U rubrici Pečat od vrimena objavljujemo 1. dio romana "Perun gromovnik", inspiriranog praslavenskom mitologijom.
BUNA
16.12.2016.
P
rve zrake jednog od najkraćih dana u godini obasjale su bijele padine Mosora. Snijeg se prethodne noći, nošen snažnim udarima bure, spustio vrlo nisko, gotovo do prvih kuća u Žrnovnici. Bura je toga jutra hukala, ulicama raznosila ono malo lišća koje se najduže opiralo svom neminovnom kraju, unosila led u kosti rijetkih prolaznika koji tog ponedjeljka nisu imali sreće ostati duže u svojim toplim domovima. Srećom, ovaj suhi i ledeni vjetar rastjerao je i oblake pa je nebo, još otkad se razdanilo, bilo kristalno čisto. Iako se nalazi na tek koji kilometar od mora, Žrnovnicu od Jadrana dijeli strmo brdo Perun koje je svoje ime dobilo po vrhovnom božanstvu starih Slavena, a kroz mjesto protječe hladna i bistra istoimena rječica. Ova kratka i krševita rijeka izvire iz utrobe visokog Mosora, potom se tankim koritom spušta kroz samo srce naselja. Kod „pete Peruna“, najzapadnije padine ovog mitskog brda, naglo zavija prema jugu protječući kroz nekada vrlo plodno Žrnovačko polje, a naposljetku se kod Stobreča ulijeva u more. Perun je toliko strm sa svoje sjeverne strane da ono malo kuća uz njegove padine u ovom dijelu godine dobiva tek pokoji sat sunca u danu, baš kao da je u pitanju Skandinavija, a ne srce Mediterana. Čim je zubato sunce barem prolazno obasjalo cijelu žrnovačku kotlinu, život se počeo vraćati na njezine ulice. Malo je tko mogao misliti da će u hladnom prosinačkom jutru atmosfera do usijanja ugrijati ono što će se za manje od sat vremena zbiti ispred župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. A sve je krenulo još od spoznaje iz krugova čelnih ljudi splitskog Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Oni su, nakon pomnog proučavanja, zaključili da je reljefna ploča na župnoj crkvi u Žrnovnici znatno starija nego se to mislilo. Tako se naizgled „obična“ reljefna ploča s nimalo rijetkim prikazom svetog Jure kako ubija zmaja u očima struke počela pretvarati u nešto sasvim drugo. Na reljefu se ističe konjanik, stariji muškarac, odjeven u haljinu, krupnih očiju i izražene trokutaste brate kako jaše konja držeći ga samo za uzde. On kopljem probija zvijer koja se nalazi u gornjem desnom kutu prikaza. Prvo što što je zaintrigiralo znanstvenike bio je upravo izgled ove zvijeri koji uopće ne podsjeća na kršćansku figuru zmaja, već je sličnija medvjedu. Tako je rođena pretpostavka koja će iz temelja promijeniti sve. Na reljefu možda nije kršćanski motiv sv. Jure koji ubija zmaja, već praslavensko božanstvo Perun koji ubija svog oponenta, Velesa. Ovom spoznajom već dovoljno vrijedna ploča „potonula“ je dodatnih nekoliko stoljeća u prošlost, svjedočeći davnom vremenu pokrštavanja Hrvata, odnosno razdoblju kada se tek nastanjeni narod vrlo postupno odricao svoje stare vjere i prihvaćao kršćanstvo. Nema druge, zaključili su znanstvenici, nego ovaj baštinski biser iz vremena dvovjerja izvaditi iz župne crkve radi prijeko potrebne restauracije i daljnje analize. Reljefna ploča stoljećima je izložena vjetru, kiši, temperaturnim promjenama, a legenda kaže da su u nju pucali francuski vojnici u vrijeme Napoleonovih osvajanja. Sve ovo bilo je i više nego dovoljno da Muzej hrvatskih arheoloških spomenika dobije suglasnost Nadbiskupije i lokalne župe da se ploča istraži, izvadi radi restauracije, trajno pohrani u muzeju, a na župnu crkvu postavi vjerodostojna replika. Stručni tim iz Muzeja stigao je u Žrnovnicu, no onda se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Pokušaj da se reljefna ploča izvadi iz pročelja crkve nije uspio jer je konzervatori dva dana zaredom nisu uspijevali iščupati s crkvenog pročelja. Kao da je nešto zapinjalo, ploča je bila znatno šira i znatno povezanija s crkvenim zidom nego se to očekivalo. Kako ni dva dana pokušavanja nisu uspjela, radovi su se prebacili i na treći dan. No ljudi u Žrnovnici u tom su razdoblju primijetili da se nešto neobično događa ispred njihove crkve. Iako je župnik dvije nedjelje za redom najavljivao ove radove, informacije o planiranom zahvatu jednostavno nisu stigle do dovoljnog broja ljudi. Društvenim mrežama potom se pronijela vijest da netko s crkve želi izvaditi reljef. Kako je cijelo mjesto izrazito emotivno vezano uz tu ploču, nekolicina građana odlučila se okupiti i u ponedjeljak ujutro spriječiti konzervatore i Muzej u njihovom naumu.
