nastavak...
PREKID
Nešto prije 22 sata stigao je do svoje zgrade i parkirao Defender u garažu. Ugasio je auto, a glasnu glazbu zamijenila je tišina. Sada mu se odjednom nije žurilo. Spustio je ruke s volana, naslonio se na sjedalo i zaklopio oči. Godilo mu je na trenutak zastati u tišini, u mraku. Osjećao je da je dosegao dno jer će ostaviti posao koji ga je učinio prepoznatljivim diljem zemlje, jer ostavlja djevojku s kojom je proveo godine zajedničkog života, ali i to da će možda napustiti voljeni Zagreb. Sve se to događalo tek koji dan prije Božića i Nove godine, a to ga je činilo još tjeskobnijim jer nije znao ni gdje će ni s kim provesti te dane. Kada je pogledao na sat na lijevoj ruci, bilo je 22:15 te je konačno krenuo prema ulazu zgrade. Unio je šifru, datum svog rođenja, a smeđa su se masivna vrata otvorila. Odmah je s vrata uočio da mu je poštanski pretinac pretrpan. Jutros nije stigao pokupiti poštu koja se gomilala posljednjih nekoliko dana. Posegnuo je za ključićem poštanskog sandučića koji je bio zakačen za oveći snop ključeva. Otvorio je pretrpani sandučić, a najveću gužvu napravila su dva ugurana gejmerska mjesečnika na koje je bio pretplaćen. Kako je živio na drugom katu, vrlo je rijetko koristio lift, no ovoga puta umor je učinio svoje i osjećao da je da nema ni energije ni želje više napraviti nijedan nepotrebni korak. Pozvao je lift koji je stigao za desetak sekundi, ušao u njega, a odlučio je pregledavanje pristigle pošte ostaviti za jutro. Tek kada se pogledao u ogledalo unutar lifta, shvatio je koliko je izmoren, ali njegovo lice više je bilo odraz unutarnjeg stanja nego današnjeg 10-satnog radnog vremena. Lift se zaustavio, a on je desnom rukom posegnuo u džep kaputa, ponovno tražeći snop ključeva, ovaj put da bi otključao stan. Krenuo je staviti ključ u bravu ulaznih vrata stana, no ključ je zastao na pola ključanice.
„Ma nije valjda”, pomislio je. “
„Ljubavi, eto me”, čulo se s druge strane vrata. Bila je to Danica koja je željela iznenaditi Marka večerom, ali zbog iznenađenja ga nije htjela zvati i najaviti mu svoj dolazak u njegov stan. Nakon teškog dana samo se želio domoći kreveta, a s Danicom je mučan razgovor želio obaviti sutra. No ona je bila brža. Otključala je vrata, a čim je Marko zakoračio u stan, prišla mu je i čvrsto ga zagrlila.
„Nemoj tako jako, vidiš da držim snop pošte, sve će mi popadati”, komentirao je mrzovoljni Marko koji joj nije uzvratio zagrljajem.
„Ni dobra večer? Znam da si umoran, zato sam ja tu da ti popravim dan, spremila sam ti večeru”, kazala mu je Danica, ponosno gledajući prema stolu na kojem je bila servirana večera i upaljene svijeće. Marko je odložio poštu na stol, a dok je skidao kaput, okrenuo se prema Danici.
„Hvala ti na iznenađenju, ali kako si pomislila da ću biti gladan i jesti ovako kasno? Pa tri puta su nam donosili hranu za vrijeme snimanja”, odgovorio joj je.
„Srećo, ne zanima me, napravila sam vrlo lagano jelo. Ako si pojeo tri, zbog mene ćeš barem gricnuti i četvrto jelo. Nego, reci mi, kak' je prošlo snimanje? Hoću li opet morati biti ljubomorna kada dobiješ nekoliko desetaka tisuća novih zahtjeva na Instagramu od novih obožavateljica”, upitala ga je, blago ga provocirajući.
„Ovaj put nećeš se morati brinuti za takve stvari”, odgovorio je Marko dvosmisleno.
„Molim, kak’ misliš da se neću brinut'?
„Jednostavno, nećeš jer nisam bio glavna uloga. Ulizica Ivan ju je dobio.“
„Dušo, mora da se šališ.“
„Ni najmanje. Vilma me dočekala jutros čim sam ušao u ured i odmah krenula u napad. Njezin miljenik konačno je postigao što je sanjao, istisnuo me iz prvog plana. Znaš, iznenadilo me, ali sada mi je drago da je tako ispalo.“
Danica je zašutjela spustivši lijevu ruku na stol na kojem je servirala večeru za njih dvoje. Gledala je Marka ne trepnuvši, kao da je očekivala da će se on sada nasmijati i reći da se šali. No Marko se ni u primislima nije nasmijao, a kako je gledao u pod, a ne u nju, shvatila je ozbiljnost situacije. Onda mu je korak po korak prišla i bez riječi ga krenula zagrliti. No uslijedio je još jedan hladni tuš.
