Bilo je to kišno jesensko jutro u listopadu 1979. Rajka je oko 7 sati ujutro probudila djecu Tatjanu, Silvanu, Dijanu, Kseniju i Antu, a sva su spavala u istome krevetu. Njen muž Jozo probudio se još oko 5 sati, kada je trošnim radničkim autobusom iz Kučića otputovao u tvornicu cementa u Ravnicama pokraj Omiša. Tvornicu su još 1908. izgradili domaći poduzetnici, a u međuvremenu je ondje niklo i tvorničko naselje. Često je mijenjala vlasnike, a sada je postrojenje vodio Zvonko Šperac.
Rajka je djeci skuhala čaj, dala im kišobrane, poljubila svakoga u obraz te im je rekla da budu dobri u školi. Dala im je velike kišobrane pa je po dvoje djece moglo stati ispod jednoga. Iako udaljenost do ove škole osmoljetke nije bila posebno velika, kiša je lijevala kao iz kabla, a cijela kučićka visoravan utonula je u teške sive oblake koji su spojili Mosor i obližnje padine Omiške Dinare.
Djeci kiša nije predstavljala nikakav problem, naprotiv, uživala su gazeći preko lokava, a posebno je zabavno bilo jače ugaziti u lokvu i politi onoga do sebe. Dok su Silvana, Ksenija i Ante na vrijeme stigli u školu, 11-godišnja Tatjana i njene prijateljice iz razreda, Karmela i Jagoda, malo su usporile, dijelom jer su skupljale puževe koji su izašli na prvu pravu jesensku kišu, a skovale su i „opaki” plan. Jagoda se sjetila što je susjeda osmašica savjetovala kako iskoristiti loše vrijeme da bi se izbjeglo ispitivanje u školi.
- Samo se tribamo smočit i učiteljica će nas pustit kući kad nas vidi mokre - govorila je u zanosu Jagoda.
- Ali kiša je taman pristala, ne možemo se više smočit - dobacila je Tatjana.
- O, itekako možemo. Dođite samo di van ja kažen - odgovorila je Jagoda te je nakon pet minuta pješačenja poredala svoje prijateljice ispod dva stabla graba koja su rasla uz put do škole.
- Sad pogledajte prema gori - kazala je i jako povukla granu koja je bila iznad njih, a Tatjana i Karmela vrisnule su kad se silna voda s grana istresla po njima.
- Ne skriči, neko će nas vidit. Neš ti, to je samo malo vode, ionako ste bile polumokre dok ste kupile spuže - kazala je zadovoljna Jagoda koja je vjerovala da će njihov plan upaliti. I tako su s 5 minuta zakašnjenja ušle u školu, a njihova nastavnica Lucija Sovulj namrštila se kada ih je ugledala. Razred je bio velik, brojao je čak 34 učenika.
Jagoda se odmah postavila kao „odvjetnica“ malih „odmetnica“.
- Učitejice, ža mi je šta smo zakasnile, nije bilo namjerno. Vitar mi je otpuva kišobran u loze ispod puta, a dok smo sišle i uvatile ga, vrime je proletilo, a mi smo se žive smočile - kazala je Jagoda gledajući nastavnicu Luciju tužnim pogledom.
- Dico draga, ne možete tako mokri sidit na nastavi. Odite odma doma priobuć se i utoplit - poručila im je zabrinuta Lucija, ne sluteći da su djeca dobila upravo ono što su i tražila.
Morale su glumiti ozbiljnost dok nisu zašle iza prve okuke iza škole, a onda su prasnule u smijeh.
Igra povjerenja i zaduživanje u dućanu
Jesan van rekla da ćemo uspit - izustila je Jagoda euforičnim tonom. No nije im se žurilo kućama, bez obzira na to što su bile mokre od glave do pete. Kako su jutros popile samo čaj, zaželjele su pojesti nešto slatko.
Tada su djevojčice krenule put Zadružnog doma Kučiće koji je bio jedini dućan u ovom kraju. Ondje se mogla kupiti hrana i ono najosnovnije za kućanstvo, a u proljeće su se na istom mjestu prodavale domaće trešnje i višnje. Sada su djevojčice poželjele kupiti kutiju Jadro keksa. Prodavačica je bila iz sela pa im je dopuštala „zaduživanje“, naime, svaki su dan plaćale ono što su kupile dan prije. Tako je i danas svaka od njih dala po dva dinara, jer je kutija keksa koštala 6, a upravo su se toliko jučer zadužile.
