“Strogo se pazi na uvjete zaštite okoliša koji su iskazani u Studiji utjecaja na okoliš. Radovi na iskapanju temelja mosta izvode se primjerenom tehnologijom kako bi se, koliko je god moguće, smanjilo upadanje materijala iz iskopa u korito rijeke. Investitor i izvođač će po završetku radova poduzeti mjere kako bi se korito vratilo u prvobitno stanje”, govorili su tada inženjeri koji tada vjerojatno nisu bili svjesni da nije samo kanjon taj koji je vrijedan divljenja i zaštite nego šuma Šćadin kroz koje je prošla "Dalmatina". Vjerojatno su bili još manje svjesni da će se radi o posljednjoj dalmatinskoj prašumi.
Osamnaest godina poslije, u jednoj staroj kamenoj kući u Podgrađu, našli su se biolozi Gvido Piasevoli i Stipe Mekinić, njihov mladi kolega Edi Thür, botaničar Dalibor Vladović iz Centra za posjetitelje Dugopolje, domaćin Tonči Jerčić i moja malenkost. Dok je većina obilazila Šćadin i evocirala uspomene na dane, tjedne i mjesece kada se istraživao svaki kutak ovog prirodnog bisera, vrijedni Gvido ostao je u "bazi" ispeći meso na gradela u improviziranom kominu.
Dan nas je bio kao naručen za reportažu, iako se radilo i početku klimatološke zime, doslovno nije bilo daška vjetra, a na sunce se moglo i kratki rukav. Krošnje drveća, osobito hrasta medunca, nisu još u cijelosti bile ogoljele, a cijelim putem gazili smo po debelom sloju žireva. Društvo su nam pravili planinari iz doline Neretve, a nakon višesatnog probijanja kroz granje i traganja za najstarijim primjercima stabala, naš spretni domorodac Tonči vratio nas je odakle smo i krenuli.
Gospodin Piasevoli je opravdao svoju ulogu, "gradelada" je bila za lizat prste, a da doživljaj bude potpun, nije nedostajalo domaćeg kruha, salate, ukiseljene kapulice... Naravno, ništa bez domaćeg vina. Kada je blagovanje završilo, Sunce je palo ispod horizonta, a na koži si mogao osjetiti pad svakog pojedinog Celzijusa, no Tonči je tada užgao plamen i u prostoriji u kojoj smo boravili. Tada je počela priča...
Foto: Rade Popadić
Naši znanstvenici dobro su se poznavali znatno prije nego su 2010. prvi put nogom kročili u Šćadin. A da su uopće kročili zasluženo je poznanstvo između g. Piasevolija i domaćin Jerčića koji se u to vrijeme aktivno bavio turizmom na kanjonu Cetinu kroz rafting, ali i u samom Šćadinu kamo je na upoznavanje dalmatinske prašume vodio brojne avanturiste.
Točno u to vrijeme Državni zavod za zaštitu prirode radio je stručnu podlogu s ciljem proširenja zone zaštite prirode na ovom području. Kako je tim iz Zagreba trebalo provesti terenom, boljeg izbora od Tonča nije bilo.
"Preko Gvida sam stupio u kontakt s Tončom i tada smo prvi put posjetili šumu. Vodili su nas Tonči i Neno, sin posljednjeg šćadinskog lugara. Sjećam se da je Tonči toga dana vodio Engleze i Francuze na treking, mi smo mu bili svojevrsna međutura. Boravili smo u njoj pola dana, zapravo prošli smo i dobar dio naše današnje ture. Za razliku od danas, šuma je bila zelena i nismo mogli vjerovati što vidimo, u pozitivnom smislu. Ta stara hrastova šuma... Baš kao i danas, toga smo dana prolazili preko starih, palih stabala hrasta, a kada imate takvu situaciju i da iz starih stabala niču mladice, to je faktički prašuma. Sve su to bili prizori koje nemaš prilike vidjeti na našem području. Baš sve je bilo izvan našeg očekivanja. Taj izlet nam se svima duboko urezao u sjećanje", prisjeća se Stjepan Mekinić.
