Ja sam ti sinko, iz sela Podosoje,
to ti je rodno misto moje.
Malo niže naše stare škole,
ja sam blizu Sv. Nikole.
Tu sam bila velika i mala,
sada sam zavike ostala.
Na pola puta između Imotskog i Biokova nalazi se 800-tinjak metara visoko brdo Osoje na čijim se sjevernim padinama nalazi selo Podosoje sa svojim zaselcima Dragovići, Ždere, Puljizi, Garci, Jerkovići, Buljani i Protrke. Zapadnije od Podosoja smještena su sela Podbablje i Poljica, sjevernije Kamenmost i Zmijavci, a istočnije Runović. Dan prije Badnjeg dana te 1953. godine zimska oluja iznenadila je sve. Sve je počelo s običnom kišom, a onda je naglo zapuhao levant, ledeni vjetar s istoka. Kišne su se kapi u samo desetak minuta pretvorile u snježnu mećavu. Snijeg je padao kao da nikada neće prestati, a do ponoći su zapusi bili do koljena. Vjetar je utjeravao led u kosti, a 400-tinjak duša, koliko ih je tada živjelo u selu, bilo je zabrinuto kako će zbog nevolje koja ih je pogodila obaviti sve što imaju na Badnjak i Božić.
16-godišnja Iva Ždero ustala je prije zore. Nije imala dubok san kao mlađa sestra Ana ili starija Zdenka. Cijelu noć vjetar je udarao o škure prozora tavana, a snijeg je neumorno padao i prekrio cijeli donji dio prozora okrenutog prema istoku. Pogledavajući kroz prozor u jednom je trenutku vidjela da se kroz oblake ukazao skoro pun Mjesec pa se bila ponadala da bi snijeg uskoro mogao prestati padati. No Mjesec je vrlo brzo nestao, baš kao i Ivina nada da će na Badnjak biti lijep i sunčan zimski dan.
U susjednoj sobi sama je spavala Ivina majka Kata. Bila je udovica još od 1943. godine kad je u Slavoniji preminuo njezin Ivan. Cijela obitelj ratnih je godina izbjegla u Vrpolje, no Ivan se teško razbolio te je preminuo usred ratnog vihora, ostavljajući za sobom ženu i troje djece. Najmlađa Ana tada je imala tek tri mjeseca, a Iva pet godina. Kata se s djecom nakon rata vratila u Podosoje, gdje su uslijedile teške, često i gladne godine. Nije bilo druge nego ašov na ramena te bi Kata s djecom obrađivala doce na kojima su se sadili duhan, kukuruz, repa, kupus, rašćika, a ondje gdje je najgora zemlja, sadio bi se krumpir pa ne čudi da je bio žgoljav i oskudan. Na najboljim zemljama sadio se duhan, što ne čudi jer je njegova prodaja predstavljala gotovo cjelogodišnju zaradu obitelji Ždero, ali i drugih obitelji Imotske krajine. Sadnja duhana u Dalmatinskoj je zagori počela 1884. godine odlukom austrijskih vlasti, a u gradu je niknula zgrada za skladištenje i preradu duhana koja je spadala među pet najvećih u Austro-Ugarskoj. Obitelj je imala i veliko stado ovaca, četiri krave, kokoši i jednu svinju. U to su si doba više svinja mogle priuštiti samo imućnije obitelji jer je velik problem bio kako prehraniti ove domaće životinje kad se i čeljade moglo teško prehraniti. Imati svinju koja je debela preko 120 kilograma bilo je pravo blago jer bi takva životinja osigurala više nego bitne zalihe masti, slanine i mesa.
Kad su se na nebu pojavili prvi tragovi zore, majka Kata ušla je u tavan gdje su spavale njene kćeri i nježno ih probudila.
„Dobro jutro, dico moja, probudite se, Bog vas pomoga! Badnji je dan i imamo puno posla, vridne moje ručice”, izustila je. Ana i Zdenka su se probudile iz dubokog sna, a Iva je već bila budna. Djevojke su ustale i otišle do dnevnog boravka, gdje im je majka napravila topli čaj.