„Molim te, nemoj! Jednostavno…“
„Marko? Mislim da malo pretjeruješ. Znaš da ti želim najbolje, da se trudim. Dan nije prošao kako si planirao i fakat mi je žao zbog toga.“
„Puno toga nije kako sam planirao…“
„Znam, dušo, ali ti moraš više stavljati sebe na prvo mjesto. Trpio si Ivana, učio ga njegovu poslu, upozoravala sam te da je prevrtljivac. Koliko toga si stavio u drugi plan zbog posla, a da ne govorim koliko si se pripremal za današnje snimanje. Vidiš li da si danas ispraznio sandučić nakon sedam dana, ti zadnjih dana od zanosa nisi doživljavao ništa nego današnje snimanje… I kaj sad?
„Ivan je nebitan, molim te, nemoj mi više o poslu…“
„Neću, micek, oprosti“, tepala mu je Danica, a potom je počela pregledavati gomilu pošte koju je Marko donio.
„Vidim, božićni broj 'PlayerOne' je stigao, hoćeš li da ga otvorim, mjesec dana si pripremao članak?“
„Molim te, ne otvaraj ništa, sutra ću sve.“
Danica ga nije poslušala pa je nastavila prevrtati pisma po rukama. Bili su to većinom računi i nekoliko ugovora koji su mu bili poslani na potpis, no na jednom je pismu zastala.
„Kaj je ovo?“
Marko je zbunjeno pogledao.
„Vidi ovo pismo, kako je neobično… Ima pozlaćeni obrub. Gle ovo, ima i uzorak pletera, čista umjetnost! A i teško je.“
„Nemam pojma što je, kažem ti, vjerojatno neko osiguranje opet nešto pokušava uvaliti, ostavi se sad toga.“
No Danicu je zainteresirao izgled pisma.
„Daj, otvori, da vidimo što je ovo. Ljepšu kovertu nikada nisam vidjela.“
„Ajoj, uporna li si…“
Danica je potom bacila pogled na Marka držeći pismo, a kad je vidjela da se i dalje nije protivio, otvorila je pismo jednim potezom. Prvo je iz njega izvukla katalog koji je na sebi imao prelijepu naslovnicu na kojoj je pisalo „Budućnost je sada”. Zatim je iz koverte formata A4 izvukla i papir. Za razliku od Danice, Marko je bio vidno nezainteresiran i nije ga zanimalo što je u pismu. Danica ga je počela čitati u sebi.
Sa svakom sljedećom rečenicom izraz se na Daničinu licu mijenjao. Marko ju je pogledao jednim okom, a kada je primijetio da je stavila ruke ne usta, upitao je:
„Što je?“
Nije odgovorila, lijevom se rukom uhvatila za glavu, a onda je u jednom trenutku glasno i s čuđenjem rekla:
„Dalmacija?!“
Potom joj je pismo ispalo iz ruke. Zjenice njezinih plavih očiju bile su velike, na prvi trenutak usmjerene u prozor, a potom se okrenula prema Marku koji je stajao ukipljen. Počeo je shvaćati što se dogodilo, ali bilo je kasno. Danica ga je samo gledala i sve teže disala, a potom su joj se oči napunile suzama. Vrlo usporenim pokretom pokazala je prstom prema pismu dok su joj suze kapale po parketu dnevnog boravka te je tihim jecavim glasom upitala:
„Kaj je ovo, objasni mi, što je ovo?“
Marko je shvatio da se radilo o odgovoru na njegovu prijavu za radno mjesto u Dalmaciji. Nije je očekivao danas jer je bila subota, a on je prijavu poslao tek prije dva dana. Nije mu bilo jasno kako je moguće da je odgovor stigao u tako kratkom vremenu, no sledio se zbog Danicine reakcije jer ona to nije trebala doznati na ovakav način. Shvatio je da su stvari došle do točke nakon koje više nema povratka i da je sada trenutak kada Danici mora iskreno reći sve svoje namjere.
„Prijavio sam se na posao u Dalmaciji“, izustio je, a Danici su se suze slijevale niz obraze. Potom je nastavio:
„Slušaj, nisi to trebala ovako doznati, pismo nije trebalo doći prije…“ potom je zastao.
„Prije čega?“ upitala ga je. A onda je opet nastala tišina. Marko joj se počeo približavati. Šutjeli su, sekunde su prolazile, a onda je on skupio hrabrost.
„Danice… Ne mogu više. Mi prekidamo“, izustio je i zašutio. Gledao je Danicu koja je bila kao skamenjena. Sa slutnjom je čekao bilo kakvu njezinu reakciju, tražio i najmanji pokret njezina tijela. No ona ga je samo gledala, a dok joj se nastavio približavati, sada je napravila prvi korak unazad. Gotovo mrtvu tišinu prekidao je tek zvuk koji je dolazio iz nekih od susjednih stanova gdje je netko gledao nogomet pa se naslućivao glas nabrijanog komentatora.