Nakon stručne podloge, nadležno ministarstvo raspisalo je natječaje za istraživanje. Sve je tada krenulo u omiškim kafićima kada su biolozi dogovorili da im partneri na istraživačkom projektu budu lokalni ljudi Tonči Jerčić i Neno Pešić, a u sve su uključene i Hrvatske šume jer je bio cilj uređenje puteva u Šćadinu.
"Šuma je većinski u vlasništvu Republike Hrvatske i tražili smo ideje od Hrvatskih šuma kako pročistiti puteve po Šćadinu. No bilo očito da se naša i njihova vizija puta bitno razlikuju. Dok su oni mislili na bager, mi smo mislili na pješačku stazu. Kada su to shvatili iz Hrvatskih šuma da nama uopće ne trebaju značajna sredstva, rekli su nam "dajte, nemojte nas više zafrkavati'. Dali su nam nekoliko svojih djelatnika na raspolaganje, a Tonči i Neno su im pokazali puteve koje je trebalo očistiti i oni su svoj dio posla obavili. Projekt se provodio od 2011. do 2012. godine. Ali znate kako je to u prašumi, poslije 2-3 godine kao da nitko nikada ništa nije očistio. Ideja je naravno bila očistiti staze, potom ih održavati, no to se nije dogodilo", pojašnjava nam g. Piasevoli.
No uređenje puteva nije bilo jedino što se tada radilo u Šćadinu. Naši znanstvenici pristupili su detaljnoj evidenciji biljaka ove prašume, ali i pokoje životinjske vrste. s obzirom na to da su biolozi JU More i krš 2007. već surađivali sa splitskim Prirodoslovnim muzejom na istraživanju Pantana, pozvali su Dalibora Vladovića te su krenuli u 12-mjesečnu avanturu.
"Popisali smo tada 466 biljnih vrsta, no nema sumnje da ih je znatno više jer je bilo nemoguće obići svaki kutak u tom vremenu. Odradili smo 24 'terena'. U proljeće i ljeto na teren smo izlazili 2-3 puta mjesečno, a zimi jednom mjesečno. Površina je ogromna i ne može se ni blizu obići u jednom danu. Iako su nam Neno i Tonči bili glavni vodiči, na terenskim istraživanjima s nama je bilo sigurno još desetak lokalnih ljudi, cijelo selo je živjelo za to. Kada bi dolazili, sastajalište nam je bilo u kafiću od Podgrađu. Zanimljivo, tada smo imali smo ručno napravljenu kartu Šćadina koju ste i danas vidjeli. Tu je kartu iscrtao Neno. Skenirali smo original i na terene smo išli s kopijama. Pokazalo se da je karta nacrtana iz glave bila točna 95 posto kada smo naknadno provjeravali GPS-om. Putevi su se nevjerojatno podudarali i to nam je najbolje govorilo koliko su naši vodiči bili kvalitetni.
Gljiva koja je promijenila sve
Ukupno smo prošli oko 45 kilometara staza, neke jednom, neke dvaput. Da nije bilo lokalnih ljudi, pogubili se. Osim biljaka, istraživali smo i popisivali nešto ptica, vodozemaca i gmazova. Pokušali smo popisati gljive i lišajeve, no kada smo vidjeli koliki je to posao, može se reći da smo odradili tek puki početak. Upravo tada, kada smo se bavili gljivama, slikali smo neobičnu vrstu gljive koji nismo prepoznali iz prve. Odmah sam fotografiju poslao za Zagreb, svom kolegi i stručnjaku. Ubrzo mi je stigao odgovor da otvorim "crvenu knjigu" i pogledam tu i tu stranicu. I "bum", do tada su u Hrvatskoj postojala samo tri nalaza te gljive, ovo je bilo četvrto. Ono što nas je fasciniralo je to da ova gljiva zauzima isključivo prašumska staništa. Nakon ovoga našli smo je na desetke puta. Ubrzo smo čak prestali brojati što je bio dokaz da se radi o vrlo staroj šumi, a kolege iz Zagreba teško su vjerovali što im javljamo. Radi se o resastom igličaru.
