Što god otvorite, bilo koji portal, pišemo sami protiv sebe. To mi je naprosto neshvatljivo. Mediji prenose razne objave gdje se ljudi čude cijenama pića ili hrane po restoranima, kafićima, ili bilo gdje. Gospodo, cjenik imate ispred sebe. On služi da bi se pogledao prije narudžbe. Ali ne, „in“ je objavljivanje računa koji su visoki. Kao, čude se cijeni kave na rivi, na Stradunu…
Ne razumijem. Svugdje piše cijena pića, jela, namirnica. Istina je, pogodio nas je val skupoće. Prelazak s kune na euro, razmahao je pohlepu u ljudima. Cijene divljaju neopravdano. Rat u Ukrajini, korona, skupi naftni derivati… Sve je to samo izgovor za dizanje cijena. Kupujem i ja, i svaki put kad uđem u dućan, cijena istog proizvoda je svaki put veća. Slažem se da je nenormalno skupo. Ali nije samo meni, svima je. Šta mogu kupim, šta ne mogu, okrenem glavu. Radiš da bi podmirio osnovne potrebe. Ako ne mogu, ne idem po restoranima, kuham doma. Ne idem na razvikana mjesta da bih se čudila cijenama. Ne čudim se ljudima. Čudim se medijima koji su prepuni takvih objava. Svi, ali doslovno svi pišu i objavljuju račune. A zašto se onda čudimo kad strane novine prenesu dio naših objava? Postali smo specijalisti za uništiti sami sebe.
Slomim se da zaradim plaću
Neke cijene su opravdane, a neke nisu, većina njih. Pohlepa je gadna stvar. Ljudi bi se obogatili preko noći. Živjeti dobro bez rada, san je većine ljudi. Gospodo, nitko Vas ne tjera da idete bilo gdje. Uvijek pazim da nešto ne preplatim. Većinu namirnica kupujem na akcijama, pogotovo one koji su trajnije. Uzmem veću količinu, i mirna sam duže vrijeme. Novac mi ne pada s neba, i ne razbacujem se s njim. Neću, i ne želim iz principa. Radije ću s onim što ušparam kupiti hranu za mačke ispred zgrade, nego nekome puniti džepove. Slomim se da zaradim plaću, a odnos prema novcu isti mi je cijeli život. Svi smo u istom loncu, kako se kaže.
Ne idem ni na kakva putovanja, ne zanimaju me, a ponajmanje na mjesta gdje bih nešto preplatila. Ne idem ciljano da bih objavila račun sa visokim cijenama. A ljudi to rade. Ne čudim se njima, nego medijima. Zašto ne pišu o ljudima koji se bore da bi opstali? Zašto ne pišu o ugostiteljima koji nisu dizali cijene, samo da bi ostali dostupni nama, malim ljudima. Ima toliko primjera, tema, toliko pozitivnih uzora, ali njih ne primjećuju mediji.
Bahatost će nam se obiti o glavu
Živimo od turizma, a ne nudimo ništa. Svi bi novac, a sve nam smeta. Bojim se da će nam se ova bahatost obiti o glavu. Imamo lijepu zemlju, more, skupe cijene i nikakav sadržaj. Slikaju se turisti kako mokre po Splitu, a koliko javnih wc- a imamo? Svatko tko kaže da je ova sezona nadmašila ostale, laže. Čula sam bezbroj njih koji su rekli da se nikad više neće vratiti u Hrvatsku? Zašto? Zato jer smo pohlepni, a gosti nisu budale. Svakoga možete prevariti jednom, ali dva puta… To ne dozvoljava nitko. Sami smo krivi. Pilamo granu na kojoj sjedimo. Nismo jedina zemlja koja ima more i sunce, ali smo jedina koja nema sadržaj, plan, niti bilo što.
Dragi moji, bojim se da smo skrenuti na pogrešan put. Vrijeme će pokazati da li sam u pravu. Čudimo se kad strani mediji pišu protiv nas, a naši na dnevnoj bazi napišu nekoliko objava kojima sigurno nije mjesto u medijima. A svi ovi koji ne pogledaju cjenik, pa objave koliko su šokirani, ja bih prije rekla da su javno priznali koliko su, blago rečeno, naivni. Svaki od tih računa je spomenik nečije gluposti ili ciljana objava da se podcijeni sve što je naše. Svi bi oni u hotel s pet zvjezdica za jedan euro, imali božanski tretman za isti taj euro. E, ne ide to tako.
Hrvatska je prelijepa zemlja, a ljudi? Pa ne možemo imati sve prelijepo, zar ne?