„Ne mogu, Danice, jednostavno ne mogu. Trudim se, trudio sam se iz petnih žila zaboraviti tvoj preljub, ali jednostavno više to ne mogu trpjeti. Razmišljam noć i dan da ćeš me opet prevariti, budim se noću, imam već kroničnu nesanicu. Šutio sam i mučio se, mislio da će s vremenom biti bolje, ali ja sam sve utučeniji, koliko god si me uvjeravala da je to bila pogreška koja se neće ponoviti, koliko god sam ti želio vjerovati, ovo je jače je od mene. Prije mjesec dana sam shvatio da smo ti i ja prošlost. Ovo je samo formalnost koja nas drži, održavamo na životu nešto šta je davno prestalo postojati. Moglo je biti drugačije, ali nije. Znaš koliko sam te volio i koliko si mi značila. Pregazio sam sva svoja načela i oprostio ti tog majmuna, sve zato jer si mi bila sve i jer nisam mogao zamisliti život bez tebe. Bila si mi zrak koji sam disao, i djevojka i obitelj. Znam da smo ove teme prošli sto puta, i znam da sam ti rekao da ću prijeći preko svega i da ćemo sljedeće godine zasnovati obitelj, ali crnilo sumnje potpuno me pojelo, ja sam lud od toga što se pitam jesam li ja normalan što sam ti to oprostio. Želio sam vjerovati da je to bila nepromišljenost, da si možda popila koju čašu više na tom nesretnom rođendanu, ali najvažnije od svega, ja i dalje vjerujem da me voliš. To što radiš i kako radiš prema meni ne može se odglumiti. Kada se sjetim dana prije nego što smo prohodali, kad sam molio Boga da me dotakneš, da me zagrliš, da mi se pojavi tvoja poruka na WhatsaAppu... Kad se sjetim da su mjesta koja smo posjećivali meni postajala najljepša mjesta u svemiru, i da mi je svaka sekunda provedena s tobom bila kao bajka... Odnosno, bila je bajka. Trajala je dok je nisi odlučila razbiti. Iako sam rekao da idemo dalje i da ti opraštam, u meni se nešto promijenilo, zauvijek i trajno. Ja ne mogu biti s osobom koja više nije moje jutro, moj dan i večer, moje sve. Vjeruj mi, ništa nisam odlučio preko noći, ja vrlo dobro znam što gubim, koga gubim. Gubim puno, ali sjeti se što si mi večeras rekla, da počnem misliti na sebe. I počeo sam, Danice, počeo sam… Imam pravo na sreću, a ja više tu nemam što tražiti. Ni u našim odnosima ni na poslu ni u Zagrebu koji mi je postao mučan. Volim te i uvijek ću te voljeti, ali to nije ljubav s početka naše priče. Želim ti svu sreću ovog svijeta i ako ikad išta mogu napraviti za tebe, tu sam“, Marko je konačno rekao sve što mu je bilo na duši.
Pramenovi Daničine valovite crvene kosa već su bili natopljeni suzama, a oči su joj pocrvenjele od plača. Tišina je trajala još desetak sekundi, potom je rukama obrisala suze s lica i krenula prema svom kaputu. Napravila je to užurbanim korakom, kao da joj se pojavila nova energija. Odjenula je kaput, stavila torbicu na rame, okrenula se još jednom prema Marku i zastala.
„Smeće jedno“, prosiktala je, okrenula se i izišla iz stana jako zalupivši vratima. Nastao je muk popraćen samo odzvanjanjem njezinih koraka dok je silazila stubama prema izlazu zgrade. Bila je preuzrujana da bi čekala dizalo.
Kad je Marko vidio da je Danica upalila svoj automobil i otišla, dovukao se do police na kojoj su se nalazila alkoholna pića te je nalio decilitar viskija. Sve je eksirao, potom je samo nastavio zuriti u bocu. Nije skidao pogled s nje, iako je zapravo gledao iza boce, a pred očima su mu samo letjele slike sjećanja na sretne trenutke s Danicom. Teško je disao te je odlučio naliti još jednu čašu, no naglo se predomislio, pogledavši prema svijećama koje su još gorjele za stolom. Krenuo je prema stolu i sjeo na mjesto na kojem mu je Danica pripremila večeru. Hrana je bila netaknuta, a Marko je tek sad primijetio koliko je stol bio ukrašen za večeru koja se nikada nije dogodila. Stajao je za stolom i promatrao pomno posložene tanjure i pribor za jelo, bocu vina, bocu šampanjca i prigodne čaše, čak i njegovu omiljenu salatu. Osjećaji su ga razarali. Iako je jednim dijelom osjećao olakšanje jer je konačno rekao Danici ono što je već neko vrijeme osjećao, s druge ga je strane mučilo pitanje je li ispravno postupio. Znao je da odluka nije bila ishitrena i da je rezultat njegove čvrste želje da prekine vezu, no pitao se je li Danici trebao dati još jednu šansu. Gledao je tri velike crvene svijeće čiji su plamenovi blago obasjavali cijelu prostoriju te se sjetio prve večere koju je pripremio već bivšoj djevojci.