Ovu gljivu nalazimo isključivo u vrlo starim šumama, tamo gdje ima trulih stabala. Raste gdje se šuma prirodno, a ne komercijalno obnavlja. Pojavljuje se od rujna do studenog, nakon toga propada. Resasti igličar najbolji je dokaz postojanja vrijedne šume, ne samo u hrvatskim, nego europskim okvirima. Većina naših šuma su gospodarskog karaktera, ovo je rijedak, ako ne i jedni primjer prirodne šume hrasta medunca. Prije Šćadina, ova je gljiva pronađena na Ličkoj Plješevici, Velebitu i pored Iloka. Na neki način ova gljiva nagovještava smrt nekog drveta u budućnosti. Upravo zbog činjenice da su ovako stare šume rijetke, ova gljiva je rijetka, posredno i ugrožena", pojašnjava nam g. Vladović, na što se Tonči Jerčić ubacio da svake jeseni u šumi pronalazi značajne količine ove gljive koja se ne ubraja ni u jestive ni u otrovne.
"Spremao sam je više puta, kada se dobro spremi okus je negdje između životinje i biljke. Kao da jedete teleći biftek ili pohanu balancanu. Sočno je kada se zagrize, nema što", opisao je Jerčić nesvakidašnje gastro iskustvo.
Šćadin je prostran i u njemu se vrlo lako zaluta bez vodiča. Svjedoči o tome nekoliko sljedećih anegdota.
"Dalibor i ja smo kao i uvijek lutali po kamenjaru, Gvido nas je doveo na početak staze autom. Gvidu smo rekli da nas čeka u prvom šumarku kad se vrate. Dan je bio vruć i sunce je upeklo i bili smo potpuno oznojeni. Kada smo stigli do dogovorenog šumarka - nema auta, nema Gvida. Pomislili smo da je otišao u susjedni šumarak, pa smo krenuli dalje, no ni tu ga nije bilo. Onda smo pješačili do rampe, ali nije bio ni tamo. Onda smo ga zvonili na mobitel. Pitali smo ga: 'Di si ti?'. Odgovorio je da je u hladu. Kada smo mu kazali da smo stigli do rampe upitao je: "A di sam onda ja?', ispričao je Mekinić dok su se ostali smijali prisjetivši se događaja.
Uz djelatnike JU More i krš te Prirodoslovnog muzeja Splita, s biolozima su Šćadin povremeno obilazili djelatnici Šumarskog instituta te Instituta Ruđer Bošković.
"S nama s bili i naši novi djelatnici Brane i Zovne. Grupa se s vremenom razdvojila, na kraju kolone smo bilo Tonči i ja. Dogovorili smo se naći pored auta, no kada smo stigli tamo nije nikoga bilo. Kada smo ih nazvali i pitali gdje su, odgovorili su da su "na nekom putu". Nakon što se više od sat vremena nisu uspjeli orijentirati, kolegica s Instituta je kazala da bi bilo najbolje da se zove HGSS. Tada je u grupi zavladao smijeh, a kada je kolegica upitala što je smiješno dobila je odgovor: "Na čelu kolone je istaknuti HGSS-ovac". Uglavnom, ekipa je stalno išla prema jugu i došla do ruba kanjona. Na kraju je počela kiša i svi su dobro pokisnuli. Kada smo ih pronašli bili su udaljeni 20-ak minuta vožnje od mjesta gdje smo se dogovorili. Šuma tako lako zavara. Možete samo misliti kako je bilo Gvidu dok nas je čekao s ohlađenim ručkom", prisjetio se Mekinić.
Nakon završenog istraživačkog terenskog rada 2012. je izdana publikacija o biljnim vrstama Šćadina. Rezultate su prikazali na stručnom biološkom kongresu, a šumari su bili iznenađeni rezultatima. Sve je rezultiralo proširenjem zaštite 2016. godine, zona zaštite se proširila do brane Prančević. Do izgradnje autoceste, šumi se mogli pristupiti isključivo jednim putem, iz pravca sela. No izgradnjom autoceste otvoreni su pristupni putevi koji su se osobito na početku koristili za masovnu ilegalnu sječu. To je stanje potrajalo do postavljanja rampi. S druge strane, ti su putevi zaslužni da se o šumi počelo govoriti i da su ljudi spoznali njenu vrijednost.
