Gost petog Dalmacija Danas PODCASTA bio je Jadran Marinković.
Odradio je preko sedam tisuća emisija. 40 godina je uveseljavao građane svojim glasom. Optimizam i lijepa riječ je svakodnevno putovala radijskim valovima do slušatelja. Pet godina je prošlo od kako je legendarni radijski voditelj otišao u zasluženu mirovinu, ali i danas se komentiraju njegovi javni nastupi, mnogobrojne emisije i savjeti te štorije kojima je obogaćivao eter Radio Splita. Tko još nije čuo za emisije poput 'Kompas mladosti', 'Treće poluvrijeme', 'Akcija-reakcija', 'Sridom u sridu', 'Četvrtkom u četvrtu', 'Točno u podne', 'Četvrkom zajedno', 'Tisuću bisera' ili 'Pomorska večer.
S nama je legendarni umirovljeni novinar, gospodin Jadran Marinković.
Dobra večer svima koji prate sve ovo i želim sve dobro.
Kako ste, Jadrane? Čuo sam da se igralo na karte do dva u noći?
Imamo ekipu nas od 60, 70 godina pa onda igramo četvrtkom Kvintin. To već traje dugo, dugo godina - dvadesetak. Prije toga smo igrali onu glupu igru 'Tko manje'. Ali, dobro se družit, naruči se neka spiza, ima ovih dostavljača koliko god hoćeš. Nešto se popije, malo se nasmiješ, malo se posvađaš, je li kad igraš karte; konju, glupane i tako to.
Znači malo je žešće nego ovi što se igraju po mobitelu?
Ma da. To moraš, ovo je uživo. Sve što je uživo to je prva liga.
Teško vas je uhvatit? Evo mi se 'hvatamo' mjesec dana i stvarno mi je čast da ste došli ovdje. Nekako Podcast je tek krenuo, ali mislim da ćemo večeras imati što čuti od Vas.
Evo prije nego sam došao, vi ste tu blizu ljekarne, i ja sam ušao jer sam imao uzeti neke lijekove ženi i sebi, godine su već, sad će mi 14. prosinca bit 70 godina. Ja sam nešto progovorio jer mi je osim napisanog od obiteljskog liječnika, trebalo nešto dodatno i gospođa iza mene govori; ovaj glas se ne može zaboravit. Ja sam se okrenuo, a gospođa je rekao bih mojih godina ili mlađa, ja govorim gospođo moja pet. A pita ona; što pet? Odgovaram pet godina sam ja već u mirovini. Svaka vam čast i hvala vam lijepa, a ona govori; to se ne zaboravlja. I tako, ima tih susreta, lijepo je to čut. Normalno, što bi sad ja rekao da nije. Tako i po trgovinama i onda koji put sam sebi kažem zašutjet ću jer samo će me prepoznat po glasu, jer po licu me malo njih pozna. Nećeš ti face, nisam nikad volio televiziju moram priznati. Nudili su mi, ali tamo moraš bit uglađen i bilo što. Na radiju možeš doći u trapericama ili u šporku majicu, bilo što, ne moraš se niti počešljat. Radio je jedan specifičan mediji koji nikad neće prestati i koji će uvijek bit prisutan s nama, to ja mislim da i ti dobro znaš. Vidim i ovdje u studiju dva, tri radija starija od mene, a vidim i gramofon. Svugdje je s nama, u autu, WC-u, prirodi, na poslu, itd... Bez obzira na mobitele i sve živo što danas imamo, radio će ostati tu i meni bi bilo drago da radio bude uvijek prvi s vijestima. To je bio moj moto. Moraš bit prvi i moraš čut sljedeći dan ili čak isti dan, ono kad ti kažu; radio je kazalo.
Informirate li se putem radija ili manje slušate vijesti od kad ste u mirovini?
Manje slušam radio. Ljuti me, a neću ništa govorit. Tamo sam proveo puno i neću puno komentirat. Znaš ono kad je čovjek u mirovini. Na selu sam sad jedno malo mjesto na Pelješcu, jer odakle ti je žena od tu si, ljepše nam je. Grad mi ide na živce, moram priznat, dođem dva, tri dana i pokupim račune. Sad moram duže ostat radi pregleda. Taj dio mi se sviđa jer je tamo ujutro odmah kad se ustaneš, uključiš televizor i onda sad su te konkurencije televizijske ima ih koliko god hoćeš, i onda sve možeš saznat. Ali, nerviraju me. Uvijek isto započne, uvijek isti saborski zastupnici, uvijek lijevi-desni, uvijek ovo-ono. Pa onda kad gledam Sabor, jer nisam to nikad gledao dok sam radio, sada to pogledam. Sramota je to.
Je li zabavni program to?
Vidim da ga stavljaju u humoristične emisije. Tu nešto treba promijenit očito. Mislim da narod to shvaća, ali stariji svijet to gleda jer znamo kakva je situacija, kakve su mirovine, što je sve poskupilo... Inflacija kažu da je pala, ne znam kako je pala, valja pala niz zid koji ili nešto. Sad sam pročita poslijepodne, dok sam pio kavu, kaže bakalar 40 eura kilogram. Na akciji! Malo bolji 50 eura/kg. Čekaj malo, to je običaj za badnjak. Ali, 50 eura kilo bakalara? Pa gdje smo došli ljudi moji?
Kako je u mirovini, nedostaje li Vam radio?
- Fali. Bilo mi je u početku malo kad sam slušao pa sam se ljutio na neke stvari jer vidim da to nije to. Ne znam, treba imat osjećaj. Meni je uvijek bilo da radim za slušatelje, on ti treba bit glavni, a ne roditelji, prijatelji i sestra. Ne da radiš pa ono mama, je li bilo dobro? Što to ima veze, nego moraš uvijek biti aktivan i da budeš na strani slušatelja. Na strani, pri tom mislim, da ako je čovjek u pravu treba mu pomoć. Ja sam radio prije te emisije uživo gotovo sve. I otvara telefone i tada si ima što čut. Tražili smo odgovore i uvijek je bilo; on je to rekao, ali ćemo mu isto naći odgovor. To kad smo počeli s 'Akcija-reakcija'. Znači, akcija kod slušatelja, reakcija kod nas. To je bilo s Brunom Siriščevićem, ali onda on kasnije to nije htio. Bio je u ono vrijeme, 80-ih za elektroniku i IT genije, a ja nemam pojma o tome. Onda sam ja sam krenuo 'Sridom u sridu' jer su se srijedom poslijepodne igrale utakmice, sve se igrali srijedom. Emisija je išla poslijepodne jer je prije radio bio popularniji i slušaniji poslijepodne. Onda sam emisiju prebacio u četvrtak i nazvao 'Četvrtkom u četvrtu'. Subotom sam imao čuvenu nagradu igru 'Lampica', čak su bile i lijepe nagrade koje su se prebacivale. To je bilo krajem 80-ih. I tako, ja sam uvijek volio čut ljude. Bio je onaj 'Auspuh' i tu si sazna milijarde teme.
