- Mama, zašto me budiš, još je mrkla noć…
- Mora se odit u Omiš. Subota je, vrime je, ne smiš zakasnit.
- Ali mama, ja bi još malo spavala…
- Dite moje, moraš što prije odit na Pazar u Omiš.
Tako je skoro svake subote izgledalo buđenje 12-godišnje djevojčice Marije Prelas, rođene Tadinac, davne 1952. godine u Docu Gornjem u Zamosorju. Inače, Gornji Dolac se sastoji od više više zaseoka, a za Tadince i Soliovac uvriježen je naziv Gornje Polje. U to vrijeme nije bilo ni sata ni budilice, majka Dragica je u vedrim noćima vrijeme procjenjivala po položaju nebeskih tijela. Izašla je iz kuće oko 4 sata u noći, a cijela su Gornja Poljica svjetlucala od inja i mjesečine. Pošto se uvjerila gdje su zviježđa u odnosu na selo, bilo je jasno da je vrijeme da kćerku mora otpratiti na put preko Mosora.
- Eno, Šćapi su iznad Mlikotića bunara, a Vlašići iznad naših kuća. Eno se čuju glasovi, ako požuriš, nekoga ćeš dostići na putu, nećeš biti sama – rekla joj je majka Dragica koja je još početkom Drugog svjetskog rata ostala udovica i samohrana majka. Njen suprug Ivan otišao je za Slavoniju trbuhom za kruhom. U rujnu 1941. otišao je u berbu kukuruza, potom su ga mobilizirali Domobrani. Punih sedam mjeseci tada trudna Dragica nije znala ni gdje se točno nalazi ni je li živ. Onda se u svibnju 1942. pojavio na kućnim vratima u istoj odjeći u kojoj je i otišao. Nažalost, sa sobom je donio smrtonosnu vodenu plauritu. Tada je prvi put vidio svoje novorođene blizance Jozu i Antu, no od posljedica bolesti preminuo je već početkom srpnja. Kao da nije bilo dovoljno tragedija, surovi ratni uvjeti i strah za goli život prisili su Dragicu s tek rođenim blizancima i malom Marijom na bijeg iz kuće. Da bi zaštitila svoju djecu, bila je prisiljena bježati po noći, skrivajući se na raznim lokacijama "pod vedrim nebom" i to pune 72 noći. Jednu od tih noći posebno je upamtila. Dragica je djecu skrila u pećini u kojoj se nalazila jama bezdanica. Kada je djeci napravila improvizirano mjesto za spavanje, uputila se preko Borovlja u Radoviće po mlijeko za djecu, a Marija je ostala čuvati braću koja nisu smjela zaplakati da ne otkriju lokaciju. Dok je čekala povratak majke, nije se usuđivala gledati prema jami, a taj joj je strah ostao do danas.
Brzo, prebrzo bilo je Marijino odrastanje. Sveopća oskudica vladala je Zamosorjem u poratnim godinama i na njenim nejakim plećima bio je natovaren velik dio sudbine siromašne obitelji. Majka Dragica rijetko je bila s djecom, morala je raditi i najgore poslove da bi podigla obitelj, a odgoj je većinom padao na Mariju. U samom početku od presudne pomoći u podizanju male djece bila je djevojka Ika Bile iz Ugljana, a u najtežim radovima u polju pomagala su dva Dragičina brata. No nije imao tko pomoći kada bi trebalo prodati krumpire, jaja, meso, proso, pšenicu i druge stvari u Omiš. Gotovo sve meso koje se jelo uz obalu bilo je iz Gornjih Poljica koja su bila idealan stočarski kraj te su mesari s obale jedva čekali svoje „pošiljke“ s one bande Mosora. Svaki dinar u to vrijeme značio je razliku između života i smrti, a put do novca bio je težak, zapravo toliko težak da čovjeku teško može pasti na pamet neki teži način zarade, osobito za jedno dijete. Zbog toga što je Dragica morala odlaziti raditi, Marija se u gluho doba noći, bez obzira na dio godine, morala iz Gornjeg Polja uputiti preko visokog Mosora te se spustiti sve do Omiša ili još dalje. Iako je bila tek 12-godišnja djevojčica, na leđima je nosila 10 do 15 kilograma tereta, a u nekim situacijama i preko 20 kilograma. Jednom prigodom, kada je Marija donijela krumpir do Omiša, žena koja je izvagala teret ostala je zatečena.