Okupilo se tako tridesetak građana iz prilično različitih motiva, no s istim ciljem – zaustaviti vađenje reljefa iz crkve. Imali su dojam da je sve obavijeno velom tajne i da se sve odvija bez da ih je itko pitao i o čemu. Jer ova ploča ne pripada ni svećeniku ni muzeju ni pojedincu, nego cijeloj zajednici.
Osim građana, našli su se tu i znanstvenici, ravnatelj Arheološkog muzeja grada Splita osobno te radnici koji su trebali dovršiti jučer započeti posao. Kako se dobre vijesti brzo šire, a loše još i brže, uz desetke građana koji su čvrsto odlučili spriječiti vađenje ploče, sjatile su se pred žrnovačku crkvu i jake snage „sedme sile” koje su ispravno procijenile da bi ovo podmosorsko mjesto u inače dosadnom prosinačkom jutru moglo postati jedna od glavnih nacionalnih vijesti.
Svi su se oni tako našli na istom mjestu, a sveprisutna napetost u zraku mogla se rezati nožem. Radnici su čekali samo mig svojih nadređenih da počnu sa završnim činom vađenja, dok su se vidno uzrujani građani sve više približavali zidu i samim radnicima. Tek što je stara ura na crkvenom zvoniku udarila 9 sati, počeo je žamor koji se uskoro pretvorio u buku, a nije dugo nedostajalo da se situacija dodatno zaoštri.
„Tko takne ovu ploču, neće izać iz crkvenog dvora”, glasila je prva prilično ozbiljna prijetnja. Radnici su se pogledali u čudu, ne komentirajući ništa.
Bilo je i onih koji nisu željeli tenzije već su pristojno i strpljivo postavljali pitanja.
„Zašto je nadbiskup dopuštenje za vađenje ploče potpisao doslovno danas? Vidili smo taj dopis objavljen na društvenim mrežama, di piše da će se reljef izvaditi zbog opasnosti od 'atmosferija', restaurirat, a da će naknadno odlučit di će se pohranit. E, to me najviše smeta, naknadno će se objavit.“
No stvari su tada lagano počele izmicati kontroli. Jedna grupa građana fizički se približila radnicima i ravnatelju muzeja vičući na njih i sugerirajući im da odu.
„Nećeš, razbojniče“, bila je žestoka jedna starija gospođa unijevši se zaprepaštenom ravnatelju gotovo u lice.
„Znamo mi da nam nećete vratit taj kamen“, povikala je mršteći se.
„Hoćemo, gospođo, ovo sve radimo zbog vas, zbog ovog lijepog mjesta“, strpljivi su bili radnici.
„Tako ste nam odnili i sliku Gospe žrnovačke, kad su zaprijetili Turci, eno je u Splitu i danas, propada, niste nam je vratili ni dan danas“, nastavila je spominjući gotovo pola tisućljeća staro narodno sjećanje kada su Žrnovčani svoju svetinju skrili u splitskom Varošu.
Potom su joj se priključili i ostali.
„Ova ploča je tu od pamtivijeka i tu će i ostat. Samo vi donosite potvrde da se ploča može vadit, ali ona neće nigdi. Ako triba, svojim tilima ćemo spriječit da je uzmete.“
„Ali nitko vam ne uzima ploču... Ona je jako vrijedan povijesni spomenik i samo je želimo restaurirati.“
„Nije istina, želite je oteti Žrnovnici. Ko vas plaća za ovo? Dobro pogledajte oko sebe, ima nas i starih i mladih i svi smo ka jedno. Ovakav način nećemo dopustit, da se nešto pokušava slomit priko kolina, da se pokušava napraviti na prepad.“
„Gospodine, ništa se ne pokušava napraviti na prepad. Ovaj reljefni prikaz je vrijednost na svjetskoj razini i sve što radimo, radimo da bi ga trajno zaštitili. Znate li da smo uspoređivali fotografije reljefa koje su nastale prije 50-ak godina i današnje i već se može primijetiti razlika... Zub vremena čini svoje, razumijem Vašu ljutnju, no strah je neopravdan.“
„Strah je itekako opravdan. Da ste tili, sve bi na vrime rekli i objasnili ljudima. Ovako sve radite zbog svojih interesa, još ćete sutra i zarađivat na ovoj ploči. Dosta je Žrnovnica davala Splitu, ovo neće nigdi izvan našeg mista. Ako vam je stalo do ove ploče, obnovite je na licu mista.“
„To, nažalost, nije moguće. Prije bilo kakve restauracije moramo je premjestiti u kontrolirane uvjete i obaviti potrebna ispitivanja da bi točno mogli odrediti metode obnove.“
Foto: Milan Šabić & Miroslav Lelas / None Of The Above
Onda se javio najstariji među žrnovačkim prosvjednicima. Istupio je dva koraka ispred svojih sumještanina i kroz svega nekoliko sekundi ljudi su se smirili. Na trenutak je zavladala neobična tišina pa se nakon duže vremena opet moglo čuti i zviždanje bure. Ivan je duboko uzdahnuo, podigao pogled prema crkvi, potom se sasvim smirenim glasom obratio okupljenima.
