Nakon što smo nedavno napravili dva teksta sa Miljenkom Vujanovićem Mejom, prvo o Istarskoj, a potom o Tolstojevoj ulici, značajnim ulicama iz Manuša, brzo se ispostavilo da priče o ovom kvartu prate priču o djetinjstvu poznatog splitskog kroničara.
I tako smo brzo došli i do Bačvica, za koje je Vujanović također zapisao mnoštvo priča, ali i sačuvao povijesne fotografije, koje nam je opet ustupio za objavljivanjem na našem portalu.
Iskoristili smo tek dio fotografija, jer Vujanović ima zaista mnoštvo njih koje bi mogao iskoristiti za još jednu knjigu ili brošutu, nakon što ih dosad napisao desetak.
Ma, ima vremena i za to – kaže nam Miljenko Vujanović, koji je, podsjetimo, nakon je nakon kraće pomorske karijere, ostatak radnog vijeka, do mirovine, radio kao profesor engleskog jezika u OŠ Plokite.
Odlasci na Pjacu i Bačvice
– Do svoje šesnaeste, sedamnaeste godine bio sam vezan s društvom za Istarsku i Tolstojevu ulicu, za Manuš, a onda sam intenzivno, počeo odlaziti na Pjacu i na Bačvice – priča nam Miljenko Vujanović.
– Bio sam lud za balunom. Priko cile zime mi smo igrali na balun. Nosilo bih jaketu, a ispod svega smo imali sportske mudantine. Znali smo da ćemo se uznojit na balunu, pa bi oznojeni dignuli kaput, kako se ne bi razbolili, jer smo bili oznojeni, dok se ne bi vratili svojim domovima te se istuširali, oprali – kazuje nam Miljenko Vujanović o svojim počecima odlazaka na Bačvice, u koje se brzo zaljubio. I onda je kasnije o njima počeo zapisivati priče, te skupljati fotografije.
– To je kupalište na Bačvicama iz 1894. godine. Koščina se tada zvala. Zašto tako? U dnu luke, gdje su sada oni restorani, to je bilo more, to je bila plaža, dolazila je sve do Zlodrine poljane, iza Biskupove palače. A onda 1871. godine počeo se raditi ukop za željeznicu – kazuje nam Meja priču o Bačvicama pokazujući stare fotografije, odnosno njihove preslike.
Tri mala brodogradilišta
– I šta tada bilo sa zemljom? Zemlja se nasipala iza, di je bilo more, a prije toga su tu bila tri mala škvera, za manje brodove. Jednog je bija vlasnik Katalinić, drugog Koščina, i trećeg Buj. Svi so oni dobili naknadu, na taj način šta je Katalinić dobija na Batalinića brigu teren, Buj je dobija na Toću teren, di je otvorija kožarsku radnju, proizvodnju, a Koščina je dobija teren na Bačvicama di je on sa svojim bratom napravio kupalište, na taj način da bi jedan tjedan jedan brat organizirao kupanje, utržak sebi zadržava. Idući tjedan je tako radio drug brat. Ali, ujedno su dobili teren tamo ispod Solurata, kod Ambasadora, u tu učinili mali škver – kazuje nam Miljenko Vujanović Meja. Te dodaje:
– Kasnije, kad se učinio ukop za feratu, di ćeš sa tom zemljom? Tom zemljom ovo se nasulo, i nazvala se Nova obala. Isto, kao na Šperunu. Šperun, kada su Francuzi došli, bedemi više nisu bili aktualni, zbog opasnosti od Turaka. Bili su zapreka za promet. Pa je maršal Marmont zapovijedo da se dignu ti bedemi. Onda je nasuta obala i nasuta je obala od svetoga Frane do Marmontove ulice.
I ta obala se zbog toga nazivala Francuska obala. A Šperun ima naziv zbog toga, jer na talijanskome speron znači pramac broda, i onda speron, sperone, Šperun. Odatle je naziv za Šperun – kazuje nam Meja detalje iz splitske povijesti koju je dobro istražio.
Kad je počelo uređenje Bačvica?