Bilo je to prije šest i pol godina kada se konačno ohrabrio, pozvao Danicu u svoj stan i priredio joj romantičnu večeru. Upravu tu večer uzimali su za dan kada su započeli vezu i kada je krenuo njihov zajednički život. Dok je nostalgično gledao u plamen svijeća na stolu, začuo se udarac nakon kojega se otvorio balkonski prozor njegovog stana. Marko se trznuo jer na trenutak nije shvatio što se događa, a kada je vidio da su papirnati ubrusi postavljeni na stol počeli letjeti po zraku, shvatio je da se radilo o naglom udaru vjetra i da prozor nije bio zatvoren do kraja. Ustao je i požurio prema prozoru čije su obje strane teturale pri naletima neočekivanog vjetra. Zatvorio je prozor, nakon čega se viseći kuhinjski luster odmah prestao ljuljati. Papirnati ubrusi bili su razbacani oko stola, a vjetar je ugasio sve tri svijeće. Bio je to tužan prizor na kraju tužne večeri i dana koji ga je dodatno ražalostio i uznemirio. Nije želio počistiti nered koji je vjetar napravio u samo nekoliko sekundi te je ponovno krenuo nalijevati čašu viskija. Uzeo je čašu lijevom rukom, a kada je desnom krenuo natočiti viski iz boce, shvatio je da je ugazio na pismo koje je vjetar također otpuhao sa stola. Bilo je to upravo ono pismo zbog kojeg je krenula svađa s Danicom, ono pozlaćenih rubova, u kojem je stigao odgovor na njegovu prijavu na posao. Sagnuo se, uzeo kuvertu iz koje je virilo izgužvano pismo. Danica ga od ljutnje nije uredno vratila u kovertu nego ga je samo nagurala. Izvadio je pismo, izravnao ga koliko je moguće i počeo čitati.
„Poštovani gospodine Streliću,
Izuzetno nam je zadovoljstvo obavijestiti Vas da je Vaša prijava za radno mjesto voditelja razvoja digitalnih sadržaja u projektu 'Perun City' odabrana za uži izbor. Nakon temeljite evaluacije svih prijava, Vaša kvalifikacija, iskustvo i posebno Vaša posvećenost istraživanju domaće povijesti i mitologije istaknuli su se kao iznimno vrijedni za naš projekt.
'Perun City' nije samo građevinski projekt – riječ je o spoju inovacije i tradicije, kombiniranju novih tehnologija i suvremene arhitekture u jedinstvenoj zajednici na padinama Peruna. Vaš rad u industriji videoigara, uključujući projekt 'Illyricum', svjedoči o Vašoj sposobnosti integracije povijesnih i kulturnih elemenata u moderne medije, što savršeno odgovara našim ciljevima.
U prilogu Vam dostavljamo detalje o projektu i opis radnog mjesta. Pozivamo Vas na inicijalni sastanak koji će se održati 26. prosinca 2023. u 10 sati u Podstrani, u hotelu Split. Na sastanku ćemo detaljno predstaviti naš projekt te odgovoriti na sva Vaša pitanja. Također, u prilogu se nalazi katalog projekta s preliminarnim vizualizacijama 'Perun Cityja'. Vjerujemo da će Vas inspirirati jednako kao što je nas inspirirala Vaša prijava.
Molimo Vas da nam povratno potvrdite svoj dolazak na sastanak najkasnije do 23. prosinca 2023. na našu e-mail adresu ili telefonski broj naveden u nastavku. Radujemo se suradnji i vjerujemo da ćete svojim doprinosom učiniti 'Perun City' globalno prepoznatim projektom koji slavi našu bogatu baštinu.
Srdačan pozdrav,
voditelj projeka 'Perun City', Nikola Lozo.“
Nikola, Nikola, crni Nikola, promrmljao je Marko gledajući pismo koje je toliko toga promijenilo. Ponovno ga je odložio na stol, potom krenuo prema kupaonici, osjećajući težinu svakog koraka. U toj mješavini osjećaja činilo mu se da su mu zidovi stana sužavaju te je u hodniku prema kupaonici osjetio klaustrofobiju. Požurio je prema tušu, želio je osjetiti hladnu vodu na svojoj koži, nadajući se da će mu osvježenje razbistriti misli. U kupaonici se zadržao dulje nego inače. Pogledao se u ogledalo, gdje su ga dočekale oči s tamnim podočnjacima, tragovi današnje iscrpljenosti i emotivnih oluja. Polagano se počeo skidati, nadajući se da će skidanjem odjeće skinuti i barem maleni dio bremena tjeskobe.