„Ana, ti ćeš do čatrnje donit sić vode, a onda ćeš mi pomoć čistit zelje. Zdenka, ti ćeš sa stricem na Kamenmost po pastrve i rake, a Iva, ti ćeš u brdo po snop drva", odaslala je Kata današnje prve zapovijedi svojoj djeci. Na Badnjak se postilo, a Kata je danas odlučila skuhati ribu i divlje zelje. Ubrala ga je prije dva dana, kad su ga vrtovi i njive uz kuću bile pune prije nego je sve zatrpao snijeg. Kata je bila vrsna poznavateljica divljeg zelja pa je dan uoči snijega i leda nabrala ljukelja, kokošje voljice, šurlina, grzdulje, kozje brade i koromača, a sve će pomiješati s listovima rašćike.
Kad je već bilo svanulo, snijeg je i dalje padao, a puhala je snažna bura. Temperatura je bila u dubokom minusu pa su se svi toplo odjenuli. Stric je došao po Zdenku te su se uputili za Imotski, a Iva je krenula na Osoj po drva. Ana je ostala s majkom gdje je čistila zelje za današnji ručak i pekla kruh ispod sača.
Foto: Miroslav Lelas
Susret u šumi
Iva je Osoje poznavala kao vlastito dvorište. Trebala je ubrati breme drva, iako će to po ovolikom snijegu biti teži izazov nego inače. Bilo tko tko ne poznaje ovo brdo lako bi se izgubio jer je duboki snijeg prekrio svaki trag staze, no Iva je po izgledu kamenja i stabala znala kuda staza prolazi. Smreka, graba, drena ili duba bilo je u izobilju, ali tek u višim dijelovima brda. Prteći snijeg na uzbrdici Iva se brzo umarala, no bila je žilava i snažna djevojka koja se nije bojala biti sama u prirodi. Na Osoju bi se zimi često čuli vukovi i čagljevi, a u selu se priča da je prošle zime viđen i medvjed. Dok se penjala metar po metar, kao da je imala pomoć bure koja joj je udarala u leđa i gurala je prema naprijed. Nebo je bilo sive jednolične boje, a za razliku od jučer, kad su pahulje bile krupne, sad su bila sitne i rijetke, ali kako bi je koja pogodila u lice, osjećaj je bio kao da te ubola iglica. Iva je dobro znala da se stotinjak metara ispod vrha nalazi gusta šuma graba, a unutar te šume snijeg nije mogao napadati kao izvan nje. Za dva sata stigla je do mjesta gdje su stabla postala velika i gusta i baš kao što je predvidjela, snijega je tu bilo jedva u tragovima. Sjela je malo počinuti na panj, onda je počela slagati grane da napravi breme koje će natovariti na mlade kosti.
Za petnaestak minuta spretna Iva prikupila je i više nego dovoljno drva za ručak sljedeća dva dana. Sve je učvrstila konopima, naprtila brime na leđa, a točno kada je namjeravala krenuti nizbrdo, začula je pucketanje grana.
„Nešto je u šumi”, pomislila je. Spustila je brime na pod i dohvatila najdeblju granu pred sobom. Nije bila sigurna što točno čuje, no kada je zvuk postao sve jasniji, njezino se bilo ubrzalo, a zjenice raširile. Sjetila se priča o medvjedu koji se prošle zime pojavio na ovom brdu. No već sljedeće sekunde vidjela je da je bila u krivu. Pred njoj se pojavio muškarac. Bio je to lugar Jakov, Imoćanin koji je već dvadeset godina obavljao lugarsku djelatnost te je znao da će hladan snježni dan u šumu privući ljude, iako je sječa stabala bila zabranjena.
„Di iđeš, divojko?” upitao je lugar Ivu koja je u isto vrijeme osjetila i olakšanje jer se pred njom nije pojavila divlja životinja, ali i strah jer je znala da je radila ono što je zabranjeno.
„Ma ubrala sam samo koju granu, nemojte se ljutiti. Nemamo drva za skuvat ručak, mater me poslala”, odgovorila mu je.
„Dobro ti znaš da tute ne smiš bit. Loše te mater naučila”, bio je beskompromisan. Prišao je potom brimenu, izvadio konop te ga je presjekao nožem. Zatim je izvadio blok papir i Ivi ispisao novčanu kaznu.