Onda su prošle dijelom ceste uz koji se nalazi provalija od 20-ak metara, a za koji ih veže jedna zanimljiva uspomena koja se mogla pretvoriti u tragediju.
- Sićaš li se, Jagoda, kako si ovdi upala ispod puta kad smo igrali igru prevare? - upitala je Tatjana.
- Nisan pala nego ste vi krive, vi ste me navodile. Zatvorila san oči i više puta pitala 'Mogu li dalje'? Onda mi je odjedanput nestalo tla pod nogama i pala san u provaliju! - požalila se Jagoda koje se malo naljutila čim se prisjetila situacije.
- Ma pala si 20 metara ispod puta, a nisi imala ni ogrebotinu na sebi, nismo mogle virovat - prisjetila se Tatjana.
Mokre, ali sretne jer su izbjegle današnje ispitivanje u školi i jer su grickale svoju omiljenu slasticu, koračale su putem dalje prema selu, a nisu ni primijetile da im je iza leđa Tatjanin otac Jozo. On se s posla vratio u Kučiće puno prije vremena jer ga je danas strašno boljela ruka. To je posljedica velike nesreće koja se dogodila prije nekoliko godina kada se radnički autobus kojim ide na posao prevrnuo. On je tada slomio ruku, hitno je operiran te mu je ugrađena šipka. Iako se postupno oporavio, posljedice je uvijek osjećao, osobito kad „ojuži“ kao danas.
- Dico, šta radite, zašto niste u školi? - podigao je glas Jozo.
- Ćaća, kiša nas je jutros smočila pa nas je teta Luce pustila doma da se priobučemo - ispalila je Tatjana kao iz topa.
- Ajte onda brzo doma i skidajte tu mokru robu sa sebe, razbolit ćete se. Ionako iza podne moramo nosit prat robu na Cetinu - najavio je tako Jozo kćerki ono što nikako nije voljela raditi.
Djevojčice su otrčale svaka svojoj kući, a očekivano, majka Rajka nije mogla vjerovati kada je ugledala kćerku koja ne samo što je uranila doma nego je bila i potpuno mokra.
- Tatjana, ne igraj se sa zdravjen, siti se šta ti se dogodilo sestri kad je dobila teški bronhitis! Bila je toliko loše da su je doktori već bili otpisali. Srićon, tada su je uzele časne sestre iz Kučića, stavjali joj plavi papir i vosak na prsa. Je li to bila Božja providnost, ne znan, ali bila je ka nova nakon tri dana. Nemoj, molin da, opet moramo proživjavat isto - zaprijetila joj je majka.
Pranje robe na Cetini
Tatjana se presvukla, a onda otrčala ravno u komin. Ondje je meštar od kuhinje Jozo spremio friganih krumpira i koju fetu pancete, a Rajka ispekla veliku brašenicu pa je ručak mogao krenuti. No vremena za počivanje nakon jela nije bilo. Dani su sve kraći i valjalo je požuriti na Cetinu oprati robu i stolnjake jer sutra je velik dan, blagdan svetog Luke, zaštitnika mjesta i župe. Iako se živjelo skromno, za ovaj blagdan se nije štedjelo. Hrane i to one najbolje moralo je biti za rodbinu i prijatelje koji će sutra doći, a koliko će biti za obitelj domaćina, najmanje je bitno.
I tako je cijela obitelj napunila maštela svime što je trebalo biti čisto za sutrašnji blagdan. Do Cetine bi se išlo kako drugačije nego pješice, a Jozo bi uz obalu rijeke naložio vatru, stavio tronoge i kotao, a unutra bi se ubacivalo prljava roba i iskuhavala. Rajka je na obali, na dasci, tukla robu prakjačom, a koristio bi se sapun koji su radili od svinjske masti i kožice te bi se dodavali sastojci koji su mu davali specifična svojstva i miris. Kada bi se sva roba oprala, stavljala bi se po vrbama uz rijeku da se osuši, a dotad su se djeca igrala, a u ljetnim mjesecima i kupala.
Jutarnju kišu i jugo zamijenilo je popodnevna umjerena bura i sunce pa se roba brzo osušila. A vrijeme je brzo curilo jer je ostalo još puno priprema za sutrašnju feštu i dan sv. Luke. Tako je valjalo još poći u šumu ubrati grabovine jer će se peći plisnac, pripremati bravetina na špici, ali i okretati janjčić. Osim toga, trebalo je donijeti vode s Voden doca, nabaviti stolove i klupe, ispeći kifliće i štrudle, naručiti tortu iz Omiša i još puno toga da bi sva rodbina i gosti uživali u blagodatima kučićkog gostoprimstva.