„Svite moj, dozvolite mi da van rečen šta su mene moji didovi naučili. Nemojte se čudit da se narod diga na noge. Ovaj kamen su nama naši stari ostavili u zavjet zajedništva. Ponovit ću, zavjet zajedništva. Znamo svi da u našem mistu vridnijeg predmeta nema. A ova naša lipa crkva, znate li kako je nastala? Predaja kaže da su u davno doba Ajnovići dali zemju, a Barbarići ovaj kamen koji je stiga s Nugla. Tamo se nekad nalazila crkvica sv. Marka. Ovaj kamen je priživija poplave, suše i potrese, i Turke i Francuze i dva svjetska rata. Ako ga se odreknemo, odreć ćemo se sami sebe, svog duhovnog temelja. Odite s miron svojin kućan, a kamen ostavite na miru. Mi ćemo ga najboje čuvat“, pojašnjavao je Ivan i Žrnovačnima i gostima iz Splita, skupljajući promrzle prste svojih trudbeničkih ruku i bacajući povremene poglede prema lokalnom župniku, baš kao da je tražio njegovu podršku. Župnik, iako je prvotno odobrio vađenje reljefne ploče, vidjevši silne emocije među okupljenim svijetom, promijenio je svoj stav i stao na stranu okupljenih.
„Neka ploča ostane tu gdje je sada. Dragi prijatelji, nema potrebe da se svađamo oko nje. Naš Ivan nam je lijepo naglasio da je ploča zavjet zajedništva. Ona nas stoga ne smije razdvajati. Vjerujem da će doći trenutak kada će cijela Žrnovnica željeti njenu prijeko potrebnu restauraciju, ali očito smo sve trebali bolje iskomunicirati. Zato predlažem da zadržimo postojeće stanje, a vjerujem da će doći trenutak kada ćemo dovršiti danas započeti posao“, izrekao je župnik, nakon čega se među okupljenima prolomio gromoglasni pljesak.
Djelatnici muzeja i radnici gledali su razvoj situacije u nevjerici te su prvi put prihvatili mogućnost da će se njihov plan izjaloviti. A onda je sve presjekao ravnatelj Muzeja: „To bi bilo to od mene, ne zovite me više u Žrnovnicu, došao sam ovdje s najboljim namjerama, a protjeran sam poput psa!“ povikao je razočarano i ubrzanim korakom krenuo prema svom automobilu ne osvrćući se nazad.
Dok je među svjetinom vladala euforija, znanstvenici su spuštenih glava napustili dvorište crkve. Znali su da je propuštena velika prilika. Uskoro se ispraznilo cijelo crkveno dvorište, a ploča je ostala sama, obasjana zrakama zubatog sunca koja će već za koji sati zaći za Perun…
PISMO
21.12.2023.
Za Marka dan nije dobro počeo. Prethodne noći loše je spavao, budio se nekoliko puta. Kada je konačno prije zore duboko zaspao, san je ovoga puta prekinula budilica. Alarm je odgađao čak triput. Kad je konačno ustao, obuo je kućne papuče i krenuo prema kupatilu. Pogledao se u ogledalo i pomislio da bi trebao malo urediti bradu, no ipak je to odlučio napraviti sutra, posljednjeg radnog dana ove godine. Njegova tvrtka „Blue Diamond“, najveća gejmerska tvrtka u ovom dijelu Europe, odlučila je svog najboljeg djelatnika nagraditi dodatnim tjednom godišnjeg odmora, a Marku je upravo to trebalo. Još pospan, desnom je rukom krenuo pustiti vodu na slavini umivaonika, a umjesto mlaza vode izišao je tek iscjedak žućkaste boje. Protrljao je oči, pogledao prema slavini, no voda se ni nakon nekoliko pokušaja nije pojavljivala. Potom je krenuo prema kadi, vukući nogu za nogom i nadajući se da je problem bio samo u umivaoniku. Zavrnuo je slavinu u kadi, a kada je vidio da ni tu nema vode, namrštena lica i uzdignute obrve promrmljao je: „Što se ovdje događa?“ Ovo je već bio siguran znak da nešto nije u redu s vodom.