Prohladna voda tuša prolazila je preko njegovih ramena i niz leđa, a tijelom su mu prolazili trnci. Iako se nikada do sada nije tuširao hladnom vodom, to je sada činio u namjeri da zaboravi bol koju je osjećao u svojim prsima. Polijevao se i sav se tresao od hladnoće, no bol nije prestajala. Kada je konačno izišao iz tuš-kabine, obrisao se dugačkim, bijelim ručnikom i uputio prema spavaćoj sobi. Prostor je bio jednostavan, ali elegantan, s tamnim drvenim podom, debelim sivim zavjesama i bijelom posteljinom koja je djelovala hladno pod prigušenim svjetlom noćne lampe. Bacio se na krevet zureći u strop, dok su mu misli jurile.
Potom je uzeo mobitel, oklijevajući prije nego što je otvorio WhatsApp. Zvuk na mobitelu još mu je od posla ostao isključen pa nije ni primijetio da ima desetak propuštenih poziva i stotinjak nepročitanih poruka. Pogledom je prošao preko pošiljatelja poruka, a zastao je kada je vidio Mirandino ime. Bila je to njegova bliska prijateljica, poznata zagrebačka psihijatrica. Ne pročitavši što mu je uopće Miranda napisala, pritisnuo je ikonu za slanje glasovnih poruka.
„Miranda, oprosti što ti se javljam ovako kasno. Nije mi dobro. Prekinuo sam s Danicom. Dat ću otkaz na poslu i želim preseliti u Dalmaciju. Znam da ti zvuči suludo, sve ću ti objasniti. Teško mi je... Ne znam kako dalje. Osjećam da mi se cijeli život raspada. Molim te, nazovi me kad stigneš.“
Nije prošla ni minuta i njegov je telefon zazvonio. Na zaslonu se pojavilo ime „Miranda“. Osjetio je olakšanje, ali i nemir dok je odgovarao na poziv.
„Marko, čula sam tvoj glas i nisam mogla čekati. Jesi li dobro? Trebam li doći k tebi?“ upitala je Miranda, a njezin je glas bio topao i umirujući, s blagim prizvukom brige.
„Ne trebaš dolaziti sada, Miranda. Sutra mogu doći kod tebe, ako ti odgovara. Samo... Nisam znao kome da se obratim. Ti si mi uvijek bila netko tko razumije“, odgovorio je Marko dok mu se glas na trenutke lomio.
„Naravno da mi odgovara. Dođi čim se probudiš, ne radim do Tri kralja. Nećeš biti sam u ovome, Marko. Bit će sve u redu, sve je to za ljude. Samo se smiri, što god da je“, savjetovala mu je.
„Pokušat ću. Hvala ti, Miranda. Vidimo se mi ujutro, hvala ti što si se javila“, rekao je osjećajući prvi tračak nade u svojoj glavi.
Nakon što je završio razgovor, navio je alarm na mobitelu u 7 sati te posegnuo za tabletama za spavanje. Popio je jednu gaseći svjetlo i nadajući se da će mu san donijeti olakšanje. Iako se vrtio u krevetu sljedećih 15-ak minuta, tableta je bila jača, zaspao je dubokim snom…
OSTAVLJEN
Ujutro je svježina zimskog zraka u Zagrebu pomogla Markovu razbuđivanju dok je izlazio iz zgrade. Kada se dovezao do Mirandina stana, pogledao je prema zgradi. Bila je to starija, ali uredno održavana zgrada u centru grada, s visokim stropovima i velikim prozorima koji su prizivali svjetlost.
Miranda ga je dočekala na vratima, odjevena u tamnoplavi džemper i udobne hlače. Imala je kratku tamnosmeđu kosu koja je savršeno uokvirivala njezino ovalno lice, a oči, duboke i izražajne, bile su pune suosjećanja. Snažno ga je zagrlila kad je kročio kroz vrata njezina stana.
„Ajde, frende, ne može biti baš tako strašno. Dođi, napravila sam ti čaj“, rekla je pozivajući ga u dnevni boravak. Stan je mirisao na svježe pečene kekse i lagani citrusni parfem. Zidovi su bili obloženi policama ispunjenim knjigama, a dnevni boravak bio je uređen u toplim tonovima, s mnoštvom udobnih jastučića i dekica.
Marko je sjeo na veliki udobni kauč, osjetivši na trenutak kako se njegovo tijelo opušta u toj ugodnoj atmosferi. Boravio je tu na stotine puta, često s Danicom. Miranda je sjela nasuprot njemu, s toplom šalicom čaja u rukama.
„Markec, jesi se uspio naspavati?“ priupitala ga je.
„Da znaš da jesam. Ne znam što me više puklo, viski ili tableta, ali spavao sam više od 6 sati u komadu. To ti je za mene rijetkost“, pohvalio se Marko. „I da znaš, stalno imam taj san, bilo da mi se dogodi nešto lijepo ili ružno. Prekrasan veliki hrast na koji se pokušavam popeti, a onda počnem padati s njega i probudim se", nastavio je.
„Vidim, pun si novosti, s tobom nikada dosadno”, pokušavala je Miranda šaljivim tonom umiriti svoga prijatelja. „Kako nećeš sanjati da padaš, pa gubiš tlo pod nogama vidim ja, ali ne uzrujavaj se, ti snovi će proći kada malo dođeš sebi.