Je li bilo zabranjenih tema?
Ne. Nije bilo zabranjenih tema. Jedan put mi je samo zabranilo, a to je bilo u Jugoslaviji, čini mi se 1988. godine. Glavna urednica mi je došla i rekla ovo nemoj puštat. Snimio sam nešto za emisiju, a bila je riječ o takozvanim kadrovskim stanovima; direktori, političari... koji bi dobili stan. Ja sam imao jedan razgovor o tome i došla je glavna urednica i kaže ne može ti ovo ići. Ja kažem kako ne može, što je tu loše bilo? Čovjek je rekao da je ovi radio u Dalmacijacementa kao direktor pa ga prebacilo da bude direktor Kino poduzeća. Genijalno, ista branša... Bio je lukavi tehničar koji je tada sa mnom radio gotovo sve emisije, Slobodan Gutović i on meni kaže samo čas dođi. 'Snimio sam ti sve ovo što ti je rekla', govori. A, ja govorim odlično. Kad sam došao tamo i kažem glavnoj urednici da imam sve snimljeno gdje mi hoćete zabranit. Onda je rekla može ići. I još jednom je nešto bilo za Staru godinu, kad se uveo PDV od 22 posto, ne znam koje godine. Radili bi za Staru godinu obradu pjesme koja je popularna, muzika ista, ali tekst drugi (onda je bilo, PDV 22 pa se nešto malo izvrijeđalo). Onda sam ja to pustio. Rekao sam da će ići. To je emisija trajala sedam, osam sati, zaboravio sam više. I onda isto došao glavni urednik i govori 'ovo ti je išlo jedan put, i više ti ne može ići'. Ja govorim što, a on 'zvali su me'.
I još jednom, to sam se nasmijao kao nikad. Kad sam počeo radit 'Pomorsku večer', 1982. godine, zamisli koliko je to, a radio sam ju 35 godina. Trebalo je napravit špicu, najavu za kretanje brodova, a brodova je bilo mnoštvo. Iz Pirane, Bara, tri s Korčule, tri iz Splita, Lošinjska.., 13 minuta je trajalo kretanje brodova, a danas traje minut ili dva. Ja uzmem špicu 'Kud plovi ovaj brod', a onda je bila Jugoslavija i dolazi ovaj i govori ne možeš to stavit, ljudi će misliti da misliš na državu 'Kud plovi ovaj brod'. I onda sam morao skinut i uzeo sam od pokojnog Mile Hrnića 'Mila majko ide brod'.
Niste u medijima već pet godina. Ali, ne sumnjam da svojim uhom slušate, ali i vidite što se događa. Znam da možda nemate unutarnju informaciju, ali možete imat svoj iskustveni dojam. Kada biste mogli ocijeniti slobodnu medija danas u Hrvatskoj od 1 do 10, ako je 10 potpuno slobodno, a 0 potpuno neslobodno, koju biste ocjenu dali?
Lošu.
Pod čijim utjecajem? Je li to utjecaj gospodarstva, novca, politike, drugih interesnih skupina...
Mislim da je pod jedan politike, a drugo je vjerojatno ovi bogatuni što ih sada polako kupe po Remetincu. Znamo sve što se dogodilo. Moram priznat da sam imao veću slobodu do 2000. i neke 2002./03./04. Danas je kod novinara autocenzura i to velika. Ljudi se boje, moram priznati i žao mi je sada novinara odnosno kolega, posebice onih iskusnih. Konferencija za novinare, vidim mlade novinare, ti sigurno imaš mlade cure, i sad vidim one idu po izjave. I sad dođe tvoja djelatnica 21, 22 ili 23 godine i druži mobitel ili snimač, a vidiš iza njih dva, tri vrhunska stalna novinara, recimo Krešića ili Novokmeta, i sad oni moraju to slušati i onda se oni guraju tko će dobiti izjavu. Govorim o Zagrebu, vidim na N1 ili HRT4.
Što je tu sporno?
Žao mi je da ljudi koji su novinarčine da idu na te konferencije za medije, mislim smiješno je kad čujem na radiju ili televiziji tiskovna konferencija. Kako može bit tiskovna konferencija, ako je radio i televizija. Bože sačuvaj. Nije degradirajuće da iskusni novinar dođe na konferenciju, ali se gurat s onim mikrofonom tamo. Ne mora on ići, neka ide on i kolega tehničar, ima onih dugih štapova i neka mu on to drži tamo, a onda će on pitat. Onda je najgore što na tim konferencijama za novinare, ne na svim, ne čuješ pitanja njihova. Onda čuješ samo Plenkovića i Milanovića. Tek kad čuješ odgovor, hajmo reći da znaš što ga je pitao. Prema tome, znam kod mojih kolega s Radio Splita koje vidim kad svratim na kavu ujutro kad sam u Splitu, dobiju narudžbu da idu na tu i tu konferenciju i onda snime to čudo, ali ovi iz Zagreba, dakle iz Hrvatskog radija, oni uzmu samo izjavu. Da im je trebala izjava ta i ta i hajde ća. To je cijeli posao, a nisu to baš mladi ljudi.
Doći ćemo mi na vašu više nego bogatu novinarsku karijeru. Ali, Vi ste počeli svoju poslovnu karijeru kao pomorac. Mladi čovjek koji je otišao na brod i obišao puno svijeta...
Završio sam srednju pomorsku školu. Kad sam završio, ljeto sam ostao doma. Inače sam rođen u Zadru, a pokojna majka mi je iz Nina gdje sam proveo cijelo djetinjstvo. Imali smo tamo kaić, vrše i bilo je divota. Tada ljeti nije bilo gužve kao sad. Bile su dvije, tri ludilo velike pješčane plaže. To onda nije iskorišteno kako je trebalo, a sada je to napravljeno. Nin je sada grad. Sjećam se kao sad, 14. kolovoza 1972. sam išao na brod 'Luka Botić Jadroplov Split, za kadeta. U Rijeci sam se ukrcao, a nisam još imao 19 godina. Završio sam nautiku, nisam bio baš neki dobar đak. Prolazio sam s dobrim ili vrlo dobrim, nisam nikad prošao s odličnim. Kako sam bio doma s majkom i ocem sam, a brat i sestra su bili u Zagrebu na studijima ili su već završili ne sjećam se, oni su me tetošili sa spizom.