– Počelo je 1939. godine, ali nije objekt nije te godine bio gotov, nego je on bio gotov dolaskom Talijana, oni su završili taj objekt. oko 1940. godine. Ovo je slika – Bačvice u gradnji. Ova je slika interesantna, i po čemu se može zaključiti? Ovdje je bio objekt K bijelom moru. I pitam ja jednom Franu Barasa, čemu je služio ovaj zid? On kaže „kad je bio Drugi svjetski rat, Nijemci su išli postaviti deplasman za top, na Katalinića brigu, ali kada su kopali, ulazili su u neke jame, prostore.
Masovno se umiralo od kuge
Šta je tu bilo? Kad su bile zaraze kugom u Splitu, masovno se umiralo, i masovne su tu bile grobnice koje bi onda zalili s japnom i tu zakapali. To je bilo iza Željezničkog kupališta. I onda, da bi to poduprli, onda bi Nijemci doveli zarobljenike i činili ih da od potpornjaka učine zid – kazuje nam Miljenko Vujanović, te nam pokazuje fotografiju koja nas je posebno zainteresirala.
– Zanima vas ova kočija? Pa, početkom 20. stoljeća kočiju je imala obitelj Kaliterna – kazuje nam Meja, s kojim odlazimo u priču o poznatim klapama koje su se družile na Bačvicama. Pokazujući nam fotografije, Meja nam kazuje:
– Tridesetog prosinca 1999. godine, dakle, na Staru godinu, ovo je na fotografiji klapa s Bačvica, tu su Jure Zoković, likar Srđan Čulić, Zdravko Kapetanović, Toni Veršić, zubar i piciginaš Ivo Vlahović, Drago Krpetić, Damir Parenta, Vlade Stokić, sin Jure vatrogasca, pokojni Pope, Antiša Truta, Joke Kalilić, Tolja Kudrjavcev, Ivo Mosetig, Šime Martinis; Roko Vrandečić, Gordan Stojanac, Afro Stokić, Boris Roje, Ante Madunić, Goran Petrić, Stipe Jukić, Mladen Parenta, mene nema, jer sam ja fotografirao - govori nam Meja, te pokazuje novu fotografiju i dodaje:
– Ovo je Sonja Protić, slovila je kao jedna od najljepših žena u Splitu, ona je bila poznata po tome što se prva u Splitu usudila nositi dvodijelni kupaći kostim – kazuje nam Miljenko Vujanović, a naročito nas zanima fotografija iz 1905. godine.
– To je bilo pučko slavlje na Bačvicama 1905. godine, poslije Svehrvatskog sabora – odgovara nam brzinski Miljenko Vujanović, s kojim u priči dolazimo do toga koji su su se sve sportovi odvijali na Bačvicama?
Svi športovi na Bačvicama...
– Na Bačvicama je bio prvenstveno picigin, a u starijim vremenima radila se piramida, ljudi bi se poredali jedan do rugodo, na primjer, četvorica, pa idući red, trojica na njih, pa dvojica na tu trojicu, i jedan na vrhu, na vrhu piramide.
Onda je bio popularan nogbi, nogomet u plićaku, onda smo se natjecali tko će više na glavu u parovima, pa bi se onda igrali u kolo, oda mali nogomet iza objekta. Pa je ovdje dolazila i ekipa Ježinca s brodovima, onda bi se povremeno igrao i vaterpolo.
Onda bi se često s plažnog Objekta na Balvicama, koji i danas postoji, skakalo na glavu u pličak, preko onoga betona, a dubina mora je bila do prsiju. I tada tada je bilo slomivenih, a da ne govorimo sada, kada se to još uvijek događa – kazuje Meja.
Ipak, brzo se vraćamo na picigin, po čemu su Bačvice svjetski poznate.
– Da, da, picigin, on je pojam. Ja mislim da je picigin jedinstvena stvar na svitu, s takvim uvjetima, s takvo lopticom. Kao što znamo, picigin nije natjecateljski sport, ali je estetski – da se izvode parade, dodavanja, maštovitost. Oda starih vremena, postojale su klape, koji su bili stari piciginaši. Ja nikada igrao picigin, ja sam igrao nogomet na salbunadi, a pogotovo, kad bi bila oseka, onda bi se stvorilo više igrališta, dolazili bi i Getani, sve je bilo popunjeno s utakmicama. Ja sam onda bio član Bačvica.