Sada već prisilno razbuđen, jer morao se brzo spremiti za posao, posegnuo je za mobitelom te otvorio web stranicu zagrebačkog Holdinga. Ondje je dobio informaciju koju je tražio:
„Došlo je do puknuća cjevovoda zbog čega su bez vodestanovnici Ulice Utovec u Markuševcu. Dok traje sanacija cjevovoda, na spomenutim će se lokacijama autocisternama distribuirati voda za piće. Molimo građane navedenog područja za razumijevanje i strpljenje”, pisalo je na stranicama Holdinga.
„Ne mogu vjerovati”, izustio je nimalo nježno ispustivši mobitel na stol. Dok je razmišljao ima li vremena skoknuti do cisterne po vodu, sjetio se da u kuhinji ima nekoliko litara vode u bocama koje su mu ostale još od rujanskog planinarenja na Medvednicu. Iskoristio ih je za umivanje i sređivanje za posao. Osim što je programer i informatičar, postao je službeni promotor tvrtke na društvenim mrežama, što je od njega stvorili pravu regionalnu influencersku zvjezdu. Njegovi gaming videosavjeti na TikToku i Instagramu imaju milijune pregleda, pa ni u zabačenijim selima nije nepoznat lik. Iako je zbog svega ovoga stekao vojsku obožavatelja, i iako je zbog ovih aktivnosti bio više nego dobro plaćen, 35-godišnjem Marku sve je više smetala činjenica da se on influenserstvom nikada nije želio baviti. Na to ga je tjerala direktorica „Blue Diamonda“, Vilma Mladineo, žena u ranim pedesetima koja se držala poput tridesetogodišnjakinje, uvidjevši da je Marko vrlo komunikativan i kreativan, što je u kombinaciji s njegovim dobrim izgledom za nju predstavljalo sjajnu priliku da se proizvodi i usluge ove tvrtke približe publici. Naime, tvrtka stoji iza iznimno uspješnih računalnih igara od kojih su neke postigle veliku popularnost, no njihova igra „Illyricum”, strateška igra zasnovana na povijesnoj Iliriji, učinila ih je je svjetski poznatom gaming trvrtkom. Cijeli radni vijek, posljednjih 13 godina, Marko je proveo upravo u ovoj tvrtki, a zbog pritiska koji ondje osjeća potpuno je izgubio poletnost i entuzijazam početnih godina rada. Svake sljedeće godine osjećao je da to nije posao kojim se želi baviti ostatak svoga života, a sve je kulminiralo posljednjih nekoliko mjeseci kada se otvoreno suprostavio želji direktorice da postane službeni glasnogovornik tvrtke.
Za danas je imao zakazano snimanje trailera za novu igricu koja je oživjela još jednu mitološku tematiku – ovaj put onu starih Slavena. Uvidjevši da mladi ljudi u školama uče o grčkoj mitologiji i da dobro znaju tko su Zeus i „ekipa” te da su i Skandinavci napravili sjajan posao kada je u pitanju promoviranje njihove mitologije s Thorom kao vrhovnim božanstvom, tvrtka je odlučila napraviti igricu koja se temelji na praslavenskim božanstvima i mitološkim bićima. Igra se zove „Perun” po vrhovnom božanstvu praslavenskog panteona, a Marko je sudjelovao u njezinu nastanku. Prilikom stvaranja ove igre s timom od 50-ak ljudi, pročitao je svu dostupnu literaturu koja se tiče tematike igre. Tu mu se vratio barem dio izgubljene zaljubljenosti u posao jer mu se ovaj put tematika izrazito svidjela, a čitajući literaturu ušao je u svijet božanstava Peruna, Velesa, Mokoši, vila i ostalih mitoloških bića koje je u igri konačno mogao postaviti na domaće, dobro poznate terene. I dok je u zamišljao posljednje detalje današnjeg snimanja, a osobito ga radovalo to kako je tim osmislio „božanski boj”, odnosno sukob vječnih openenata – Peruna i Velesa, koji će bit prepun munja i drugih audiovizualnih efekata, zazvonio mu je mobitel. Bila je to njegova djevojka Danica.
„Dobro jutro, ljubavi. Gdje si?“ upitala je.
„Jutro, a gdje ću biti?“ odgovorio je polunervozno.