„Na ti, odnesi ovo materi neka plati. Ne meže tvoja mater vako kršit zakone”, rekao je ne pokazujući ni najmanji trag milosti prema Ivi. Ona je zgrabila papir koji joj je uručio lugar Jakov te suznih očiju krenula niz Osoje. Kako je osjećala krivnju što se kući vraća praznih ruku i još s kaznom Šumarije koja će dodatno opteretiti već dovoljno nategnut kućni budžet, snalažljiva Iva na povratku je ipak pronašla nekoliko starijih grana koje je uspjela slomiti i u naramku donijeti do kuće. Bilo je gotovo dvanaest sati kad je prešla kućni prag.
„Ive, ćerce, šta je bilo?”
„Majko, uvatio me je lugar!”
„Ma jel Jakov? Java ga odnija, lud čovik. Kud ga je vrag, baš danas na ovu zimu, nosa u brdo?”
„Eto vidiš, i mene je pripa i iznenadio u šumi. Posika mi je konop, razbaca brime, unda je napisa kaznu, evo ti je.”
„Ne bilo ga, misto da ti je pustio da uzmeš koju granu po ovom ledu, on vako. Nije s Božje...” bila je vidno uzrujana Kata.
„Nemoj se nervirat, majko. Snać ćemo se za kaznu, danas je Badnjak i neka nam je mir u kući. Imamo mi dovoljno posla, idemo spremit ribu zelje”, presjekla je neugodnu atmosferu Zdenka, koja se malo prije Ive vratila kući s Kamenmosta. Odatle je donijela pastrve i rake koje je ulovio njihov prijatelj Mate.
Badnjak
Na Badnji dan nije e spremalo zelje, ali je Kata to napravila zbog Zdenke koja ga je obožavala. Zelje bi se inače spremalo na rastopljenom salu, cijelo bi selo mirisalo kada bi se rastopilo. Ono se prvo skuha do pola i ocijedi, a prva voda bi se bacila. Potom bi se stavili kuhati krumpiri, ako bi ih bilo, a najslađe zelje radi se sa suhim mesom ili slaninom. No danas od toga neće biti ništa jer je post, a zelen će se začiniti maslinovim uljem. U Imotskom kraju nije bilo maslina pa je Kata zlatne kapi dobivala razmjenom dobara s „primorcima”. Oni bi u Imotski donosili srdele i maslinovo ulje, a uzimali bi vino i rakiju.
„Nu, Ive, šta nam je kruv lip. Zaprećala sam ga ispod saća, Ana mi je pomogla skuvat”, pohvalila se Kata domaćim kruhom ispod sača od njihova žita. Njega ove godine nije nedostajalo jer su ječam i pšenica lijepo rodili, baš kao i kukuruz. Žito bi se vršilo u selu, gdje su postojala tri guvna. Mjelo se u vodenim mlinovima poput onih na Kamenmostu ili Perinuši.
Zdenka se potom uhvatila čistiti ribu.
„Majko, znaš li šta se dogodilo jučer u Podbablju?”
„Ne znam ćerce, šta je bilo?”
„Dogodila se nesrića kad su nosili pokojnog Juru od njegove kuće na groblje.”
„Kakva nesrića?” upitala ju je majka začuđeno.
„Ajme meni... Nji’ četvero ga je metilo na nosila i iznilo iz kuće. Znali su da izlaze na velik snig i led, a i puva je jaki vitar. Znaš muške, svaki je ima zera rakije u džepu, da može bolje podnit studen i da izdrže nosit na ruke. Bio je već visok snig i morali se kroza nj probivat pa su stajali počinit svako malo. A kad su došli na vrh uzbrdice, jedan je ugazio na led i pao i jadni se Jure iskrenio u snig”, ispričala je najstarija kćerka, držeći se dlanovima za glavu. Ana se potiho nasmijala, ali majka ju je prostrijelila pogledom.
„Ojmisusovo sveto, java in odnijo rakiju, da in odnijo”, zgroženo će Kata.
„Onda su ga ponovno vezali konopim, prominili su se za mista i na kraju se ga donili do crkve”, dovršila je svoju priču Zdenka.