– Split je nešto jedinstveno u svitu. Ako ste na Pjaci, za deset, petnaest minuta možete doći na nekoliko kupališta, na Bačvice, Ježinac, Marjan.., za razliku od razvikanih turističkih mista na svitu, gdje za doći na kupanje, imaš šta klipsati i voziti se – kazuje Miljenko Vujanović, te pokazuje još fotografija.
Zapalili branke kako bi se ugrijali
– Ovo ovdje je Zlatko Palavršić, njega su u crveni tlačili, nije ić u partizane, bija je kus macana, pa bi poslije 1945. godine na njega navalija cili čopor, da će ga srediti…, On je bija odličan piciginaš, onda Rajčić, pa Ćoso, pa Koko… - kazuje Meja, te pokazuje branku u plićaku Bačvica, uz koju se veže posebna priča.
– Ova branka je postojala prije Drugog svjetskog rata i u samom ratu, ali kako je bila nestašica drva za ložit, jedna obitelj, nećemo sad spominjat koja, s Bačvica, uzela ja ove štange, branku, i zapalila. Kako bi se ugrijala.
Najprije, ovdje nam je na Ovčicama bilo za igrat balun, kasnije su ovdje posadili stabila, pa su počeli igrati balote. Odavde smo skakali na glavu, ispred bifea na Objektu, na Bačvicama. Na skalama sjedi Pjero Novak.
A onda, 15. 8. 1949. godine, na Veliku Gospu, odigravala se ragbi utakmica na Bačvicama. A ovaj gore je Johny Getanin, Weismuller smo ga zvali, on je bija švercer kino kartama.
Na ovoj fotografiji su moja mama Zlata, brat Zdenko – Komo i ja, mislim da je 1947. godina – kazuje nam Miljenko Vujanović Meja. Priča nas uvijek vraća na sport, ponajprije na balun.
Cili Split uvijek navija za Hajduka
Rekli ste mi već više puta – uvijek ste navijali za Hajduk?
– Ma, cili Split je uvijek navija za Hajduk. To je uvije bila jedna kompaktna cjelina, onda smo se mi naBačvicama nalazili i s ostalim klapama iz Splita. Bili bi tu i i Varošani, i Getani, i ovi iz Viške ulice. Hajduk ja svima nama uvik biia pojam, nediljom bi utakmica bila u dvi ure, posli obida uvik se išlo na Stari plac, a kasnije na Polju, gledati Hajduka.
Jednom sam bio u Libanonu, u Bejrutu, u vrijeme kada je to bio najživahniji i jedan od najlipših gradova na svitu. Bio je ka vulkan. Tamo sam kupio jedan balun zelene boje, lipo je pada na nogu, mogao sam čuda činiti igrajući nogomet s njim. Nije bio gobav, bio je tako lipo saliven, i jedva sam čekao kad ću doći s tim balunom na Bačvice. Onda mi ga je netko čvaknija, nemam pojma di je dospija.
Kako je SDP-ovac Vinko Bajrović Capo stanovao iza hotela Park, a znali smo se odlično, često sam mu znao reći "ajde, Capo, neka balun bude kod tebe, sad ću ić na Manuš, a sutra ćemo se nać..": Onda bi balun osta ili kod Cape ili kod Mile Papeca.
Onda smo na Bačicama igrali s gumenjašom. Njega bi stvorii tako jer bi zalipili dva komada gume, i onda v ga napumpali. Onda bi on dobio okrugl volumen. Ali, kako guma skače kao divlja, pao bi na pinku drače i sve bi izdušija. Kad izduši, postane kocka. I onda b gumenjaš nosili u vulkanizera Talajića, u kući Jelaska, vis a vis kazališta. Kod njega bi bilo baluna za tašelavat iz cilega Splita – kazuje nam Meja, te dodaje:
– A krpaš, kad bi se namočio od kiše, onda bi oteža, i kad bi te pogodio, odmah bi ti ostala maća na tijelu modrica. A onda, da bi mi tu vodu izvadili iz bauna, onda bi bacili iz zadnjega kola od kamiona, jer tada nije bilo velike prometne gužve, kamion bi prtešao preko njega, iscidija vodu iz njega, i onda bi dalje nastavili igrati s krpašom.
Ma sve su to bili detalji o Bačvicama, o kojima bi se moga napisati cila enciklopedija, jer su Bačvice od prvog dana bile i ostale svjetski fenomen – zaključuje ovu priču Miljenko Vujanović Meja.
