Povjesničar Mate Božić večeras u Solinu održava predavanje o hrvatskim ranosrednjovjekovnim filozofsko-povijesnim temama.
S njim smo tim povodom razgovarali o "maloj Dalmaciji" u Italiji, odnosno odlasku Dalmatinaca na Gargano i Molise. Gargano izgleda kao Dalmacija, a stotinama godina je dom Dalmatincima koji su tamo otišli i stoljećima zadržali kulturu, prezimena i povijest.
U kojim povijesnim okolnostima su Hrvati počeli odlaziti na Gargano i u Molise?
Budući su upravo pomorski putovi stoljećima, pa i tisućljećima prije suvremenih autocesta, tunela i aerodroma bili glavni način prometovanja i razmjene dobara i usluga Jadransko more je u prošlosti bilo puno više prostor koji spaja, a ne razdvaja njegove obale. Tako je bilo i s obalama Dalmacije i srednje te južne Italije. Primjerice, zabilježeno je kako su hrvatski vladari: knez Domagoj i „kralj“ Mihajlo (možda knez Mihajlo Višević ili kralj Mihajlo Krešimir) u 9. i 10. stoljeću vodili vojne pohode na južniji Bari, odnosno Sipont (danas Manfredonija) na poluotoku Garganu. Vjerojatno s tim u vezi je jedna legenda zapisana krajem 17. stoljeća o nekom „Sueripolu“ (tj. Svetoplku) koji je oko 970. godine protjerao Saracene (tj. Arape) i utemeljio dva naselja na Garganu: Peschici i Vico del Gargano. Naseljavanja s istočne na te zapadne obale Jadrana je doista bilo u tom periodu, o čemu svjedoče i isprave sa zabilježenim hrvatskim „županima“ tijekom 11. stoljeća upravo na prostoru sjeverne obale poluotoka Gargana! Pet stoljeća kasnije, uslijed osmanlijske opasnosti opet dolazi do novog vala naseljavanja, ali ovoga puta, uz područje Gargana niz hrvatskih naselja se osniva i u nešto sjevernijoj susjednoj pokrajini Molise, čemu je pridonio i razoran potres sredinom 15. stoljeća, kada je u tom kraju stradao i značajan broj domaćeg stanovništva. Trag tadašnjih doseljenika s istočne obale Jadrana moguće je pratiti sve do današnjih „moliških Hrvata“!
Iz kojih područja Hrvatske su se odselili?
Vjerojatno je riječ o prostoru hrvatskog srednjeg i južnog Jadrana, koji je stoljećima imao razgranate veze s nasuprotnim obalama srednje i južne Italije. Ne zaboravimo kako su Neretvani - poznato pleme pomoraca i gusara starohrvatskog doba (9.-11. st.) u svojoj vlasti, kako piše bizantski car Porfirogenet sredinom 10. stoljeća, imali i srednjodalmatinske otoke, a put od Visa do obala Gargana preko Palagruže i Tremita im je bio lako dostupan. O tim vezama svjedoči i to kako se najveći otok među Tremitima i danas naziva Sveti Duje (San Domino), upravo prema poznatom splitskom nebeskom zaštitniku! Da su i kasniji doseljenici u Molise uglavnom potekli upravo iz tih krajeva svjedoče i neke do danas sačuvane karakteristike jezika kojeg koriste, tzv „moliškohrvatskog“ izričaja.
Koliko dugo su i na koje načine održavali kontakte s domovinom i maternjim jezikom?
