Svanuo je posljednji dan 1978. godine. Tamni oblaci prekrivali su cijelo nebo iznad Podgrađa, pitoresknog mjesta sa stotinjak dimova na krajnjem istoku nekoć slavne Poljičke knežije, ondje gdje je Cetina pronašla put kroz ljuti dalmatinski krš te je dubokim, ali uskim kanjonom zalomila oko Mosora. Iako je tek svanulo, u većini kuća gorjelo je svjetlo, ljudi su ustali rano jer su znali da je pred njima dugačak dan. Još se jučer dim iz dimnih kužina dizao visoko u nebo, no snažni udari juga danas su ga učinili gotovo nevidljivom, a hukanje vjetra nagovještavalo je skorašnju jaku promjenu vremena. Uoči Božića svaka je obitelj od lugara dobila dozvolu posjeći jedan dub i to točno onaj koji je lugar označio, a sada se dimu stoljetnih divova sušilo meso. „Crljen” iz velikih cjepanica duba bila je idealna za sušenje mesa - dugo je tinjala i proizvodila kvalitetnu žeravicu i najveći dim. Bili su to stari, stoljetni dubovi koji su bili šuplji iznutra, a lugar bi odobrio sječu jer se njihov životni vijek približio kraju. Selom se posljednjih dana pročula vijest da prvog dana 1979. stiže snijeg. I to ne bilo kakav! Legendarni meteorolog Srećko Piasevoli na Radio Splitu dugo je najavljivao zimsku ciklonu kakva se, kako je volio naglasiti, u Dalmaciji nije dogodila desetljećima. To je značilo samo jedno, stižu duboki snijeg i debeli minusi, a iskusnom meteorologu svi su vjerovali. Iako je u kući bilo drva za ogrjev, nitko nije znao koliko će trajati nadolazeća studen, valjalo se spremiti za najgori mogući scenarij. Kada zamete snijeg, ceste su danima neprohodne i ništa se ne prepušta slučaju. Tada nema više odlazaka u šumu po ogrjev jer bi snijeg i led predstavljali preveliki rizik da magarac ne sklizne i slomi se.

Toga jutra Ružica je skuhala kavu svome Anđelku, a potom je pošla probuditi svoju djecu, Nelu, Andriju i Tonća. Iako do izlaska sunca ima skoro dva sata, valjalo je raditi, a posla je bilo baš za svakoga. Nije se puno mislilo o nadolazećoj novogodišnjoj noći, baš sve se podredilo dolasku snježnog nevremena. Uz Barbin dvor, u predjelu Đuđe gdje je stanovala obitelj Jerčić, iz stotinjak metara udaljene pojate oglasio se magarac, točnije magarica. Bila je to „Kenja”, kako su je zvali u obitelji, a oglasila se jer je osjetila da će skoro u šumu.

Magarica Kenja

„Čuješ li, Tonći, kako reve Kenja? Zove te da pođete u šumu”, kazala je Ružica sinu nježnim glasom i nabacila smiješak. Ona je zadnjih mjesec dana plela nove džempere i čarape djeci, no danas ih neće nositi jer je bilo neobično toplo za kraj prosinca. Na Zadvarju su kupili gamaše, uhvatili su zadnja dva para je je svjetina pokupovala sve čim se doznalo za obilan snijeg koji stiže. Ružica je prije sinova polaska provjerila pada li kiša, no čulo se tek lagano škripanje prozora pod snažnim udarima juga, a oborina nije bilo nigdje na vidiku. Ona i Anđelko jučer su cijeli danu šumi na Perakovim docima skupljali grane, a ostao je dio koji će danas Tonći pokupiti s Kenjom. Magarci su pametne i vrijedne životinje pa roditelji Tonču nisu ni morali kazati gdje su točno drva složena u šumi. Magarac bi uvijek zapamtio gdje je boravio posljednji put i sljedeći put bi došao točno na tu lokaciju, čak i kad je pauza između ta dva dana bila dugačka.