Prvi dan sam se popeo gore ujutro u 5 na Žabicu, i dali su mi trliš za radit i čizme. U sedam sati ujutro u salon za marende donijeli su dvije kranjske kobasice i dva kuhana jaja. I gdje ću to sad ujutro jest, nisam u životu to pojeo u tu uru jer sam doma naučio na maslo, marmelade.. I to ti je to. Brod je došao iz Australije i zna se što se vozilo, vuna i koža, ona posoljena. Trebalo je uć u skladište dolje i to očistit. Ali, brod je putovao tko zna koliko, mjesec dana i dolje je sol pustila svoje, a to je bio takav smrad. To sam ja morao čistit i čini mi se još jedan kadet i kormilari, onda je na brodu bilo puno posade. Bio je nažalost pokojni Žele Maričić, meštar i čudo od čovjeka, koji mi je rekao da uzmem danage. To je bilo drvo, odnosno greda, a ja uzeo i tu je bila brokva. I zapeo sam na rame i mislim se on će poludjet, a on ništa. Kaže dobro je, sve uredu. I to ti je bio prvi dan, a ja govorim što sam to učinio jesam li mogao lijepo uživat. Tako je to krenulo polako...
Imao sam sreću da sam imao dva puta taj Australian, ali onda je bilo po sedam dana u luci. Ne kao sad, ali trebalo je plovit do Australije jer je bio zatvoren Sueski kanal zbog rata. I po sedam dana kad ti ostaneš, možeš što hoćeš. Divota, a ljudi kao u priči. I Novi Zeland, najljepša zemlja, barem po meni. Idemo navečer da ćemo u noćni klub i vidim čovjek u kratke hlače, košulja i ima kravatu i njega pušta. Mi obučeni normalno, nemamo kravatu i govori ne možete jer nemate kravatu. Trebalo je iznajmit kravatu i onda te pusti. Nije bilo jeftinije zemlje u to vrijeme. Litra mlijeka je bila dva centa. Cuba Libre oni bezbojni i Coca Cola 20 centi u noćnom baru u Aucklandu.
Prvo putovanje, opet za Australiju, došli smo u Fremantle, luku od Pertha s one strane gdje nije ni Melbourne ni Sydney, i normalno mi kao ekipa, nas 42 s broda za trgovački za generalni teret na kojem se prevozio sir iz Italije, Maraskini proizvodi, iz Grčke slane srdele... Mi na plažu kao ekipa, 30.12 vruće i ostavili japanke za brake i krenuli na mali balun. Nije prošlo četiri minute, stiže policijsko auto. Što je sad? Govori jeste li vi ludi? Govorimo igramo nogomet, a oni kako možete igrat nogomet ovdje na plaži, odakle ste vi? Potjeralo nas kao lopove. Onda zovu ovi iz direkcije, a mi se već dogovorili, 30.12. navečer putujete, morate ići u Istočnu Afriku. I eto ti ga na i onda vozi, vozi, vozi... I onda su rekli ne. Nećete u Afriku nego ćete u Rijeku. I tako za Staru godinu, a mi se već dogovorili doček ludilo sve. Trideset sedam dana i 12 sati, četiri godišnja doba, sve si prošao.
Poslije sam imao dva putovanja za Velika jezera, i to je sjajno. Tko nije vidio Velika jezera, propustio je puno. Imao sam sreću da sam bio da smo bili do svih pet, do zadnjeg gdje su Indijanci. I oni lokovi, kada te diže iz jezera u jezero, to ne možeš vjerovati. Brod uđe u taj lok, i onda kadet mora izletjeti vanka, s broda bi ga izbacili. Nije praćka, ali nešto slično za ljude, onda se to veže, napuni jezero i digne te u zrak tri, četiri, pet metara... zaboravio sam više, i ideš u sljedeće jezero. I tako putuješ. A zimsko putovanje je samo do Montreala, dva putovanja. Onda smo ostali u onom zaljevu, je li ono, st. Lawrence, zaledilo. Op, stani. Neće nigdje brod Split, ni naprijed, ni natrag. I on je u Škveru našemu izgrađen, kao i Luka Botić. Ali bio je iskusni zapovjednik Filko Roić, Šoltanin. On je rekao polako ćemo, i polako smo. I onda je prebacivao balast s lijeve na desnu stranu, da led slomi. Jer ako se zove ledolomca, bila bi velika lova u pitanju. Imaš ti i ledolomaca i remorkera...
Je li bilo skuplje izaći u Montrealu vani Nego u Novom Zelandu?
Je, tamo je bio čuveni bar, tamo su se svi okupljali. Old Munich se zvao, Stari Minhen i moglo je tu stati tisuću ljudi. I tu su bile one što su nosile pive, kao i na Oktoberfestu, isto je i tamo bilo, u vešticama i uniformama. Tamo bi sreo sve pomorce. Je, skuplje je, normalno. Mislim, meni je Novi Zeland ostao, baš ono, ako bi me negdje potjeralo i zatvorilo, neka me tamo zatvori.
Znam da su nakon toga u Splitu bile Mediteranske igre, i Vi ste tu imali zanimljiv angažman, o čemu se radi?
Najprije sam počeo raditi na radiju, kao honorarac. Ustvari, pitao me otac pokojni, bi li radio u Pezzija sport? A ja sam volio sport i pratio sam ga. igrao sam dobro stolni tenis, čak sam i bio prvak Splita nekada davno. Volio sam i mali balun, i ovo sve drugo smo se igrali.
I ja kažem hoću, nema problema, Tako sam kod njega došao. Rekao je, šest mjeseci ništa ne smiješ govoriti, samo moraš pisati, vijesti, plivanje, jedrenje, bilo klubova... onda sam poslije uspio nekakve izjave na Starom placu, kada su igrali igrači i igračine. Bio sam tu honorarac, još sam i bio na višoj pomorskoj. Kasnije je to nešto puklo i onda sam bio u službi za informiranje na Mediteranskim igrama, Mediteran press. To su bili lijepi dani. Najprije smo bili ondje preko puta semafora, gore na četvrtom katu, poslije smo se preselili u barake i onda u nove prostorije gdje je Tehničar poslije bio. Tamo kod Kineskog zida. To je bilo zanimljivo, pratiti kako ide izgradnja stadiona...
Kako je to bilo pratiti, ne samo Poljud, već se Split izgradio tih par godina? Kako je to bilo doživjeti? Mi sad kada imamo najavu ceste, TTTS - Mravince, mi smo svi ushićeni i ministar dođe pet puta...
Kad je bilo oko Poljuda... netko mi je bio naručio, netko iz Nedjeljne Dalmacije, i dalo mi je čuvenoga Antu Verzottija, on je ipak, mislim, broj jedan fotograf, bilo je 100 dana do Mediteranskih igara, i on je snimio iz svih poza kako izgleda to sve. Ja sam te godine tek vidio kako će to izgledati, stupovi i sve, iznenadilo me. Onda tunel kada se otvarao, velika dvorana, sve ostalo... Imaš Spaladium arenu, ne možeš je prodati za jedan euro. To je najveća sramota grada Splita, a unutra je divota, zbilja je unutra sjajna. Ali ono izvanka, baš kada ljudi vide, sramota ih je. A onda se za Mediteranske igre otvorio Zeleni val, ali više ga nema. 1978., 1979, je funkcionirao. Ajde ti sad uhvati dva semafora.