„Kako si spavao?“
„Nikako! Nisam mogao zaspati dokasno.“
„Jesi me sanjao?“
„Ništa tako lijepo.“
„A što je bilo?“
„Nećeš vjerovati, sanjao sam da se penjem na jedan veliki hrast. Popeo sam se jako visoko, a onda sam odjednom skliznuo i počeo padati. Tada sam se probudio u znoju. I tako…“
„Zato mi nisi dobre volje… Krećeš li na posao? Znam da si dugo čekao današnji dan.“
„Joj, nemoj mi ništa govoriti. Nestalo je vode u cijelome kvartu, jedva sam se uspio umiti bocom vode. Neću zakasniti, još dva gutljaja kave i krećem.“
„Hajde, što je to za jednog profesionalca poput tebe, ti blistaš u svakoj situaciji, idi i rasturi na snimanju. Ne zaboravi napraviti selfie za vrijeme snimanja pa mi ga pošalji.“
„Znaš da hoću.“
„Baš si mi nerazgovorljiv danas. Neću te dalje zadržavati, čujemo se, puno te volim, pusa“, kazala je Danica umiljatim glasom i prekinula poziv.
Sunce još nije bilo izišlo, ali barem je nebo bilo vedro. Prije izlaska provjerio je temperaturu u Zagrebu, na zaslonu mobitela pisalo je -1. Odjenuo je svoj kaput, uzeo šal i rukavice, zaključao stan i krenuo prema parkiralištu i svome Defenderu. Taj metalik sivi Land Rover bio je njegova dugogodišnja želja, kupio ga je lani i bio je točno ono što mu je trebalo za njegove česte ekspedicije u prirodu, a osobito planinska područja. Ušao je u auto, upalio Otvoreni radio i krenuo prema Maksimiru i Sveticama gdje se nalaze uredi njegove tvrtke. Danas će se na poslu pojaviti samo dio kolega anagažiran na snimanju trailera. Kako će se jedna scena snimati vani, zbog čega je bilo bitno da nema kiše, pojačao je vremensku prognozu kad ju je voditelj na radiju počeo čitati.
„U unutrašnjosti djelomice sunčano, više oblaka u Gorskom kotaru i Lici gdje će lokalno biti susnježice i snijega, u nizinama unutrašnjosti djelomično sunčano i većinom suho, a na Jadranu sunčano i vjetrovito“, glasila je prognoza za subotu.
„Dobro je“, pomislio je Marko jer se u prognozi nije spominjala mogućnost oborina za Zagreb. Ceste su bile prohodne i stigao je do firme i prije nego što se nadao, desetak minuta prije početka radnog vremena. Parkirao je Defender u garažu i krenuo liftom na treći kat zgrade gdje su se nalazili uredi „Blue Diamonda“. U predvorju ga je pozdravila uvijek nasmijana Ivka, njegova vršnjakinja koju je voljela cijela firma, no Marko joj je bio najdraži. Od kolega je čuo da je potajno zaljubljena u njega, bez obzira na to što joj nikada nije davao povoda za to. Uzvratio joj je smiješak, a još kad bi namignuo, njezinoj sreći nije bilo kraja. Najveća prostorija u uredu bila je ona s radnim stolovima i računalima, što je bila svojevrsna „tvornica igara”. A tako je i izgledala, uređena u SF maniru, sa zidovima plave boje punima ambijentalne rasvjete, na stopu je bio nacrtan Sunčev sustav, dok su dva najveća zida krasili ogromni zasloni. Cijelo južno pročelje bilo je u staklu, na sjeveru se nalazila kuhinja, na zapadu studio za snimanja, a istočni dio kata bio je razerviran za upravu.
„Dobro jutro, ekipa”, poželio je Marko kolegama dok je ulazio u ured. Uzvratili su mu pozdrav, a Ivan mu je dobacio: „Što je ovo, dolazi se ranije na posao, neće na dobro…” rekao je u pola glasa. Skinuo je kaput, šal i rukavice i krenuo prema svojem radnom stolu. Krajičkom oka primijetio je da ga kolege pomalo čudno gledaju.
„Što je, al' ste vidjeli babarogu?“
Zavladala je tišina, a kako bi Marko pogledao kolegu, tako bi svatko od njih izbjegao pogled, neki su ga i spuštali.
„Dobro, tko će mi reći što se događa”, upitao je sada već zabrinuto.
Tišinu je prekinuo Matej.
„Slušaj… Imamo novosti koje ti se neće svidjeti. Znaš, jutros je…“ Matej je krenuo govoriti, no u tom trenutku vrata su se otvorila, a u prostoriju je uštela direktorica Vilma. Odmah je zavladala tišina.
„Pa dobro jutro, Marko, što ti bî da dolaziš prije 8 sati?“ upitala je dirajući desnom rukom svoju ispeglanu dugu crvenu kosu.
„Je li to neki problem?“ uzvratio je.
