RANIJE OBJAVLJENO:
Našli su se u kafiću Olly na Splitu 3, jednom od malih, ali kultnih splitskih kafića, poznatom po pristupačnim cijenama i domaćom atmosferom. Brane i Mario sjedili su za šankom, a kada je Marko konačno ušao kroz vrata nakon 20-ak minuta zakašnjenja, podigli su čaše u zrak.
"Pa di si brate, nisan te vidija više od godinu dana, sritan Božić", kazao je Mario dignuvši se sa stolice i zagrlivši prijatelja. Isto je potom napravio Branimir. "Oprostite ljudi, nisam očekivao kolonu na cesti. Sad znam kako vam je preko Sirobuje. Istina, nije me bilo dugo na jugu, ali isto ja mogu reći za vas, mogli ste se javiti kad ste svraćali u Zagreb", odgovorio je, potom su svi sjeli za šank.
"Samo opušteno, brate, šta'š pit?", upitao ga je Mario.
"Daj mi pivo, bilo koje, znaš da nisam izbirljiv", bio je kratak i jasan.
"Daj bratu jedno Vukovarsko", povikao je konobaru koji se odmah mašio za hladnjak, uzeo bocu, otvorio i stavio pred njih na šank. Nazdravila su sva trojica i "potegnula".
"Marko, ja ti se ispričavam, doša san te samo vidit da mi ne bi zamirija, moran hitno ić ća. Mater mi je jutros izašla iz bolnice, slomila je nogu, zasad o svemu ovisi o meni, dogovorili smo se da me neće bit uru vrimena, evo već moran krenit put Solina", bio je iskren Branimir.
"A joj, žao mi je zbog majke, nadam se da će biti sve u redu. Naravno da razumijem, drago mi je da si uopće došao, ali stvarno nisi trebao u takvim okolnostima", sažalio se Marko.
"Ma daj, dobro mi je došlo malo pobić od doma. Ostavljam te u dobrim rukama, pozdrav i čujemo se mi uskoro", kazao je Branimir, pružajući ruku Marku, a potom je napustio Ollyja.
"Stvarno nije trebao dolaziti kad mu je takva situacija s majkom, sad mi je krivo".
"Ne budi smišan, šta ima veze da je doša, ka šta san i ja doša, pa ne vidimo se svaki dan. Kako smo krenili, dobro je ako se uvatimo jednom godišnje", kazao je Mario.
Marko je malo zastao dok se kafićem orila Thompsonova "Božićna". Sam kafić je već bio prilično popunjen, iako se najveća gužva očekivala za koji sat. Konobar i vlasnik koji je također posluživao, nosili su božićne kape, te je cijela atmosfera bila bučna, vesela, kako i priliči Splitu na ovaj blagdan.
"Gle, mislim da me uskoro nećeš morati hvatati, kako stvari stoje, selim se kod vas", rekao je, očekujući Mariovu reakciju.
"Seliš se u Split?".
"Točnije u Podstranu, još točnije zasad je to samo jedna mogućnost...".
"Dobro, nastavi, iman miljun pitanja, pa bolje da sam kažeš...".
"Vidi, da ne duljim previše. Donio sam neke važne odluke, a jedna od njih je da sigurno dajem otkaz kad se vratim u Zagreb".
"Alo, jel se šališ, kakvi otkaz?"
"Naravno da se ne šalim. Doći ću do Vilme i sa zadovoljstvom joj priopćit vijesti".
"Pa dobro, znamo svi kakva je ona, godinu dana mi je bilo više nego dovoljno. Ali ti?! Pa sinko, ti si naša zvijezda, zna se za tebe priko oceana. Šta se dogodilo?"
"Frende, znaš da stvari često nisu onakve kakve izgledaju. Sve ti mene to jako zamara, a dogodile su se i neke nove stvari u firmi, uglavnom, rekao sam ti, neću te opterećivati, bitno da znaš da je odluka donesena, da nije ishitrena i da će vrlo uskoro biti realizirana."
Mario je gledao Marka u čudu još neko vrijeme, a onda je popio ostatak pive iz boce.
"Konobar, daj još dvi!", dovikao je pokazujući na Vukovarsko potom je nastavio.
"A čoviče. Ma nikad ne bi reka, nikad. Mogu li se sad ja javit gori za posa?", upitao je u polušali.