Rade sada neke pametne semafore - upravo sad dok mi pričamo, do 15. prosinca će promijeniti sve semafore po gradu.
Kružni tok je čini mi se ipak najbolje rješenje, općenito. Ako čovjek pazi. To mi se čini da je rješenje.
Jeste li išli na Hajduka na Stari plac? Jeste li zagriženi hajdukovac?
Jesam i jesam. Najprije sam živio ondje preko puta, u Zrinsko Frankopanskoj ulici, pa smo s balkona na vrhu zgrade znali gledati juniore. Tada su juniori bili i Luketin i Šurjak... ludilo. Išao sam na Istok, gdje si mogao ići ako ne na Istok? Ne znam, oni govore Torcida ovo, Torcida ono, ja se ne sjećam da je bilo tako. Preko puta Starog rodilišta bili su đaci, vojska i studenti. Imao si neku žalosnu tribinu na jugu, malu, montažnu. Zapad je bio najveći, i gore poviše zapada si imao drvene tribine i onda su došle takve iste drvene kada je bilo Sente tieni, PSV, to neću nikada prežaliti. Sente tieni smo sami krivi, ali PSV nije bilo ništa. 2:0 i ne svira, niti penal niti išta. Bio sam zagrižen, putovao s Hajdukom. Bio sam u četvrtom srednje pomorske, i išli smo na utakmicu kada je osvojio ono prvenstvo 1971. Išli smo vlakom, i nismo imali para nego smo samo karte uzeli do Vinkovaca. Spavali smo gore, bili su oni stari vlakovi, i sa zastavom prolazili preko Beograda. Nitko nas ništa nije dirao na Marakani, kako njih nije interesiralo, Zvezda čini mi se nije mogla ništa učiniti. I onda smo gledali to, tada se Marino Nemešić ozlijedio, toga se sjećam. Bez veze se ozlijedio - bilo je mokro, padala je kiša, iščašio je nogu i mislim da nikada više nije zaigrao. Ali je bilo 1:1, znam da je Nadoveza dao gol, toga se sjećam.
Nakon puno vremena Hajduk će biti jesenski prvak, a hoće li biti konačni prvak?
Derbi je 17. ovoga mjeseca. Da Bog da, krajnje je vrijeme. Ali fali Hajduku, ne jedan, nego dva igrača.
'Naš Hajduk' funkcionira već godinama, Vaš komentar?
Ako Hajduk ima od toga financijske koristi, onda svaka čast. Meni je sin u Australiji, on se isto upisao. Htio je biti 100 tisućiti, ali je negdje za dva prije uplatio sebi i sinu tih 20-ak eura. Ali ne sviđa mi se to što navijači vode klub.
Mislite da treba čvršća ruka, jedan centar odlučivanja?
A gdje je lova? Tko ima love, taj će ga držati. Kako ćeš kupiti dobroga igrača ako ga ne platiš dobro? Danas sam pročitao, ovaj mali Amerikanac, ja uvik kažem Puškaš (Pukštas), da će on udrit' najveću lovu, više nego... Ovog Luku Vuškovića su prodali za, ne znam ni ja koliko, 8 milijuna, sa 16 godina. Mislim prodavati igrače, kako ćeš onda doći u Europu, ako prodaš najbolje igrače, ispadneš odmah u prvom kolu. Hajduk odmah ispadne, niti je u Konferencijskoj ligi. A Srbija ima, mislim, četiri ekipe.
Poljud je uvijek pun, ima bit da su navijači zadovoljni?
Pa zadovoljni su, ali ne možeš ti prodavati igrače. Ako si odgojio te igrače i onda su pustili ove neke mlađe koji su igrali finale Europa kupa, ligu prvaka. Tamo su ih negdje poslali, čak su neki i potpisali ugovore. Kada su došli mladi Hajdukovci, što sam bio rekao, na Stari plac, Šuro i onda ekipa, oni su kasnije došli u prvu ekipu - i onda je Hajduk osvajao ta prvenstva lijevom rukom. Onda su i oni kupili dva, tri igrača, ali su kupili igračine. Čuveni Brane Oblak, Bore Đorđević, golman. Kupio si prave igrače, a ne možeš ti kupiti sad... da me pitaš sastav Hajduka, ja ga ne znam. Livaju znaš, znaš Kalika, šalim se...
Dobro, vratimo se mi na Vašu radijsku karijeru. Jedna od prvih, samostalnih emisija, kako se zvala?
'Akcija reakcija'.
Što su Splićani grintali tada? Ja znam što danas grintaju...
Najviše je problema bilo vezano uz škovace. Imali smo tada telefon, pa govori jedan, 'alo, evo čovjek je s nebodera s desetoga kata bacio škovace da se ne spušta dolje'. A najviše poziva je bilo uz radničke savjete i dodjelu stanova. Stanovi su se tada davali... Jugoplastika, koliko je imala. Bilo je i onih koji su 'izvisili'. Imala je oko 16 tisuća zaposlenih, Škver je imao 6-7 tisuća, tako da su neki dobili nakon 20 godina i više. I kod nas znam da su na radiju dobivali ljudi stanove u trajno vlasništvo koje bi kasnije otkupili.
Bilo je poziva i oko trgovine, cijena, prevara. Škovaci i šporkica su ipak Splićane najviše mučili.
Koliko se ja sjećam kao dijete, 80-ih, Split nije bio čist grad.
Nije bio čist. Pa ja uvijek kažem, pa nije kriv gradonačelnik, ili direktor čistoće... krivi smo mi. Vido sam neki dan fotografije, čovjek je pola stana ostavio ispred. I svi znaju, i nitko ne želi prijaviti, ne žele se zamiriti.
Ali znate što, ja kao planinar često sam izvan Hrvatske. Pa odem u Bosnu, Crnu Goru, Albaniju, i kada se vratim ovamo, osjećam se kao u Švicarskoj. Ima ipak kod nas jedan standard, došao je po pitanju ekologije. Daleko smo možda od Nizozemske, ali smo daleko i od istoka.
To se slažem, ali ono što ove ronilačke akcije budu, pa kada čiste, ne možeš vjerovati... mašinu za pranje nađeš... a guma kao u priči. Nee znam što sve ne nađu. I to ne samo u Splitu, već svaki grad, otok, nevjerojatno. Ja se uvijek pitam gdje smeće iskrcavaju Hvarani i Višani... imaju li oni svoj Karepovac.
Imaju neke otočke mikro deponije. Ali znate gdje završava? U ribi, u mikroplastici, i onda završi u nama.
Vidim ja na Pelješcu, kada udari tramuntana, pa što sve dođe iz Neretve, ne možeš vjerovati. I sve ide put Neuma, Stona.
