Gošća četvrtog Dalmacija Danas PODCASTA bila je Adela Roudi.
Dobra večer dragi gledatelji, u još jednom smo izdanju Dalmacija Danas PODCASTA. Naša gošća rođena je 1958. u Splitu, a o njoj ćemo ukratko reći da je inicijatorica akcije "Šetnjom za knjižaru", sudionica humanitarnih akcija, ali i administratorica popularnih Facebook grupa "Split kroz povijest", "Dalmacija za sva vremena" i "Klub sretnih žena". Također, vodi stranice Collegium Split kroz povijest i Društvo prijatelja kulturne baštine. Članica je Predsjedništva prijatelja kulturne baštine, osnivačica i dopredsjednica udruge Collegium Split kroz povijest. Riječ je o udruzi koja se bavi poviješću grada Splita i svega onoga što se u njemu događa, kao i o povijesnim ličnostima koje su dale obol našemu gradu. S nama je večeras gospođa Adela Roudi. Adela, dobra večer!
Dobra večer!
Kako ste mi?
Dobro, meni je uvijek tebe drago vidjeti, tako da sam baš dobro.
Odlično! Drago mi je to za čuti. Niste se navikli na svjetla studija, ja mislim, i nama su relativna novost.
Pa i nije baš da nisam. Ja volim reći ovako: Pere Petrić je umro, Sapunar je umro, Kečkemet je umro, svi stariji su umrli. E sad sam im ostala ja. Pa onda kada dođu ovako ovi dani pred svece, kada treba govoriti nešto uoči Svetoga Duje, tradicija uoči Božića, uoči Uskrsa, eto novinara i svih medija po meni.
Eto ih! A očito još postoji interes za kulturom i baštinom. Nema tu ništa loše u vrijeme kada su vijesti brze, kada je glavna vijest tko je što skinuo i pokazao, onda treba malo i o kulturi.
Ma dapače! Dobro o kulturi. Onako općenito govore bar ove službene televizije, ali o tradiciji baš se toliko malo govori, a to je žalosno.
A zašto je to tako? Je li to do onih koji znaju o našoj baštini i kulturi a ne govore dovoljno, ili je do onih koji danas slušaju a zapravo ih zanimaju neke jednostavnije stvari?
Vjerojatno je sve okrenuto na ove generacije koje trenutno stvaraju i rastu. Pa vjerojatno onda urednici misle da njih ne zanima. A ako im nitko nikad ništa ne ponudi, nema ih što ni zanimati.
Vrijeme je tehnologija, interneta, ide ta tehnološka revolucija i u maksimalnom je zamahu, što to znači za tradiciju bilo koje sredine, pa tako, u ovom slučaju, baštinu grada Splita?
Vrijeme ne može stati, odnosno kako bi naši stari Splićani rekli svako vrijeme nosi svoje leđe, iliti svoje zakone, pa tako i ovo naše. Ali, to onda znači da se trebamo prilagoditi medijima koji se danas pomiču. Teško će mlada domaćica izvući Dikinu kuharicu koju joj je još baba ostavila pa će ići tražiti nekakav recept. Ali ako to negdje ima gdje može izguglati za 30 sekunda, onda hoće. Onda neće kuhati bakalar s narančama kao portugalski recept, nego će izguglati Dikin bakalar pa će lijepo za Badnji dan napraviti bakalar na bianco kako joj ga je i baba pravila. Znači treba se prilagoditi što je moguće više.
Evo Adela, sami smo uvodno rekli da ste administratorica nekoliko grupa na Facebooku, a bome kada gledam brojke, Split kroz povijest, dakle jedna grupa gdje se ne piše bilo šta, nego se govore povijesne činjenice, pričice, fotografije, ima 34 tisuće članova. Dalmacija za sva vremena 45 tisuća. To je nekako trećina stanovništva grada Splita. Tu su i druge grupe da ih sada ne spominjem. Jeste li baš pokretačica tih grupa i kako objasniti ove dobre brojke?
E ovako, moramo razlučiti Dalmaciju za sva vremena i Split kroz povijest. Dalmacija za sva vremena je bila zamišljena da bude slična kao Split kroz povijest, a Split kroz povijest je kako smo je mi u opisu nazvali edukativna grupa. Znači, da se objavi stara fotografija, ali cilj nas administratora koji to najviše radimo, ali i svi drugi koji se hoće upisati su uvijek dobro došli, je da pišemo o starim lokalitetima, starim običajima, ličnostima važnim za ovaj grad. Puno toga imamo. To ljudi jako puno prate i to je recimo svima drago jer to nećete naći negdje ako ne tražite stručne članke. Evo nešto slično, znači imamo puno fotografija zgrada, građevina, koje su bile i kojih više nema. Starih crkvica. Malo današnjih ljudi zna da je na dnu rive bio splitski lazaret pa kasnije Sudski zatvor sv. Roko. Sve se to može pronaći kod nas.
Idemo redom – Split kroz povijest. Mene zanimaju te stare fotografije, osobito onih građevina koje danas ne postoje ili su danas kvartovi, pravi gradski kvartovi a do prije 60 ili 100 godina to su bile ledine ili livade. Odakle nalazite te fotografije, ide li se po nekakvoj službenoj arhivskoj građi ili građani sami doprinose? I moje potpitanje, što Vam je bila možda najzanimljivija fotografija koju ste vidjeli i koja je Vas i samu iznenadila?