Ružica je djeci za doručak pripremila kavu s knajpom, a Tonći je volio u kavu udrobiti suhi domaći kruh. Nakon što je dobro doručkovao, bio je spreman za polazak u šumu. Tome se osobito radovao jer mu je šuma predstavljala nešto misteriozno i uvijek je volio ići u nju. U šumu su ga roditelji vodili već s tri godine, kada su kupili šušanj za životinje. Šuma mu je predstavljala izazov, želio je doznati što se nalazi iz svakog sljedećeg kuka, stijene. Budući da je bio vitak i tanak, često je imao poseban zadatak. Kako je u šumi bilo mnogo rupa i vrtača, nije bio rijedak slučaj da su u njih upadale njihove ovce. Kad su shvatili da nema straha od takvih stvari, Tonći je imao misije spasiti zaglavljene životinje tako da se provlačio u rupe u koje su upale. Dopuzao bi do zaglavljene ovce ili janjeta, zavezao bi je konopom i sve je bilo spremno za izvlačenje nesretne životinje. Tek pošto se naviknuo na „spasilačke” uloge, roditelji su ga prošli mjesec prvi put samostalno s magarcem poslali u ljut po drva. Nije mu bilo potrebno previše ponavljati, lako je shvatio sve bitno, a Ružica i Anđelko bili su posebno ponosni kada su vidjeli da je Tonći prilično sigurno i precizno naprtio magarca drvima.

Nakon što je doručkovao, Tonći se odjenuo za izlazak u šumu, a majka mu je u torbu spremila kabanicu za slučaj da počne kiše. On je potom dojurio do pojate gdje se nalazio magarac, uzeo svoj kosir i sjekiricu te krenuo put šume.

„Ništa ti ne brini, jučer su mater i ćaća ’sorili’ stablo, mi imamo samo sve natovariti i nazad kući”, šapnuo je Kenji. Krenuli su iz Barbinog dvora kroz Đuđe, a potom na stazu koja je vodila prema Podgradskoj ljuti. Tonći je pratio Kenju koja je samouvjereno gazila naprijed, a za dvadeset minuta stigli su na ulaz u šumu. Grane krošnji mladih i starih dubova te bijelog graba savijale su se pod udarima juga, no čim je ušao u šumu, vjetar je u njoj bio znatno slabiji. Većina stabala bila je potpuno ogoljena, no pokoji dub imao bi žućkasto-smećkasti list koji je odolio svim jesenskim i ranozimskim vjetrovima. Već na početku šume susreo je susjede, njih se troje uputilo na drugi kraj šume, no Tonći je krenuo prema Perakovim docima. Cijelu jesen kupio je drva s roditeljima na Koritima i vodio ovce na ispašu na Brajališće, a sve je počelo čim su završili s branjem grožđa i maslina. Roditelji su mu pričali da su najkvalitetnija drva na lokacijama Vrcipasika i Kenovo.

Foto: Miroslav Lelas

Nakon sat vremena hodanja Kenja se zaustavila. Tonći je pogledao naokolo, a ispod jednog duba nalazila su se naslagana drva. „Bravo, Kenja”, kazao je pametnoj životinji i pomazio je po glavi. Potom joj je dao zobi da se „zabavi” i umiri dok on priprema drva. Izvadio je pilu koju je otac pripremio dan ranije, ispilao nekoliko dužih grana. Bilo je tu duba, graba, ali i smriča koji je prilikom sušenja mesa imao dvostruku ulogu. Prvo je mesu davao posebnu aromu, a drugo je da je odvraćao mušice od hrane. Od svega je napravio dva bremena drva, svako za jednu stranu magarca. Bremena je pripremio brzo i spretno, a majka mu je savjetovala da se ne zadržava previše u šumi da ga ne uhvati jaka kiša. No kako kiše još nije bilo, nije naprtio magarca, već je odlučio prije toga napraviti ono što mu roditelji nikako ne bi dopustili, barem ne danas. Potajice je u džep svog kaputića stavio tunju za ribolov jer je pošto-poto želio štogod uloviti na Cetini. Nije imao vremena izvaditi gliste iz vrta, već je ponio komadić kruha koji je cijelim putem kroz šumu mijesio lijevom rukom. Bit će to i više nego dovoljan mamac za cetinsku pastrvu ili klena, pomislio je dok je vezivao Kenju za stablo.