Za početak mi reci što je bilo s poslom. Kako to, nakon svega što si napravio u Zagrebu, pa još spominješ selidbu u Dalmaciju…”
„Da mi je znati što ti se sad mota po glavi... Misliš da sam skrenuo, sto posto”, počeo je Marko.
„Ma daj, ne izgledaju tako oni što skrenu”, nasmijala se Miranda.
„Vidi, stvar je zapravo vrlo jednostavna. Posao me ne ispunjava kao prije, a ono što mi je napravila Vilma bio je samo dokaz da sam bio u pravu kad sam se prijavio za posao u Dalmaciji. Pojavio se jedan oglas koji me zaintrigirao. Projekt 'Perun city' traži desetke djelatnika, a svojim kanalima doznao sam da se radi o američkom investitoru, tehnološkom divu. Poslao sam pismo namjere i danas mi je odgovoreno da sam ušao u najuži krug i da dođem na razgovor u Split dan iza Božića”, pohvalio se Marko.
„Eto, sam si rekao, stvar je u biti jednostavna. S obzirom na to što si napravio u 'Blue Diamondu', već te vidim kao novu zvijezdu 'Perun cityja'”, dobacila mu je domaćica nabacivši smiješak koji je samo odgađao neizbježno. A to je razgovor o prekidu veze. „Markiša, znamo i ti i ja da me noćas nisi zvao zbog promjene posla. Pa što je to bilo s tobom i Danicom?“ upitala ga je sa strepnjom.
Marko je duboko udahnuo.
„Gle, Miranda. Znaš me dobro, znaš koliko mogu biti strpljiv. I znam da ti je bila draga. Ali više nisam mogao. Pokušavao sam zaboraviti sve što se dogodilo, ali to me izjedalo iznutra. Jučer sam dobio pismo o novom poslu u Dalmaciji, a to je bio okidač. Shvatio sam da moram otići, ne samo od nje, nego iz Zagreba, iz svega što me guši.“
Miranda ga je pažljivo promatrala.
„Znači, nije bilo impulzivno? Već si bio prelomio tu odluku u sebi?“
„Naravno da je bilo promišljeno. Namjeravao sam joj sve reći sljedećih dana, ali me preduhitrila pročitavši pismo vezano uz prijavu na novi posao. Nije ovo nešto na što sam se odlučio preko noći. Pa ti dobro znaš koliko ja cijenim Danicu i sve što je napravila za mene. Ali još bolje znaš koliko me ubilo ono s Davorom. Da nije bilo tebe, davno bismo prekinuli”, jadao se iskreno.
Miranda je pažljivo slušala Marka. Njegov glas bio je sjetan, ispunjen sjenama prošlosti koje su se osjećale u svemu što je govorio. Kad je završio, smireno mu je odgovorila.
„Prijatelju moj, mislim da si ispravno postupio. Danica ti je očito bila važna, ali neke rane jednostavno ne zacjeljuju. Ponekad je jedini način bolan rez i pokušati krenuti dalje.“
Marko je pozorno slušao.
„Znam, Miranda, ali teško je. Ne mogu prestati razmišljati o njoj, o tome kako sam mogao učiniti nešto drugačije“, rekao je tiho spuštajući pogled.
Miranda ga je promatrala s pažnjom, a zatim mu je nježno postavila pitanje koje je u njemu izazvalo trenutni nemir.
„Znaš li što me još brine? Mislim da ovo nije samo zbog Danice. Ovo te vraća u tvoje djetinjstvo, zar ne?“
Marko je zastao. Njegovo lice postalo je nepomično, kao da je ukopao emocije duboko u sebi. No tada su mu oči postale staklaste, ispunjene suzama koje su se borile protiv njegove odlučnosti da ostane jak.
„Da... Užasava me pomisao da ću opet biti ostavljen. Kako me vlastita majka ostavila pred vratima doma za nezbrinutu djecu.“
Miranda je pomilovala njegovu smeđu, kratko ošišanu kosu.
„Nemoj sada stati“, gotovo da je šapnula.
Marko je desnom rukom prošao preko svoje guste smeđe brade, duboko udahnuo, a riječi su počele izlaziti iz njega. Bila je to priča koja ga je progonila cijeli život. Miranda je znala tek dijelove, no Marko je odlučio da je sada pravi trenutak da njegova prijateljica dozna sve bitno.
„Rođen sam u Splitu, Miranda. Moja biološka majka Jelena i otac Luka me nisu planirali. Luka Poljak bio je uspješan poslovni čovjek, imućan, ali i opasan. Na jednoj zabavi upoznao je moju majku. Bio je u braku, no kroz mjesec dana viđanja, moja je majka ostala trudna. To je za njega bio šok. Rekao joj je da pobaci jer bi ta 'sramota' bacila ljagu na glas uspješnog poduzetnika koji ima savršenu obitelj. Zapravo, zapovjedio joj je. Ona je bila mlada, prestrašena, i nije imala nikoga na svojoj strani.“
Marko je zastao, obrisao suzu koja mu je skliznula niz obraz, a Miranda mu je pružila ruku. Oči su joj bile pune suosjećanja.