Imam ja puno tih fotografija koje su mi drage. Ali najprije da Vam objasnim kako se dolazi do fotografija. Znači fotografije, mislim Internet je pun svega i svačega što znači da možete naći. Mi nastojimo biti korektni što više možemo biti – ako je fotografija iz fundusa Muzeja grada Splita, mi ćemo dolje napisati izvore da se zna odakle je. Zna se da je Borčić izdao one svoje dvije-tri knjige koje su pune fotografija ali činjenica je da su sve fotografije koje se skeniraju tamo iz fundusa Grada Splita i mi to uredno navedemo. Isto tako ima u stranim arhivima jako puno stvari. A to je ono recimo Češki, Slovenski, čak i Britanski gdje su fotografi koji su svojedobno šetali Splitom i Dalmacijom svoje fotografije ostavili ili poklonili. I sad, kako sve ima danas na stranicama nađemo tamo i isto tako skeniramo i uredno napišemo izvor. Uglavnom, kada god možemo, napišemo izvor. I to bi bilo u redu od svih koji objavljuju. Dobro, ako netko objavljuje fotografije iz privatnoga albuma normalno je da su to njihove fotografije i to je to.
Je li neka fotografija izazvala posebnu pozornost ili iznenađenje? Je li bilo takvih situacija?
Bilo je takvih fotografija, samo nažalost što se u grupi događa, a to je tako kada imate 34 tisuće članova, ponavljaju se uvijek iste teme, ali ja smatram da ih treba obilježiti kada je značajan datum, uvijek dobijemo u komentarima, nemam pojma kako bih to nazvala, je li to hrvatski bijes, hrvatski jal, je li to naša želja da se svađamo u komentarima…
A o čemu se radi?
Split je oslobođen, činjenica je da je oslobođen, da su ušli partizani, da je toga dana padala kiša i da su svi istrčali na ulicu i čekali ih. Ima nekih 10-ak fotografija, nema milijun, ja smatram da na dan obljetnice je prigodno to objaviti i napisati nešto. Nema tu puno nešto niti pisati, imaju neka sjećanja koja su izašla u različitim ratnim kronikama, ima govor Vladimira Nazora koji sam ja ove godine objavila uz jednu prigodnu fotografiju i ok. Povijest je, dogodilo se, obljetnica je. E onda krenu komentatori. Ja ih volim zvati 'naši i vaši' iako ne znam koji su. Onda krenu oni prigovori: 'vi ste onakva stranica, vi ste ovakva stranica, vi ste crveni'. Ništa mi nismo, dogodilo se. Onda dođe obljetnica maloga Željka Tente o kojemu svi znamo priču, i ja opet objavim čak jedan članak iz Slobodne, nema se tu šta više ponovno pisati. Opet krenu komentari ako ja to u startu ne isključim. Onda sam sve izbrisala i objavila i isključila komentare ali i napisala zašto sam isključila. Jer onda krenu opet komentari. Vi ste crna stranica. I tako dalje… tri dana smo crveni, četiri dana smo crni. Ali to nije to. Netko tko se bavi povijesti zna da povijest nije crno-bijela. Nije ni crveno-crno. Povijest je ono što se dogodilo.
Znači niti nakon 70-80 godina o nekim temama ne možemo razborito razgovarati?
Teško. U komentarima naročito. Ali zato postoji ovlast administratora – izbriši komentar.
Lako je biti Facebook warrior (ratnik), ratnik za laptopom.
E tako ih i inače ima. To se sve na akcijama vidi.
Dobro, komentirali smo Split kroz povijest, imamo i drugu grupu još brojniju - Dalmacija za sva vremena. Tu tema nije tako sužena.
Osnivač te grupe Ante Toni Alujević. I mi smo na jednom druženju Splita kroz povijest, odnosno, na Split kroz povijest su nam 'ulijetale' Šibenik, Klis, Solin jer povijest je suda oko nas a fotografija starih i od tud ima. Onda se rodila ideja Hajde da Split kroz povijest ostavimo Splitu, a ovo sve ostalo oko Splita ide u Dalmaciju, pa će to biti Dalmacija za sva vremena, Dalmacija kroz povijest. Međutim, s vremenom, i zato ona ima tako puno članova, to se pretvorilo u foto grupu, izlazi milijun izlazaka i zalazaka sunca… Imamo jednog dobrog administratora koji se bar trudi ubaciti stare razglednice s otoka. Ja tu i tamo promijenim naslovnicu pa o tome što sam mijenjala naslovnicu napišem i neki postav, evo sada sam pisala o Mlinicama na Pantani. Mislim, nema tu što puno se pisati, ali već kada si stavio sliku nečega, onaj iz Zagreba kada vidi Mlinicu na Pantani ne mora znati što je to. Onda barem u tri riječi napišeš što je to.
Ja vidim i znam da sada možda nećete komentirati, ali vidim da je dosta napeta situacija između nekih grupa koje se slično zovu. Pa imamo Split i oko Splita, Split okolo Splita, pa mi u medijima, nekada pogriješimo potpuno nesvjesno pa je to odmah drama. Znate ono, kao da si im ne znam što opsovao.
Jesam u svim tim grupama, ali nisam administrator. I pogriješio si, ima i treća, Split i Oko Splita s velikim O.
Nisam znao za treću.