„Nikakav problem. Samo sam ti došla reći jednu novost vezanu za današnji dan.“
„Samo recite.“
„Jako si se trudio oko naše nove igre, a svjesna sam koliko sam tražila od tebe posljednjih nekoliko mjeseci. Zbog svega sam odlučila da ću te osloboditi snimanja trailera i promotivnih materijala za 'Perun'“, rekla je bez imalo ramišljanja te je s osmijehom prišla Markovu stolu.
„Kako to mislite osloboditi me snimanja?“
„Mislim na to da sam nakon dosta mozganja došla do zaključka da je Ivan prikladiji za glavnu ulogu od tebe. Mlađi je, a mi se ipak obraćamo mladoj publici.“
„Ali Vi znate koliko sam se pripremao za ovo i koliko me cijela tematika jako zanima. Ne možete ovakvu odluku priopćiti na dan snimanja…“
„Nisam donijela odluku bez pomnog analiziranja situacije, ona je u najboljem interesu naše tvrtke. A tebe ćemo, dragi Marko, po povratku s godišnjeg odmora konačno promovirati u našeg glasnogovornika. Danas ćeš biti pomoćnik Ivanu i asistirati mu što god zatreba.“
„Ali…“
„Nema 'ali'. To je tako i nikako drugačije. Cijelu si godinu odbijao moju želju da postaneš glasnogovornik. Tvrtka te treba i od siječnja će biti tako ili ćemo se razići. Shvati ovo kao opomenu i malu kaznu za neposlušnost.“
Na nekoliko je sekunda nastala tišina, a Marko se preznojio od ljutnje i nevjerice. Puls mu se ubrzao baš kao da trči, lice mu je vidno pocrvenjelo. Gledao je direktoricu ravno u oči, izgledalo je kada da će izustiti nešto vrlo oštro, no onda se odjednom naglo podigao s radnog stola i izletio na balkon. Zalupio je vratima ureda, a od bijesa nije uzeo ni jaknu. Stavio je ruke na balkonsku ogradu i pogledavao u daljinu.
Od svih kolega samo se Matej podigao. Izišao je na blakon, zatvarajući vrata za sobom. Prišao je Marku i zagrlio ga. Taman kada ga je krenuo utješiti, Marko ga zaustavi.
„Nemoj… Slušaj, ovo je zapravo odlično“, izustio je, a Matej ga je pogledao u čudu.
„Odlično?“
„Da, odlično. Reći ću ti što sam napravio.“
„Slušam“, zbunjeno će Matej.
„Prije nekoliko dana predao sam zahtjev za poslom u Dalmaciji!“
„Molim?!“
„Dobro si čuo. Meni je već neko vrijeme puna kapa svega. I Vilme i „Blue Diamonda“ i Zagreba. Mislio sam se što reći ako me prime, ali ovo se sad izvrsno odigralo. Mislit će da sam ljut na nju…“
„Marko, što to govoriš? Pa tu si od prvog radnog dana, tu su tvoji kolege i prijatelji. Ti si 'Blue Diamond', znaš to i mi to znamo. Ne možemo bez tebe!“
„Ne samo da možete, nego i morate. Ništa ja nemam protiv svojih kolega, dragi moj Matej. Vi ste, ekipa za poželjeti. U meni se zadnjih mjeseci događa pravi vulkan. Ni s Danicom stvari ne idu kako bi trebale...“
„S Danicom… Nemoj mi reći da planiraš ostaviti djevojku nakon toliko godina?!“
„Rekao sam ti, došao sam do točke kada mi treba potpuna promjena. Kad kažem potpuna, mislim potpuna. Danica je sjajna osoba, ali…“
„Pa ja ne vjerujem što slušam!“ rekao je Matej prilično glasno, a potom je, pogledavši prema uredu, stišao ton.
„Ta prijava za posao u Dalmaciji, o čemu se radi?“ upitao je tonom iz kojeg se moglo iščitati da počinje shvaćati da mu se kolega i prijatelj na šali.
„Slušaj, čitao sam oglase i naišao na nešto vrlo zanimljivo.“
„Da?“
„Dobio sam jednu internu informaciju za koju bih te molio da je zadržiš za sebe.“
„Naravno, pa znaš me…“
„Dakle, u mjestu Podstrana, nedaleko od Splita, gradit će se lusuzno naselje 'Perun city' na padinama istoimenog brda. Iako se zasad sve predstavlja kao domaća investicija, iza svega, pazi sada, stoji 'Boston Dynamics'.“
„'Boston Dynamics'?!“
„Dobro si čuo. Planira se izgradnja najelitnijeg futurističkog stambenog bloka u Hrvatskoj, a procijenili su da su padine Peruna i Podstrana savršeni za takvo što. Osim toga, gradio bi se i proizvodni pogon za njihove robote, ovaj dio Europe im je strateški zanimljiv za plan daljnjeg širenja“, otkrivao je Marko u dahu.