Kada su Normani krajem prve polovice 11. stoljeća zamijenili bizantsku vlast na jugu Italije veze između Gargana i istočnojadranske obale slabe, međutim s vremenom dolazi do jačanja trgovačkih veza s Dubrovnikom, koji na području Gargana tijekom 16. i 17. stoljeća nedvojbeno održava svoje konzulate (primjerice u mjestima Peschici i Vieste), dok Dubrovčani bujne garganske šume koriste kao materijal za gradnju brodova trgovačke flote. Kada u 16. stoljeću dolazi do novog vala hrvatskog naseljavanja Gargana zabilježeno je kako se upravo iz istočnojadranskih hrvatskih krajeva (Dubrovnika) traže učitelji hrvatskog jezika za pouku tamošnjeg stanovništva. U gradu Peschici (naziv bez sumnje hrvatskog podrijetla – prema karakterističnom pjeskovitom tlu ili vjerojatnije pećinama kojima tamošnja obala obiluje) godine 1601. rođen je Jakov Mikalja – potomak tih hrvatskih iseljenika iz 16. stoljeća. On je primjerice, u isusovačkoj služi, sa zapadne obale Jadrana pristigao na istočnu i podučavao u isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku, a misionario je i u krajevima unutrašnjosti pod Osmanlijama. Bio je dobar poznavatelj hrvatskih dijalekata i književnosti, pa je čak sredinom 17. stoljeća objavio trojezični (hrvatski, latinski i talijanski) rječnik „Blago jezika slovinskoga“. Njegov utjecaj na današnji hrvatski standardni jezik je nedvojben! Takođe, nekadašnji hrvatski jezik poluotoka Gargana utjecao je i na današnji hrvatski jezik u pokrajini Molise. S druge strane, veze Hrvata u pokrajini Molise s obalama njihova iskona uspostavile su se tek sredinom 19. stoljeća i od tada se, u početku povremeno, a potom sve češće i redovitije, neprekidno održavaju. One traju sve do danas, od pouke u školama sve do pjesništva i književnosti, uključujući i izdanja časopisa, rječnika, zbirki poezije, beletristike…itd. Te su veze doista duboko ukorijenjene i iznimno plodnosne uzimajuću u obzir priličnu malobrojnost moliških Hrvata.
Ima li ih danas i koliko su svjesni svog podrijetla?
Moliških Hrvata u četiri naselja pokrajine Molise tj. Filiću, Kruču, Mundimitru i Taveli ima tek oko dvije tisuće, ali njihova zajednica uključuje i mnoge obitelji koje su se tijekom 20. stoljeća iselile na druge kontinente, osobito u Australiju. Njihova malobrojnost je obrnuto proporcionalna njihovoj svjesnosti o podrijetlu i očuvanju jezika. Odnosno, što više opada broj moliških Hrvata to više jačaju njihove veze s pradomovinom na suprotnoj obali Jadrana. Tako su u međuvremenu osnovali i nogometni klub „Jizola Kroata do Moliza“ (Otok moliških Hrvata) s hrvatskim obilježjima (šahiranim poljima ili „kockicama“), kojima se predstavlja i vrlo popularna glazbena skupina „KroaTarantata“, koja nastupa i u Italiji, Hrvatskoj te inozemstvu. Udruženja moliških Hrvata ima cijeli niz, a jedna od tih udruga – „Lugi Zara“ iz Filića – je sa svojom posadom nekoliko puta sudjelovala i na poznatom neretvanskom Maratonu lađa. U pjesnički nadarenom Mundimitru se održavaju i hrvatski književni susreti, kao i večere „Na-našo“, na kojima svake godine sudjeluju i gosti iz Hrvatske. Stoga se može reći kako se nasuprot Dalmaciji u jednom dijelu pokrajine Molise tijekom stoljeća do danas oblikovala i „mala Dalmacija“, koja uključuje i južniji poluotok Gargano. Naime, danas tamo nalazimo mjesta poput Lesine na obali i Valle Ragusa u unutrašnjosti, dok je talijanski nadbiskup Domenico D'Ambrosio, rođen u gradu Peschici, ponosan na svoje hrvatsko podrijetlo. Cijeli niz garganskih obitelji i danas je svjesno istočnojadranskog (hrvatskog) podrijetla svojih prezimena, iako se uporaba hrvatskog jezika na tom prostoru u međuvremenu izgubila i svela na karakteristični dijalekt Peschica i susjednih mjesta, u kojem se i danas bilježi niz riječi jasno poteklih ih hrvatskog jezika.
Koja hrvatska prezimena na tom području su talijanizirana? Možete li ih nabrojati?