"Samo daj", odgovorio je Marko nabacivši smiješak.
"OK, ne da ti se više. Sve pet, samo mi reci šta je u Splitu? Ali te Danica natirala?".
Marko se potom uozbiljio. Prije odgovora načeo je drugu bocu piva.
"Vidiš, nema nikakve veze s njom. Prekinuli smo prije Božića".
Mario je maknuo bocu piva s usta kada je to čuo. Skinuo je naočale za vid, a zjenice njegovih plavih očiju se se raširile.
"Dobro brate, neću te pitat ništa više, straj me je. Jel se ti zezaš sa mnom?", bio je zbunjen Mario.
"Zato sam vas i zvao da se malo ispričamo. Puno toga se nagomilalo i puno toga je puklo zadnjih dana. Gotovo je s Danicom, cijelu priču od prije znaš. Nije se dogodilo ništa novo loše, nego jednostavno sam ušao u slijepu ulicu s tom vezom. Shvatio sam da nema perspektivu i da sada ne bi bilo u redu s moje strane odugovlačiti neizbježno. Na kraju krajeva, ti si me savjetova da ne budem s njom više".
"Eto sad ću još ja bit kriv!", komentirao je Mario u šali.
"Zapravo što se tiče preseljenja, vezano je uz moju prijavu na jedan posao u Podstrani".
"Podstrani. Stani malo, mogu se kladit da se radi o Perun Cityju".
"Pametan si ti dečko", potvrdno je odgovorio Marko pa je nastavio pričati.
"Primili su me u uži izbor, a ujutro me očekuje razgovor. Nakon toga će mi priopćiti jesam li primljen. Moram ti reći da sam optimist s obzirom na svoje reference, a i sam znaš, nema baš ljudi na tržištu..."
"Naravno da znam za projekt, samo ne znam koliko ti znaš, spominje se tu svakakav kapital. Ne kažem da sam u pravu, ali priča se. Mislim stvar je dobila sve moguće dozvole i traže radnu snagu od Balkana do Indije, koliko shvaćam, izgradnja bi tribala počet do lita."
"Da, tako kažu, vjerojatno iza Uskrsa. Pa zar stvarno misliš da bih se upuštao u neku sumnjivu ekipu? Pusti priče, sve štima, znam i da je jedan od glavnih investitora Boston Dynamics".
"Oni šta rade robote?"
"Da upravo oni. Ovo će im biti nova baza za širenje poslovanja u Europi, primjenjivat će svoje tehnologije prilikom izgradnje kompleksa, a u planu je i proizvodni pogon. Frende, imat ćemo 22. stoljeće ispred nosa za koju godinu, vjeruj mi", ushićeno je komentirao Marko.
"Dobro si rekao, ovo nije bilo za preko mobitela, sad mi je ža šta Brane nije sve ovo čuo, nema veze prinit ću mu. Pa ne brinem se ja za tebe, ali...", Mario nije niti dovršio rečenicu, a onda je primijetio da Marko čudno drži bocu piva u ruci i da je počeo spuštati glavu.
"Marko jesi dobro, Marko...", tresnuo ga je Mario lagano po glavi, no tada je Marko ispustio bocu iz ruke koja se raspršila po podu u stotine komadića. Mario je gledao kako mu prijatelj "pred nosom" pada u nesvijest.
Starac
Marko je samo fizički bio prisutan u kafiću, no njegova podsvijest odnijela ga je u nepoznato. Probijao se kroz šumu koja je bila toliko gusta da je djelovala poput neprobojnog zida. Grane drveća i grmlja bile su isprepletene tako gusto da je jedva mogao nazrijeti put ispred sebe. Čak i usred bijela dana, šuma je bila tamna, skoro kao da je mrak. Tlo pod njegovim nogama bilo je vlažno, obraslo mahovinom i isprepletenim korijenjem, o koje se spoticao na svakom koraku.
Gledao je na sve strane, ali nikako nije mogao prepoznati neki detalj po kojemu bi znao gdje se nalazi. Obuzimao ga je osjećaj straha i izgubljenosti, no nije odustajao, svim se silama trudio probijati kroz ovu divljinu. Između hukova vjetra i šuškanja lišća, učinilo mu se daje začuo šapat. Stao je, no nije mogao razaznati išta doli vjetra koji je njihao grane i pokoju šumsku životinju. Nastavio je svoj težak put kroz jedva prohodnu šumu, onda mu se opet učinilo da čuje nešto neobično. Stao je opet i sada je uspio čuti:
"Tu sam, tu sam..."