Ribolov na Cetini

„Curo, budi dobra, neću ja dugo”, kazao joj je i naslonio glavu na nju da je umiri. Potom je počeo trčati prema kanjonu. Srećom, stazu su svakodnevno koristili desetci ljudi, a i zbog lugara je bila uredna i čista. Dobro je poznavao put jer je na Perakovim točilima mnogo puta lovio ribu. No dok je silazio strmom stazom prema obali Cetine, na njegovo lice pale su prve kapi kiše. Bio je to još jedan dokaz da je majka bila u pravu kad je rekla da ne gubi puno vremena u šumi. No nije se dao pokolebati, sjurio se do Cetine i odmah se dao u ribolov. Na udicu je stavio navlaženi kruh, a kako su kapi kiše bivale sve krupnije i češće, odmah je ubacio mamac u rijeku. Nije ga brinulo što bi kući mogao stići mokar koliko to što je želio izbjeći očeve batine zbog neposlušnosti. Dok je u glavi planirao što će reći svojima zašto je zakasnio, osjetio nagli trzaj u desnoj ruci pa je odmah potegao. Čim je počeo vući krenu, znao je da je pastrva zagrizla, a sudeći prema težini izvlačenja, nadao se dobrom komadu. Izvadio je pastrvu iz vode i bacio na obalu nekoliko metara od rijeke. Kako se snažno koprcala, ubrao je dva smokvina lista te je uz pomoć lišća lijevom rukom uhvatio za rep, a u desnu je uzeo stijenu kojom joj je presudio. Bila je lijep primjerak, težila je gotovo 400 grama. Ubrao je list rakete, vrste vrbe koja raste uz Cetinu, stavio u njega pastrvu i počeo tračati uzbrdo, nazad do Kenje koju je ostavio samu. Kad je konačno stigao do nje, kiša je već padala kao iz kabla pa je bio prisiljen izvući kabanicu i odjenuti je. Dva pripremljena bremena drva lanenim je konopima pričvrstio o Kenju i sve je bilo spremno za povratak.

Naprćena Kenja hodala je ispred Tonća, ovaj put sporije nego kad je dolazila. Za razliku od dolaska kada se kretala jednoličnim ritmom bez pauze, životinja je sada povremeno zastajkivala, doduše rijetko. Tonći bi tada povikao „Ajde!” i Kenja bi se tada ponovno pokrenula. Kada ni povik ne bi pomogao, onda bi je znao gurnuti. Kenja je ipak bila stariji magarac koji je obitelji Jerčić prenio tone tereta, no nikada na nju nisu stavili više tereta nego što bi životinja mogla podnijeti, a uvijek su se trudili da joj je u pojati zimi toplo, da ima hrane i vode.

„Reć ću ćaći da si stalno zastajkivala kad me budu pitali zašto sam uru zakasnio. Kenja moja, ti me samo nemoj odat”, rekao joj je počevši se smijati na sav glas. Kiša ga nije nimalo brinula, naprotiv, uživao je u kišnom danu dok je „gnjila” južina donosila neobičnu toplinu. U selo je ušao točno u podne, a iako je nosio kabanicu, došao je mokar do kože jer su udari juga kišu nosili gotovo horizontalno. Žurno je uveo Kenju u pojatu, a kako je upalio svjetlo, majka Ružica je primijetila sinov dolazak te je odmah potrčala u pojatu.

„Dite moje, di si do sad?“ povikala je zabrinuta majka. Pomogla mu je otprtiti životinju, a potom mu je zapovjedila da se odmah krene preobući u kuću. No kada je vidjela da on to oklijeva napraviti, uputila mu je strogi pogled. „Tonći, rekla sam odma, razbolit ćeš se”. On je potom izvukao ulovljenu pastrvu, a Ružica je ostala u čudu. Prije nego je uspjela išta reći, Tonći je progovorio: „Oprosti, majko, nemoj me reć ćaći. Bio sam samo pet minuta do rike, spremi ribu bez da otac zna”, izustio je umiljato, drhtavim glasom. „Rekla san ja da si na vraga”, ukorila ga je, a Tonći je po njenim pokretima tijela sasvim ispravno zaključio da je prošao „lišo”, nabacio je smiješak te odletio u kuću.