Ali poznat je problem na Korčuli, Pelješcu, Lastovu, kada puše olujno jugo tjedan dana pa donese iz Albanije...
Da, da, da, ali s moje strane ne. Ja sam između Pelješkoga mosta i Trpnja - gledam u Ploče. Ali ovi su se sjetili s Pelješca voziti smeće u Bosnu, i to naravno plaćaju.
Ponašaju se kao zapadnjaci prema nama...
Ali svaka im čast, očiste. Imaju pravi kamion koji melje sve i čini mi se, stavili su poruku, utorkom nam stavite kraj kontejnera glomazni otpad.
To nisam znao, znači u Bosnu izvozimo otpad, ajde bar da nešto izvozimo.
Jadrane, Vi ste svoju ljubav prema novinarstvu, prema medijima, prema radiju i ljubav prema pomorstvu ujedinili u emisiju koja se zove Pomorska večer. Koliko dugo već ide, nekoliko desetljeća? S Vama je dobila kultni status. S današnje pozicije, bi li išta mijenjali? Je li to bio savršeni koncept?
Trebalo bi nešto promijeniti. Pogotovo sada kada imaš mogućnost, veze. Možeš dobiti na bilo kojem dijelu svijeta pomorca, na Arktiku, Antarktiku... U ono vrijeme kada sam ja počeo, bila je obalna stanica Rijeka - radio, bili su Morseovi znakovi koji su u 20. stoljeću izmišljeni i ukinuti
Simbolički još postoje u slučaju nevolje...
A tko ih više zna, ne zna nitko... ajde tuci ti sad te duge i kratke... SOS, tri kratka, tri duga, tri kratka, ili obrnuto, to nisam nikada mogao upamtiti.
Više bi trebalo imati ljudi, dakle, pomorce, obitelji, roditelje. Ja recimo nikada ne bih stavio brodogradnju u pomorsku večer, što će brodogradnja raditi tu? To je gospodarstvo. Znaš što može ići? Onaj koji je napravio nacrt za jedan brod, da pojasni, ali Škver je čisto gospodarstvo.
Je li se Škver morao srozati na niske grane?
Ja mislim da nije mogao propasti. Bilo je na porinuću brodova u Škveru, nekada, po nekoliko tisuća ljudi. Na porinuću, kojega bi lukavo stavili popodne, oko 4, 5 sati. To ne bi mogao vjerovati koliko bi ljudi došlo na porinuće. To je ono kao najbolji dio svega.
Moram reći da nisam prenosio nogomet, neke utakmice uživo, ali porinuće broda jesam jedan put. Bio je brod 'Hrvatska', ili jedan veliki, ogromni. Došla je pusta svita,, i onda sam odlučio prenijeti porinuće broda. Bila su dva reportera, jedan je bio tamo da se ne bi dogodilo što se dogodilo kada onaj nije krenuo, a jedan je bio sprijeda s gostima. Tako da smo prenosili. Imali smo već daljinske mikrofone i prijenos je trajao skoro dva sata. Tako da je ostalo zabilježeno da je Radio Split imao prijenos porinuće broda. Bio je i predsjednik, Mesić čini mi se.
A Škver je bio čudo. Sjećam se, jednom sam dolazio u Škver, od radnika nisi mogao proći. Više ih nego mrava. Bilo je šest brodova si trebao izgraditi, i onda si bio u plusu. Imao si zaradu i platiti sve ljude. Ali je tehnologija u Škveru ostala ajme meni. Ona glavna dizalica, mislim da je ona tu još od partizana. Ona velika.
Južna Koreja napravi brod u par tjedana, tehnologija je ključna.
Meni je čudo kako su oni napravili onu Izabelu, Amorelu, i treći još brod.
Biti pomorac prije 30, 40 godina, i biti pomorac danas, koliko je to različito?
To je nebo i zemlja. Ovi danas pomorci su samostalni strijelci kojima triba dati dupli staž bez obzira što je sad puno lakše. Jer imaš ugovor tri mjeseca doma, tri na brodu, ili šest... Iako se još dogovoriš s kompanijom da ti je plaćeno sve, da imaš plaću i kada si doma... Ali to je takva brzina... Nisi ostao, već ideš dalje. Dođeš u luke, ne vidiš je. Ne izlaziš vanka, ništa. Ne daju ni internet besplatan. Neke firma imaju nešto, ali to je sramota. Naplaćuje im se po satu, gigabajtima... oni bi morali imati besplatan internet, to bi onda bilo ok.
Ovo što sam prije spomenuo, bilo nas je 42. Ali to je bilo drugačije: imao si glavnoga kuhara (kogo), drugoga kuhara, maloga od kužine... sad je samo jedan. On i kuha, i čisti i pere, i kruh peče i sve živo. Tako i konobari, sad je samo jedan. Imao si i marendu ujutro, pristojnu, časnici su bili gore, na svome dijelu, časnici su imali svoga konobara, mi dolje smo imali svoga, kada sam bio kadet. Poslije kada sam postao časnik, išao sam na gornji kat i to je tako u pomorstvu. Za ručak je uvijek obvezno bila juha, svaki ručak. Imao si pravo na pola litre vina. Nije bilo neko vino, ali čuvena 'Ligavuja' koja se u Italiji kupovala za neku sitnu lovu, u plastičnim bačvama. Imao si i pristojnu večeru, možda čak i s nekim predjelom. Jedino nedjeljom si imao ručak, ali si za večeru imao suho, pa bi ti ostavilo malo sira, šunke, jaja u tvrdo, hrenovku... tako da i oni mogu izaći. I ta spiza je bila vrhunska, barem što se men tiče.
A ovi kukaju. Sad naravno kada su im Filipinci i Indijci kuhari. Meni je bio kuhar sa Šolte. Zvao se Špiro i bio je čudo od kuhara. I to ti je to. Ja sam opalio taj prvi vijač zbog kadeture, 13 mjeseci. Dva putovanja do Australije i natrag i to ti je 13 mjeseci bez odlaska doma. A prije toga je bila kadetura dvije godine. Sada možeš za šest mjeseci. I u neku ruku, kažem, dvije su stvari: ovamo je sada lakše jer je tri mjeseca ovamo i vjerojatno su bolje plaće, a prije si mogao poslije večere igrati karte, šah ili što bilo, mogao si popiti štogod, imao si frižider otvoren s pivama i sokom pa bi se zapisao što bi uzeo ako nemaš za platiti. I tako, nešto si se malo družio, a sad nema.