Glasovi su dopirali sa svih strana, ali i dalje nikoga nije mogao vidjeti. Napet i zbunjen, stao je i osluškivao. Kada se okrenuo, primijetio je kako se iz sjena polako materijalizira nejasna figura. Bio je to starac, pogrbljenih leđa, duge, sijede brade koja mu je padala do struka. Lice mu je bilo izbrazdano dubokim borama, a oči, uvučene i pomalo nestvarne, probadale su Marka kao da mu žele pročitati misli. Starac je bio odjeven u životinjsko krzno. Marko se ukipio od straha, nije znao bi li se trebao upustiti u razgovor. Osjećao je neobičnu snagu iz tog naizgled slabašnog starca.
"Izgubio si se, mladiću”, progovori starac dubokim, gotovo šaptajućim glasom, dok mu je para izlazila iz usta. "Ne boj se. Ja ti mogu pomoći. Izvest ću te iz ove šume, mnogi su lutali. Ipak ti si prvi koji me našao nakon toliko godina. Marko je u nevjerici slušao i gledao, dvojeći bi li trebao početi trčati.
"Znam što misliš. Vjeruj mi nemaš kamo uteći, jedino ti ja mogu pomoći, znaš Marko...". "Znaaate moje ime?", upitao je vrlo oprezno. Starac je potom polagano raširio ruke prema krošnjama i rekao do sada najglasnije:
"Oslobodi me, a ja ću ti pokazati put iz šume i osloboditi te tvojih okova" "Osloboditi Vas? Kako?" Starac je pokazao na čvrste lijane koje su okruživale njegove noge oko panja na kojem je sjedio.
"Ove grane su me prikovale ovdje već stoljećima. Budi dobar, pomozi osloboditi me". Marko još jednom promotri starca, potom se sagne i počne odmotavati bršljan te pažljivo odvajati čvrsto spletene lijane. Bile su isprepletene kao da čine konop, a činilo se da se na nekim dijelovima gotovo stapaju s kožom starčeve potkoljenice. Tek što je uspio skinuti prvu lijanu, negdje duboko u šumi prolomi se glas:
"Marko! Marko!"
Odjek bio je tako jak i neočekivan da se pomakla gusta krošnja iznad njega. Trgnuo se i naglo otvorio oči.
Svjetlost iznad njega bila je zasljepljujuća. Ležao je na podu, okružen ljudima. Iznad glave mu se nadvio Mario, koji ga je potreseno pogledavao. Oči su mu bile pune suza, ali i olakšanja.
"Marko! Brate, jesi dobro? Prestao si disati na trenutak, mislili smo da te gubimo!"
Marko je duboko udahnuo, pokušavajući dokučiti što se upravo dogodilo. U glavi su mu i dalje odjekivale riječi starca, a prizor gustih stabala, koja su zaklanjala i samo sunce, još je bio svjež. Sve se činilo nevjerojatno stvarnim, baš kao da je zaista bio tamo, dok su mu se noge kočile u vlažnoj, hladnoj mahovini, a prsti petljali po starčevim okovima od bršljana.
"Dobro sam...", uspio je promrmljati, iako se još uvijek osjećao izvan sebe. Mario ga je uhvatio za rame i čvrsto stisnuo:
"Fala Bogu da si se vratio. Prepao si nas, ma...", nije dovršio rečenicu, samo je uzdahnuo s olakšanjem.
Marku je srce snažno je lupalo, pokušavao se sabrati, ali misli su se zaplitale. Konobar mu je dao čašu s vodom, a kada je popio nekoliko gutljaja, konačno je došao k sebi. "Isuse, pa ne mogu vjerovati", izustio je Marko koji je primijetio da cijeli kafić gleda u njega, te da je glazba ugašena. "Ljudi, malo mi je pozlilo, zadnji dani su mi bili jako naporni, nije mi ništa, ne brinite", govorio je dok mu je Mario krpom brisao lice.
"E čoviče, imao si sriće, nekako si pao kao u slow motionu, nisan te uspija zgrabit na vrime, ali uspio sam podmetnut ruke pa ti se glava samo naslonila na moju ruku. Nemoj me zezat, idemo na hitnu", zabrinuto će Mario.