Ledeni siječanj

Jerčići su se tako, baš kao i ostatak Podgrađa, vrijedno pripremili za nadolazeće nevrijeme. Ne samo da je gospodin Piasevoli bio u pravu, nego je zima prvih dana nove 1979. pokazala najjače zube od pedesetih godina. 2. siječnja visina snijega prelazila je pola metra, a baš svi putevi bili su zakrčeni. Na radiju nitko nije spominjao Podgrađe, ali vijesti su bile pune Splita i njegovih 21 centimetara snijega. Sljedećih nekoliko noći temperature su padale do -15 stupnjeva, a snijeg i velika studen prikovali su ljude uz svoja topla ognjišta. Tek što bi se pokoji centimetar snijega otopio, pao bi novi i takvo je vrijeme potrajalo gotovo cijeli siječanj. Šuma se još jednom pokazala spasonosnom za Podgrađe jer su ovaj ledeni val dočekali s dovoljno drva za ogrjev, šušnja, ali i žirova za prehranu životinja. U dugim ledenim zimskim noćima nitko nije mogao zamisliti da će koje desetljeće nakon toga doći vrijeme kada će iz njihovog sela, baš kao i drugdje, nestati ovaca, svinja, magaraca, da će se sve kupovati u dućanima, da će Tomislav Bratić biti posljednji lugar Podgrađa. Još manje vjerojatno zvučalo je da će njihov ponos, „Pograjska jut”, postati zapuštena i napuštena bez ikoga da brine o stoljetnim hrastovima, da kupi drva za ogrjev, da kupi šušanj i žirove, da održava staze. Tada mali Tonći danas je 55-godišnji muškarac koji je svoj život posvetio zaštiti ove čarobne šume...

Pograjska jut

U kasnu jesen, u svojoj Podgrajskoj juti, ili kako se sve češće naziva Šćadin, dočekao nas je Tonći. Nekoć se Šćadinom nazivao samo istočni dio Podgrajske juti, no naziv se proširio na cijelu šumu. Bio je to idealan dan za fotoreportažu jer je nebo bilo oblačno bez kiše, baš ono kada je zadnjeg jutra 1978. krenuo po drva s Kenjom. Kenje odavno nema, baš kao ni lugara, a i jedno i drugo se itekako primijeti jer su šumske staze zarasle, danas ih povremeno koriste tek lovci. Ovo mi je bilo treći boravak u Šćadinu, svaki mi je put vodič bio beskonačno strpljiv i zanimljiv Tonći i baš me svaki put jedina dalmatinska prašuma oduševila svojom ljepotom i mistikom. Kada ljudi čuju riječ „prašuma”, zamišljaju prizore kakve viđamo u Amazoni, no dalmatinska je prašuma nešto sasvim drugo. Ona je je nastala na ljutom kršu, na platou u kojemu dominantno rastu hrastovi medunci i bijeli grab, no ljudi su šumu čuvali kroz stoljeća u kojem je bila zabranjena njihova sječa. Zato danas ondje imamo veličanstvena stabla, a za pojedine primjerke ni nekoliko ljudi nije dovoljno da ga obrgle rukama. Kako nije bilo ozbiljnijih jesenskih vjetrova, hrastovi su nas dočekali sa zlatnim krošnjama, što je posebno došlo do izražaja kasnije, prije zalaska sunca. Tonći je pred nama krčio put, a kada smo stigli do doca na koji su pala dva velika i stara hrasta, ondje smo zastali, sjeli i popričali.

U nastavku pročitajte njegovo pripovidanje.

- Podgrađe je zanimljivo mjesto, jedno od rijetkih mjesta u okolici gdje su 'kuće na kući', na neki način smo bili urbana sredina, a ne klasično selo. Danas u selu živi 200 do 300 ljudi, teško je to reći jer je dio prijavljen u Omišu ili Splitu, a vratili su se živjeti tu. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća postojali su obrasci starog načina života, no osamdesetih se sve naglo počelo mijenjati. Jačanjem industrijalizacije ljudi su se sela selili u gradove zbog posla, a sela su postajala zapuštena. Baš zato, da se ne zaboravi, Neno Bratić i ja 2005. smo napravili kartu Šćadina, koja nije toliko geografski precizna koliko smo željeli sačuvati sve poznate toponime toga područja. Šćadin se nalazi između Mosora i Biokova, uz obalu Cetine. Vegetacija Šćadina oduševit će sve njegove posjetitelje, no struka kaže da im je posebno fascinantna debljina bijelog graba. Ima tu i česmine, kljena, smriča. Da i sami niste vidjeli, ne biste vjerovali da postoje prava stabla smriča, koji je inače grm. Tajna ove vegetacije je u vrtačama, odnosno džepovima koji se nalaze ispod kamene površine. Oni su puni zemlje i vode, i mnoga stabla izgledaju kao da rastu iz kamena, a zapravo korijenja imaju duboko ispod.