Ali i te grupe su se pogubile. Znači, Split i oko Splita je najstarija i ima najviše članova gdje je moj Davor Pelaić administrator je isto na početku priče bila zamišljena neće nam ovo dnevno upadati u Split kroz povijest. Znači, ako imamo problem u gradu, ako bi o nečemu htjeli pisati, to ćemo na Split i oko Splita. To su oni neko vrijeme pokušavali držati po kontrolom, da to budu dnevne tome, ali onda se to opet pretvorilo u foto grupu, ja to volim znati foto grupa. Onda ima milijun članova, milijun fotografija…
Evo jedno vrijeme su bili, ne znam je li to praksa i dalje da se ljudi, članovi znaju dogovoriti druženje, večeru, znači da to nije samo interaktivno virtualno nego da to bude i u stvarnosti?
Do korone Split kroz povijest se redovito sastajao. Znači imali smo jedanput godišnje sastanak, kojekakvi sastanak smo imali na Marjanskim skalama, pa smo imali vodiča, pa smo se prošetali do židovskog groblja i crkvice koja je usput, pa smo imali susret na izvorima Jadra, pa bi se znali pred Božić počastiti, dogovorili bi nekakvo druženje u Viđaka pa bi svatko iskeširao za sebe, ali bilo je lijepo, bila su lijepa druženja, ali korona je to sve mao poremetila.
Pa gotova je korona, što se čeka?
Gotova je korona ali puno toga se nije probudilo iza korone, ne znam je li ti to vidiš ili ne, ali i udruge, i ljudi kao ljudi.
Imam dvojako iskustvo, evo sada kada se mogu nadovezati, recimo što se tiče klapa puno manje ljudi pjeva u klapama nego što je to bilo prije i jako je teško doći do novih pjevača. Nitko nije zainteresiran, nevjerojatno. A s druge strane, kada je završila ova dramatična serija zatvaranja i svega s koronom, u udruzi Žrvanj imali smo Žrnjavu školu koja traje dva mjeseca s jednim setom od osam predavanja i osam izleta i interes je bio nevjerojatan. Dakle, ima segmenata gdje ljudi i dalje jesu zainteresirani, ali treba pogoditi što.
Treba raditi. Sve udruge moraju raditi. Recimo, trenutno imamo renesansu jedne udruge koju bih ja pohvalila, a to je udruga „Matejuška“ koji imaju novoga predsjednika i krenuli su u ono što je prvobitno bilo zamišljeno u toj udruzi a to se vremenom i koronom zapustilo. Tako su oni imali veliku feštu svetoga Luke jer oni i djeluju u prostoru svetoga Luke pa su iza toga imali lijepu izložbu Varoš, izložbu fotografija Nikše Smoje, večeras otvaraju izložbu udruge Emanuel Vidović. Tako da se tamo nešto događa. Imali su par čakavskih večeri poezije i proze tako da na Matejuški se živi i to je za svaku pohvalu.
Ništa, morat ćemo im i mi iz Dalmacije Danas dati malo medijske pažnje kad su tako vrijedni.
Jesu, baš su vrijedni.
Spomenuli ste sad čakavicu. Čakavska ilirska ljubavna poezija, kakve to veze ima s Adelom?
To je nastalo sasvim slučajno, ali nitko to meni ne vjeruje tako da ja nakon mojih tekstova imam kojekakve poruke. Onda, zakoniti mi nije na Facebooku, njega to ne zanima, ali ga vole dočekati na poslu s mojim stihovima, sreća moja da njega nije briga jer ispada da sam ja najnesretnije zaljubljena žena u ovome gradu po stihovima. A stvarno je nastalo slučajno.
A što bi reklo za Harija Rončevića onda? Da ga zlostavlja žena?
A bit će, tako nekako. Kod mene sve ima priču, pa i ta čakavska ima priču. Znači, Fiamengo je umro, sjećali smo ga se godinu-dvi kako to već biva u ovome gradu. Međutim na prvu godišnjicu smrti književni krug u kojem je on radi i imao puno zasluga za književni krug, organizirao je jednu večer kao večer sjećanja na Jakšu Fiamenga i čitala se njegova poezija. Svašta se čitalo, i ljubavna i refleksivna. Došlo je 12 i pol ljudi kao i inače u ovome gradu i iza toga je bio još uvijek aktivan prostor kluba moje udruge Collegium Split kroz povijest i mi koji smo bili tamo došli smo dolje. Tamo smo našli neke koji su već bili dolje i krenula je priča. Kao ono, umro je Fiamengo, tko će više nam pisati ljubavne stihove, to se više ne može napisati… Ja Fiamenga izrazito cijenim, naročito njegovu refleksivnu poeziju koju je malo tko čitao. A ove njegove ljubavne, Čuvam za te katridu… Šta, zaustavi vrime. Ja sam krenula s pričom Ma dajte, nemojte mi… to svatko može napisati. I onda je meni moj prijatelj Ante, koji je bio tamo aktivan u našoj udruzi, kad ste tako pametna, ajte vi to napišite. I ok, večer je završila, ja sam došla doma i skoro sam to i zaboravila. Nakon toga, vrtim po starim slikama, i našla sam neku lipu starinsku sliku sa lancunima, genijalna slika. I na sliku ti dođe… hvala Bogu. i tako je to krenulo. Sada ja tu i tamo napišem nešto jer sam ljude navikla, imam krasne komentare, svi se nađu u tome, valjda svi nesretno zaljubljeni. Trebalo bi to u korice staviti, pa valjda hoću.
Jel' se može izrecitirati, barem neki stih?
Ti misliš da ja to znam?
Pa nešto!