"Ma kakvi, hvala ti prijatelju moj, ovo ti je jednostavno premorenost. Idem ja u hotel na spavanac", kazao je.
"Ne voziš ti ni u ludilu, ostavit ćeš auto tu, ja te onda vozim do hotela, riješit ćemo situaciju s autom sutra. Ni ne pokušavaj mi proturječit", bio je izričit Mario. Nakon što se podigao s poda, sjeo je za stolicu, a konobar je počeo čistiti staklo. Vlasnik je viknuo: "Dobro ekipa, sve je dobro, vratite se na mista", te je pustio "Feliz navidad" na razglas. Cijelom kafiću je u tom trenutku laknulo, a gosti su se vratili svojoj rutini. Marko i Mario popili su po čašu vode i popričali još dvadesetak minuta, onda su odjenuli jakne i krenuli prema autu.
"Jesi siguran da nećemo na hitnu da ti malo pregledaju tlak i krv?", upitao ga je Mario dok su ulazili u njegovu Škodu. "Sve je OK frende, vjeruj mi. Brzo sam popio te dvije boce, sve na prazan želudac i teški umor, sastavilo me", ponavljao je Marko. "A ne znam baš da te nekog dvije pive tako mogu sašit, ali kako ti kažeš", komentirao je Mario, krenuvši prema Strožancu. Na cesti nije bilo gužve i stigli su brzo. Iako je bila rana večer, jedva je prošlo 20 sati, Marku je bio potreban pravi odmor prije sutrašnjeg, za njega velikog i važnog dana. Mario je otpratio prijatelja do sobe gdje su se pozdravili.
"Ništa se ti ne brini, sutra sam kao novi! Čujemo se, nazvat ću te nakon što obavim razgovor, prvi ćeš znaš moje dojmove. Daj besu", kazao je Marko, pozdravivši se sa prijateljem. Još prilično usporen i "omamljen" svega što se zbilo u Ollyja, Marko je jedva svukao odjeću sa sebe, navio je alarm u 7 sati ujutro, te se "bacio na krevet". Nije mu trebalo dugo da zaspi, u svijetu snova bio je kroz samo nekoliko minuta...
26.12.2023.
Marko je u komadu odspavao sve do šest sati ujutro, kada je otvorio oči. U mislima mu je tutnjilo da će mu današnji dan možda promijeniti život, ali još je osjećao posljedice sinoćnjeg događaja u kafiću. Gotovo da nije mogao razaznati je li sve to sanjao, ali misli o današnjem danu brzo su ga nadvladale. Dok se uspravljao u krevetu, osjetio je blagu bol u vratu kao podsjetnik na sinoćnji pad. Marko je kratko protrljao oči i protegnuo leđa, a zatim se, odjeven samo u pamučnu majicu kratkih rukava i bokserice, uputio ka prozoru. Iako se netom razdanilo, nebo je bilo tmurno, kao da će kiša. I ne baš vrijeme za poželjeti u Dalmaciji, osobito ne u tako važnom danu za njega.
Jugo je njihalo grane nekoliko palmi ispred hotela, a u tom je trenutku poželio nakratko izaći na taj vjetar, na brzinsko razbuđivanje. Otvorio je vrata balkona, a iznenadio se kada je vani bilo znatno toplije nego je očekivao. Pod nogama je osjetio vlažne keramičke pločice balkona. Dlanovima se naslonio na metalnu ogradu i pogledao prema moru.
"Mogao bih se stvarno naviknuti na ovo...", šapnuo je sebi u bradu, zatvorio oči i pustio koju minutu da mu jugo udara u obraze. Nije to bilo pravo jugo, kakvo ovdje zna puhati, tek blagi nagovještaj popodnevne kiše. Kratko je ostao na balkonu, tek toliko da mu se misli razbistre, potom je krenuo put kupaonice. Valjalo se otuširati pošto prošle noći nije uspio, a to će ga i dodatno razbuditi. Nije htio propustiti doručak, sastanak s Nikolom Lozom i timom iz “Perun Cityja” bio je dogovoren za 10 sati, a želio je tamo stići barem pola sata ranije. Još jutros planirao je ostaviti dojam nekoga tko je izrazito spreman na suradnju – iako je, duboko u sebi, bio miran. Vjerovao je da nije slučajno našao ovaj oglasi i da nije slučajno pozvan na razgovor. No tješio se, čak i da ne dobije posao, svakako će preseliti u Dalmaciju i naći neki drugi posao. Nakon podužeg tuširanja, odjenuo je traperice tamnoplave boje, bijelu košulju blago strukiranu, a preko nje navy blue sako. Iako ni približno svečano kao odijelo, kombinacija je izgledala vrlo elegantno, a usto udobno – želio je imati što slobodniji raspon pokreta dok gestikulira i priča, što je bio njegov nezaobilazan “zaštitni znak” kad se nalazio u profesionalnim razgovorima.