"Hrvatske šume moraju gospodarsku osnovu područja raditi svako 12 godina. Šuma je imala poseban status i prije početka izgradnje autoceste i stručnjaci su odmah kazali da nije u redu kakva se devastacija događa. Jedan od njih čak je dao otkaz. Naravno da se u međuvremenu izgubio onaj entuzijazam ljudi iz Podgrađa kada smo radili na istraživanju i zaštiti šume. Danas mnogi postavljaju pitanje je li vrjednija jut ili jedno rano mjesto. Bilo je pokušaja da se na području Šćadina izgradi gospodarska zona, srećom, za sada smo spriječili takve inicijative koje su uglavnom stizale iz Omiša.
Foto: Miroslav Lelas
Gricko
Cijela jut je jedna čestica. Svaki čovjek iz sela bio je suvlasnik. Do 1946. šuma je bila zajedničko vlasništvo, potom su šumu potpisali od Socijalistički savez. Šuma danas i dalje pripada selu, ali bi bilo najbolje da je nitko ne dira. Šuma je sporije propadala jer je potreba suradnja ljudi. Kupile su se grane, sada to ga nema", prisjeća se Jerčić.
"Surađivali smo sa svima, uključujući lovce. No jednu priči neću nikada zaboraviti. Sjedili smo u skloništu u šumi, a u jednom trenutku smo vidjeli da prema nama trči vepar. Bacali smo stvari po stoli penjali se na stol od straha. Lovac je vikao: 'ne brini, ne brini'. Vikao da je to je Gricko, njegov kućni ljubimac od 190 kila. Došao je i izvaljao se kao pas. Kada smo se upoznali shvatili smo da ta ekipa šeta vepra kao pravog kućnog ljubimca. Za obitelj ima višegeneracijsku kulturu lova. Prije je imao jednog vepra, sada ih ima desetak", ispričao nam je Mekinić u dahu.
Što se tiče vizije budućnost šume, Jerčić ističe da je to moguće jedino preko lokalne zadruge od nekoliko ljudi koji će održavati šumu.
"Dio suhih drva bi se izvlačio, dio ostavljao. Ta drva bi se naplaćivala čime bi se naplatio i rad održavanja šume. Treba nam 4-5 zaposlenih ljudi koja će održavati jut, ali ne nekontrolirano. Prominio se način života. Prije se znalo, ako bi otpilao cijelo stablo, nema ništa dogodine", priča Jerčić na što je Piasevoli postavio zanimljivo pitanje:
"Zašto se ovakva šuma samo ovdje održala, zašto ne i drugdje?"
Odgovorio mu je Mekinić:
"Sve poljičke šume bile su ovakve do Napoleonovih ratova. Iza njih Austrija je već počela gospodariti i dozvoljavala je ljudima da privatiziraju i raspolažu zemljištima. Podgrađe je odbilo podjelu šume i ostalo je zajedničko vlasništvo. Drugi razlog je reljefna specifičnost da je okružuje kanjon i bila je dostupna samo lokalnom stanovništvu. Šumu je sačuvao kanjon. Bilo je pokušaja da se sajlama krade šuma, ali to nije prošlo jer se brzo uzvratilo."
Jerčić kaže da je dio rješenja i održavanje staza kroz aktivni turizam i rekreaciju.
"Neka Javna ustanova zaposli par lokalnih ljudi koji bi kroz svoje aktivnosti vođenja ljudi ostvarivali profit, a dio profiti vraćao bi se u Ustanovu", dodao je Jerčić. No znanstveni istraživački poslovi daleko su od dovršenih.
"Postoji nekoliko jama u koje smo pokušali ući. Dvaput smo zaglavili, a jedna od jama s naziva "Bucina jama". Mijenjali smo timove speleologa. Bucina jama nam je ostala nedosanjana. Dok se on spuštao, snimao sam, no prekinuo sam. Da sam znao da će Buco pokušati ući u nju i zaglaviti, nikada ne bih prekinuo snimanje. Dugo smo ga izvlačili i čupali iz jame, a nakon sat vremena Gvido je pitao: 'ali ima neki problem'. Svakako treba proširiti ulaz u nju".
Šćadin je ljudi krš i pretpostavka je da ima podzemne vode. Debla pojedinih stabala prodiru kroz kamen kroz tanke rupe, no ispod se vjerojatno nalaze komore sa zemljom i vodom", pojašnjava Vladović. Prirodoslovac nam otkiva je "Nenin" dub, širine oko 4 metra među najvećima u šumi. "Grab je ovdje ogroman za naše pojmove. U Dalmaciji ćeš naći deblje dubove nego ovdje, ali bijeli grab vjerojatno ne. Postoje i izrazito debeli smrič."