Matej kao da nije vjerovao svemu što je upravo čuo, potom je upitao ono što ga je najviše zanimalo.
„A što bi ti točno radio?“
„Prvi zadatak bi mi bio izrada web-stranice na kojoj će biti predstavljeno buduće naselje. Cilj je zainteresirati svjetsku elitu da kupi stanove u Podstrani. Raspisali su natječaj u kojem su naglasili da će prednost imati hrvatski prijavitelji zbog poznavanja lokalnih specifičnosti. Osim toga, ušao bih u programerski tim, a ako bih dobro obavio posao, vjerujem da bi mi to bila odskočna daska za moj konačni cilj, a to je preseljenje i radno mjesto u Americi“, kazao je Marko, ovaj put prestavši pogledavati u daljinu i skrenuvši pogled na Mateja koji je ostao u nevjerici.
Stavio je ruku na Markovo rame te mu obratio tihom glasom.
„E, stvarno ti je nered u glavi kad to govoriš. Planiraš napustiti posao, planiraš napustiti višegodišnju djevojku, planiraš napustiti Zagreb, a u konačnici i državu. Nije mi ovo lako reći, ali ako si spreman na sve što si rekao, to znači da ti je stvarno prekipjelo i da si odlučio otvoriti novu stranicu u životu. Ne mogu ovaj posao ni ured zamisliti bez tebe, ali od sada znaj da sam uz tebe i tvoje odluke, ma kakve one bile“, nakon tih riječi Marko ga je čvrsto zagrlio, na rubu suza.
Potom se na vratima balkona pojavila direktorica Vilma.
„Momci, je li ovo snimanje neke ljubavne scene ili mislite danas išta raditi?“ kazala je zajedljivim glasom, nakon čega se odmah vratila u ured.
„Vrati se na svoje mjesto, ionako je nećeš još dugo trebati trpjeti“, sugerirao je Matej prvi se put blago nasmijavši nakon turbulentnih nekoliko minuta prije toga. Oboje su se pokrenuli i vratili u ured, nakon čega se na licima djelatnika vidjelo vidno olakšanje. Nisu znali o čemu su njih dvojica razgovarali na balkonu, no bili su sretni što se Marko odlučio vratiti za svoj radni stol.
„Što me svi tako gledate, nitko nije umro, idemo delati“, kazao je poluzajedljivo, pritom sa smiješkom pogledavši Ivana. Time mu je dao do znanja da se ne ljuti što mu je „uzeo” glavnu ulogu u traileru, ničim ne sugerirajući da je tek prije koju minutu imao težak i iskren razgovor s Matejem.
Ivan je potom ustao i udarivši dlanom o dlan povikao: „OK, ljudi, dosta je bilo drame za danas, idemo u studio. Plan znate, prvo snimamo glavu scenu, božanski boj. Luka, ti oblačiš kostim boga Peruna, Blaž, ti kostim boga Velesa. Ja se oblačim u žreca, svećenika stare vjere.“
30-godišnji Ivan dugo je čekao ovakvu priliku, a iako je izgledao iznenađeno kada je šefica Vilma u uredu otkrila da će upravo on biti glavna uloga trailera nove igrice, ona mu je to priopćila još sinoć, ali je dobio jasnu uputu da Marku ništa ne spominje. Vilma je ispravno zaključila da, kaže li mu ranije, neće ni doći na snimanje. Markovo iskustvo bilo je dragocjeno, a ionako je napisao veći dio scenariji za novu igru uzdanicu “Blue Diamonda”.
- Tina, pročitaj scenarij, da ga ponovimo još jednom, uzviknuo je Ivan.
- Samo malo da otvorim dokument, - odogovrila je na svom dubrovačkom naglasku kojega se nije riješila ni 15 godina od preseljenja u Zagreb.
- Znači ovako ide scenarij za Božanski boj Peruna i Velesa. Prizor počinje na obroncima planine, gdje se guste, sive oblake skupljaju nad Perunovim dvorom. Veles, u obličju divovskog zmijolikog bića, penje se uz strme padine, dok se iz njegovih usta širi crni dim.
Veles viče prijeteći glasom: "Perune, tvoje vrijeme je završilo! Silazim s dna svijeta da bih zauzeo tvoje prijestolje! Vjetar, kiša i gromovi sada će meni služiti!"
Na vrhu planine, Perun izlazi iz dvorca, sav u sjaju, odjeven u blještavi oklop, s gustom sijedom bradom koja vijori na sve jačem vjetru. Uzima dva kamena žrvnja sa svog oltara.
Perun potom gromovitim glasom odgovori: "Drznika u oblake ne puštam! Dolaziš, Velesu, da bi osjetio silu munje i bijes groma!"
