Sveti Arnir bio je splitski nadbiskup davne 1175. godine, a jedno mjesto iz Poljica ga posebno štuje.
Uz ovog sveca vežu se i neke narodne predaje, ali i kletve. Detalje o životu sv. Arnira i njegovom radu ispričao nam je Ivica Čotić, mještanin Dubrave, ali i kroničar povijesti toga mjesta. Priredio je knjigu 'Pisani spomenici poljičkog sela Dubrave'.
"Sveti Arnir rodio se u Romagni iza 1100. godine. Ne zna se točno kada. Godine 1156. izabran je za biskupa grada Caglija. Nakon smrti splitskog nadbiskupa Girarda on je imenovan splitskim nadbiskupom i 1175. godine brodom se iz Ravenne uputio u Split gdje su ga dočekali s velikom radošću", započeo je Ivica.
U to vrijeme u Splitu je bilo mnogo ovaca, ali nedostajalo je pašnjaka. Tada su Splićani krivotvorili jednu listinu po kojoj ugarski kralj Koloman daruje splitskoj crkvi polja i pašnjake Tugara i Srinjina.
Međutim, omiško pleme koje je bilo u vlasništvu tih posjeda nije htjelo dati crkvi tu zemlju.
"Kako je tada novi splitski nadbiskup bio sveti Arnir 1180. godine otvorilo se pitanje vlasništva na crkvenim posjedima istočno od Splita. Carski namjesnik Rogerije na temelju krivotvorene listine Kolomana dosudio je da se ti posjedi vrate crkvi. S obzirom da nisu bili vraćeni Arnir se odlučio na ta mjesta otići sam kako bi dokazao vlasništvo crkve nad tim posjedima.
Te posjede držalo je poznato omiško pleme Kačići koji su poslali svoje sluge iz plemena Reljić, a živjeli su u Dubravi, da se obračunaju sa nadbiskupom. On je došao u Dubravu 4. kolovoza 1180. godine taj dan se vodi da je on ubijen tj. kamenovan. On je došao na mjesto između dva brda Pod Postinjem gdje su ga dočekali Reljići. Narodna predaja kaže da su ga varićakom pogodili u glavu potom je pao na koljena i zatim su ga kamenovali. Njegove sluge pobjegle su u Split i vratili se naoružani po njegovo tijelo", kazao je.
O cijelom događaju pisao je splitski povjesničar Toma Arhiđakon, a tijelo sveca odmah je odnešeno u crkvu svetog Benedikta izvan zidina kod Zlatnih vrata u Splitu koja je nedugo nakon preimenovana u crkvu sv. Arnira. U Dubravi se svake godine organizira veliko slavlje povodom 4. kolovoza tj. dana pogibije svetog Arnira te se štuje kao jedan od zaštitnika splitsko-makarske nadbiskupije.
"Nakon prenošenja tijela u Split odmah je započelo njegovo štovanje i izazivanje da se proglasi svetim. Ispod zvonika sv. Arnira nalazi se sarkofag biskupa Arnira, a reljef za taj sarkofag napravio je 1444. godine Juraj Dalmatinac na kojem je prikazao svečevo mučeništvo", kazao je Ivica Čotić.
Narodne predaje o svetom Arniru
Na mjestu gdje je sveti Arnir pogubljen kamenovanjem Dubrovci su podignuli crkvicu njemu u čast, a na mjestu gdje su mu koljena dotakla pod, po narodnoj predaji, izvire čudotvorna voda koja je i dan danas prisutna u crkvi. Ta voda navodno liječi od kožnih bolesti i štiti od zla.
![Bunari sa udotvonom izvor vodom](https://www.dalmacijadanas.hr/wp-content/uploads/2024/03/Bunaric-sa-cudotvonom-izvor-vodom.jpg?x14969)
"Prvi spomen te crkvice nalazi se na popisu zadarskog nadbiskupa iz 1625. godine. Prema tezkeri. turski dokument, iz 1776. godine tražena je i dobivena dozvola za izradu svoda i obnovu krova crkve. Krajem 17. stoljeća umjetnik Mate Otoni naslikao je glavni i pomoćni oltar. Slikao je crkve i po drugim mjestima Poljica i Dalmacije o čemu je iscrpno pisao pokojni akademik Radoslav Tomić. Na glavnom oltaru slika je gospe među anđelima, sv. Arnira sa palmom i sv. Ivana, a na pomoćnom oltaru je triptih sa gospom između sv. Mihovila i sv. Jurja, a u trokutu je lik Boga Stvoritelja. To je jedina crkva u cijeloj nadbiskupiji koja je podignuta u svečevu čast", naglasio je Ivica Čotić.
Ivica Čotić opisao je još jednu usmenu predaju koja je poznata u Dubravi. Pleme Reljića, koji su u ime Kačića ubili svetog Arnira. nestalo je iz Dubrave. Mještani još uvijek znaju koje su bile njihove kuće koje su danas samo ruševine. Po selu se vjeruje da su kamenja tih kuća prokleta, a postoji i priča o posljednjem Reljiću.
Naime, zadnji Reljić u Dubravi morao se prehraniti tako da je kuhao i jeo svoje opanke.
"Postoji i usmena predaja u Dubravi o Reljićima. Njihovog imena više nema u mjestu Dubrava, a znaju se gdje su im bile kuće. Danas su to ruševine od kojih nitko nije uzeo kamena za izgraditi kuću jer mještani smatraju da je proklet.
Isto tako postoji priča da je posljednji Reljić kuhao i jeo svoje opanke da bi se prehranio", kazao nam je Ivica.