„Jednaput san bija, prije 15ak godina mi je ovaj zamolija me ovi iz splitskog menadžmenta 'oćeš li poć s nama na jedan brod da pođeš vidit malo?' onda smo išli avionon do Hong Konga i onda smo tamo negdi spavali i onda smo se ukrcali na taj njihov brod. Ogroman je bija kineski brod, a naša posada na njemu. Kažen ogromni, onda je to bilo tako, ima je 2 iljade kontejnera, a danas ih ima i po 20. Iz Hong Konga smo išli do Tajvana. Taj prolaz. Zamisli taj kontejnerski brod je vozija 22 24 čvora. Naš koji je promet između tu. Koji brački kanal. To ti je po troje na mostu. Onaj dežurni časnik i još dvoje gledaju bez obzira na sve ove radare. Radar je ništa radar je pomoćno sredstvo. To i ovaj onda to je bilo kratko putovanje, amo reć dvadeset sati. I sad san iša na ručak, u ovaj salon nema nigdi nikoga. Evo ti ovog konobara, prvoga jer te on služi, jedan jedini i ja govorin dajte, a on govori imamo danas friganoga mola i malo blitve. Oni mol iz pearl harbora mislin da je još i ja govorin 'daj brajo slušaj imaš li štagod?', ja sna plovija nekad pa se sićan da bi nan donija ovi ili mesnog doručka ili malo salame ostavija sira, pa ono 'imaš li to?' 'Neman ništa', 'nema' nema ništa, 'imaš pive?', neman ni pive, ništa nula, pa di su svi ljudi. Svi rade, 18 njih je bilo na brodu samo. Pazi 18 samo a to je brodina bila ogromna i to ti je to. I to ti je danas kažen u neku ruku lakše ali teži je posal.“
Evo čuli smo kako je bilo bit pomorac prije 40 godina, a Jadrane možemo li usporedit kako je bilo bit novinar prije 40 godina i danas?
„Lakše je bilo prije 40 godina. Lakše je bilo.“
Kako je bilo lakše ako nije bilo interneta?
„Lakše je bilo, ovaj, kad uspostaviš neki kontakt, dobro njima je sad lakše ovima, pogotovo na radiju i ima ovih portala, kolko ih ima…“
Puno!
„Ee samo otvoriš malo ovo malo ono, otvoriš Dalmacija Danas, Dalmacija ova, ova ova ona vijest nova buff. Znan da meni dolazi recimo oni N1 ona funckija čin nešto se dogodi sam pukne informaciju. A u ono vrime ja sna pokušava uvest crveni takozvani telefon. Sitija san se onih ovaj, ne James Bonda nego ovaj Brežnjev i Reagan. Jesu oni bili Crveni telefon? Pa sna bija reka ovin svojim jel moguce da mi imamo telefon spojen s policijon, spojen s civilnom zaštitom, čak i Čistoća. Možemo li imat to nekako spojeno pa da se dogovorimo s njima kad nešto bude op da oni nama odma to, da se čujemo. Međutim nije. Nije moglo. A ja san u neku ruku bija uporan pa san stvorija sam neke odnose, uvik san ima svoju olovku i papir nije bija mobitel i te brojeve telefona pa bi onda, bija si uporan pa bi sazna. Al čim bi ti otvorija telefon i počea slušat, ljudi se javljaju odma ti teme dođu. Tu ti dođu teme. Sićan se to kad san napravija, kad je zvala žena šta je imala ovu multi i radila je u banci. Onda smo bili kod nje doma, stala je u onom neboderu di je bila čuvena Opatija restoran. I tako vidin sve, vidin kako žena je okej, radila je još uvik al bolest je bolest. I čuja njenu priču kako je prvih godina bilo sve okej i ono sve lipo divno krasno, a ono zadnjih godina nema nikog tragedija. I onda sna pustija ono, prilog se zva 'prijatelji stari gdje ste' i onda poslije toga san otvorija telefon i onda se javile i tako. Tako da bez slušatelja nema radija. Oni su zakon. To je radio.“
Ako nas gledaju mladi ljudi koji razmišljaju bi li sutra se bavili novinarstvom ili ako nas gledaju mladi novinari, imate li neki savjet za njih?
„Savjet. Hmm, treba bit svoj. Naj prije naš šta je, sve ovisi ko je gazda tamo di ćeš ić. Ko je urednik, glavni poluglavni itd. ako je koji tupomaros neš ništa ako imaš kojega koji će bit s tobon fin pa će reć znaš ono 'sunce moje, srce moje, dušo moja ovo moraš ovako pazi ovako ovo ti je prva rečenica, mora ić u glavu ne da bude na kraju i tako dalje i tako dalje i onda možeš al moraš bit uporan i ne kopirat. Sad odma ćeš kopirat ić neke čuvene emisije koje su nekad bile Latinica, Provjereno ili kako se već zovu Labirint i to. Zanimljivo je kako ove najbolje emisije di su problemi idu blizu ponoći. Ja ne znan šta je to.
To je zbog prilagodbe očiju..
„Aaa zbog prilagodbe očiju jer ovi spavaju, ovi šta bi tribali čut ovi vladajući oni spavaju pa onda da ih to ne bi probudio. Zbilja emisija je i jedna i druga prva liga, i onda vidin najava u 23 i 40 pa čekaj malo u 23 i 40? Emisija koja govori o najviše vjerojatno politici tin ružnim stvarim socijalnima itd. Dobro, mladima ne znan šta bi preporučija ako žele ić u novinarstvo onda moraju znat da moraju radit od nula do 24 i to in je to i gotovo. Da ne misle da će odma bit genijalci.
Sami ste mi rekli kako se u pomorstvu sve ubrzalo, smanjen broj ljudi povećan je opseg posla, povećano plaće hvala Bogu. Novinarstvo je slično, očekuje se od svakoga da učine što više u što manje vrimena, manje se provjeravaju informacije nego prije 20 godina puno je kopiranja i kako danas biti originalan. Ne znan je li pratite razvoj tehnologije, ali prvo su nam društvene mreže promijenile medije, zašto? Zapravo ljudi kreiraju vijesti, danas oni kreiraju vijesti velikim dijelom. Neko će zapravo pratti samo društvene mreže, isključit će medije iz života, a onda mi u medijima pratimo te društvene mreže, to je isto važno bit u tijeku, i onda sad imamo pojavu umjetne inteligencije. Ne znan koliko ste to popratili, sad ti umjetna inteligencija piše vijest samo joj kaži šta želiš. To je čudo, ne možeš znat jel to napisa čovik ili stroj. I kuda nas svodi ta tehnologija, za početak?
„Za početak, zamišljan inteligenciju na brodu kako će upravljat brodon.“
Upravljat će sigurno jedan dan.
„Upravljat će bez posade. Bezposadni brodovi kažu da će bit ali to se meni čini… na vojnim brodovima vjerojatno da, ali ne znan kako će na kruzeru neće biti posade i to, ma ne znan to za umjetnu inteligenciju. Neka okej gleda san tih par stvari. Ali ja sam to i napisao par puta, pišen za neki tamo pomorski vjesnik. Mislin umjetna inteligencija na brodu to mi ne ide, to mi nikako ne ide. To je jedan drug svijet.“
Da, gdje je ljudski faktor nezamjenjiv.