- Ima li srca tvoja majka?! Stavila ti je na leđa 22 kila kumpira! Pa to je teško koliko i ti - komentirala je Omišanka u nevjerici.
Imala je Dragica srca, ali drugog načina nije bilo. Valjalo je prodati i povrće i uzgojeno blago čije se meso tako rijetko jelo kod kuće. Jer od novca od prodaje kupovalo se sve ono što se nije moglo proizvesti poput soli, šećera, začina, ulja, ali i loja kojeg nikada nije bilo dovoljno u skromnoj seoskoj kuhinji. Nezamislivo je da bi današnje dijete moglo otrpjeti što i Marija u svome djetinjstvu. Iako mršava, bila je žilava, mišićava, jaka, uporna i hrabra djevojčica. Nedugo nakon što je prohodala, morala je naučiti čuvati ovce i koze, potom je naučila musti krave, „mesti“ mlijeko, „kuvati“ kruh, sjeći drva, prtiti brime, okopavati i mnoge druge težačke poslove. Trebalo je okopati svaku škrapu gdje se s volom ne bi moglo uzorati, a za to je bila potrebna velika snaga. No nije je bilo strano ni oranje s volovima ralom i bila je jedina cura, a potom i žena koja to radila. Prve novce u životu zaradila je s 14 godina i to tako da je tri tjedna brala tugarske trešnje u Naklicama kod Filipa Velića, a od zarađenog novca kupila je prve lancune (plahte) i drveni krevet.
Samo iz ove crtice iz njenog života jasno je da se nije bojala izazova i rada, zapravo, bojala se rijetko čega, a jedna od tih stvari je vuk. Bila je to divlja životinja koje u Zamosorju nije nedostajalo.
- Mama, jesi li sigurna da neće bit vukova na Mosoru? Oni su gladni, lako nanjuše i ljude i 'ranu.
- Ne brini, Marija, nema vukova jer je puno ljudi na putu. Evo, čula sam maloprije ljude di govore niti po kilometra daleko. Nećeš bit sama, znaš i sama kako to izgleda subotom priko Mosora. Ma ima ti svita ka da je procesija.
- A oće mi bit teško, šta ću nosit danas u Omiš?
- Katica je naručila proso, triba joj za tice i piliće, a spremila sam ti lepušinu za njezinu dičiju slamaricu i sprticu jaja. Pomoću te uprtit, požuri.
Mosorski vukovi
Za brime je bilo spremno uže napravljeno od pletene vune, da bi bilo mekše za vratom i na ramenima. A Marija je već davno naučila složiti brime i sama ga prtiti jer je već godinama kosirom sjekla drva te slagala svoju kladnjicu koju bi nosila kući. Marija je ustala, oprala lice vodom, obukla gumene čizme jer je prošle noći pao snijeg po Mosoru, a potom joj je majka stavila brime na leđa. Jedan kraj užeta prebacila je preko glave, provukla ga ispod brade pod vrat, a dva komada užeta provukla je kroz oglavlje i stegnula koliko je bilo potrebno. Uže je zavezala ispod pazuha. Teret je bio težak, a noć jako hladna. Ali u Omiš se mora.
