Vječno pitanje. Postoji li (zapravo) muško-ženska prijateljstva? Netko će reći da je pitanje besmisleno jer se podrazumijeva da postoje, no mnogi će reći u svakom takvom prijateljstvu netko gaji "one" osjećaje prema drugoj strani. Za odgovor smo morali posegnuti na Pelješac. Na priču o 70 godina starom prijateljstvu potaknula nas je fotografija Orebićanina Ivice Trojanovića. Tijekom nedjelje u Orebiću je fotografirao Violettu Bijelić-Kelečić (86) i njenog prijatelja Emila Bobanovića Čolića (91). Njihovo prijateljstvo ove je godine ušlo u osmo desetljeće postojanja. Fotografija je tijekom nedjelje objavljena na Facebooku gdje je dobila stotine lajkova i pozitivnih komentara.
Markantna i u duši mlada 86-godišnjakinja odmah je pristala na razgovor za naš portal. Violetta Bijelić Kelečić rođena je 9. prosinca 1931. godine u Kućištima kraj Orebića. Dolazi iz poznate pomorske obitelji Bijelić. Za sebe kaže da je "mali leksikon", a u to smo se itekako uvjerili u ugodnom razgovoru.
"Sada ste u mom zagrljaju" - kazala mi je uvodno baka Violetta, na što sam se nasmijao, no odgovorila mi je - "nemojte se smijati, to Vam govori jedna bakica, ali bakica suvremenog tipa. Nisam opterećena svojim godinama. Pa nedavno sam se htjela prijaviti na onu emisiju "Ples sa zvijezdama". Htjela sam stvoriti jednu ekipu treće dobi. Pa da vidu ljudi pravi ples, a ne ovo! Ovo su akrobacije što se sada izvodi na televiziji. Nešto što je klasika mi je ostalo u sjećanju i ja to volim" - kazala nam je uvodno.
Sama nam je objasnila zašto se zove baš Violetta.
- Zašto imam dva "t" u imenu? Moj je tata bio kapetan duge plovidbe i našao se u Francuskoj kada sam se rodila. Poslao je brzojav mojoj mami da joj čestita rođenje kćerke, a naveo je da kćerki daje ime "Violette", po francuski. Ja sam to "e" izbacila pa sam ostala Violetta. U vrijeme Drugog svjetskog rata imala sam i problema zbog dva slova t u svom imenu. Sve sam to sročila i opisala u svojoj knjizi koja je interna za moju familiju. Želim da ostane upamćeno što je i kako je bilo - priča nam.
Njen prijatelj Emil Bobanović Čolić je 91-godišnji akademski slikar iz Kune. Radi se o pelješkom slikaru međunarodne reputacije. Gimnaziju je pohađao u Krku, a Školu primijenjene umjetnosti (klasa prof. Kaštelančića) završio je u Splitu. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji kod prof. Mladena Veže, ali isto tako i književnost kod dr. Marina Franičevića. Izlaže samostalno od 1962. i do sada je realizirao izložbe u mnogim relevantnim prostorima u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji, Francuskoj, Južnoafričkoj Republici, Bugarskoj i Austriji. Na svjetskoj izložbi Biennale internazionale dell´ arte contemporanea u Firenci 2001. nagrađen je medaljom Lorenzo il Magnifico i diplomom u selekciji skulptura. Dobitnik je i mnogih drugih nagrada i priznanja. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke i Zagreba, kao i A.I.A.M. Rim.
Violetta je odmah naglasila da je najsretnija kada zna da je njen prijatelj Emil u sretnom braku:
- Gospodin Emil je oženjen. On ima suprugu, gospođu Ljiljanu. Svojom pričom je nipošto ne želim povrijediti. Ove godine se navršilo 70 godina poznanstva Emila i mene - kazuje nam.
Tada se prisjetila 1947. godine, kada je prvi put vidjela Emila:
- Upoznali smo se u Korčuli daleke 1947. godine. Imala sam tek 16 godina. Emil je bio prelijep čovjek. Imao je jako čvrstu, rudu, kosu. Nije visokog stasa pa je ta kosa još više dolazila do izražaja. Imao je divne plave oči. Moram vam reći, on je vjerojatno osjećao neku vrstu mladenačke ljubavi prema meni. Kada bi se sreli, sve čega se sjećam je da bih se crvenila u licu. Živjelo se tada sasvim drugačije nego današnja mladost, no kada bi se vidjeli, nešto se moglo osjetiti "u zraku". Emil se sa mnom susretao, a nikada se nismo ni dodirnuli rukom. Bila je to neka vrsta đačke ljubavi...
Mladenačke simpatije prekinute se Emilovim odlaskom s Pelješca. Uslijedilo je gotovo pola stoljeća u kojemu nije čula ni vidjela svog prijatelja iz mladosti!
- Emilova simpatija je ostavila jedan pečat u mom srcu. Ja sam s Emilom viđala oko 2-3 godine, a onda je otišao s Pelješca i završio u Labinu u Istri. Prolazile se godine, ja sam se udala i otišla iz Orebića. 30 godina nisam živjela u Orebiću, ali sam povremeno dolazila u rodni kraj vidjeti majku.
Dugo godina potom nisam znala gdje je Emil. Nisam imala kada vremena razmišljati o tome. Povremeno sam pitala za njega, a sve što sam znala je da je jedno vrijeme živio i radio u Labinu - priča nam Violetta.