Svaki domorodac koji je bio u juti izgubio se barem jednom u ovom prostranstvu. Kako sam volio istraživati jame, kada uđeš u nju pa se iz nje vratiš, više ne znaš gdje su sjever, jug, istok i zapad. Više puta mi se dogodilo da kada bi izašao iz jame ne bih prepoznavao teren. Onda bih počeo raditi kružnice dok ne naiđem na neki poznati detalj – poput krivatog duba, bile stine, to su sinjali… Cijela jut je mali plato sa uzvinisana, škrapama, ćukama. Nijedna ćuka nije posebno visoka, kažu da je cijela jut između 190 i 240 metara nadmorske visine, a prostire se na oko 700 do 1000 hektara, ovisi koje granice uzimaš za relevantne.

 

Od Ilira do Dalmatine

I danas u šumi možete pronaći građevine ili njihove ostatke koji su služili za blago. To se lako prepozna po uskome zidu, a u slučaju šireg zida, radi se o nastambi za ljude. Teško je datirati te kuće, za to bi bila potrebna znanstvena istraživanja, pronalasci keramike i slično. Važno je znati da se na ovom području od vremena ilirskih plemena do danas sačuvao isti način građenja, a to je suhozid. Zadnjih 10.000 godina ništa se nije promijenilo. Recimo, u blizini KHE Kraljevac na vrhu postoji trag štemanja, a trapjom se radilo početkom željeznog doba, a oni su bili drveni. Također, gdje god se nalazi neka vrtača, livadica, u blizini postoji uzidana naseobina, a takvih je više stotina. To dokazuje kontinuitet života na ovom području. Na Gracu su pronađeni ostaci stariji od 5000 godina. Što se tiče kasne antike i ranog srednjeg vijeka, imamo toponim Tudarevac, a to potječe od Bizanta. Toponimi poput Perakovi doci, Pezeljevi doci, Škaričine staje, Matanove staje i Suličino guvno svjedoče o životu nekada na ovim područjima. I danas možemo pronaći do metar očuvane zidine nekadašnjih staja.

Foto: Milan Šabić

Cijelo je područje uvijek bilo granično. Niz stoljeća preko Šćadina su prelazili šverceri u namjeri zaobilaženja carinika, a osobito su česti bili šverceri duhanom iz Hercegovine.  Nekada smo pripadali Poljičkoj knežiji, ponekad sa Zadvarjem dijelili župu Radopolje. Moja je pretpostavka da se drevni Cetingrad nalazio na rubu kanjona, ne čudi stoga da se upravo ondje nalazi tvrđava Nutjak, odnosno utvrda kneza Žarka Dražojevića. Odavno se ovdje spominje drevni Cetingrad, u Zadvarju čak smatraju da se nalazio na njihovom području. Držim da se on nalazio u Šćadinu, a mi smo od 14. stoljeća bili ista župa sa Zadvarjem. Postojali su viseći mostovi, a znamo da mostovi spajaju ljude. U šumi se može naći mnogo starih kuća, naši su stari govorili da su naši preci sa sjevernog dijela kanjona preselili u južni dio kada je Zadvarje oslobođeno od Osmanlija. To je bilo krajem 17. i početkom 18. stoljeća, tada su se prve kuće počele graditi na južnoj strani kanjona. Do tada su postojale samo na sjevernom dijelu. Kada je nakon pada Napoleona uspostavljena austro-ugarska vlast, dogodila se bitna promjena. Ostala su poljička mjesta iskoristila dozvolu Austrije i oni su svoj dio šume podijelili među familijama te su ga pojedinačno koristili, dok je Podgrađe zaključilo da će šuma ostati zajednička, pod upravom sela. Selo je iz svojih sredstava plaćalo lugara. Šuma je većim dijelom ograđena kanjonom, a sa strane Kostanja podignut je zid tako da su se ovce mogle slobodno kretati, bez nadzora pastira. Jedina opasnost bili su vuk ili čagalj. Na dijelovima juti postoje staze kojima se silazilo do rijeke i koji su bili vrlo korišteni.