Aaa, ima jedan jako kontroverzan! O tome u porukama se jako puno priča, a to je bio isto jedan lijepi starinski kušin, hvala Bogu pa neki kantunal, pa libar na kantunalu… sve ono kako bih ja htjela imati a nemam. To bi bilo prekomplicirano u današnje doba. A stihovi počinju:
"Miriše kušin na tvoju kolonju, dopala je srića dopala si je ti", e nakon toga je krenulo…
Komentari?
A koja je, a koji je, a gdje su, a što su? A gdje miriše kušin? Samo na čiju kolonju?
Ništa, morat ćemo malo dublje čitati, da vidimo što se još krije u tim stihovima. Ali, u Vašem radu se krije još jedna plemenita stvar, a to je taj humanitarni segment koji najviše uključuje, kako se zove Facebook grupa – Klub sretnih žena. Spomenuli smo dvije dosadašnje Facebook grupe, ali što bi to bio Klub sretnih žena?
Imam ja jako dobru prijateljicu Ingrid, Klub sretnih žena je samo Facebook inicijativa. On postoji samo na toj stranici, nema nikakve prostorije niti imam ideju da se pretvori niti u udrugu. Kako Inge kaže, Klub sretnih žena postoji u mojoj glavi. Nastao je prije biše od 10 godina. Opet moja Žana Krželj. Opet ta neka susretanja po Facebooku. Ljudi se nekako nađu jer mnogo nas se nije poznavalo prije tako da ja imam puno prijatelja koje sam ja u ovih 13 godina Facebooka stekla i ona je organizirala da se nađemo na jednoj prvoj kavi. Na toj prvoj kavi mislim da se našlo nas 4-5. Bila je zima, mislim da smo u kaputima sjedili na rivi. I kao sve mi pozitivne ovakve, onakve, netko je rekao pa mi smo sretnice, i onda je Žana rekla mogle bi mi osnovati Klub sretnih žena, ja kažem možemo jedino kao stranicu na Facebooku, u mene se sve osniva kao stranica na Facebooku i tako je to krenulo. Naša najveća godišnja aktivnost je buvljak, odnosno, A di si ti, akcija mosta gdje se svi potrude. Preko cijele godine se skuplja i taj nakit i te marame i sve ono što sretne žene uglavnom imaju, ali svaka od nas, bilo tko tko nešto slika, radi keramiku, piše poeziju, ima izdane zbirke, sve se to skupi i prikupi. Imamo ogroman štand, par godina za redom smo štand s najvećom zaradom, stvarno, one dolaze, rade, donose, odnose, tako da smo mi recimo, to je humanitarna akcija A di si ti? Sve što se prikupi ide za udrugu Most i sve je za režije, lijekove, i ostale potrebe splitskih beskućnika.
Moram pohvaliti i Đordanu Barbarić i cijelu ekipu iz Mosta, vro vrijedni ljudi koji nesebično daju sebe i obilježili su veliki dio društvenoga života našega grada, i to su ljudi koji se ne guraju pred kamere, ali tu su za one najpotrebnije. I moram kazati, ta akcija, drago mi je vidjeti da ne samo da ima puno onih koji žele doprinijeti sa svojom prodajom, nego se i više-manje dosta toga proda taj dan.
Imaš ljudi koji dođu, naprave đir po rivi, ostave sumu, ma daj uzmite nešto, knjigu - ne žele, ali ostave dobrotvorni prilog, ima i toga.
Kad smo kod još jednog primjera, čitao sam da su sretne žene pomogle jednoj, sada nažalost pokojnoj baki, a radi se o 2017. kada se dogodio onaj požar u Gradu Splitu, točnije u istočnim dijelovima grada Splita što su ga kanaderi nazvali Majka svih požara. I tada je izgorjelo nešto kuća, automobila. O čemu se radi? Jedna baka je živjela u baraki, i nisam sigurna je li ta okolica izgorjela ili? Došla je u fokus medija nakon što je HTV ušao u tu jadnu i nikakvu baraku.
Došla je u fokus medija u samoj onoj nošnji jer praktički bila je kao mogućnost evakuacije u Areni gdje su došli neki strani turisti koji su bili u apartmanu koji zapravo nije bio u opasnosti, ali su se oni preplašili i imali su malu djecu. A našoj baki Zorki, ona je živjela u tim Lavčevićevim barakama, njoj su gorjele škure. Kasnije, kada sam ja s njom dolazila u taj stan, unutra je bilo nagorjelo. Ona je isto završila u Areni, tako da su je novinari u Areni našli. Onda je ona sutradan kada se sve smirilo, pogasilo, ona je inzistirala da ide doma i onda je novinarka sa splitskog HTV-a krenula s njom.
Kada je ona ušla s kamerom u to i vidjela gdje ta žena živi, jer to su bile stare napuštene Lavčevićeve barake, bez struje, struju nije imala nikako, vodu također. Bilo je na kraju toga razrušenog hodnika nekadašnje radničko kupatilo u kojemu je ona imala nekakvu vodu. U toj akciji, koja je praktički počela te noći, posebno je za pohvaliti angažman tadašnjega splitskog gradonačelnika Ante Krstulovića Opare i isto tako, kasnije kada smo krenuli u detalje angažman tadašnjega splitskoga nadbiskupa Marina Barišića. Zahvaljujući njima, jer moraš imati strukture vlasti da se nešto omogući, u donjim barakama pronađene su zapuštene 2-3 prostorije u kojima je prethodno živjela jedna starica koja je završila u domu. To je bilo očajno zapušteno, ali se uz pomoć Grada, a sve te barake Lavčevića su u vlasništvu splitske nadbiskupije. Zato je i Lavčević izgubio spor s njima, a svi ljudi koji tamo žive, plaćaju minimalnu stanarinu nadbiskupiji.