„Da to je ono nije kruh sa 7 nego 8 9 kora i di tu ne možeš di te opali ona ciklona od 12 bofora ako više ima bofora i ja se sićan kad san ja iša priko Sjevernog Atlantika i valovi su bilo priko nadgrađa znaš šta je nadgrađe tamo di je zapovjedni most. Znači valovi od 12 metara na Sjevernom Atlantiku jer je ovi prognozu, tada je prognoza samo bila na ovog Morsea i valjda je ovi krivo otiša i onda si upa u ciklon i 24 sata jednu milju naprid dvi natrag nema ni jest ništa, ni pit ni pušit ni spavat“
Kako je to kad te valjda 10 metara…
„Ništa, ništa lezi. Ja kad san doša, ono kad san reka iz Australije 37 dana i 12 sati a Indijski ocean je najgori ono mrtvo more, pa dolazi ono pa cilo vrime brod ovako ti ideš put južne Afrike, a ono tamo ti tuče i doša san u Rijeku i izaša san vanka i ja san se ginga. Progamiran. Prema tome to ti je to. Nije lako. Meni je kažen, sve manje vidin da ide, oni mogu govorit kolko oćeš, ali pomorci manji je interes. Roditelji upisuju dicu u osmon razredu ih upišu u pomorsku srednju, ono ka dobra plaća, ludilo sve, poslije kad vide šta je to i di je to, koji je to kruh i tako. Vidin da je i na fakultetu isto, to mi je reka dekan Pomorskog fakulteta kaže 'Ima u Norveškoj studenata na pomorskom fakultetu ko u priči a niko neće da plovi'.
Dobro je aj, znaju teoriju. Jadrane dobili ste puno novinarskih nagrada u životu, ima li ijedna koja se izdvaja po tome da Vam je posebno draga?
„Da pa moram priznat ova nagrada grada Splita za životno djelo, ta mi je … ima dvi godine, nije 2021. bija je još Opara, Covid je bija pa nije bilo u kazalištu. Ovaj iman tri nagrade za životno djelo. Čudo jedno. Iman od Hrvatske radiotelevizije i iman od Slobodne Dalmacije onu nagradu njihovu za životno djelo. A ima tamo još nekih nagrada, žena je meni to išla sve uokvirit pa mi je stavila tamo ja govorin 'šta si stavila ovo pari osmrtnica' ima ih ko u priči tako da recimo ta zato šta je grad Split. Ipak san tu, nisan rođeni Splićanin 69.' san doša tu u drugi pomorske.“
Iako ste vi Zadranin po rođenju, ja znan da je ovaj grad jako zavolija još jednoga, mnoge Zadrane recimo pokojnog Mrvicu koliko se ljudi zbližili?
„Antu? On je šibensko djelo, on je onaj prvić ili ima dva ja mislin, Prvić luka Prvić šepurina. Ima dva Prvića on je tamo. Jer bi on mene zva koji put jer smo lovili lignje ja i on, on bi mene zva jesi li ulovio šta ide li kako, ja govorin slabo dvi tri, a govori on ja san pet dobrih al govori bija san sinoć govori izvaljalo me ni taklo.“
Mi u medijima nismo nikad prižalili njegov odlazak stvarno je bio čovjek od struke
„Da da, on bi se i sam javia, ja san moran priznat ne da se želin hvalit, ja san prvi počea s njin to ubacivat da on ide , da kao glasnogovornici da se pojave pa da oni govore ne da mi prepričavamo. Ili ovo kad ti pošalje mail pa vi sad čitate oni na televiziji traže odgovor televizija čita mail. To moš i u novine pročitat, daj ti meni sliku bogati da govoriš i to. Al tako i ova mala nova je, mislin mala, jelena, dobro se snalazi. Naučila je posal.“
Jadrane stalno mi govorite slušatelji gledatelji, kontakt s ljudima sve mi je jasno tu je izvor informacija tu je izvor emocija. Je li se sićate konkretnih primjera da ste možda i pomogli ljudima ovako koji su se požalili da im je teško da imaju neki problem?
„Pa je uff. Dosta toga smo pomogli. Jesmo. Ali ne znan sad da bi iša nabrajat. Pa to mi je bija i moto tih svih emisija. Ka za „malog čovika“ u navodne znakove da smo mi tu zbog njih, a ne zbog političara i ovih i onih. Kažem volija san uvik imat ovaj odgovor. Šta će ti da ti neko nešto kaže i onda ti izvriđa i nešto i sad on spusti telefon i gotov. Pa čekaj malo triba ako ćeš ti izvriđat nekoga direktora pa amo čut direktora nek on kaže svoje. Pa ako je on to laga idemo ispravit ili ne ispravit jel, to mi je to. Ah slušaj bilo je svega ko će se sve sitit moj Popadiću znaš kolko je to, skupija san i ja staža i ja ne znan kolko. 40 kad san iša u mirovinu, govori mi ova jedna prijateljica je tamo radila od prijatelja žena, govori 'i imaš 42 godine i 6 miseci staža'. I govori imaš dvi godine beneficirano Jadroplov je šta sna plovija, ali ako ti nije firma platila beneficirani, ti si moga imat beneficirani po zakonu, ali ako ti nije platila ništa. Odlično dva miseca beneficiranog neka stoji tako da to se skupilo toga i onda 70 godina je sad i onda san iša u mirovinu dva dana prije rođendana iz prostog razloga, to nisan ni ja razumija, šta su mi rekli govori 'ako ideš dan prije rođendana ili dva dana prije imat ćeš mirovinu 500 kn veću'. To je valjda Sanaderova bila neka u ono vrime ili ne znan ko i tako sna i napravija. Iša san 12.12. umisto 14.12. na rođendan.“
I bila je to lipa jedna emisija… Sridon u sridu jel tako
„Nisan zna da će doć Devičevci s kojima san provea kolko starih godina.
Bilo je i 40 godina njihovog djelovanja
„Da, ali bila je nova ekipa mlada, možda je dvoje troje bilo starih i tako oni su uletili u studio to ova ekipa organizirala ovaj ja mislin Gracini ne znan ko tako da su uletili uživo unutra i to otpivali Uvik ću ostat isti onu od Graše i poslije se javia gradonačelnik i tako me ishvalija da je mene bilo sram.“
Ko je tada bija, Opara?
„Iako smo se par puta onako nešto povatali zbog nekih pitanja splitskih…“
Šta je i normalno svaki novinar se mora povatat…
„Split je nikad gore nije bija. Ne zato šta je sad ovi Centar na vlasti Puljak i to, a šta će kad je ceste tragedija, to ja ne znan šta je ovo di vozis radovi na svakom kantunu. Ovi treba nešto prominit“
Koji je bija od hrvatske samostalnosti, gradonačelnik šta je bija najbliže ljudima? Neću vas ni ti pitat ko je vama bija nadraži nego za koga vi percipirate da je bija najbliže malom čoviku šta vi kažete?