Što se tiče moliško-garganskih prezimena, ona su se vjerojatno oblikovala na tom prostoru zapadne obale Jadrana, ali prema istim načelima kao i u istočnojadranskim hrvatskim krajevima, budući su baštinila istu hrvatsku jezičnu osnovu. Primjerice u prezimenima Angelicchio, Anticchio (Valle d’Antizza), Budinizza, Draicchio ili Draghicchio, Dragoia, Micaglia, Marcovicchio, Pastrovicchio, Radogna, Vecera i Vocenicchio, lako je prepoznati karakteristični nastavk „ić“, kao i hrvatski osnov imena iz kojeg je prezime izvedeno. Gargansko prezime Rauzino primjerice podsjeća na Dubrovnik (Ragusa), a Dispaltro na Split (Spalato ili Spalatro). Obitelj dubrovačkih konzula iz 16. i 17. stoljeća izvornog prezimena „Georgij“ i danas postoji u mjestu Peschici i bilježi se kao „Digiorgio“! Moliškohrvatski autor Antonio Sammartino navodi kako je u pokrajini Molise nekada bilo čak 69 prezimena izvedenih iz hrvatskog jezika ili hrvatskog podrijetla, dok ih danas ima 38. Tako u prezimenima: Berchicci (Brčić), Blascetta (Blažeta), Bucchiccio (Bučić), Giorgetta (Jureta), Iacusso (Jakus), Ioviccia (Jović), Iurescia (Jureša), Liscia (Lisica), Maroscia (Maroša), Matassa (Matas), Mattiaccio (Matijić), Miletti (Mileta), Miloscio (Miloš), Papiccio (Papić), Simigliani (Smiljan), Staniscia (Staniša), Terlizzi (Terlić), Tomizzi (Tomić), Vetta (Iveta), unatoč potalijančenom obliku možemo prepoznati hrvatski osnovo. Nadalje, poznato prezime Spadanuda iz sela Kruč je nespretna talijanska prevedenica hrvatskog prezimena Golemac ili Golimac, tj. goli („nuda“) – mač („spada“).
Što je najzanimljivije hrvatsko nasljeđe na poluotoku Garganu i u pokrajini Molise?
Područje tzv. „male Dalmacije“, od najjužnijeg Monte Gargana do najsjevernijeg Montemitra ili Mundimitra - što je hrvatski oblik naziva tog sela u pokrajini Molise, obiluje vrlo zanimljivim običajima hrvatskog podrijetla, kao što je primjerice „Fešta do Maja“, koja svoj drevni korijen ima čak u slavenskoj mitologiji, a vezana je uz proljetno buđenje prirode. U istočnojadranskim hrvatskim krajevima taj je stari običaj poznat pod nazivom „zeleni Juraj/Jurij“, dok se u zapadnojadranskim hrvatskim krajevima ili „maloj Dalmaciji“ umjesto imena „zeleni Juraj“ koristi naziv „pupac“. Međutim, taj se običaj kulturnom razmjenom proširio i u druge dijelove moliške pokrajine u koje se izvorno hrvatsko stanovništvo nije nikada doselilo, tako da je tijekom stoljeća ostvaren puno širi društveni učinak. Drugi primjeri su vezani uz tamošnju pripremu raznoraznih jela (primjerice slastica), a osobito je značajna tradicija izrade čipke u Taveli, koja se može mjeriti s puno poznatijom paškom ili lepoglavskom čipkom. Kao što je već rečeno, Peschici i susjedna mjesta i danas baštine svoj dijalekt u kojem se prepoznaju riječi poput: ciurcia (curica tj. djevojčica), jale,jalile/jalidde/sciale (žalo), langliste (glista), pugghiaca (puž), salambache (zelembać), salippece (sljepić), vuschere/vauschere (gušterica), scazcavazzo (skakavac) i brojne druge, kao što je lokalni naziv za kolače („kulace“). O tom se dijalektu danas također objavljuju knjige i rječnici, te se nastoji revitalizirati i očuvati za budućnost!
Kako su Hrvati na Garganu i u pokrajini Molise utjecali na gospodarski i kulturni razvoj te pokrajine i susjednog poluotoka?
Utjecaj odnosno učinak hrvatskih naseljavanja koja su se u tim krajevima odvijala od ranog srednjeg vijeka pa sve do 16. stoljeća je nedvojben. Od već spomenutog jezičnog utjecaja i današnje baštine, preko čvrstih pomorskih, trgovačkih prekojadranskih veza s Dubrovnikom zahvaljujući kojima su na tom području barem kroz dva stoljeća djelovali konzulati Dubrovačke Republike i razvijale se međujadranske gospodarske veze, do niza gastronomskih doprinosa. Osobit je i moliškohrvatski običaj „Fešta do Maja“, koji je ostavio možda i najširi trag u toj kuturnoj razmjeni sa zapadnom obalom Jadrana. Međutim, u obrnutom smjeru utjecaja zapadne na istočnu obalu Jadrana nezabilazan je primjerice doprinos Jakova Mikalje, rođenog u gradu Peschici (ili „Pještici“ kako ga naziva sam Mikalja sredinom 17. stoljeća), koji je uz talijansku gramatiku i rječnik pisao i prva hrvatska gramatička djela za latinski i talijanski jezik, čime je zapravo postavio hrvatsko gramatičko nazivlje. Njegov pranećak bio je Pietro Giannone (1676.-1748.), zaslužni talijanski filozof, povjesničar i pravnik, rođen u Ischitelli nedaleko Peschica ili „Pještice“, kako bi rekao Jakov Mikalja. Svi ti tragovi i danas daju pečat tom području južnog dijela jadranske obale Apeninskog poluotoka, ujedno i najjužnijoj točci na kojoj obitava hrvatski narod u cjelini. Ne zaboravimo kako je najraniji primjer bugarštice, tj. hrvatske narodne pripovjedne pjesme lirsko-epskoga karaktera zabilježen upravo u južnoj Italiji daleke 1497. godine!