I onda, kada smo dobili prostor, kada je nadbiskup rekao da baba Zorka može useliti, onda je krenulo kompletno bojanje, promjena struje, vode, kupatila. Dovelo se do toga da izgleda kao jedan mali super apartman. A onda su došli detalji, i onda je trebalo televiziju, stolice, naša baba Zorka je bila puna garderobe kao da svaku večer izlazi, pa je napravljen još jedan ormar. A onda je došla korona, trebalo je donijet-odnijet, onda je ona završila u bolnici 2-3 tri puta a ona nema doslovno nikoga. Kada je umrla, pojavili su se izvjesni pra nećaci, ali kada je bila u bolnici, to sam ja radila jer volim stare ljude. U svakom slučaju svoje zadnje godine, a imala je lijepe godine, mislim da je zahvaljujući nama… e sad, gdje je tu Klub sretnih žena? Ja ne vozim, u Žrnovnicu sam išla često, a uvijek je neka od članica kluba sjela u auto, nikad ona nije samo mene vozila. Odnijela bih malo voća, ovoga, onoga, tako da smo mi uredno tetošili našu babu Zorku dok nam je bila ovdje.
Adela, sad ću ja Vas pitati nešto. Znate li vi da ja i Žana Krželj imamo jednu poveznicu, konkretnu?
Ne znam
E, to malo tko zna. Žana je prva osoba iz svijeta medija koja je mene, tadašnjeg tek diplomiranog pravnika s nula iskustva u medijima, zvala na radio Trogir gdje je tada radila, da bi li im dao prognozu. I moje prvo medijsko iskustvo ima veze s pozivom Žane Krželj.
Ma bravo!
Kulturna inicijativa grada Splita, o čemu se radi?
Ne znam ni ja više da budem iskrena. Dakle, kada je izabrana nova gradska vlast po prvi put, pa i po drugi put, znači gospodin Puljak, krenuli su s tom inicijativom. Dakle, kako su nama na prvom sastanku objasnili, bilo je stvarno ljudi svih struktura. Bilo je puno mladih, onih koji su inače zaposleni u kulturi Grda, ljudi koje sam prvi put vidjela.
Bila je jedna gospođa koja je djelovala jako zainteresirano i pomagala, imala je fantastičnu ideju. Iako mislim da je ona po zanimanju čak ekonomistica. Obzirom na to koliko se Split snima po gradu trebao bi se napraviti jedan filmski studio pa mi to možemo fino i unovčiti, a sve ovo što se snima po Gradu ne unovčavamo nikako. Između ostalih, i ja sam bila pozvana tamo. Sastajali smo se u njihovim prostorijama centra u Dalminoj zgradi, tamo bi imali sastanke i sastajali bi se svakih 15 dana. Mene su uvijek zvali radi tradicije baštine, ja sam uvijek za tradiciju i baštinu. I tu su ljudi iznosili ideje na svakom sastanku. Dok ih je bilo, gradonačelnik je dolazio, zapisivao ideje.
Što je bila osnovna ideja?
Osnovna ideja bilo je pomaknuti kulturu Grada Splita prema naprijed! Između toga što smo mi na tim sastancima govorili, bila je ta ideja filmskog studija u gradu, profilirati grad kao mali centar filma da ne bude sve u Zagrebu. Ja sam zagovarala svoju vječnu ideju: Ajmo obnavljati splitski krnjeval! Svi imaju krnjeval, a Split nema krnjeval koji liči na nešto. Bilo je dosta ljudi koji su se zalagali za urbane đireve. Na jednom od tih sastanaka, znam da je gradonačelnik osobno rekao: Dom mladih je sramota, ima u njemu svašta. A mogao bi se i obnoviti, bolje iskoristiti jer praktički neke udruge koje žive tamo i rade žive od toga što neke prostore iznajmljuju i nekome drugome. To je doslovno preživljavanje. On je čak tada i svečano rekao, ne samo nama, nego i u javnosti, da će on za svoga mandata završiti konačno Dom mladih. Koliko vidim, ništa konkretno se ne radi.
A što se tiče kulturne inicijative, ona je bila. Imali smo nekih 10-ak sastanaka, a sada ima više od godinu dana da sastanak nije održan. Ne znam uopće postoji li, tada me eventualno ne zovu, ali mislim da ti ljudi koji su se tada vrtjeli da se više ne sastaju.
Neću Vas pitati za koga glasujete, što mislite o kojoj gradskoj vlasti, ali ću Vas pitati, kroz svoju inicijativu za kulturnu i baštinsku priču ovoga grada, koji Vam je gradonačelnik ostao u najboljem sjećanju, ili Vam niti jedan nije na tom polju zablistao?
Dvojica. E sad, ako me pitaš za orijentaciju, moja orijentacija je čisto splitska, a to je anarhistička. Mislim da bi mi u Splitu trebali osnovati anarhističku stranku i da bi imali članova samo tako. Dvojica gradonačelnika koje ću ja spomenuti su bili s liste HDZ-a, pokojni Zvonimir Puljić, koji je u svom mandatu, koliko je god mogao, jer ljudi uvijek misle da čovjek kada dođe za gradonačelnika može sve pomesti, ali to se tako ne radi i tako misle ljudi koji nemaju veze s politikom. I opet ću u zvijezde dignuti našeg bivšeg gradonačelnika Andru, a to je zato, ja sam čak recimo gdje se ja sastajem s ljudima, kada se on prvi put kandidirao, ja sam rekla, ljudi moramo glasati za Andru i svi su me s čuđenjem pogledali.