Lugar

Lugar je bio, takoreći, najvažnija osoba u selu i skrbio je o šumi, a poljar o polju. Lugar je pazio nitko ne siječe mlade dubove, da ih nitko ne oštećuje. Ako se dub planirao ispilati, o tome se on morao izvijestiti. Sječa se iznimno dozvoljavala kada bi se vidjelo da će stablo ionako uskoro pasti, primjerice, od udara juga. Zdravo stablo nije se smjelo sjeći, s jedinom iznimkom ako bi netko gradio kuću, pa mu se to dopustilo za potrebe greda.  Čak i u tom slučaju u šumu bi se izlazilo s lugarom. Tako bi se zdravi dub smio sjeći samo ako su na 20 kvadrata postojala najmanje 3 stabla. Bio je to niz nepisanih pravila koji se stoljećima strogo poštovao. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća postojali su seoski i državni lugar. Seoski se držao tradicije, a državni je zastupao interese države. Potom sedamdesetih slijedi početak masovnije industrijalizacije, masovno iseljavanje u gradove i inozemstvo, smanjenje poljoprivrednih površina i smanjenje broja stoke i blaga. Time se smanjio broj ljudi koji skuplja šušanj u šumi, što je bio temelj poljoprivrede tog doba. Šušanj se bacao ispod životinja i tako se proizvodilo gnojivo koje se koristilo za lozu, verduru i ostalo.

Moja majka je čobanica te je gledala gdje bi pala koja grana s duba. Stavio bi kamen na to drvo, čime je postajalo obilježeno i čime bi se drugima davalo do znanja da je nečije. Zamislite samo koliko smo posebnog lugara tada imali… On nije morao nekoga uočiti u šumi da zna da je u njoj bio. Naime, po načinu cijepanja drva i slaganja znao je tko je to iz sela napravio. Samo bi došao do kuće, kazao „krivcu“ da je tu i tu posjekao dub te mu naplatio novčanu kaznu za prekršaj. Posljednji pograjski lugar bio je Tomislav Bratić, preminuo je devedesetih godina. Danas je šuma puna žirova, nitko ih ne koristi. Možda će se zbog toga razmnožiti divlje svinje jer imaju bogatstvo hrane u šumi.

Gađanje stijenama

Podgrađe je napravilo zid koji ga dijeli od Kostanjske juti, da bi se znala granica. U sezoni berbe žira, tako su mi pričali stari, Podgrajci su držali stražu prema Kostanju, Blatu, Kreševu... To su bile samoorganizirane straže. Moguće je da takve straže i način život vuku običaje od vremena Ilira. Kada bi netko pokušao krađu i bio bi uočen, gađalo ga se stijenama. Ne samo to, kada bi primjerice netko došao bez dozvole otkinuti vršak hrasta, lugar bi mu zaplijenio uže i kosiraču, dakle alat. Tada nije bilo željeza u izobilju, uže je trebalo plesti, pa bi zapljena nekome značila veliki problem. Ako je pak netko došao „sa strane“, bilo bi razbijenih glava. Hrast se branio jer je davao žir i šušanj, a tu su i suha drva, mada je to bilo najmanje bitno. Žir je bio hrana svinjama koje su se uzgajale radi mesa i masti. Znamo da se svinja mjesec dana prije klanja hrani žirom da dobije mast, a mast se koristila za gotovo sve. Čuo sam priče da je bilo svinja koje se nisu mogle dignuti s nogu, nego bi ih se pȉtalo da bude masnije. Takva je svinja bila bogatstvo u to vrijeme. Vezano uz skupljanje žirova, bilo je pravilo da nitko nema pravo uzeti preimustvo, odnosno skupljati žirove prije vremena. Hodanje šumom je bilo dopušteno, no skupljanje žira bilo je dozvoljeno isključivo od Mrtvog dana, iza Svih svetih, konkretno iza mise u 7 sati ujutro. Iza toga skupljao bi svatko koliko može, i dolazilo je do izražaja koliko je tko snalažljiv i sposoban. Dakle, nisu postojala količinska ograničenja. Ako se pitate zašto su pravila oko žirova bila ovako definirana, šezdesetih godina u Podgrađu je bilo 100 dimova, odnosno živjelo je oko 500 ljudi. Trebalo je uzgojiti mnogo životinja za prehraniti tolike obitelji. Žir je bio osnova prehrane svinja.