U 7 sati je krenuo u blagovaonicu hotela, koja je bila prostrana i ispunjena velikim staklenim zidovima prema moru, vladao je neobičan mir za to doba dana. Tu i tamo čulo se zveckanje žlica i noževa, tihi razgovor parova ili obitelji koji su još uvijek bili u polusnu. U zraku se miješao miris svježe pečenih kroasana i prženih jaja. Svjetla su bila prigušena, a prozirni zastori pomicali su se na ne posebno jakim udarima juga. Marko je odabrao stol uz prozor. Uzeo je topli kroasan i umočio ga u mlijeko. Pomislio je kako će mu život izgledati ako se preseli baš tu, uz more. Iako formalno Zagrepčanin, u njemu se polagano budio onaj iskonski osjećaj pripadnosti jugu.
Uzeo je potom kratki espresso i popio tek pola šalice. Nikada nije volio previše kave prije važnog sastanka – ili točnije, nije podnosio osjećaj nervoznog podrhtavanja nakon što bi popio previše kofeina. Nije mu se žurilo pa je na doručku boravio oko pola sata. Pročitao je vijest s lokalnih portala, no toga se jutra ništa značajno nije zbivalo. Nakon svega je počistio stol, odjenuo sako i uputio se prema izlazu, pozdravivši se ljubazno s konobarom koji je još uvijek razmještao stolnjake na vanjskoj terasi. Marko je još jučer odredio da će uoči sastanka odraditi dugačku, opuštajuću šetnju da sabere misli i opusti se uoči sastanka. Odlučio je prošetati uz more. Izašao je plažu i krenuo put zapada. Plaža je bila pusta i zamišljao je kako je samo suprotno na ovom mjestu ljeti. Kada je pogledao prema sjeveru, nad naseljem se uzdizalo brdo Perun.
Tek je sada smireno mogao gledati u ovo brdo koje bi sudbonosno moglo postati vezano za njegovu budućnost. Šetao je, gledao u južne padine Peruna i pri tom se naježio. Zamišljao je Perun City koji će niknuti na istim tim padinama i što će to značiti za njegovu karijeru i razvoj šireg područja. Šetao je tako petnaestak minuta, a potom je stigao do kraja plaže gdje je bio znak "ušće rijeke Žrnovnice". Iza mosta na ušću ove rijeke nalazi se Stobreč, no primijetio je da preko ceste počinje šetnica uz rijeku. Pogledao je na sat, bilo je 7:50. "Imam još dosta vremena", pomislio je i krenuo na ovu šetnicu koja je sastavni dio igrice koju je posljednjih godina izrađivao. Uživao je u svakom koraku, dok su patkice bezbrižno plivale na ovoj kratkoj krškoj rijeci. Makadamski put s brojnim vrbama i jablanima uz rijeku bili su kao terapija i za sinoćni stres i za ono što će se dogoditi tek za koji sat.
Zmijski kamen
Sjetio se da se u neposrednoj blizini nalazi znamenitost koja u igrici koju je stvarao ima posebno, možda i najvažnije mjesto. To je Zmijin ili Zmijski kamen, lokalitete na kojom u praslavenskoj mitologiji bog Perun ubija boga Velesa. Pogledao je na Google karte i shvatio da se taj lokalitet nalazi tek 5 minuta od njega. Kada je do njega stigao, obuzeli su ga osjećaji. Iako radi o naizgled prirodnom kamenu koji presijeca lokalna prometnica, lokalitet je 2010. godine postao zaštićeno kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Marko je stao na kamen, te je pogled bacio prema Perunu, na kojem se mogla vidjeti crkvica Sv. Jure na vrhu Perunsko. Mogao si je predočiti svu dramatiku božanskog boja koja se upravo ovdje zbivala.