„A Bože sačuvaj, šta ću drugo reć. Ane, ajde mi donosi iz čatrnje vode“, kazala je Kata, a Ana je morala po vodu do njihove čatrnje na koju su bili ponosni.
To je bila jedna od dvije čatrnje koje su posjedovali, a ova je bila duboka 18 metara. Svaka je kuća imala svoju čatrnju do dvije jer izvora pitke vode nije bilo. Čatrnje bi se radile za vrijeme izgradnje kuće, a pravi bi pogodak bio kada bi se u blizini kuće našla prikladna rupa ili vrtača koju bi se potom zazidalo. Obitelj Ždero imala je čatrnju udaljenu od kuće pedesetak metara, no voda je bila izvrsne temperature i ljeti i zimi. Ljeti bi bila svježa, a zimi bi sa svojih desetak stupnjeva bila blaga. Imućnije bi obitelji čatrnje imale u svome dvorištu. Ljeti, kada bi zavladale velike suše, mnoge bi čatrnje presušivale. Tada su stanovnici morali ići na desetak kilometara udaljeni Bitangin dolac gdje se nalazio izvor pitke vode. Voda bi se krcala u burila i tovarila na magare ili konja.
„Naša je voda najbolja. Kad je popiješ, ozdraviš i da imaš 100 bolešćina, a zimi ti je ne triba grijat za prat robu”, nasmijala se Kata. Dok je majka ponosno pričala o njihovoj čatrnji, u kuću se vratila Ana s vodom. Sve je bilo spremno za vatru, i riba i zelje. Vrijeme je uz priču brzo prolazilo, a Kata je bila sretna jer je gledala svoju djecu kako odrastaju u samostalne i vrijedne ljude.
Nakon ručka svi su se premjestili uz komin gdje će se večeras paliti badnjak. Nakon što se već dobro smračilo, mještani su išli od kuće do kuće, tražeći od svakoga dopuštenje za ulazak u dimnu kužinu. Ondje bi domaćin unosio tri velika odsječena drva, a Kata je ovoga puta spremila panjeve duba. Položila ih je na vatru i to tako da se dva postave na dno, a treće prekriženo preko donja dva. Djeca su uživala u svakoj sekundi ove svete večeri. Kata je goste počastila svojim vinom i pokojim uštipkom, a potom su svi molili vjerovanje. Krštenom bi se vodom blagoslovila kuća, a onda su svi zajedno krenuli dalje. Tako je izgledala priprema za misu polnoćku koja se održava u crkvi sv. Nikole. Baš svaka kuća u selu bila bi blagoslovljena, a pepeo izgorenih badnjaka bacao bi se po svim njivama koje je neka obitelj imala posjedovala, neovisno o tome koliko su bile udaljene. Snijeg je ove večeri konačno prestao padati, a vjetar je oslabio, no zadržalo se vrlo hladno vrijeme. Zbog toga je druženje nakon polnoćke potrajalo znatno kraće nego inače, ljudi su bili promrzli i umorni od teškoga dana.
Foto: Milan Šabić
Pivac i pura
Božić je zato donio povratak pokoje sunčeve zrake. Dovoljno da uveliča blagdan i učini ga ljepšim. Iva i Zdenka ranim su jutrom pošle u pojatu pomusti Rumenku, Mrkavu, Simenku i Krilavu, njihove četiri krave. Današnje će mlijeko skuhati i usiriti, a potom su pošle nahraniti ovce i koze. Danas su bile poletnije nego jučer jer će im mater konačno napraviti slatki kolač, a za ručak će biti pura i pivac. I to ne bilo kakva pura. Brzovod, odnosno brdski kukuruz bio je puno sitniji i kvalitetniji, Kata bi znala reći da bi, nakon što se samljeo u vodenom mlinu, pura bila boje naranče. Ova pura miješala bi se po sat vremena dok se kuhala na vatri. Pivac bi se goljio za posebne prigode, a Božić će bila prava. Nakon posti na Badnjak i velikih fizičkih napora, podosojska pura i najveći pivac iz kokošinjca, uz koju fetu pršuta, bit će bogat blagdanski ručak. S njima će blagovati i mladić Ante, njihov susjed koji je bio potajnu zaljubljen u Ivu.