Konzumacija šume kroz drva, žirje i šušanj je prestala, ali u 21. stoljeću dogodila se ograničena konzumacije šume kroz outdoor, treking…

Lugarov sin Neno Bratić i ja pokušali smo na taj način približiti šumu ljudima, kroz agenciju preko koje smo vodili grupe domaćih i stranih pustolovnih gostiju kroz šumu. No onda se počeo graditi autoput, probijen je oko 2005. Iako postoji zabrana branja šume, Hrvatske šume tada su dozvolile pilanje, nitko nije ništa naplaćivao. Dubovi su se tada čupali bagerima, od tih drva grijalo se pola Dalmacije, od Dubrovnika do Zadra. Iščupao je sve što je bilo blizu ceste, što je bager mogao dohvatiti. Sjećam se jednom zgodnom, kada su tek krenuli ispitni radovi, došao sam pogledati što rade. Tada sam im rekao da izgradnja autoceste nije problem, ali da zaustave devastaciju šume izvan zone zahvaćene autocestom. Političari su tada već planirali na Šćadinu izgraditi industrijske zone, vjetroelektrane, postojale su razne špekulacije sa zemljištem. Nudile su mi se tisuće eura oko vjetroelektrana samo da prijeđem na „njihovu stranu“, ali da i „ne talasam“. Naši se poduzetnici ponašaju po onoj „take the money and run“, kao da su došli u crnu Afriku, a ne da su u svome lijepom zavičaju.

Gljiva koja je promijenila sve

Javna ustanova More i Krš u suradnji s Prirodoslovnim muzejom Split 2010. krenula je u istraživanje flore i faune Šćadina. Neno Bratić i ja bili smo vodiči timu znanstvenika. Već prvih mjesec dana istraživanja stvar je postala zanimljiva, a tada se rodila inicijativa uređenja treking staze kroz šumu. Hrvatske šume bile su spremne sudjelovati, no prilično je izvjesno da je netko iz politike zaustavio tu inicijativu. U nekom trenutku istraživači su u šumi pronašli gljivu resasti igličar, u narodu poznatu kao lavlja griva. Bio je to prijelomni trenutak. Naime, ova gljiva može rasti isključivo na izrazito starim stablima. U šali volim reći da ova gljiva raste samo na stablima čiji je pradjed još živ. Dakle, ova gljiva može rasti isključivo na vrlo starim hrastovima te na neki način nagovještava njegovu smrt. Uzorci su se poslali u Zagreb na analizu i tada je zaključeno da ovo otkriće cijelu priču o Šćadinu diže na viši nivo. Nagađate, tada se shvatilo koliko je priča velika, a kako velike ekološke priče u našem mentalitetu smetaju (sumnjivom) kapitalu, počele su opstrukcije. Tada su istraživači Piasevoli, Mekinić, Ževrnja i Vladović dolazili u svoje slobodno vrijeme u šumu da bi se dovršilo započeto istraživanje. Rezultati istraživanja objavljeni su u glasniku Hrvatskog botaničkog društva, čime je evidentirano postojanje 446 biljnih vrsta. Ovo je samo početna analiza područja, nova istraživanja otkrila bi još vrsta. Nekoliko godina nakon toga ciljano su se prešućivali rezultati istraživanja, u blizini je niknuo vjetropark, ali je 2016. ipak došlo do proglašenje područja zaštićenim krajobrazom. Srećom, to se moralo dogoditi po sili dokaza jer su znanstvena otkrića iz šume bila neoboriva. Tako je jedna simpatična, inače jestiva, ljekovita i ukusna gljiva spasila Šćadin od devastacije. Gdje god je pronađena u Hrvatskoj, tu je danas nacionalni park.

Ova gljiva, resasti igličar, „diže život“, znalci kažu da jako ljekovita i da blagotvorno djeluje na živčani sustav. Jedem je svake jeseni i vjerujte, kada je pojedem, odlično se osjećam. Može se spremati na gradela, može se šufigavati, spremao sam je u peki s teletinom i krumpirima. Većina ove gljive koja se može naći na tržištu je uzgojena. Drži tržišnu vrijednost jer se koristi i u narodnoj i u službenoj medicini.