Kao što nije bilo budilice, nije bilo ni lampe za osvjetljavanje puta, a djevojčicu je veći dio puta preko Mosora čekala mrkla noć, ali i snijegom prekriven te zaleđeni put. Ni šibica nije bilo u to vrijeme pa je valjalo svaku večer čuvati vatru na kominu. To se radilo tako da bi se zapalio oveći panj koji može tinjati cijelu noć ili bi se žeravica zgrnula lugom (zaprećala) i tako bi „živa“ dočekala jutro. Tada je majka uzela suhu, odeblju granu koja bi služila kao baklja, a u to vrijeme zvali su je glavnja. Kada ne bi bilo mjesečine, ta bi potpaljena grana služila za osvjetljenje puta, ali se Marija zbog te grane osjećala sigurnije jer se strašno bojala vukova.
Gotovo svakodnevno netko bi od mještana rekao da je vidio vuka, a ove su divlje životinje svako nekoliko dana presudile nekoj ovci ili kozi u selu ili pored njega. Vukovi su zavijali noću po planini, no spuštali bi se i u selo, osobito za vrijeme velikih studeni kada su uspijevali dohvatiti i zaklati domaće životinje. Marija se još vrlo dobro sjeća što joj se dogodilo lani kada je čuvala koze i ovce u ogradi na rubu sela i to usred dana. Vuk se zaletio na stado i zgrabio jednu ovcu. Bila je crne boje i zvala se Gale. Stado se razbježalo, a i Marija je pobjegla prema kući, vičući i zazivajući majku. Majka je čula uznemirenu kćerku i kada je shvatila što se dogodilo, počela je trčati, tražeći vuka, ne bi li spriječila da zakolje nesretnu ovcu. Nakon pola sata bezuspješne potrage čula je da nešto pucketa u jednog ogradi. Bio je to vuk koji je nesretnoj ovci lomio kosti, a Gali nije bilo spasa, bila je već napola pojedena.
- Vrime je da pođeš, dite moje. Zlamenuj se i pomoli – kazala je Marijina majka Dragica i poljubila je u čelo.
Od Gornjeg Polja preko Mosora
Marija je uzela tinjajuću granu i krenula na višesatni put. Stazu je kao manja djevojčica više puta prelazila s majkom, a posljednjih godinu dana to radi sama. Naučila je napamet svaki kamen, svaki zavoj i lokalitet. Put je od zaselka Tadinci vodio preko Kamenice, Plašćeve, Matešanove kule, kroz Prilaz pa dalje uz Daske, kraj Pocrnjića laze, Pobrdalja, Lučića meja, preko prijevoja Rašeljka koji je Mosor dijelio na primorsku i sjevernu stranu, pa nizbrdo kroz Rastovaču starim (Alfonsa) Pavića putem kroz Gornju i Donju okuč, Donji greben, Milošev klanac, Gacku lokvu i Miloševo gdje se bi se radila pauza ili kako bi Poljičani rekli, gdje bi počinuli. Dalje se išlo niz Prosinu ulicu na cestu prije Cimprijana, cestom pod Gradac, kroz tunel pa niz Brnistru u Dupce koji je sad poznatiji kao Zakučac i gdje su nekada bili veliki dubovi (hrastovi), pa ispod Pola i konačno u Omiš.
Zaputila se tako Marija preko Soliovca u Mosor. Iako joj je majka rekla je da čula glasove ljudi koji su se već uputili, ona nije čula nikoga i ništa do hukanja bure. Nakon što se pomolila Bogu da je čuva, ponajviše od vukova, pjevala bi naglas svoju omiljenu pjesmu o slavuju koju je naučila još kao 7-godišnja djevojčica kada bi je na ramenima nosila baba Mande iz susjedstva, dok su čuvale koze i ovce. Marija nije ni znala da je naučila ojkati te da će desetljećima poslije nastupati po europskim metropolama gdje će sa svojim KUD-om, a i samački (čobanski), izvoditi ovo naše kulturno blago. Najveće zasluge za to ima koreograf, predavač i plesni pedagog Vido Bagur, stručni suradnik i voditelj nekoliko hrvatskih festivala folklora. A pjevala je Marija te noći što od straha, što od muke i tereta koji je nosila na leđima. Možda baš vukovima može zahvaliti da je tako dobro svladala ojkavicu po kojoj će kasnije postati poznata…
„Slavuj piva, daleko se čujeee,
slavuj piva, daleko se čuje,
neka piva, ja mu ne virujen,
neka piva, ja mu ne virujen
dok ne vidin kitu o jasenu
i čobanu torbu o ramenu“, stihovi su koji su odzvanjali u studenoj mosorskoj noći.