Svatko od naših sugovornika Šćadin doživljava kao posebnu šumu u kojoj su proveli stotine profesionalnih sati, ali više od toga, šuma ih je zbližila je motivirala za brojne druge projekte.
Foto: Milan Šabić
STIPE MEKINIĆ:
Šćadin nama nije bio bilo kakav projekt. U njemu su nam padale razne ideje, da je to za nevjerovati. Srpanj, sunce peče, svaku smo biljku slikavali saginjući se. Više mi je slikavanja bilo na vrh glave. Kolega mi je rekao da slikam bijeli karanfil, slikao sam ga. Tada smo se samo pogledali i rekli sami sebi da idemo ovaj karanfil tražiti na hrid Jabuku jer je tamo viđen samo jednom, prije 150 godina. 2021. HGSS je dobio brzi brod. Naša pretpostavka je bila da na Jabuci vladaju uvjeti kao na u pustinji. Zimi pogoditi dan da bude dobro je izrazito teško. Gvido je pogledao prognozu i rekao nam navečer da ujutro moramo biti spremni. 18. veljače 2021. smo krenuli. Uspjeli smo doći i iskrcati se. More je bilo kao ulje, bonaca. Koliko god je bilo mirno morali smo čekati sat vremena da se stijene osuše jer je bilo strašno klizavo. Uspjeli smo se popeti, nismo našli taj gariful. Poznata su svega dva primjerka jabučnog garifula, legenda je da su ga brali momci s Komiže kad su se išli ženiti. Boja Jabuke je posebna u to doba godine. Njene stijene su vulkanskog porijekla.
Želim reći da su nam u Šćadinu padale na pamet lude ideje. Poslije smo s muzejom napravili 5-6 projekata, surađivali smo s turističkim djelatnicima. Kada želimo provesti kolege, prvo nam pada na pamet Šćadin. Tu im pokažemo kanjon Cetine. U firmi se pola ekipe zeza s nama koliko nam je stalo do Šćadina. Ovo je vrlo uigrana ekipa, točno se zna tko što radi.
To nije bilo istraživanje, to je bio život s njima. Stvarno, misto je tada živilo s nama, svaki dan su se raspitivali što se napravilo novoga. Šćadin je bio sjajna suradnja Javne ustanove i Prirodoslovnog muzeja.
GVIDO PIASEVOLI:
Projekt malih sredozemnih otoka gdje se izučavaju razne biljne i životinjske vrste, ali se tretiraju i invazivne vrste. Hrvatski dio projekta najviše se bazira na pantaganama na malim otocima i dvjema vrstama ptica koje se tu gnijezde, a na takvom otoku pantagane i slične životinje ne bi smjene biti jer jednostavno poharaju staništa, odnosno gnijezda. Jedan od takav otoka je Jabuka i u perspektivi, ako bi se pokazalo da je to moguće, otok bi se nastojao očistiti od pantagana. Ti su otočići doživjeli procvat jer pantagane pojedu sve na što naiđu. Jabuka je nepogodna za bilo što. Ja sam na Jabuku išao s dva speleologa koji su stavljali konope pa sam se uspio popeti na vrh.
Bilo je to lijepo druženje, osim ranog ustajanja (smijeh). Nekad bi se ustajalo u 4 sata. Znao bih se sam ustati prije zore i razvlačiti mreže za prstenovanje ptica. Kada to jedan radi, to je sporo. Sada ne mogu zamisliti da sam nešto takvo radio.
Kada ljude u Splitu pitaju komentar Marjana često čujem: "ne valja, sve zaraslo, ne može se prolazit". Kad ja vidim da je travica pošišana, dođe mi slabo. Zato volim doći u Šćadin.
DALIBOR VLADOVIĆ
Da bi izbjegli vrućinu na ovom kamenjaru trudili smo se što prije ući u šumu pa smo krenuli u 5 ujutro. Kafić je otvarao u 5 i tu bi radili plan toga dana. Ušli smo unutra i nije bilo nikoga. Više sam puta provjeravao i stvarno nije bilo nikoga. Pomislio sam jedina je opcija da mi skuhamo kavu. Kada smo ušli, vidjeli smo konobaricu koja je spavala sa strane. Ustala se i vidjela nas dvojica i pitala nas što radimo. "Oprostite, ali je li radite od pet, piše tako". "A, šta sve piše odgovorila je...".