Na kraju dugog i vrlo napornog dana svi su bili umorni, a dok su Rajka i Jozo znali da ih sutra čeka još naporniji, djeca jedva da su mogla zaspati od uzbuđenja jer će im doći rođaci sa slatkišima, a Tatjana je više od slatkiša voljela samo jednu stvar.
- Kako ću se sutra najist pršuta! - kazala je i slatko zaspala. Pršuti su uvijek bili domaći, ostavili bi se sušiti nakon prosinačke svinjokolje. Nije mala stvar bila tko u selu ima većeg gudina i bolji pršut, a sutra je jedna od onih prilika kada i susjed ima pravo ocijeniti je li se pršut dovoljno osušio.
Veliki dan - blagdan sv. Luke
Djeca su jedva dočekala jutro jer su u prostorijama škole konačno mogla izložiti i prodati sve ono što su marljivo izrađivala posljednjih mjesec dana. Sredinom dana počela je stizati rodbina mještana iz svih različitih krajeva, a oni iz obližnjih Kostanja stizali su pješke, preko Cetine. Misa i fešta bili su u popodnevnim satima jer se čekalo da se ljudi vrate s posla u Kučiće. Potom je u crkvi sv. Luke u Srdanovićima upriličena misa sa svečanom procesijom u kojoj su se izložili kip sv. Luke i sve župne zastave. Misu je predvodio i blagoslov udijelio don Mate Stanić.
Tetke, ujak i ostala rodbina s posebnim su guštom dolazili u Kučiće. Kako i ne bi kada je ovaj kraj, uz sve ljepote koje ima, uvijek istinski znao ugostiti i ukusnom domaćom hranom počastiti svoje goste. Tu se posebno ističe kučićka bravetina na špici. Kažu oni iskusni da je bravetina najbolja upravo u ovom dijelu godine, o blagdanu sv. Luke. Za špicu je najbolje odabrati dvogodišnje brave i to crne vune. U vječnom nadmetanju oko podrijetla špice, susjedno Svinišće i Kučiće podigli su spremanje ovog mesa na takav nivo savršenstva da čak i oni koji kažu da ne vole bravetinu ližu prste još satima nakon što je kušaju. Neki smatraju da je ovo jelo stiglo preko Brača iz daleke Južne Amerike prije više od 150 godina. Za one koji se pitaju kako se sprema, pomno se isjeckaju komadići bravetine, posole i nataknu na ražanj koji je u ono vrijeme bio isključivo na ručni pogon. Onda se u neko vrijeme, koje samo meštri od zanata znaju pogoditi u sekundu, meso pospe brašnom kako bi se zatvorile njegove pore te sačuvale njegove masnoće. Zbog toga ovo jelo ima specifičan ukus te ćete ga najvjerojatnije ponovno poželjeti jesti nakon što ga prvi put kušate. Ovako spremljenu bravetinu jede se sa salatom od tušta ili divlje rikule i žutenice. Upravo je blagdan sv. Luke prilika za takvo što jer se i dan danas u ovom mjestu ispeče preko 300 kilograma bravetine na špici, i to na tri različite lokacije.
Kao što je bilo lako predvidjeti da će se svima svidjeti ovako spremljena bravetina, još je predvidljivije bilo da će u nekom trenutku nastaviti „prijateljska vatra“ između Kučićana i rodbine iz susjednih Poljica, i to oko jedne teme. Dok su Poljičani radili svoj soparnik, odnosno zeljenik i uljenik, kako bi se govorilo u određenim dijelovima Poljica, Kučiće su svoj specijalitet zvali plisnac ili prisnac, a iako ima mnogo sličnosti s poljičkim soparnikom, ne radi se o istom jelu.
Čarobne Kučiće
Upravo taj miris kučićkog plisnaca na istom tom kominu osjetili smo 44 godine nakon opisane fešte sv. Luke. U ovom čarobnom mjestu udaljenom svega tri kilometra zračne linije od mora i deset kilometara uzvodno od ušća rijeke Cetine ugostili su nas Tatjana Sovulj sa suprugom Vinkom, kćerkama Josipom i Božanom te zetovima Markom i Joeom, sinom Antom i nevistom Sanjom te mnogobrojnim unucima. Već sam dolazak do Kučića ne može vas ostaviti ravnodušnim. Donji tok Cetine, a potom skretanje uzbrdo vijugavim putem savršena su uvertira za posjet ovom mjestu čija mu zavučenost daje posebnost. Kučiće smo odabrali za treći dio našeg serijala o plisnacu po preporuci prijatelja i kolege, legendarnog radijskog voditelja Vedrana Očašića. On nas je spojio s Markom Tomasovićem, zetom naše Tatjane Sovulj. Bio je to topao jesenski dan koji nam je dopustio da sjedimo pred kućom čak i do večernjih sati, no već smo se nakon 10 minuta osjećali kao da ovu obitelj poznajemo godinama.