„Nije ga poslušala. Rekla mu je da je abortirala, ali trudnoću je iznijela do kraja. Kad sam se rodio, ostavila me pred vratima doma za nezbrinutu djecu u Splitu, a Luki nikada nije rekla istinu”, dodao je Marko, a Miranda gotovo da nije disala. Nastavio je.
„Sve to saznao sam tek na svoj 18. rođendan kada sam dobio pismo. U njemu je pisalo sve. Bila je to njezina ispovijest, ispovijest moje majke Jelene. Znaš li što je na kraju pisma pisalo? Velikim slovima 'OPROSTI'.“
„Marko...“, Miranda je šapnula, ali ga nije prekidala. Marko je nastavio, glasom prepunim tuge.
„Odrastao sam u domu dok me nisu posvojili Ana i Ivan Strelić, divni ljudi iz Slavonije. Oni su u to vrijeme živjeli pored Splita, nisu mogli imati svoju djecu i godinama su pokušavali posvojiti nekoga. Posvojili su me kada sam imao četiri godine. Sjećam se da sam plakao jer nisam želio napustiti dom, ali sam ih vrlo brzo zavolio. Bili su radišni, puni ljubavi i dali su mi sve što su mogli. Ali uvijek me mučilo pitanje: zašto? Zašto me ostavila? Zašto me nije pokušala odgojiti, bez obzira na njega, na Luku? Posvojitelji su mi rekli da nikada nisu znali tko su mi biološki roditelji jer je to svima službama bilo nepoznato. Na kraju sam našao novinski članak u kojem je pisalo da je beba ostavljena pred vratima centra, bio sam to ja, datumi su se poklapali. Zamisli samo kako sam se osjećao kad sam čitao to pismo, bilo je poput bombe. Ma atomske bombe... Od tada tražim odgovore, no Jelenu nikada nisam pronašao. Da ti budem iskren, osjećan veliku potrebu vratiti se u Dalmaciju. Mislim da mi je posao samo paravan za preseljenje, znam da ću dolje pronaći svoju majku. Miranda, u pravu si. To što me je Danica prevarila duboko me potreslo i podsjetilo na mog biološkog oca. Tada ti to nisam mogao reći, ali govorim ti sad“, izustio je, a Miranda ga je cijelo vrijeme držala za ruku.
Njezine oči bile su pune empatije.
„Marko, tvoja te prošlost oblikovala, ali ne mora definirati svaki dio tvoje budućnosti. Zaslužio si ljubav, svi je mi zaslužujemo. Zaslužio si sreću. To što te majka ostavila nije tvoja krivica. Vjerojatno je bila u nemogućoj situaciji. Dragi prijatelju, samo na trenutak iziđi iz vlastite kože i promotri se malo. Uspješan si čovjek, u svojim godinama imaš svoj stan, sam si ga zaradio. Za tebe znaju u svijetu, nemoj nikada zaboraviti da ti je dana snaga, bez obzira na tako tužan početak tvog života. Znam da znaš, ali Ana i Ivan su ti dali život, nikad neću zaboraviti susrete s njima, tim divnim ljudima. Nitko ne bira gdje će se roditi, ali bira hoće li se prepustiti ulozi žrtve životne sudbine ili će tu 'sudbinu' nadići. Ti si već davno pokazao tko si i što si. Jako mi je žao što priča između Danice i tebe nije završila onako kako sam se nadala, neću ti lagati. Previše vas oboje volim da bih bila objektivna. Međutim, slušam te, gledam te i ovdje je sve potpuno jasno. Trebaš li se osjećati krivim za ovu situaciju? Jesi li trebao Danici dati još jednu šansu? Marko, ti ispravan odgovor najbolje znaš, a da ti ga ja i ne kažem…”
Marko je osjetio veliko olakšanje jer je prvi put u dugo vremena nekome mogao reći baš sve što mu je na duši. Bio je sretan jer je u tako teškom trenutku života imao osobu od beskrajno velikog povjerenja, prijatelja na kojeg se može osloniti. Čvrsto je zagrlio Mirandu, a u tom je zagrljaju dio po dio nestajalo breme stresa i krivice koje je osjećao posljednjih dana. Zagrljaj je trajao dugo, a nisu ga željeli prekinuti ni Miranda ni Marko.
„Dragi moj, odmorit ćeš se na Božić, a onda ćeš dolje rasturiti. Normalno da će te primiti na posao, slušaj što ti kažem”, bila je čvrsta Miranda lupkajući Marka od ponosa po obrazima.
„I ne sumnjaj”, odgovorio joj je nabacivši smiješak.