Iako nije bilo potpuno vedro, mjesec je dovoljno osvjetljivao zaleđeni put, a srećom, neki su muškarci iz susjednog sela prtili napadali snijeg na stazi (prvi se probijali kroz snijeg) pa se moglo proći bez problema. Iako je uski vijugavi put stalno vodio uzbrdo, Marija gotovo da nije stajala. Željela je sustići ljude iz sela koji su ranije krenuli za Omiš. Kada se već približila Rašeljci, njenu pjesmu je naglo zaustavilo zavijanje čopora vukova u daljini. Srce joj je odmah počelo još jače tući i teško je disala. Iako se čulo da čopor nije bio blizu, procijenila je udaljenost na nekoliko kilometara. Nastavila je hodati, a kada je stigla do prijevoja Rašeljka, zavijanje je postalo glasnije, što znači da su se vukovi približavali stazi. Tada je Marija posegnula za moćnim „oružjem“ protiv vukova. Iz torbe za pojasom izvadila je osušeni goveđi rog i počela puhati kroz njega svom snagom. Znala je da je zvuk roga ono što jako plaši vukove i upalilo je! Nakon toga vukovi se više nisu čuli.
Marija je konačno mogla odahnuti, napravila je kratku pauzu, dvadesetak metara ispod prijevoja. Pao joj je teret sa srca, iako onaj s leđa nije smjela skidati. Ipak, bura je ovdje imala sve jače udare, a mjesec su zaklonili oblaci i počeo je lepršati snijeg. Pogledala je prema istoku, zore još nije bilo na vidiku pa je krenula dalje. Srećom, domogla se južnog dijela planine gdje je gotovo samo nizbrdica. Iako joj se baklja ugasila, a Mjeseca više nije bilo, koračala je brzo jer je svaki korak znala napamet. Onda je, nakon više od dva i pol sata na putu, začula glasove ispred sebe. Od radosti je još ubrzala korak, no kad je na ugazila na zaleđeni kamen na stazi, pala je na leđa cijelom težinom. Dogodilo joj se to na lokalitetu koji se zove Gornje skakalo.
Ostala je šokirano ležati na podu dok su joj pahuljice padale po licu. Kada se pribrala, granom koju je držala u ruci se poduprla i uspjela ustati. Istresla je snijeg sa sebe i bila je sretna jer ništa nije slomila niti je udarila glavom. Njeno brime i snijeg na tlu spasili su je od ozljeda, no nije sve prošlo bez štete. Sprtica s jajima, koju je nosila u lijevoj ruci, odletjela je je nekoliko metara i sva su se jaja razbila. To ju je rastužilo jer se bojala reakcije majke kada dozna da su jaja koja je morala prodati - razbijena.
Nije bilo druge nego nastaviti put i za desetak minuta napokon je sustigla ljude čije je glasove čula u daljini. Bili su to Mijo, Jure i Ive koji su pred sobom gonili dvije koze koje je omiški mesar Vlade Nazor naručio prije Božića.
- Marija, zašto si sama? Zašto plačeš? – upitala je zabrinuta i iznenađena Ive.
- Mater me poslala u Omiš, tribala sam ranije krenut. Kad sam vas čula, požurila sam, pala na pod i razbila sva jaja. Mater će me ubit kad se vratim - kazala je uplašena djevojčica.
Ive joj se smilovala, zagrlila je i na nju nabacila još jedno krzno da se ugrije.
- Ne plači, Marija, meni su koke bile dobre volje zadnji misec dana pa sam ponila više jaja nego inače. Daću ti nekoliko da prodaš - rekla joj je smirujućim glasom.