Potom je gospođa Tatjana naložila drva na svome kominu i sve je bilo spremno za spremanje zvijezde našeg serijala - plisnaca. Ona je istinski meštar od komina jer je glavna u obitelji kada se spremaju gradela, peče janje, špica ili plisnac. Strast u izradi plisnaca na nju je prenio otac Jozo koji ga je obožavao raditi.
- Ima nas dosta u selu koji odlično radimo plisnac. Primjerice, Ina Tomasović, Ankica Bartulović, Milena Šarac i brojni drugi. Drago mi je da su to prihvatili i mladi pa zapravo danas više judi zna radit plisnac nego ikad prije. Eto, i moja unuka Lara s 10 godina već mi naveliko pomaže na kominu! Plisnac se u stara vrimena obavezno spremao 3-4 puta godišnje. To su Badnjak, Veliki Petak, Svi Sveti i blagdan sv. Luke - rekla nam je vesela i vrijedna Tatjana.
Iako nije zaštićen kao soparnik iz susjednih Poljica, udruga „Kučička špica“ već je poduzela konkretne korake za njegovu zaštitu. A rastom popularnosti soparnika i kučićki je plisnac došao na dobar glas pa se sve češće naručuje na feštama, osobito u Omišu. Potom nam je pojasnila i pokazala kako se radi plisnac.
Izrada plisnaca
- U njega idu brašno, blitva, sol, jutika, koromač i petrusimen. Za razliku od soparnika, mi ne stavljamo kapulu nego ljutiku koja je blaža i daje mu specifičan okus. Bitno je da je blitva stara, jer ako stavite mladu blitvu, pusti vodu, šta nije dobro. Sve se isicka na sitno i pomiša. Za jedan plisnac potribno je oko 2 kila blitve, a ako je sinija veća onda tri.
Užarimo komin, za to je najbolja grabovina. Nakon šta se komin zagrije, kasnije je najbolje nadogrijavat lozinom.
U svemu valja bit brz i spretan, pa triba tisto razvuć, stavit isjeckano između dva lista i spojit, a onda se plisnac stavi na komin i pokrije žeravom. Kao i soparnik, u nekom trenutku će se dignit i ako se to ne dogodi, nismo napravili posal. Plisnac je gotov nakon 15 minuta. Očisti se, stavi na siniju, a mi u Kučićima onda pospemo soparnik s malo šećera, taman da dotakne tisto. U novija vrimena neki stavljaju luk, ali to nije naša tradicija - pojasnila je Tatjana, otkrivši tajnu ovdašnjeg specijaliteta.
- Koga god zanima da mu pojasnim ili pokažen kako se radi plisnac, osobito mladi svit, nek mi se slobodno javi - poručila je naša velikodušna domaćica.
S guštom smo kušali upravo ovaj plisnac dok je još bio vruć, a uz sjajan okus, iznenadila nas je debljina sadržaja plisnaca. Definitivno je umjereno deblji od srodnika soparnika.
- To je ne samo da se ima šta pojist, nego da se posli može i malo popit - dobacila je Tatjana. A gostoljubivi kakvi jesu, naši Kučićani nisu htjeli dopustiti da posjetimo Kučiće bez da kušamo špicu. Dok je komin još bio vruć, ispekli su svoju nadaleko poznatu bravetinu, a mi smo već nakon nekoliko zalogaja shvatili zašto je ovo jelo postalo tako znamenito. A nije da nismo bili skeptični u početku, barem malo jer je u pitanju bravetina.
Među brojnim blagom što ga krije ovo mjesto u omiškom zaleđu jedna je od iznimno rijetkih hrvatskih obiteljskih klapa. Radi se o klapi Pašareta koju čine obje Tatjanine kćerke, oba zeta, inače brata, te sin i nevjesta. Upravo je klapska pisma bila točka na i gostoprimstva naših Sovulja, neumornih čuvara tradicije ovog kraja u koji ćemo se vratiti prvom prilikom.