S kim surađujete i koga bi istaknuli prilikom svojih istraživanja prošlosti i sadašnjosti gargansko-moliške hrvatske zajednice u Italiji?
Kada sam se prije otprilike desetak godina upoznao s postojanjem moliških Hrvata u Italiji prvi uvid mi je pružio moliškohrvatski fotograf Gabriele Romagnoli iz Mundimitra, koji će iduće godine u Hrvatskoj održati i izložbu svojih fotografija. Osim toga tu su i Patrizio Zara iz Tavele i Pasqualino Sabella iz Kruča, koji se iznimno zalažu za očuvanje moliškohrvatske jezične baštine. Iz Mundimitra je i Francesca Sammartino, koja trenutno živi u Zagrebu gdje se bavi znanstvenim radom, a inače je članica glazbene skupine „KroaTarantata“ i vrlo zaslužna za aktivnosti svih hrvatskih udruga u pokrajini Molise. Otkriće današnjih potomaka hrvatske zajednice na poluotoku Garganu omogućio mi je gospodin Tonino Notarangelo, potomak hrvatskih naseljenika iz Vica del Gargana, inače vrijedni kroničar prošlosti grada Peschici. Također tu je i profesorica Angela Campanile, autorica Rječnika peschicianskog dijalekta („Dizionario del dialetto peschiciano. Parole, detti, proverbi, aneddoti, storie“) i brojnih drugih djela kojima se nastoji očuvati taj mjesni govor te vrlo aktivna garganska povjesničarka Tereza Maria Rauzino, čije prezime podsjeća na drevno ime Dubrovnika (Raguza). Sve ih ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem na suradnji!
Današnje predavanje povodom o hrvatskim ranosrednjovjekovnim filozofsko-povijesnim temama održava se u Gradskoj knjižnici Solin, gdje ste voditelj „Male škole filozofije“. Uz to organizirate i „Školu heraldike“ u Klisu. Možete li reći nešto više o tome?
„Škola heraldike“ u Klisu održava se povremeno od 2016. godine, a osobito se veže uz manifestaciju oživljene povijesti „Krunom hrvatskih vladara“ Solin-Klis. Bit te „škole“ je edukativno-znanstveno nastojanje da heraldička praksa i teorija, nakon desetljeća zanemarivanja i uglavnom nepovoljnih povijesnih okolnosti tijekom 20. stoljeća, ponovno zaživi u lokalnim i širim društvenim okvirima. Započeta je u suorganizaciji Udruge „Toma Arhiđakon“ pri Sveučilištu u Splitu i Povijesne postrojbe „Kliški uskoci“, a do sada su održana četiri ciklusa, uključujući i predavanja te radionice od Sveučilišta do gradskih knjižnica i osnovnih škola u: Splitu, Kaštelima, Segetu i Solinu, s temama: portulani (pomorske karte), uskočka heraldika, grbovi hrvatskih zemalja, vojno znakovlje I. svjetskog i Domovinskog rata, pa sve do suvremene simbolike novčane „zamjene“ od kuna do eura, što je sve predstavljeno u nizu objavljenih radova i članaka. Rad ove „škole“ je do sada rezultirao i jednim sveučilišnim udžbenikom („Hrvatski grbovi – geneza, simbolika, povijest“, 2021.), a u planu su i novi projekti, poput obrade tzv. uskočke heraldike, čiji se razvoj u povijesnom kontinuitetu može pratiti od Klisa, preko Senja, sve do Žumberka, pa i dalje!