Dolazak u Omiš
Nedugo zatim konačno je počelo svitati, neposredno prije nego će se svi spustiti u Gata. Od tu više nije bilo snijega, a put do Omiša bio je tek malo lakši od dotad prijeđenog. Ranim jutrom na Priku , odnosno na Vurnaži, Mariju i društvo dočekala je obitelj Novaković. Vurnaža je u to doba bila poznata kao lokacija na kojoj su se prodavale životinje i drva. Gornjopoljičani su veće blago gonili preko Mosora pred osobom, a ono malo stavljalo bi se u arar (tkana vreća od kozje dlake za prijevoz robe) pa se konjima prenosilo preko planine.
Ispred njihove kuće nalazio se veliki kameni ovalni stol. Mariju je dočekala Katica Perica, inače iz Zakučca, koja joj je pomogla skinuti teško brime s leđa. Kada je počinula, Marija je Katici isporučila proso i lepušinu. Iznenadila se kada je vidjela da je dobila malo više novca nego što joj je majka rekla da treba donijeti kući.
- To ti je zato jer sam čula da si išla sama kroz snig po noći. E, moja Marija, hrabra si ti cura - kazala je zadivljena Katica. Marija je bila presretna jer će sada moći kupiti sebi ono što sanja zadnjih mjesec dana – bananu.
- Da mi je pojist bananu, ko da bi Boga vidila! – govorila je zadnje četiri subote kada bi došla na omiški Pazar, a jedna je žena prodavala je to slasno voće. No zadnjih nekoliko subota nije ništa uspjela prodati skuplje, majci je odnijela točno toliko novaca koliko joj je rečeno da donese pa je bananu mogla samo sanjati.
Nakon Vurnaže, Marija je priko mosta prešla na Pazar na kojem se moglo kupiti povrća i voća koje je moglo dočekati početak zime. Marija je ondje prodala jaja koja joj je dala Ive i suknene bičve od domaće vune. No sada je konačno kupila jednu bananu za put, te tri slane srdele za marendu. Kruh je kupila kod poznatog pekara, Nikole Žuljevića iz Srijana.
Susrela je Omišanku Maricu koja joj je bila posebno draga. Naime, svaki put kada bi bila sezona žižula, ova bi žena pozvala Mariju u svoj vrt gdje je rasla velika žižula i rekla joj da bere koliko joj se prohtije. A Marija je obožavala žižule te bi nabrala da ima jesti i na povratku kući. Puno godina kasnije upravo pod istom tom žižulom Marija je zapivala svog "Slavuja", nastupivši s KUD-om Srijane. Nastupile su muška i ženska grupa kada su pjevali ojkavicu, reru i uravanj.
Potom se vratila na Vurnažu gdje su Katica i njena sestra Zorka držale konobu. Marija nije te sreće da će se bez tereta moći vratiti kući. Majka joj je noć prije namočila miščić (mali mij/mijeh, od kozleta) da bi u njega mogla uliti desetak litara vina koje će kupiti u Gatima kod Ivke Kekice i ponijeti doma. Za stolom je pojela kupljene slane srdele, a bilo je to prvo što je pojela u danu i to nakon dugog i teškog puta. Nakon što je pojela srdele i kruh, Katicu je upitala vode, no ona joj je donijela nešto drugo:
- Marija, napij se vina iz bukare, biće ti lakši povratak priko Mosora - kazala je Katica 12-godišnjoj djevojčici.
Na Pazaru su bili njeni suputnici Mijo, Jure i Ive koji su Vladi Nazoru prodali svoje koze. Kako je Marija napravila sve što je morala, odlučila se s njima vratiti kući, kako preko Mosora ne bi opet bila sama. Tijekom jutra se razvedrilo, a i bura je oslabila pa je odmah bilo ugodnije. Kada je na crkvi u Omišu tuklo podne, njih se četvero uputilo nazad kućama, a Ive se na putu prisjetila jedne istovremeno tužne i sretne priče vezane uz Marijinu majku Dragicu.