Lokalno stanovništvo, nažalost, ne zanima puno priča o zaštiti Šćadina. Neki će reći i to da sam kriv da ne mogu pilati drva. Najlakše je optužiti nekoga tko živi do tebe. Ljudi ne shvaćaju da je šuma naše bogatstvo. Možemo sutra sve ispilati i što ćemo tada dobiti? Mi jedini u Dalmaciji imamo svoju prašumu. To je velika priča za ljude imaju viziju održive budućnosti. Volio bih da ljudi shvate da se isplati štititi prirodu. Zamislite turiste i izletnike koji posjećuju Šćadin, a ti isti gosti dolaze u njihove kuće i skupo plaćaju domaće proizvode koje prodaju. Ne bi bilo loše ponovno zaposliti nekoliko lokalnih ljudi na održavanju šume, da liječe dubove, čiste putove, da domorodci vade grane za ogrjev. Uređenje treking, biciklističkih i poučnih staza doprinijelo bi razvoju ovog kraja. Zašto se ne bi obnovilo nekoliko ruševnih kuća i napravilo planinarske ili izletničke objekte, da ne govorim o etno selima. Nabavka nekoliko magaraca bila bi atrakcija, magarci bi čistili put kao što su to radili stoljećima. Veći dio Dalmacije ima sličan teren, a ovdje posjetitelj ima što vidjeti, nešto što drugdje više ne postoji. Potencijal je velik, ali je pitanje političke volje i hrabrosti. Žele li Omiš ili Hrvatska sačuvati ljut? Pri tome ne mislim da se treba konzervirati, ne dopustiti nikome pristup, nego šuma treba živjeti. U njoj trebaju uživati posjetitelji, a da domoroci dobro žive od toga. Podgrađe je upravo zbog šume uvijek bilo bogato, nema smisla da ljudima bude na teret. Malo tko danas ima koristi od ovakve zapuštene šume, uglavnom nekoliko lovaca. Ova šuma je i nastala jer je čovjek od početka održavao, postojala su pravila, a ona se i danas znaju. Ne trebamo se vraćati u 19. stoljeće, trebamo u sve ugraditi ono najbolje iz 21. stoljeća, ali kombinirati sa stvarima iz 19. Šuma neće propasti, to je sigurno, možda će stari hrastovi pasti, ali niknut će mladi. Mladi hrast se kalemi na stari korijen.

Lijepa naša…

Ako sve betoniramo, puno ćemo izgubiti, malo toga dobiti. Ne radi se samo o biološkoj raznolikosti, Šćadin ima puno speleoloških objekata, ima objekata iz povijesti i prapovijesti. Naši su preci živjeli na području današnjeg Šćadina. Betoniranjem bi pojedinci bili u dobitku, a društvo bi izgubilo. Uzmimo samo današnji turizam. Grade se vile s bazenom, što je lijepo, no je li ljepše da te vile s bazenima okružuje beton ili priroda? Naša šuma je blizu, nadohvat ruke, i mi svoje goste možemo uputiti u nju.

Jednostavno, imam potrebu zaštititi ono što su naši djedovi i pradjedovi štitili stoljećima. Naša se himna se zove „Lijepa naša”. U njoj se s pravom ponosimo ljepotama svoje domovine. Ovim tempom neće puno ostati od te ljepote…

---

---

PEČAT OD VRIMENA Stare splitske igre: Mulci predvođeni Mejom odveli su nas u 1954. godinu - ovako je izgledao đir od Bačvica, preko Općine do Turske kule

PEČAT OD VRIMENA Štorija o plisnacu (I.): Kod Pavenke na kominu u Žrnovnici - Jedna od posljednjih koja čuva tajnu višestoljetne tradicije

PEČAT OD VRIMENA Štorija o plisnacu (II.): Na kominu kod Marije Prelas u Srijanima. Spremila nam je tituš i ispričala nevjerojatnu priču svoga djetinjstva

PEČAT OD VRIMENA – ŠTORIJA O PLISNACU (III.): Nije samo "bravetina na špici" znamenita. Tatjana Sovulj nam je otkrila tajnu kučićkog plisnaca

PEČAT OD VRIMENA – ŠTORIJA O PLISNACU (IV.): "Pastirski kolač" ili "prisnac" specijalitet je Ravnih kotara. Neumorna čuvarica baštine Ksenija Čirjak pokazala nam je kako se izrađuje