Naš drugi vodič, Neno, je strastveni pčelar. Jedno jutro sjedio sam u kafiću i pričao kako se jedan moj kum počeo baviti pčelama. Kako je imao jednu košnicu išao je pčele voziti u svome Renaultu na drugu ispašu. Košnica se prevrnula u autu, pčele su ga izbole, a oči su mu bile otečene. Nisam priči niti dovršio, a na vratima se pojavio Neno. Kaže on nama: "Ma, moram nosit' oćale, izbole su me pčele". Kada je to rekao, cijeli kafić se stao smijati. Bilo je toliko toga tih godinu dana da je to teško prepričati.
Šćadin zadnjih 12 godina sve više zarasta. Travnjaci nestaju, sve je više biljaka, sve više stabala. Gubi se bioraznolikost. Čistina je bilo sve više, šuma se sve više zatvara.
TONČI JERČIĆ
Spletom okolnosti, ovu sam ekipu znao od ranije. Bilo je lijepo naučiti toliko toga novoga od znanstvenika i to prenositi turistima. Bilo je nadopunjavanje. Pošto sam odrastao u juti, a prestalo je korištenje starog načina, mi smo bili pioniri pokušaja novog načina korištenja šume. To je uključivalo turiste koji šetaju, upoznaju biljni svijet i ostalo. Nažalost, građevinski lobiji bili su jaki. Smatram da se stvari neće pomaknuti na bolje dok se ne nađe nekolicina lokalnih ljudi koji će iz komercijalnih razloga ići u jut, čistiti staze.
Ovdje nam je bio avanturist Davor Rostuhar. Radio je kanjoning na Cetini i jednom je planirao 20-dnevnu ekspediciju u Južnu Ameriku među domoroce. Nazvao nas je i tražio je neku žestoku turu na kojoj bi testirao ljude koje vodi u Južnu Ameriku. Došli su u jut, išli niz kanjon, spuštali se starim putevima bez konopa. Cilj mu je bio vidjeti na što su oni spremni kada dođu u Amazonu. Prvo smo odradili treking pa se starim putem spustili u kanjon...
Stipe je Tonču dao jednu zamjerku:
"Dok mu je majka bila živa, imao je pravi ovčji sir. Tvrdi ovčji sir iz ulja. Nikakvi problem nije bio kad bi došli, mogao si ga pojesti koliko hoćeš. Ali da ga je htio prodati, nikada. To mu je bilo pravilo. Nisam neki ljubitelj sira, ali ovo je bilo nešto posebno. Kazao sam mu da ću mu ga kupiti po bilo kojoj cijeni, no nije želio niti čuti",
"Mater mi je sireve držala u plavoj posudi od barila, do po uja. Nije vajalo da je sir cili u uju nego do po, onda ga soriš, izvajaš, pa vratiš, lakše je bilo rukovat jer ti je ti u kamenici za to mora bi rukan. To su stare žene tako radile da su morale rukan privrnit jer ti je sir ne smi bit puno u uju, malo u uju malo van uja, ne smi se osušit, a ne smi se natopit, pa se svaki dan moralo vrtit", prisjetio se Tonči pa mi se obratio:
"Triba si doć 10 godina ranije..."
O ŠĆADINU - NAPISAO GVIDO PIASEVOLI:
Na što nas asocira riječ „prašuma“? Na Mowglija i njegovo društvo iz „Knjige o džungli“, na Tarzana koji skakuće s grane na granu ili možda na čudovišnu anakondu iz Amazonije? Prema Hrvatskoj enciklopediji to je „prirodna šuma razvijena bez znatnijega čovjekova utjecaja“. E, pa za vidjeti takvu šumu ne treba putovati na udaljene egzotične destinacije, ne treba čak – vjerovali ili ne – niti napustiti Splitsko dalmatinsku županiju. Naime, šumska sastojina Šćadin, odnosno Pograjska jut, nedaleko sela Podgrađa u omiškom zaleđu, posve odgovara gornjoj definiciji. Ona se može smatrati sekundarnom prašumom, jer je do nedavno ipak imala minimalne ljudske intervencije, ali to je gospodarenje bilo toliko „diskretno“ da nije narušilo temeljna prirodna svojstva šume. A u novije vrijeme ga više i nema i šuma je zbilja prepuštena praktično sama sebi.