- Znaš li ti, Marija, što se tvojoj materi dogodilo u vrime rata? Došla je vojska u Tadince i uzela sve blago. I bidnoj Dragici su uzeli krave, ovce i koze, a te životinje su bile jedina stvar za prehraniti obitelj. Čobani su gonili oteto blago prema Blatu na Cetini, dok ih je vojska nadgledala i zapovidala im pod pritnjom smrću. Kad je stado već došlo do Trnbusa, krava i vol tvoje matere su se okrenuli i grabom utekli prema svojoj pojati na Rudinama. Kad je jedan vojnik to vidija, puca je za njima, ali je metak samo okrza kravu po repu. I krava i vol vratili su se u pojatu na Rudine, na majčino veliko oduševljenje - govorila je stara Ive dok su „počivale“ na Gornjoj okuči.
Nastavila se prisjećati teških vremena:
- Nije bilo lako tvojoj materi. U ratu je spaljen cili zaselak Tadinci. Ostali ste pod vedrim nebom pa je s vama morala priselit u Rošca kod ćaće i braće. Tamo ste bili šest i po miseci, dok braća nisu izgradila bokun komina di ste spavali, kuvali i živili. Spavali ste na slamnicama od lepušine (suhi listovi koji su obavijali klip kukuruza) - pričala je Marijina sumještanka.
- Ne tribaš mi o tom više pričat, svega se ja sićan koda je bilo jučer, - promrmljala je Marija dok je slasno jela bananu.
U ovim pričama vrijeme bi brže prolazilo do povratka u Gornje polje.
Povratak kući
Konačno, taman pred kraj dana, završio je mukotrpan put i Marija je ušla u kuću gdje je dočekala njena majka, nakon čega joj je predala zarađeni novac i kupljeno vino.
- Dobro si prodala - kazala je zadovoljna Dragica jer je sve prošlo po planu. Nije ni znala za razbijena jaja i padove na putu, ali je znala da je Marija gladna.
- Naložila sam vatru u na kominu. Dok se rašćika kuva, iden zamišat tisto za tituš, - kazala je Dragica, što je jako obradovalo gladnu Mariju.
Meso je rijetko bilo u loncu, tek za vrijeme najvećih blagdana. Puno češće spremao se šurlin, odnosno skuhano divlje zelje ili mišanca od žutenice, grzdulje, kostriča, maslačka, lobode, kozje brade.
Mariji je među najdražim jelima bila murga. Radila se od domaćeg masla i kapule te se jela s komadima krumpira. Toćalo se, naravno, iz tave jer tanjura u to vrijeme nije bilo.
Nakon što je na crkvi Sv. Roka zazvonila zdravomarija, Dragica je na kominu upalila svijeću karabitušu, a karabita nije nedostajalo jer je gotovo svaka kuća u Gornjim Poljicima imala nekoga tko radi u tvornici u Dugom Ratu.
Kada je majka servirala tituš na loparu, cijeli komin je zamirisao što od domaćeg pšeničnog brašna, što od maslinovog ulja i luka.
Topli obiteljski doček u Srijanima
Danas, 71 godinu nakon ove priče, Marija Prelas sa suprugom Dragom i kćerkom Grozdanom Prelas Gabrić ugostila nas je u svojoj obiteljskoj kući u Srijanima. Opisani prelasci preko Mosora postupno su iščezavali krajem pedesetih godina prošlog stoljeća kada su se intenzivnije počeli pojavljivati automobili. Ovaj čudesno lijepi zamosorski kraj nije siromašan kao prije sedam desetljeća, ali ljudi je, nažalost, sve manje.