To je bila dvojba u drugom krugu: Andro ili Kerum, Kerum ili Andro.
Ma čak i u prvom: ja sam od početka tvrdila da čovjeka koliko-toliko poznajem, čovjek je povjesničar umjetnosti, čovjek zna, nije pao s Marsa, zna se gdje sve radio do sad. Zna se kako je procvjetala Galerija Meštrović kada je bio ravnatelj galerije. I čovjeku je, ja vam svima garantiram, grad mu je na srcu više nego meni. Dobivala sam izjave od najboljega prijatelja 'Svaka čast tebi i tvojim idejama, ali meni bi ruka usahla prije nego bi za HDZ-ovca glasao'. Pokazalo se da sam ja bila u pravu, iako uopće ne bi trebalo biti bitno za poteštat koje je političke opcije.
Ovisi koliko poteštat ima kičmu suprotstaviti se nekada kada se ne slaže sa svojom strankom.
Pazi, kada si negdje u stranci, kada si negdje u organizaciji, ti postaješ ono što su naši stari voljeli reći 'vojnik svoje partije'. Prema tome, teško ćeš se ti u samoj stranci, ovisi koliko si visoko, suprotstaviti nečemu. A drugo, naš Andro je izuzetno i dobar. Tako da u načelu teško se on suprotstavlja igdje ikomu. On je onako tih i blag. Jedino što meni osobno na njemu smeta je što nije onako više splitski.
Spomenuli smo uvodno šetnju za knjižnicu. Pardon, bila je borba za Morpurgo, za kino Karaman, kako je to izgledalo i kakav je uspjeh polučila ta akcija?
Kino Karaman je ok, ono se sačuvalo i sada živi, životari, koliko hoće, vidjet ćemo. E sad, kada se knjižara konačno otvorila, znaju mi čestitati. Ja nisam baš niti 100 posto sretna kako ta knjižara danas izgleda jer kada sam šetala s knjigom po Pjaci nisam baš zamišljala da ću baš u knjižaru Morpurgo ići kupiti španjulete, ali eto, tako je kako je. Ali vlasnika kao vlasnika ja u načelu razumijem. Znači prostor je privatan, on kakve ideje ima, ne znam uopće odakle mu te ideje na početku da otvori fast food na sred Pjace, iako u načelu, na drugome kantunu imamo fast food. Ali uspjeli smo probuditi konzervatore i da se stavi zaštita da u takvom prostoru ne smije biti ništa nego knjižara. Kada je on došao do toga, Andro je imao krasnu ideju, ali opet ne zahvaljujući tome, postojala je inicijativa da se, i to se čak bilo skoro i dogovorilo, i onda se uplela država.
Znači, nudio se zamjenski prostor da on prostor knjižare ostavi Gradu, da bude gradski, njemu se nudio zamjenski prostor u Marmontovoj koji je bio gradski, i on je na to sve bio pristao, ali kada se došlo do samog potpisivanja ugovora onda je ispalo – radi se o prostoru Brodomerkura u Marmontovoj – koji je znatno veći, i zato, kada se napravila procjena, ispalo je da se radi o prevelikom iznosu da bi Grad sam s njim mogao baratati i onda je samo trebalo otići u ministarstvo kako bi se to 'blagoslovilo' i napravilo, ali desila se smjena vlasti, sve je stalo i pregovori o zamjenama prostora su propali. A onda je vlasnik išao na traženje nekoga tko bi tu otvorio knjižaru, i logično, jedan mali privatni knjižar ne može sigurno, ne znam koliko ga plaća ali sigurno onakav prostor na sredini Pjace se debelo plaća, i onda je 'uletio' Tisak koji ima dovoljno novca da bi platio prostor. Tisak otvara prostor svoga tipa, zna se koliko se knjiga kupuje – al' onda će valjda cigarete i sokovi plaćati režije.
Za one koji ne znaju koliko je stara knjižara, njena vrlo kratka povijest?
Knjižara nije najstarija knjižara na svijetu, ali je treća – Pariška, Bečka i onda dođe Morpurgo. Knjižara Morpurgo u načelu nije toliko ni bitna za ovaj grad kao sama knjižara jer imali smo mi još starih knjižara u doba Morpurga još – bila je knjižara gdje su muzikalije na Pjaci. Nije Morpurgo bio jedini knjižar u gradu, ali u Morpurga su se okupljali narodnjaci. Onaj prostor iza gdje bi knjižari inače bilo skladište, bio je mali prostor gdje su se splitski narodnjaci okupljali. Praktički, sve što se dogodilo s 'narodnjacima' u Splitu, krenulo je iza kantuna Morpurgove knjižare. Uostalom, ne znam koliko su ljudi sad obraćali pažnju, drago mi je što su ovi sada kada su preuredili knjižaru, stavili doličnu rasvjetu. U samoj knjižari ima spomen ploča na ta događanja koju je postavilo Društvo prijatelja kulturne baštine.
Kada smo kod društva kulturne baštine, što je s tim društvom?