Potom udara kamenim žrvnjevima jedan o drugi. Iskre frcaju, prelaze u bljeskove munja koje paraju nebo. Grmljavina postaje sve glasnija, a kiša se spušta poput zavjesa na bojište. Veles se uspinje sve bliže, njegov dugi rep povlači kamenje niz padine, dok se njegova sjena širi poput zmijolike noćne more.
Perun baca jedan od kamenih žrvnjeva niz padinu. Udara Velesa, ali ga samo na trenutak usporava. Veles ljutito sikće, diže glavu i bljuje vatru prema Perunovom dvoru, no kiša brzo gasi plamen.
Munje sijevaju iz svih pravaca. Jedna munja, zasljepljujući jaka, pogađa Velesa ravno u srce. Velesova zmijolika figura pada niz strmu padinu, kotrlja se kroz oštro kamenje i na kraju upada u duboku močvaru. Iz močvare izbijaju mjehurići, a Velesov urlik polako jenjava.
Kamera se prebacuje na svećenik žreca koji stoji na brežuljku nedaleko od bojišta. On pjeva svete pjesme, povremeno podižući ruke prema nebu, smireno promatrajući obračun bogova.
Kako Velesova prisutnost nestaje, nevrijeme se smiruje. Oblaci se razmiču i sunce obasjava planinu. Na nebu se pojavljuje sokol, koji kruži iznad Perunova dvora. Njegov glas, kao šapat s nebesa, obraća se Perunu.
Sokol govori smirenim glasom: "Perune, tvoja pobjeda donosi mir. Sljedećih tisuću godina svijet neće vidjeti ni tebe ni Velesa. Ljudi će pamtiti, ali nas neće dozvati."
Perun ponizno spušta pogled, uzima svoj oklop i vraća se u dvor. Kamera se vraća na žreca koji se spušta s brda, smiješeći se. Ubrzo ulazi u svoj hram koji izvana izgleda kao prastaro svetište, no unutra je, na potpuno iznenađenje gledatelja, najmodernija igraonica . Sjedne, stavi slušalice i otvori igru pod nazivom "Perun". Kamera prikazuje ekran – Perun i Veles stoje jedan nasuprot drugome na digitalnom bojištu.
Žrec potom kaže: "Ako vas neću vidjeti tisuću godina, barem vas mogu pobijediti na svom računalu!" Zaslon prikazuje Velesovu figuru koja gubi prvi udarac. Ekran treperi: "Perun Wins!" Kamera se udaljava, kroz prozor igraonice-hrama, prema mirnoj planini, gdje se sada vide oblaci u obliku Peruna i Velesa kako se udaljavaju u nebo. Pojavljuje se cover igrice i to je kraj.
Čim je Tina pročitala scenarij, ekipa se bacila na posao. Snimanje je potrajalo duže nego se očekivalo, punih deset sati. Tome je sigurno doprinio nagli i neočivani obrat s glavnom ulogom, no Marko je svoj dio posla odradio “gospodski”, bez otezanja, a kako se i očekivalo od njega, bio je na punoj usluzi Ivanu koji je ostvario svoj poslovni san i postao glavna zvijezda dana. Kakva li će tek zvijezda postati kada se reklama počne pojavljivati u medijima i na društvenim mrežama? No Marko nije osjećao ni najmanju uzbuđenost zbog činjenice da su zahtjevno snimanje priveli kraju i da se bliži trenutak kada će igrica izići na tržište. Naprotiv, “mrtav- umoran” od posla, ali i emocionalno prilično ispraženjen zbog svega što se danas dogoodilo, stigao je do garaže, te je jedva čekao stići doma i ranije poći spavati. Čim je krenuo, pustio je svoju omiljenu pjesmu “Thunderstrike” benda ACDC, te je “raspalio” na najjače. Čak je riskirao kaznu za brzu vožnju, ali takav mu je bio dan da mu ništa nije bilo bitno, samo što ranije stići u stan na Markuševac. Dok je klimao glavom u ritmu evergreena australskih rockera, stalno je zamišljao lice njegove šefice kada joj priopći da odlazi iz tvrtke. Nije znao kakav će biti odgovor na prijavu za posao koju je poslao, no nikad mu nije bilo jasnije – njegova karijera u Blue Diamondu je gotova.
NASTAVIT ĆE SE
Projekt je realiziran u suradnji s agencijom za vizualno pripovijedanje None Of The Above. Fotografije su snimili Miroslav Lelas i Milan Šabić.
Zahvaljujemo se Dori Vlajić, Romanu Mihanoviću, Ivici Loliću, Duji Jurjeviću, Mariji Paro, Željki Kostadinović, Pjeru Jurjeviću i Slavku Popadiću na strpljenju za vrijeme snimanja kadrova za serijal.