Prostor izgledao kao minijaturni park ograđen drvenim stupcima, a po sredini se nalazila lijepa informativna ploča. Prišao joj je pročitao što piše:
"Vrh Perunsko, položaj Gospe u Siti te "Zmijski kamen" ključni su lokaliteti u sakralnoj topografiji starog vjerskog sustava. "Zmijski kamen" prvi se put u pisanom obliku spominje u splitskoj zemljišnoj ispravi iz 1178. g., u slavenskoj inačici "Šmicamic" (Zmij Kamik). U tom kamenitom hrptu, koji je nekoć bio mnogo dulji, naši su stari vidjeli Perunova suprotnika Velesa kako se penje prema njegovu "dvoru na gori" (vrh Perunsko) zamećući "božanski boj". Svijetom, naime, prema tom vjerovanju, vlada red ako je Perun gore, a Veles dolje. Kad se taj odnos poremeti, uređeni kozmos zapada u kaos. Tada Perun gromom i munjom bije Velesa, ljutu zvijer, zmaja ili zmiju, dok ga ne otjera u podzemlje, čime se red u svijetu obnavlja. Lokalitet je zaštićen kao kulturno-povijesna znamenitost iz najstarijeg razdoblja hrvatske povijesti".
Uživao je još kratko u pogledu, a kada je pogledao još jednom na sat, odlučio se na povratak. Sada je bio miran i ispunjen ljepotom koju je promatrao uz more i uz rijeku. Vratio se istim putem, a kod auta je bio u 9:15. Odvezao se do hotela, još jednom ušao u svoju sobu umiti se i bio je spreman za veliki sastanak.
Sastanak je dogovoren u maloj konferencijskoj dvorani u prizemlju hotela. Sjeo je pred vrata već u 9:30, kako je i predvodio.
Tamo je stajao mlađi djelatnik hotela kratke kestenjaste kose, obrva gotovo spojenih u jednu crtu.
“Izvolite, gospodine, koga trebate?”, upitao je.
“Marko Strelić, imam razgovor u 10 sati s gospodinom Nikolom Lozom.”
“Naravno samo ste malo uranili. Pričekat ćete dok vas ne pozovu."
"Nema problema, nisam htio riskirati zakasniti".
"Želite li da Vam donesem kavu, sok ili vodu dok čekate", bio je ljubazan mladi djelatnik.
"Može voda, hvala Vam", odgovori Marko kojemu je voda dobrodošla nakon dvosatne šetnje iza koje je zaboravio piti.
No već za pet minuta, opet mu je pristupio mladi djelatnik.
“Samo naprijed, gospodin Lozo kaže da možete ući. S lijeve strane su vam klizna vrata, netko će vas tamo već dočekati.” Marko uđe i zamijeti da je dvorana zapravo vrlo prostrana, prikladno uređena kao mali izložbeni salon: na zidovima su visjele velike tiskane ilustracije budućih zgrada i šetnica, a na dva velika zaslona vrtjele su se digitalne animacije. Zastao je za trenutak gledajući 3D maketu u staklenoj vitrini. Maketa je bila raskošno detaljna, s drvećem i modelima ljudi u pokretu, a pri vrhu kompleksa jasno se isticao veliki, gotovo hramovski paviljon s istaknutim krovom, dizajniran tako da asocira na staroslavenske motive. Osjetio je dodatno uzbuđenje – kao netko tko je prošao slične koncepte u svijetu videoigara, ali sada je sve bilo “opipljivo”. Odjednom je začuo korake. Ugledao je čovjeka srednje visine, mršavije građe, uživljenog pogleda. Bio je to Nikola Lozo, u bež odijelu pomalo ležernog kroja, bez kravate, a umjesto klasičnih cipela, nosio je lagane smeđe mokasine. Kosa mu je bila tamna, začešljana unatrag, a lice su mu obilježavale izražene jagodične kosti i pomalo živi, pronicljivi tamni pogled.
“Marko, jel’ tako?” – upita ga Nikola, osmjehnuvši se nimalo odmaknuto, nego upravo toplo, kao netko tko već dugo čeka baš tu osobu.