Za pravilno shvatiti svu veličinu i značenje ove prašume, potrebno je razmotriti tisućljetni način života praktično cijele Dalmacije. Još od početaka ljudske povijesti pa do najnovijega vremena, ljudi su ovdje živjeli na manje-više isti način. Vatra je u svakome domu na kominu stalno gorila, brojna stada neprekidno su pasla i brstila sve zeleno što je iz zemlje poniklo, a ljudi su čistili i krčili manje i veće plodne površine kako bi na njima uzgajali poljoprivredne kulture. A trebala je i poneka greda za krov kuće. A u primorskim se krajevima ne kaže bez veze da je brod praktično vječan dok ima drva u šumi. Takav je tisućljetni pritisak drastično izmijenio vegetacijski pokrov cijele Dalmacije. Do prije nekoliko desetljeća krajobrazom je prevladavala golet, koja tek u novije vrijeme uzmiče pred obnovljenim vegetacijskim pokrovom u vidu šikare. Ali ne u Šćadinu.
Malo selo Podgrađe, jedino u cijeloj ogoljeloj Dalmaciji, okruženo kamenjarom i goleti sa svih strana, poput onoga usamljenoga slobodnog sela neukrotivih Gala iz poznatog stripa, očuvalo je svoju šumu. Da, uzimali su stari Pograjci, poput stanovnika drugih sela diljem Dalmacije, i drvo iz svoje šume, i žir za svinje, i stelju za blago, ali sve po strogim, posve jedinstvenim pravilima. Plaćalo je selo čak i vlastitoga lugara, koji je vrlo strogo bdio nad ljudima i šumom. Kako, zašto, otkuda takva ekološka svijest u malome zabačenom selu, nitko zapravo ne zna. Ali činjenica je da su tu stabla uvijek praktično umirala od starosti, a to je zapravo definicija prašume.
U novije vrijeme, promjenom načina života, iz šume se više ne uzima niti ono što se prije uzimalo, pa je ona sve više zarasla i sve više nalikuje pravoj prašumi. Šećući njom možemo vidjeti prastare velike i kvrgave hrastove, neke već napola istrunule od starosti, i mrtva, davno srušena stabla iz kojih niču nove mladice. Ciklus života se ne prekida. Polutrula ili već posve istrunula i srušena stabla dom su ogromnom broju najrazličitijih životinja, biljaka i gljiva. Pa kako su takva stara i mrtva stabla iznimno rijetka u klasično gospodarenim šumama, tako su jednako rijetke sve te brojne vrste koje o njima ovise. Jedna od takvih vrsta je primjerice zanimljiva i atraktivna gljiva resasti igličar iznimno rijetka u Hrvatskoj. Zapravo, i ne više. Naime, u Šćadinu je bio tek treći nalaz ove vrste u Hrvatskoj… E, ali onda je došao i četvrti, peti, šesti i tako dalje, pa im se danas više i ne zna broja. A ptice… u kojoj duplji ptica može sviti gnijezdo, ako su sva stabla „zdrava“ i bez rupa? Gdje će naći hranu, ako kukci i drugi beskralješnjaci nemaju trulo stablo ili debeli sloj otpalog lišća u kojem bi živjeli? A kada veliki, već skoro posve istruli hrast padne pod nekom zimskom burom i ostavi za sobom malenu čistinu u šumi, eto već na proljeće zvončića, orhideja i drugih zanimljivih, često i endemičnih biljaka. Cijela je šuma još puna i jama, vrtača, škrapa, špilja, tako da se pod bujnom šumskom vegetacijom tek nazire ono drugo, ništa manje vrijedno geološko bogatstvo najrazličitiji krških oblika i fenomena. Čak i specifičan položaj Podgrađa i Šćadina na okuci Cetine donosi na ovo zapravo kontinentalno, zaobalno područje blagotvoran utjecaj mediteranske klime dalmatinske obale.