Godine i desetljeća su prolazili, svatko je imao svoj život. 1992. godine dogodio se susret kojega će dugo pamtiti:
- Zamislite, s Emilom sam se susrela nakon 45 godina. Dogodilo se to u maloj crkvici sv. Navještenja ili sv. Nuncijate u Orebiću, koja je ugostila Emilove radove. Obavijestili su me da Emil traži da me vidi nakon svih tih silnih godina.
Taj dan sam se sva dotjerala. Inače sam "modni" tip i volim modu. Ušla sam tako dotjerana u crkvu u kojoj je bila postavljena izložba. Gospođi Ljiljani i njemu donijela sam po krasan, veliki buket ruža. Srce mi je jako tuklo, ipak se nismo bili vidjeli 45 godina. Emil je raširio ruke i čvrsto me zagrlio pred svim ljudima. Mislim da je to bilo u redu i da to mogu priuštiti prijatelji koji se nisu vidjeli tako dugo. Zanimljivo, kada smo se vidjeli, bio je osjećaj kao da smo vazda bili skupa. Starost donosi sijedu kosu, bore, netko se nadeblja, netko smršavi. On je uvijek ostao isti. Emil je Emil - govori nam Violetta koja nije mogla skriti emocije dok se prisjećala sada već davnog događaja.
"Gajili smo i zadržali ono iz djetinjstva"
- Nakon prvog susreta, Emil i ja smo se nalazili na svakoj njegovoj novoj izložbi. Baš na svakoj izložbi poklonio mi je sliku. Zbog toga sam jako sretna. A, vjerujte, još sam sretnija što se sretno oženio. I danas smo se vidjeli u Orebiću. Sretna sam da dolazim do čovjeka za kojega osjećam da ima neku trunku pažnje više nego što bi je imao prema nekom drugom jer smo to iz djetinjstva gajili i zadržali. To je bila jedna ljubav koja se nije razvila u nešto više. I dan danas se volimo na svoj način, zagrlimo se i komentiramo kako smo se u to vrijeme nalazili, a da se ni dodirnuli nismo. To možda zvuči smješno, ali je istinito.
Emil je prije nekoliko dana ima svoju novu izložbu slika. Morate znati da me jako raduje da je tako aktivan, tim više jer su on i supruga prije nekoliko godina imali tešku prometnu nesreću blizu Dubrovnika. Jedan kamen se odronio na cestu i jedva su ostali živi. Hvala Bogu, oni su sada dobro. Ovo je već njegova četvrta samostalna izložba nakon nesreće koju je doživio. On je za mene jedan fenomen. Njegova snaga volje je fenomenalna. Lijepo je vidjeti da je Emil nakon svega sretan. Doživio je lijepe godine, izvukao živu glavu iz teške prometne nesreće, a sada i dalje izlaže. Supruga ga prati u svemu i prava mu je potpora. Ovih dana vrijeme ga je na Pelješcu poslužilo. Dok drugdje pada kiša, kod nas je bilo sunčano i toplo.
Violetta nam kaže da od života treba iskoristiti ono najbolje. Ne zavarava se, kaže, da je sve u životu "ružičasto". Ali naglašava da sam naš stav odlučuje puno o tome hoćemo li biti sretni:
- Takav sam tip. Volim ples, volim muziku i sve lijepo. Ne smeta me hoćete ili nećete staviti na portal, hoćete li objaviti neku sliku ili ne. To mene uopće nije briga. Radujem se svemu onome što donosi sreću i zadovoljstvo čovjeku. Ne treba uvijek sve biti tužno u medijima. Ljudima treba dati pozitivnih priča da se malo razvesele. Treba živjeti svoj život da vam svaki dan bude sretan, da ga unaprijed učinite sretnim. Nitko nije bez problema! Osobito je teško penzionerima, ali svoj penzionerski život smatram sretnim. Treba doživjeti penziju. Treba biti skroman. Sretna sam da sam zdrava, da se mogu kretati, da mogu razmišljati. Pišem knjigu. Nemam internet, ali iman pametni mobitel. Naučili su me koristiti Viber. Slikam se sama, pa pošaljem slike mojima. Sama se sebi smijem, jer ako sam ružna mogu izbrisati sliku.
Potom se opisala kako se mladost družila prije 70 godina...
- Bila su to druženja putem plesa. Mi nismo plesali čoporativno, kako bih opisala današnji ples, već smo plesali klasičan ples poput tanga i valcera. Plesala sam i s Emilom, ali ne tako često. Izlazili smo u Korčulu, ali to je otok i morali smo se vratiti nazad. Orebić i Korčula nisu daleko, ali su bile ograničene ure kada si se mogao vratiti. Jedna novinarka mi je jednom posvetila jednu sliku i napisala "Uvijek se sjeti lijepe mladosti". Ta rečenica mi je ostala duboko u srcu jer je svaka mladost lijepa. Danas je teško to mladosti objasniti. Došli su kafići, došli su neke neželjene stvari.
Pitali smo gospođu Violettu vjeruje li u muško ženska prijateljstva.
- Prijateljstvo je vrsta ljubavi. Postoji ljubav različitih vrsta; roditeljska, bračna, ali i ona između prijatelja. Čuvajte svoje prijatelje, oni su vaši anđeli čuvari. Ne morate ih imati puno, ali oni su jako bitni u svačijem životu.
Na kraju je dala savjet za zaljubljene:
- Ako nekoga volite, nemojte to sakrivati. Ne treba iz ljubavi praviti bauk. Priroda se pobrinula da se ljubav dogodi baš svima - zaključuje naša sugovornica.