Posao - sudbina
“Tako je, drago mi je i sretan Vam Božić”, Marko uzvrati stisak ruke. Rukovali su se čvrsto, a Nikola mu je pogledao u oči onako pomalo ispitivački, ali srdačno. “Sretan i tebi Božić, idemo tamo, za veliki stol, lakše ćemo razgovarati", poručio je domaćin sastanka. Prostorija koju su zvali “konferencijskom dvoranom” zapravo je bila već na prvi pogled stilski uređena: bijeli stol s prigušenom rasvjetom iznad njega, dizajniranom tako da podsjeća na kapljice kiše koje se ravnomjerno spuštaju s visokog stropa. Na zidovima su bile postavljene još veće vizualizacije. Ispred jedne makete stajala je arhitektica Vera – visoka žena vitke figure, s kosom boje meda svezanom u usku punđu. Pridržavala je fascikle rukom, a drugom je nekome nešto pokazivala. Kada je primijetila Marka i Nikolu, nasmijala se širom, otkrivajući svoje blještave pravilne zube. Na košulji su joj se nalazile iscrtane male cvjetne uzorke, a preko nje je nosila dugi bijeli blejzer.
“Vera, kad stignete, pridružite nam se...” – dobacio je Nikola, a Vera je kimnula. Uz sam stol sjedio je Amerikanac srednjih godina, Mark Roberts, kako će se kasnije predstaviti, koordinator projekta iz Bostona. No nije bez razloga upravo on odabran kao koordinator. Osim neospornih kompetencija, njegova supruga je rodom iz BiH. Stoga je prilično dobro naučio njen jezik, što je bio bio pravi izazov u 25 godina braka. Imao je pomalo izlizane traperice, usku crnu majicu s malim logotipom tvrtke, a preko nje sportsku jaknu boje vina. Djelovao je vrlo ležerno, ali čim je progovorio – miješajući hrvatski i engleski – bilo je jasno da je vrlo usredotočen na detalje. U radnim mapama ispred njega svaki je papir nosio oznake i razne šarene istaknute naljepnice.
“Hi, Marko, welcome. Čuo sam sve najbolje o vama, let’s see if you’re the right person for us.” – reče Mark Roberts pružajući ruku energično.
“Hvala na dobrodošlici, nadam se da -jesam,” uzvratio je Marko s iskrenim osmijehom.
Nikola je zamolio sve da sjednu, a Vera je dotad ostavila svoje fascikle sa strane i brzo im se pridružila. Prava prezentacija bila je uvod u sve ono što je Marko iščitavao iz kataloga: “Perun City” je golemi kompleks s ambicijom da postane najmodernije “pametno” naselje na ovim prostorima. Koristit će solarnu energiju, imati vlastite sustave reciklaže vode i robotiku za svakodnevno održavanje. No, ono što je Marku “upalo u oko” bile su komponente vezane uz staroslavensku mitologiju: parkovi nazvani “Velesov vrt”, “Sokolova staza”, planiran tematski postav virtualne i proširene stvarnosti o Perunu i Velesu...
Dok je Nikola objašnjavao, često je trljao dlanove, pogledavao svoje sugovornike ispod lagano skupljenih obrva, naglašavao važnost projekta za lokalnu zajednicu. Vera bi tu i tamo nadopunjavala ono što su govorili njeni partneri.
“Pazite samo kako je koncipiran ovaj vrh naselja; stvorili smo rešetkasti krovni sustav ispod kojega ćemo postaviti najveće i najmodernije kino u ovom dijelu svijeta. Točnije, bit će to multifunkcionalna dvorana i ljetnog i zimskog tipa zbog pomičnog krova. Ljeti se prostor pretvara u otvoreni amfiteatar za mega koncerte i ostala kulturna zbivanja", govorila je s oduševljenjem.
Istodobno, Mark Roberts neprestano bi upadao s pitanjima o tehničkim rješenjima. Gledao je Marku ravno u oči:
“We need your ideas on AR. Kako ‘oživjeti’ sve što planiramo, a osobito mitološki dio, ali da bude user-friendly za sve posjetitelje i stanare? Možete li nam ispričati malo o projektima Illyricum i Perun (igra) u kojima ste sudjelovali?”