Društvo prijatelja kulturne baštine, mislim meni je jako drago kada mi dobijemo neki dopis pa mi napišu 'udruga'. Sad je sve udruga, pa i Hajduk. Postoje neke stvari u ovome gradu koje ne možemo svesti pod 'udrugu'. Collegium osnovan prije pet godina može biti udruga, ali Društvo prijatelja kulturne baštine, Društvo Marjan, Splitski izviđači, nešto što postoji godinama, to je u ovom gradu postalo institucija i to bi se tako trebalo i tretirati. Ne mogu se požaliti na tretman koji Društvo dobiva.
Kada je osnovano Društvo prijatelja kulturne baštine?
1972. Sastajali su se splitski akademici. Tu negdje je osnovano i Društvo čuvara dubrovačke starine koji su genijalni. O njima bi isto mogla pričati satima. I nekako mi nije jasno kako su se istovremeno osnovali pa su nešto i surađivali i posjećivali se, kako nisu krenuli istim putem. Dubrovčani vrte novce, i nije fora samo u tome da oni zarađuju te ovce, fora je u tome kako oni investiraju te nove. Prihodi su njima ogromni jer njima sve karte sa Zidina, idu direktno njima. Bila sam privatno u Dubrovniku, i kada sam već dolje, otišla sam do njih tek toliko da se pozdravim i vidim gdje su. I nađem jednoga njihovoga člana i kaže on meni „nešto je loše krenulo ovo ljeto“, pitam ja njega kako loše sa Zidinama? Na to će on: „pa evo tri dana prošlo, nismo milijun kuna uzeli“ (smijeh).
Je li onda možda rješenje da Društvo prijatelja kulturne baštine Splita počne naplaćivati Zidine?
Koje zidine, koja šetnica… nemoj mi stavljati sol na ranu i to je to. Ne mora Društvo zarađivati, ali bi bilo lijepo da Grad počne zarađivati na sebi. Zato ja oduvijek tvrdim da postoji ideja. Jer to se radi u Veneciji i u milijun ovih gradova. Turisti kada izađu s kruzera, njima je u Splitu sve besplatno – i Zidine, i Grgur, i središnji dio… i sve mu je na izvol'te! Prokurative, Marmontova. Nama su Prokurative nešto obično: mi tamo prolazimo, pijemo kavu. U Italiji se Prokurative drugačije tretiraju. Kod nas se ide na peškariju preko Prokurativa. I zato je moj prijedlog oduvijek bio kako kruzer stane naplatiti mu dnevnu kartu za Grad. Daj mu još nešto; neka podsjeti i Muzej Grada i neka šeta gdje hoće. Oni dođu, poslikavaju se gdje žele, a u Muzej ne uđu. I ostave škovace.
Kad smo već kod turista, Grad nam se puno promijenio u 20 godina, da ne kažem u 10 pogotovo. I taj tempo promjene je takav da nam stanovnici bježe. Nećemo sad puno o tome govoriti, ali isto bih volio čuti Vaš komentar kao stanovnice ovoga grada koja osjeća njegovo bilo. Okej, moramo se okrenuti turizmu da uberemo koji euro, ali ima to posljedica. U zadnje dvije godine se javlja jedan revolt lokalnog stanovništva prema turizmu, dolazi do incidentnih situacija. Čemu to vodi?
Nije vezano za turizam, ali situacija je jako slična. Imamo negdje kraj 1960-ih kada sam ja još bila mala, ali imam rodbinu i na Lučcu i u Varošu, i to su sve kuće one stare, raspadaju se jer nitko nema pinez, ali tu još uvijek žive oni od kolina. I onda dolaze oni koji su u međuvremenu otišli radi u Njemačku, oni nisu iz Splita, oni su iza brda, i te kuće se lagano prodaju. Ovi kupuju, obnavljaju, ovi ili su dobili stan jer su radili u Škveru, Jugoplastici tamo gdje su se dobivali stanovi. Ili su shvatili da recimo ako prodaju staru kuću u Varošu, da negdje u splitskom polju, na Mejašima, Bilicama, mogu sagraditi veliku kuću za te novce, i tako je to krenulo. Onda je tih godina bilo kako je i sada. 'Aha, došli su Vlaji, uzeli Varoš i Lučac, gdje smo mi?' Pa što gdje smo mi? Nisu oni uzeli, mi smo im prodali! Tako je sada s turistima. Mi smo napravili apartmane, mi smo ih prodali. Grad nije apartmanizirao, nego mi sami. Možda bi trebalo biti malo oštrije, neki dan sam vidjela da su u Šibeniku podigli te paušale…
Dubrovnik je najavio zabranu izgradnje novih apartmana i kategorizaciju starih.
Zar si ti vidio dubrovačke apartmane? Dubrovački apartmani, za razliku od splitskih, ti u Dubrovniku kada prošetaš Prekom, to je ulica paralelno sa Stradunom, u niti jednom prizemlju nema apartman. A pogledaj Split – svaka garaža, svaka konoba ga ima. Dobro, dubrovački apartmani su i preskupi, treba krenuti od toga. Tamo dolaze samo stranci i to stranci s novcima.
Vrijeme je brzo prošlo, zadnje pitanje. Parcela na Marjanu, kakva je to parcela i zašto Vam je ona prirasla srcu?