Svi već dobro znaju da je ovaj kraj „domovina“ soparnika. On je postao osobito popularan nakon što se našao na UNESCO-voj listi zaštićene nematerijalne baštine, a zaštićena su sva tri pojma koja znače istu hranu. Uljenik, kako se naziva u Donjim Poljicima, soparnik u Srednjim i zeljenik u Gornjim. Mnogi će reći da soparnik kakav danas poznajemo s najautentičnijim okusom dolazi upravo iz Gornjih Poljica, mada je bespredmetno raspravljati koji je i čiji soparnik bolji kada je svako selo imalo neku svoju osobitost, bilo da se radi o spremanju hrane, nošnji, pjevanju ili nekoj drugoj tradiciji. „Koliko sela, toliko vela“, stara je izreka koja vrijedi i u ovom slučaju.
Soparnik je dobio ime jer se za to jelo kaže da je „soparno“, odnosno suhoparno, a spremalo se najčešće u posne dane u vrijeme Korizme. U Poljicima su to bili utorak, petak i subota, a postilo se i uoči važnijih svetaca. U Gornjim Poljicima zeljenik (soparnik) bi se izvan posnih dana spremao rijetko, primjerice u vrijeme radova u polju ili sječe drva, kada bi radilo po desetak ljudi, a tada su se pekla 2-3 zeljenika. Da bude jasnije podrijetlo riječi zeljenik, u Gornjim Poljicima zelje se poistovjećuje s blitvom.
A što može biti posnije od soparnika? Upravo tituš čiji naziv nema nikakve veze povijesnim ličnostima nego s tijestom. Naime, većinski sastojci tituša su brašno i voda, odnosno tisto, a tistuš se s vremenom pretvorio u tituš zbog lakšeg izgovora.
Ovo se jelo radilo u onom dijelu godine kada u Gornjim Poljicima ne bi bilo zelja ili kada bi nešto trebalo brzo spremiti. Zime u Zamosorju nisu bile blage kao posljednjih godina, ledeni vjetrovi s Kamešnice donosili su višemjesečnu studen te zelen nije mogla preživjeti tako niske temperature. A nešto se moralo spremiti za „prebroditi“ zimski post te je svaka kuća i u gladnim vremenima imala namirnice za ovo jelo.
Poljička nošnja
Kako i priliči prigodi, gospođa Marija odjenula je tradicionalnu gornjopoljičku narodnu nošnju s dominantnom zelenom bojom. Ta je nošnja bogata tradicijom i autentičnom ljepotom te je prožeta dubokim korijenima i prepoznatljivim detaljima. Ona sa sobom nosi priču o Poljicima, njihovoj povijesti, običajima i povezanosti s prirodom koja ih okružuje. Poljička nošnja je postala jedan od simbola tog područja, a Poljičani ljubomorno čuvaju svoju višestoljetnu tradiciju. Dok je naša Poljičanka prilikom izrade tituša na sebi imala svakodnevnu gornjopoljičku nošnju, za vrijeme prezentacije tituša na loparu „počastila“ nas je svojom svečanom nošnjom.
Inače, Marija nam je pokazala tek jednu od nekoliko narodnih nošnja koje je sačuvala.
Za razliku od brojnih njenih vršnjakinja, bila je dovoljno razborita da sačuva cijelu svoju dotu u kojoj su bile stvari poput sukanaca, arara, užadi, bičava i ostaloga. Ništa nije bacila jer je bila svjesna vrijednosti tih predmeta, te se sjećala koliko je ljubavi i truda uložila u svu tu pređu od koje su se svi ti predmeti otkali na krosnima (tkalački stroj).
Vrijednost njene nošnje prepoznata je daleko izvan granica Poljica. Tako je Marijina nošnja bila posuđena Etnografskom muzeju Zagrebu. U Organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku, 1996. godine bila je postavljena izložba posvećena hrvatskim mladenkama. Marijina savršeno sačuvana dota i nošnja, izložene četiri mjeseca na lutki, izazivale su divljenja posjetitelja. Marija je cijeli događaj obogatila svojim sudjelovanjem na otvaranju na kojem je prava zvijezda bila njena 12-godišnja unuka Marijana odjevena u mladenku.