Marko je sjeo malo uspravnije na stolcu, položio dlanove na hrbat fascikla, i počeo iznositi svoje iskustvo. Govorio je mirnim i stabilnim glasom, ističući kako je kod “Illyricuma” vodio razvoj scenarija, integrirao povijesne elemente u igru te personalizirao interakcije s igračima. Dok je pričao, ponekad je mahao rukama, poput dirigenta, naglašavajući dinamičan stil svoga razmišljanja. Spomenuo je i kako je “Perun” igra kojoj je posvetio mnoge mjesece i kako je kod igrača testirao reakcije na koncepte starih slavenskih vjerovanja.
Vera i Mark Roberts povremeno bi kimnuli glavom, a Nikola je sjedio na rubu stolca, s rukama spojenima ispod brade, pomno slušajući što Marko govori. Nije odavao bilo kakvu emociju, koliko god se Marko trudio iščitati što se krije iza buljavih očiju koje jedva da su treptale.
Razgovor je, uz povremene Vesnine šaljive upadice, potrajao više od sat i pol. Bilo je jasno da je Vesna "pala" na Markovu figuru i da mu je bila blagonaklona. U tom dijelu razgovora Marko je naveo svoje uvjete, uključujući one financijske. No nakon što je sastanak trajao znatno duže nego je očekivao, pomišljao je: "Ovo traje predugo, nije dobro. Da me žele, mogli su sve vidjeti nakon 10 minuta".
“Dakle,” zaključi Nikola, prešavši na najvažnije. "U završnoj smo fazi potrage za osobom koja će nam najbolje doprinijeti u izradi digitalnih platformi. Naravno, radilo bi se u timu s još nekoliko naših stručnjaka, a osoba koju tražimo bi vodila kreativni i razvojni dio priče. Nećemo se lagati, dugo smo vas pratili i analizirali, Marko", kazao je Nikola, a tada je nastala tišina u sali. Marko je izgubio smirenost s početka sastanka. "Postavit ću ti još samo jedno pitanje", rekao je Nikola, a Markovo čelo bilo je vidno znojno. "Samo recite", uzvratio je Marko. "Zašto želiš baš ovaj posao?", upitao je Nikola, stavljajući kažiprst desne ruke na sljepoočnicu.
Nakon samo 2-3 sekunde Mako je odgovorio:
"Ovaj posao je moja sudbina!". Nastala je potpuna tišina od nekoliko sekundi. Nikola je prvi put za vrijeme sastanka pokazao ikakvu emociju, bio je to blagi smiješak, kao da je bio zadovoljan Markovim odgovorom. Marko je osjetio veliko olakšanje. Vera se nasmijala – zvonkim, iskrenim smijehom. Mark Roberts podignuo je palac u zrak, a Nikola ustao i pružio Marku ruku:
“Ne želim precizirati prije nego odradimo formalnosti. Ali, realno, Marko, dobrodošli u ‘Perun City’. Znam što znači odreći se takvog radnog mjesta i zato ne želim da čekaš još nekoliko dana. Za dva-tri dana očekujte službeni poziv i ponudu ugovora. Čestitam.”
Marko je ostao pomalo zbunjen jer je još prije samo minutu vjerovao da neće dobiti posao. Prihvatio je Nikolin stisak ruke. Imao je osjećaj da mu je netko upravo skinuo golemi teret s leđa – kako onaj poslovni pritisak iz “Blue Diamonda”, tako i onaj osobni, vezan za odluku da napusti Zagreb.
Kad su napokon završili, Nikola je Marka ispratio do izlaza. Dugački hodnik bio je ispunjen ljudima koji su čekali na sastanke. Jedan od inženjera, vidjevši Nikolu i Marka, tiho im se nasmiješio i okrenuo se k svojim papirima.
“Ako želite ostati još koji dan, rado bih vas poveo u obilazak budućeg gradilišta", "ponudio" je Nikola.
“Hvala, imam još par obaveza u Zagrebu, ali vjerujte mi, jako se veselim skorom povratku", uzvratio je Marko.
Nikola je kimnuo glavom, i kratko ga potapšao po ramenu. Marko je osjetio da je odluka o njegovom zaposlenju vjerojatno "pala" i prije njegovog dolaska, a da je današnji sastanak bio tek formalnost.
NASTAVIT ĆE SE...
Projekt je realiziran u suradnji s agencijom za vizualno pripovijedanje None Of The Above. Fotografije su snimili Miroslav Lelas i Milan Šabić.