BOŽIĆ
Božićno jutro u Zagrebu osvanulo je bez tragova zime, snijega nije bilo ni na Sljemenu, niti bilo gdje u Hrvatskoj. Bila je to topla zima za zaborav za ljubitelje snijega, baš kao što je bio slučaj posljednjih nekoliko godina. Termometar je sredinom dana pokazivao visokih 14 stupnjeva, a sunčeve zrake stidljivo su se probijale kroz nisku naoblaku, stvarajući privid ranog proljeća. Marko je prijepodne proveo s roditeljima, Anom i Ivanom, u njihovom domu na Črnomercu. Uz miris pečenog purana, mlince i svježe pripremljene štrukle, dom Strelićevih bio je ispunjen blagdanskom radošću. Marko nije roditelje u ovo blagdansko vrijeme želio opterećivati teškim temama, pa je o otkazu i prekidu s Danicom odlučio pričati kada se vrati iz Dalmacije. Tek im je rekao da ide na poslovno putovanje i da ga neće biti dva dana. Uživao je u obiteljskom domu i pažnji roditelja, upijao je svaki trenutak ovog istinskog blagdanskog mira. No, koliko se god trudio, njegove misli već su bile usmjerene prema Dalmaciji i putovanju koje je slijedilo.
“Majko, oče, ručak je bio izvrstan. Prijavit ću vas na Večeru za 5”, iskreno je pohvalio svoje roditelje, zagrlivši ih prije polaska. Jedva im je uspio objasniti da ne pakiraju bilo kakvu hranu jer do Splita sigurno neće biti gladan nakon tako obilnog i ukusnog blagdanskog objeda.
“Ne vozi brzo”, kazala mu je majka dok je on grabio ključeve svog Defendera. Ranije je spakirao putnu torbu i odijelo za sutrašnji sastanak.
Čim je sjeo za volan, osjetio je uzbuđenje te je raspalio ACDC. Na navigaciji je označio destinaciju: "Hotel Split, Strožanac, Podstrana."
Stanje na autocesti toga dana prema Dalmaciji bilo je za poželjeti. Promet je bio iznimno rijedak jer su mnogi na Božić ostali kod kuće ili su već bili tamo gdje su planirali provesti blagdane. Na puni sat bi upalio radio da posluša najnovije vijesti i stanje na cestama, no o dosadi dana najbolje govori podatak da su voditelji stalno naglašavali nevjerojatnu toplinu vremena diljem zemlje. Kroz Liku nije bilo bilo kakvih vremenskih iznenađenja, čak ni vjetra, pa na cijeloj dionici nije naišao na bilo kakva upozorenja o stanju u prometu.
Nakon izlaska iz tunela Sveti Rok, a osobito kada je ugledao more, obuzeli su ga osjećaji sreće i uzbuđenja. Temperatura na displeju automobila odmah je skočila za pet stupnjeva, a na Markovom licu baš ništa nije otkrivalo da je samo prije nekoliko dana bio na “dnu”.
"Evo me doma", promrmljao je sebi u bradu, sretan zbog poslovnog izazova koji ga očekuje, ali i činjenice da bi pozitivan ishod mogao označiti potpuni preokret u njegovom životu. Zapravo mu je u tom trenutku postalo savršeno jasno da čini ispravnu stvar i da ne treba žaliti za karijerom koju je ostvario u dosadašnjoj firmi. Nakon tri i pol sata vožnje, Defender se zaustavio pred "Hotelom Split", smještenim između magistrale i mora. Na recepciji ga je dočekala ljubazna mlada recepcionerka koja mu je nakon evidencije pružila ključ sobe i uputila ga na treći kat. Soba u kojoj je odsjeo bila je moderna i ugodna, s bijelim zidovima, drvenim namještajem i velikim balkonskim vratima, a s balkona se pružao predivan pogled na more, Brač, dio Podstrane, Stobreč i Split. Marko je jedva dočekao izaći na balkon i osjetiti morski zrak i miris soli. Uživao je u pogledu i zvukovima valova koji su udarali o žalo, to mu je bilo vrlo opuštajuće nakon dugog puta. Prizor je bio tim ljepši jer je došao točno u vrijeme zalaska sunca, a nebo je u smiraj dana preplavilo intenzivno rumenilo. Tih pola sata na balkonu mu je proletjelo kao u trenu, a ostao bi i duže da se nije postupno smračilo.
Marko se potom vratio u sobu gdje se nakon tuširanja odjenuo i spremio za odlazak u Split. Tamo se dogovorio popiti pivo s Marijem i Branimirom, starim prijateljima koji su jedva dočekali “uteći” iz božićnog ozračja njihovih domova.
NASTAVIT ĆE SE
NASTAVIT ĆE SE
Projekt je realiziran u suradnji s agencijom za vizualno pripovijedanje None Of The Above. Fotografije su snimili Miroslav Lelas i Milan Šabić.
Zahvaljujemo se Dori Vlajić, Romanu Mihanoviću, Ivici Loliću, Duji Jurjeviću, Mariji Paro, Željki Kostadinović, Pjeru Jurjeviću i Slavku Popadiću na strpljenju za vrijeme snimanja kadrova za serijal, kao i Magdaleni Mrčeli na lekturi.