Prirasla mi srcu je, ali ne mogu se baš pohvaliti da sam puno gore, iako na početku priče jesam bila. Znači znamo onu splitsku priču da je ne ponavljamo po stoti put – Palmina Piplović, djevojka koju su objesili. Nakon rata Piplovići koji su do rata bili jako bogati jer su bili mesari, nakon te tragedije, svi su bili u partizanima, čak im je i mater bila u partizanima. Izgubili su oni još i sina, ne samo Palminu, ali na kraju rata kada se sve vratilo na svoje, kada je gradu trebalo prostora za graditi obdaništa jer su tada obdaništa još postojala, došli su starome Piploviću i on je velikodušno bez obzira na sve što mu se dogodilo, onu parcelu gdje je današnji vrtić i onu veliku parcelu do poklonio Gradu da se gradi obdanište.
Vrtić je u čast Palmine dobio ime vrtić Palmina Piplović, tako se zvao sve do 1990-ih. A tada su se dogodile 1990-te. Tužno je što su se uopće i dogodile – niti jedan rat nije dobar nigdje ni nikome, ali onda rata je krenula promjena imena i tako vrtić gubi ime. U Splitu se to čak dogodilo na neki korektan način. Svi su mijenjali imena, a tete koje su tada radile u vrtiću su Palmininu sliku uredno spremile i vratile Palmini. Sada više ne znam kako se točno vrtić zove, ima ime kao i svi splitski vrtići. Mi smo se na ovoj drugoj strani, ima put između koji se spušta u Varoš, bio je još jedan ogromni komad zemlje na Marjanu koja kao i sve kada se ne obrađuje pretvorila u džunglu. Tu je bilo trnja, kupina, pa su se navodno svojednobno skupljali i narkomani, pa kada smo digli to sve, našlo se i igala i šprica.
Mi smo u priču krenuli da očistimo i to napravimo kao Palmininu parcelu na kojoj ćemo se okupljati. Kada bude Palminina godišnjica, upriličit ćemo neko sjećanje da se Palmina ne zaboravi. Tako je to počelo i prekrasno se uredilo: od onih koji su bili među prvima, koji su čupali drače malo ih je ostalo. Ljudi dođu, rade, zainteresiraju se. Uvijek imamo nekoga, i vatrogasci su nam bili na usluzi, njih treba pohvaliti. Godinama smo imali kao jedan rezervoar koji bi nam oni punili pa bi mi to lagano zalijevali jer ima biljaka stabala, biljaka. Imamo i posvećenih stabala – Oliverov ogromni rogač koji smo posadili kada je Oliver parija, pa smo imali našega Žeru Sirišćevića na parceli pa nam je i on partija pa smo i njemu posadili stablo. Imamo i jedan stariji par koji je slavio 50 godina braka, pa i oni imaju svoje stablo. Parcela ima priču za sebe – izgleda kao mala botanička bašta. Sada smo dobili i frišku vodu.
Parcelu održavaju građani ili parkovi i nasadi?
Parcelaši to sve uredno održavaju. Ipak je to gradska parcela – a imamo i papire prema kojima nam grad dopušta uredno održavanje i druženje. Rodila se i ideja što ćemo raditi za Božić na parceli. Hajmo napraviti berglem, jedino što se može desiti je da ga ukradu. I tako je sto počelo – figure su atipične, izrađene su od velikih boca Coca-Cole koje su napunjene zemljom, imaju od stiropora oslikanu glavu tako da se zna tko je tko. Obučeni su, tako da se vidi tko je Isus, tko Josip a tko Marija. Napravimo i špiljicu, jaslice su na parceli, nadamo se da ćemo ih imati i ove godine. Lani smo posadili živu jelku koju smo okitili. Ona lijepo napreduje tako da će i ove godine biti tamo i lijepo ćemo ju okititi. Jednom su na ukrali jednoga pastira, jednom svetog Josipa, ali ja to izradim nanovo.
Od svega, pastira?
Ne znam, možda nisu religiozni, pa od svega ima pastir treba. Uzeli su i svetoga Josipa kojemu ako se makne štap može po garderobi izgledati kao obični pastir.
Adela, bilo mi je zadovoljstvo, hvala što ste se odazvali pozivu u naš podcast. Dragi gledatelji, nadam se da smo ovom emisijom približili našu Adelu, njen rad koji je zbilja hvale vrijedan. Pratite nas i dalje. Adela, imamo li koju završnu riječ, pozdrav?
Pozdravljam sve gledatelje, a to što kažeš, malo ste me predstavili, u zadnje vrijeme iskačem kao iz paštete, ali dobro. Mislim da tim svojim pojavljivanjima s pet rečenica učinim nešto. Možda postoje ljudi koji nisu čuli za parcelu, možda postoji netko tko bi se učlanio u Baštinu, možda ima u ovom gradu ima još netko tko nije na stranici Split kroz povijest.
Evo obratite se ovdje gledateljima što im je činiti ako ih je neka od ovih tema zainteresirala!
Pošto je Internet u današnje vrijeme sve… zaboravila sam reći kada smo pričali o babi Zorki, jednu njenu izjavu koja je zakon. Kada smo konačno došli do nje pitala nas je kako smo došli do nje. A mi smo joj rekli preko interneta. A onda je baba Zorka do kraja života govorila: Hvala Bogu i internetu! Tako da svi koji se žele uključiti u bilo koju od ovih mojih pustih aktivnosti, ili doći, raditi, surađivati… hvala Bogu i internetu, imate stranice, Facebook i samo nas tražite. Naći ćete i Baštinu i Collegium i Parcelu, sve je na internetu.
To je bila Adela Roudi, naša posljednja gošća. Dragi gledatelji, do gledanja!