Osim toga, svoju najstariju narodnu nošnju darovala je u nedavno otvorenu Zavičajnu kuću Gornjih Poljica. Da Marija živi tradiciju, najbolje govori podatak da se 1963. udala u narodnoj nošnji u kapeli Sv. Roka u Gornjem Polju, a 50 godina kasnije, na obnovi zavjeta u župnoj crkvi UBDM Srijane – Dolac Gornji, obukla je istu nošnju u kojoj se udala. Ni grama se nije udebljala u pola stoljeća!
Posjeduje vjerojatno jedino sačuvano oglavlje mladenke u ovom dijelu Poljica. Upravo je gornjopoljička narodna nošnja inspirirala brojne druge u okolici, što i ne čudi jer naša Marija ima veliku moć inspiriranja ljudi. Tako je 15. studenog 2010. s grupom Vrutak nastupila u Zagrebu pred UNESCO-ovim Odborom za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta, a koji je već sljedećeg dana uvrstio glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Nema sumnje da je uloga Marije Prelas u ovome bila od iznimnog značaja.
Zatim je nam je pokazala kako se radi tituš.
- U drvenoj zdili se zamiša šenično brašno, sol i mlaka voda. Miša se dok se ne pojave mjehurići. Naloži se vatra da se dobro ugori komin. Zatim se smjesa izlije po vrućoj i očišćenoj podlozi te se izravna. Cripnja se pridržava ožegom te se spusti nad izlivenu smjesu, onda se cripnja zagrne žarom. ‘Potituši ga brzo da ne uteče u lug’, kazalo bi se.
Peče se od 20 do 25 minuta, nakon čega se omete metlicom, otrese te se stavi na lopar. Tituš se nabocka nožem da bolje upije kad se začini maslinovim uljem i lukom. Isicka se luk, mada se zapravo tuče u drvenoj zdilici koja se zove lukotuč. Dok se zeljenik riže na rombove, tituš se nožem riže na kocke - kazala nam je ponosno, a svaka njena riječ i pokret odisali su velikim iskustvom i ljubavlju prema tradiciji i njenim Poljicima.
Nije Marija stala samo na titušu, napravila je i zeljenik, a dok ga je prinosila na siniji da ga kušamo, pogledala je u Mosor, koji su obasjavale posljednje zrake zalazećeg sunca. Bio je to pogled put Tadinaca kuda je jednom tjedno, godina nakon udaje, pješačila 'uzkorene' i 'nizkorene', nastavivši neumorno pomagati majci i braći. Nije to bio onaj romantičarski pogled kakvim ja gledam ovu planinu koja za mene krije najljepša planinarska sjećanja.
- Taj me Mosor satra. Cilo djetinjstvo i odrastanje su bili teški, toliko je brimena i tereta prišlo priko mojih leđa. Ali uz pomoć Boga i Gospe, imala sam jakosti za sve to pritrpit. Godine me jesu prikupile, ali mi nisu ubile volju za rađom, - komentirala je naša domaćica.
Ipak, zabrinutost na njenom licu za samo koji trenutak zamijenila je radost jer nas može počastiti autohtonom hranom njenoga kraja. Onda nas je dodatno počastila, zapjevavši „Slavuj piva, daleko se čuje”.
- Kad zapivan, prođe me sav teret, - kazala je ponosno.
I stvarno, pisma našeg poljičkog slavuja odjekivala je preko Srijana, Gornjih Poljica, sve do litica Mosora na kojem je ostavila toliko znoja. A ljuti krš ovog kraja duboko je upio i znoj i pismu i bȉlo ovih vrijednih ljudi.
Zahvaljujem Anti Mekiniću na ostvarivanju kontakta s Marijom Prelas i pomoći na ostvarivanju članka. Također zahvaljujem Grozdani Prelas Gabrić na velikom strpljenju i susretljivosti prilikom kreiranja ovog članka.