Njegova obitelj imala je najviše zemlje u selu te su sadili najviše duhana. Duhan bi brao ljeti i nizao na konce, potom bi se sušio na arganama. U listopadu, kada bi omekšao nakon kiša, listao bi se a tolama, a nakon toga bi se pačio u patke koje bi se slagale u bale. Po njih bi iz Imotskog dolazili teretnim autima i prevozili ih do otkupne stanice. Tada bi nastupio najvažniji trenutak za svakog poljoprivrednika, a to je onaj u kojem se procjenjuje kvaliteta predanog duhana. Ako je duhan bio prve kategorije, dobivalo bi se najviše novca. Za drugu i treću kategoriju iznosi su bili znatno manji, a četvrtak i peta značile su gotovo da je duhan bezvrijedan. Primjerice, ako bi duhan smočila kiša, postajao bi niske kvalitete. Novac koji bi se dobio od prodaje duhana i nešto malo od prodaje grožđa bio bi jedini prihod od kojeg bi obitelj morala živjeti cijelu godinu. Svaki uzgajivač duhana na proljeće bi dobivao „pridujam” koji bi mu se odbio za vrijeme jesenske isplate, a u slučaju da mu je usjev pogodilo jako nevrijeme s grȁdom, dobivala se „gradobetina”. Duhan u Podosoju u pravilu je bio znatno kvalitetniji od onoga iz polja jer je odolijevao bolestima, pa iako je zemlje bilo kudikamo manje, podosojski duhan slovio je za jedan od najboljih iz Dalmacije. No mnogi su pokušali podmititi ljude koji su kategorizirali duhan tako da bi im tijekom godine donosili pršute, vino, rakiju... Antina obitelj imala je izvrstan prinos duhana i ocijenjen je kategorijom „A” pa je koji dinar velikodušno mogao dati svojoj miljenici.
„Znaš li ti, Ante, kako je baba Mare pivala kad se vratila s procjene iz Imotskog? ‘Sve ‘pod A – jadna ja, sve ‘pod B, kuku lele’. Jadna baba nije znala razliku među kategorijama. Dali su joj najbolju kategoriju A, a ona je mislila da je dobila najgoru”, nasmijala se od srca Iva, grleći i zahvaljujući prijatelju na nenadanom božićnom poklonu.
Ante je svakog Božića bio rado viđen gost kod svojih susjeda pa je i ove godine ostao na ručku s obitelji Ždero. Blagovali su dugo i smijali su se pričajući anegdote iz sela posljednjih dana, a njih u snijegom zametenom Podosoju nije nedostajalo. Kada su se dobro ispričali, Iva i Ante su pošli prošetati iza staje.
„Ante, oćeš da ti zagangam jednu šta me je tetka naučila? Ali brezobrazna je”, upitala ga je.
„Ajde, šta se stidiš...” odgovorio je.
„Dođi, dragi, nemoj brez alata, nova ćemo probijati vrata”, zagangala je iz sveg glasa. Ante je prasnuo u smijeh komentirajući: „Ive, umrit ću od smija, ti i ne znaš šta to znači!”
Točno 71 godinu nakon ove bezazlene gange, teško se može čuti mladenački smijeh u kršu Podosoja. Danas ondje živi jedva 5 posto duša u odnosu na sredinu prošlog stoljeća. Teško je zamisliti da bi mladi ljudi bilo gdje bili nasmijani i raspjevani u oskudnoj obući i odjeći, nakon pojedene pure i jedne kapule. Teško je zamisliti da je jedna Iva pepeo i lug badnjaka pobacala pa svim njivama svoje obitelji, pa i onima koje su bile kilometrima udaljene, i tako je činila dok joj je god mater bila živa. U odnosu na ne tako daleka vremena imamo sve, ali smo na tom putu izgubili sebe...
U siječnju će biti objavljen još jedan nastavak "Pečata od vrimena" s radnjom iz Podosoja
Projekt je realiziran u suradnji s agencijom za vizualno pripovijedanje None Of The Above. Fotografije su snimili Miroslav Lelas i Milan Šabić.
Zahvaljujemo se gospođi Mladenki Puljiz i gospodinu Ivici Dragoviću na susretljivosti vezano uz kreiranje ovog sadržaja.