Možemo računati da je Šćadin danas konačno zaštićen – od divlje sječe, koja je bila krenula uz pristupne putove pri gradnji autoceste, od karikaturalnih, posve neprimjerenih socrealističkih gospodarskih zona u bivšim prostornim planovima, a valjda bi se to trebalo odnositi i na buduće. Područje je danas dio značajnog krajobraza Kanjon Cetine, a vrijedilo bi poraditi da dobije i viši stupanj zaštite u kategoriji posebni rezervat. Jer sigurno za to ispunjava uvjete. Ali – to svakako treba naglasiti – Šćadin osim svoje ogromne prirodoslovne vrijednosti, predstavlja i živi spomenik jednom malenom, ali isto živom selu i njegovim doista iznimnim ljudima, tim našim junačkim i neukrotivim „Galima“, koji su svoju malu zelenu oazu stoljećima uspjeli obraniti od devastacije koja je poharala cijelu Dalmaciju. A ta borba za obranu Šćadina od devastacije bila je od one najteže vrste – protiv samih sebe. I pobijedili su.
Provođenje zaštite prirode na terenu vrlo je složen posao. Ne može pretpostaviti čega tu sve ima onaj tko se nije time bavio. Iznimno je važno, među ostalim, izgraditi dobre veze s „lokalcima“, ljudima koji žive u manjim sredinama u neposrednoj blizini zaštićenih područja, dakle, onima koji žive u prirodi i s njom. Ima među tim ljudima svega i svačega – i neznanja, i sebičnih interesa, i malomišćanskih sitnih duša, i seoskih mudrijaša, i manipulatora. Ali, srećom, ima i onih drugih – razboritih, dobronamjernih, nesebičnih, intelektualnih, tankoćutnih, nerijetko boema, previše velikih duhom da bi bili shvaćeni u svojim sredinama. Prepoznati takve ljude i povezati se s njima vrlo je važan segment u provođenju zaštite prirode na terenu. Tonča Jerčića Čeču upoznali smo kao jednog od pionira „ruralnog“ i „avanturističkog“ turizma na Cetini i zauzetog zaštitara ugrožene rijeke. I među ostalim „zaštitarima“ njega smo uspjeli, možda i ne odmah, prepoznati kao pravoga zaštitara.
I skupila se tako ekipa prirodoslovaca iz JU „More i krš“ i Prirodoslovnog muzeja, te Tonći i njegovi prijatelji iz Podgrađa, osmislili mali jednogodišnji projekt, uključivši u njega i Hrvatske šume, te krenuli na teren. Taj je rad trajao godinu dana, a težište rada bilo je na florističkom istraživanju. Frekvencija izlazaka na teren tijekom godine je varirala, ovisno intenzitetu prirodnih procesa, odnosno primarno cvjetanja biljaka. I, da, kao rezultati toga rada ostali su nekakvi popisi biljaka i druga prirodoslovna opažanja, ostale su obnovljene pješačke staze kroz šumu, brojna foto dokumentacija i slične stvari. Ali, kada se pogleda iza sebe, vidi se da su to sve bili zapravo nekakvi „nusproizvodi“. Pravi rezultati bila su nezaboravna druženja u prirodi, upoznavanje dobrih ljudi i bezbroj anegdota, a sve to uz marendu, kao središnji događaj dana, bila ona s gradela, ispod peke ili iz kazana, bila u šumskome zelenilu ili u staroj kamenoj konobi. Što se same hrane tiče, ničega što novac može kupiti nije falilo, a bilo je i stvari koje nijedan novac ne može dati. Mali koluti domaćega starinskog ovčjeg sira iz ulja, koji je tada još jedino Tončeva majka radila u cijelom selu – neprocjenjivo. Priče o starinskome životu poljičkoga sela iz usta ljudi rođenih sredinom šezdesetih, posljednjega naraštaja koji se još iz vlastitoga iskustva mogao sjećati tih ne lakih, ali prelijepih vremena, kojih više nema. Ma ko to može platit?
Projekt je realiziran u suradnji s agencijom za vizualno pripovijedanje None Of The Above. Fotografije su snimili Miroslav Lelas i Milan Šabić.
Zahvaljujemo se Neretvanima Ivanu Vidoviću i Marinu Dodigu na ugodnom društvu za vrijeme ove reportaže.
