartu, a učenici su unijeli 20-ak najzanimljivijih lokaliteta. Stavljeni su lokaliteti koji možda nisu toliko poznati, ali imaju zanimljive nazive. Učenici su terenski istraživali i klikom na tu lokaciju otvara se ime lokacije i po čemu je dobila naziv, primjerice Žabnjak je nekoć bilo stanište žaba, Subotišće u Gornjim Brelima je bilo mjesto gdje su se ljudi subotom sastajali…
U školi organiziramo školski Pričigin po uzoru na onaj pravi Pričigin. Ja i kolegica već godinama smo s učenicima redoviti u finalu dječjeg Pričigina i odlučile smo da ćemo na razini škole napraviti nešto slično. Stariji učenici u školskom holu prepričavaju svoje priče mlađim učenicima, u dogovoru s učiteljicama razredne nastave“, kaže nam Gorana.
Djeca osjećaju pritisak
Činjenica je da posljednjih godina imamo „poplavu“ odlikaša. Djeca su pod ogromnim pritiskom zbog ocjena.
„Nažalost, neke škole imaju jako niske upisne kvote, recimo za farmaceutskog tehničara. To je jedno lako zapošljivo zanimanje, a upisuje ih se manje od 30 na području cijele županije. Mislim da je prirodno da djeca osjećaju pritisak. Roditelji s razlogom pritišću djecu, ali to bi trebalo biti dozirano – da pozitivno utječu na njih. Djeca su nekad zaista pod strašnim pritiskom, ali ne treba kriviti samo roditelje – cijeli sustav je tako posložen. Što se tiče upisa u srednje škole, mislim da bi trebalo za određena zanimanja povećati upisne kvote, za neka druga smanjiti, isto kao i kod fakulteta. Trebalo bi pratiti stanje na tržištu“, kaže nam Gorana.
No kako je moguće da su djeca na nacionalnim ispitima bila bolja u stranim jezicima negoli u materinjem?
„To se može pripisati utjecaju ekranizacije, oni su izloženi filmovima na engleskom jeziku, internetskim sadržajima. Ja ponekad zamijenim kolege iz engleskog, upadnem na sat-dva i onda se šokiram kad vidim da određeni klinci koji u mene imaju lošije ocjene, odlično barataju engleskim jezikom, što se tiče govora, vokabulara, a o pisanju bi se dalo raspravljati. Još jednom ponavljam da pritisak roditelja ne smije biti pretjeran, da dijete mora biti svjesno da nije kraj svijeta ako dobije lošiju ocjenu, ali i društvo mu mora omogućiti da upiše školu koju želi, a da pritom ne bude pod pritiskom da mora biti 5.0.
Ja pozdravljam ideju nacionalnih ispita, ali trebali bi uvesti da uspjeh na nacionalnom ispitu utječe na upis u srednju školu. Djeca, dok god to nije obavezno, dosta neozbiljno pristupaju cijeloj priči. Računaju – neće mi ništa bit ako predam prazan papir, neće mi ništa bit ako loše napišem… Ja razumijem, oni su 14-godišnjaci, svi smo to bili i sve što nismo morali bi stavili sa strane.
Sve im brzo dosadi, jako brzo gube interes. Upravo zbog tog brzog gubitka interesa za nešto, nastava treba biti takva da s određenom mjerom potičemo tehnologiju, ali da potičemo njihovu interakciju, komunikaciju. Živa riječ kao da je pala u zaborav. Učenici sjede ispred škole, razgovaraju, ali većina tipka na mobitel. Imaju neku oskudnu komunikaciju“, kaže nam sugovornica.
Boravak u prirodi i druženje s dragim ljudima
Zanimalo nas je i čime se bavi u slobodno vrijeme.
„Radim u dvije škole, ali uvijek imam vremena za druženje s dragim ljudima i za boravak u prirodi. Živim u Gornjim Brelima i ima prekrasnih mjesta gdje mogu uživati u šetnji - i to ne samo u Gornjim Brelima. Obližnje Zadvarje, Blato na Cetini...kriju razna zanimljiva mjesta za šetnju i boravak u netaknutoj prirodi između Biokova i Cetine. Smatram se sretnom i ispunjenom, slobodno vrijeme koristim za druženje s obitelji i prijateljima. Ljeti sam na plaži jer sam ovisnik o plivanju, svaki trenutak babljeg ljeta koristim za uživanje. Moja sezona kupanja traje od 1. svibnja do 15. listopada.
Volim pročitati knjige vezane uz druge kulture, kao što je Haruki Murakami ili Khaled Hosseini. Na putovanjima kupujem engleske inačice poznatih književnih djela, volim čitati i biografije. Ovisi o trenutku, nekad volim biografska djela, ponekad triler, zaleti se i knjiga ljubavne tematike, ljeti na plaži. Zimi čitam uglavnom kad je jaka bura.
Volim otići u HNK pogledati dobru predstavu. Bio mi je poseban gušt pogledati U malu je uša đava jer Tisja dolazi u Brela. Njen djed Miće je živio u Brelima i ona je čest gost tu sa svojom obitelji, poznajem je i poseban mi je gušt to bio pogledati. Prvo sam pročitala knjigu i mogu je čitati bezbroj puta. Ljeti budu predstave na Zadvarju, smotra klapa na Zadvarju, ove godine sam bila na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu“, kazala nam je Gorana koja u slobodno vrijeme honorarno radi kao sudski tumač i turistički vodič.
I za kraj nam je kazala kakva je prema svojim učenicima: „Stroga, ali pravedna. Ako si pošten prema djetetu i ako sva pravila u razredu jednako vrijede za sve, djeca će to prepoznati i cijeniti. U mom poslu, kao i u svakom, je važna dosljednost.“