„Ljudima? Bilo ih je puno tko će ih se sve sitit e, pa šta ja znan tu, ne bih se ovi, više ni ne znan ko je, oni prvi sigurno nije bija, oni iz Tribunja. Ovi hmm ko je poslije bija ti se sad siti moj Jadrane. Ko je bija najbliže narodu? Bija je bija je , ma nije bija, oni su svi tili u stvari biti i zapisivali su, Škarić je u neku ruku moran priznat. Škarić je bija ono, kad je doša kod mene prvi put ja sam, tamo bija uvea rubriku ujutro odma u 7 ipo to je ka lipi termin i ona pitanja šta stignu u toku tjedna govore gradonačelnici i oni su se složili. Došli bi e, kada bi, jednaput nisan zva onog Buličića on je ka bija polugradonačelnik, a uvik bi ga ono iša satrat ništa mu nisan lipo govorija. Onda bi on, ona njegova tajnica zvala jedanput 'Gospodine Jadran', 'Šta je dobro jutro', 'pa šta niste zvali gospodina Buličića', a ja govorin 'nisan pa šta sad'.
Dobro aj i Škarić onda san ja njemu reka gradonačelniče kad dođete slijedeći put donesite teku i olovku i zapišite i nemojte se svađat sa slušateljima ako van kažu da van je ona tamo ulica grbava da van je kanalizacija ne radi da je skupo to i to neman pojma onda nije bila ona pričuva. On je to svatija. I sljedeći put kad je doša donija je lipo teku i to i reka je pa ja govorin nećete vi to sada sve rješit imate valjda pročelnike i referente i tako dalje. I tako je i bilo. I Beroš je isto tako s tekon dolazija i to al on je bija neki svoj đir. Kad mi je ono reka, kad san pustija špicu od Vukorepe ona špica čuvena, ko radi ovde svi ko radi, kako puna moj Ante, puna Riva sve, on govori šta je ovo šta ste ovo pustili…“
…Pa ja govorim ovo je hit . Nemojte me zafrkavat. Još je neko rekao protiv te špice, ona iz Zadra, Antičevićka. I ona se iznenadila što je ovo, al kažem ja ovo je genijalno.
Pipl mast trast as...
Ja govorim, ovo vam je genijalno. Malo bolje poslušajte što je čovjek htio reć s ovim. Čuveni Vukorepa. I tako, eto tako ti je to. I oni kontenjeri. Svakog policajca treba ispred kontenjera. To je čuveni jingl i to mi je žao što je novo rukovodstvo radio Splita ukinulo tu emisiju i tako dalje. I podvučeno plavim je isto bila morska emisija ponedjeljkom i to se ukinulo.
Prije par godina ste mojoj kolegici rekli da je sve manje šale, da je sve manje osmijeha, a i da ljudi vape da vide taj smijeh i da im mi u medijima moramo malo dati otklon od politike, od svega crnoga, da se malo nasmiju.
Ostajem pri tome. Sjećam se kad smo pričali u Stobreču na plaži. Bila je ova simpatična djevojka. Ovaj, ostajem pri tome. Koji to humor imamo, ajde neka kažu di, što, kud. Ja gledam 'Teoriju velikog praska'. To mi bude genijalno navečer, al dobro sad možeš i vratit. Zamisli, jedino me pomorska večer iz Pule, kolegica me zove, tu se javljam. Ona me jedina zove od svih. Jedan put me zvalo iz Zadra da im ja kažem da će tankerska kupit atlantsku, da im ja kažem svoje mišljenje. Dobro je. I onda mi je baš neki dan palo na pamet. Pomorska večer je nekad imala humoristični prilog na kraju večeri. Svaki centar je imao svoj humoristični prilog, to je bilo dobro. Mi smo imali 'Meštra Ivu'. Pokojni Jurić je pisao tekst, pokojni Pjero Jelaska je to ispričao vrhunski. Sjećam se u Zadru je bio 'Mike', tako nekako, znaš tko je bio Mike. Maštrukov. On je promjenio glas, on ga je čitao. Pula je imala svoga, Dubrovnik je imao svoga i Rijeka isto nešto. Tako da su imali prilog gdje bi se mogao nasmijat, a danas toga nema. Nema ništa. Bude možda nešto, onaj Tko te šiša, a zbilja tko te šiša neš ti tko te šiša.
Kada ste otišli u mirovinu rekli smo da je bila lijepa feštica i lijepa emisija. Drugi mediji su vas isto popratili pristojno, međutim vidilo se da je u vama još tog novinarskog žara i ljudi su rekli da je šteta da niste i u mirovini odradili još neko vrijeme.
Bit ću kratak. Ja bih bio radio, ali mi nisu dali. Kada sam išao u mirovinu.
A druge neke su puštali.
Da, u pravu si skroz, ali ja nisam na toj strani.
Vi ste na dark side of the moon.
Ja sam u teoriji velikog praska. Ovaj kada sam išao u mirovinu, onda su mi došli da vratim mobitel, da vratim računalo, da potpišem, da vratim snimač i da vratim karticu. Ono ka da ne kažem što.
Znači umjesto nekog lijepog paketa, zapravo je bila kutija 'odloži'.
Ne, ne kolege su mi kupile, evo ovaj sat evo ga tu. Ko to more platit. Zbilja mislim da su ga dosta platili, ovo je što bi rekli ovi 'nije seiko watch', to su nekad govorili kada bi se po Africi kupovali oni falši satovi. Onda bi ovaj reka 'seiko watch, good watch'. Onda je seiko bio glavni. Eto to ti je to. Ja nam da sam mogao napraviti još toga masu, pogotovo jutarnjih emisija. Ne možeš ti doć ujutro nervozan, ljut što pada kiša i što te žena naljutila. Ti dolaziš tu zbog slušatelja, moraš reć 'Dobro jutro, kako ste, što ima novoga' , a ako pada kiša 'Čuvajte se' i malo dva tri savjeta, jedan dobar vic da ne bude politički i to malo tako. Nešto pročitaš iz novina, onda je bilo malo tih portala, to je poslije krenulo. Ja sam mogao to još odradit bez problema. Zvale su me dvije, tri radio stanice. Ja sam odbio 'nemojte, ja sam se sa stilom oprostio i hvala vam '. Neki dan kad sam vidio ono, nemam facebook. To nemam jer sam ga imao dok sam radio pa bi mi slalo svašta i ovo i ono. Prijateljica jedna pošalje mi poruku i govori vidi ovo. Neka grupa, ja otvorio, a ono neki hvalospjevi. Zašto ne radite, još, vratite se, to nije to. Ona je meni poslala samo isječak, onda ja govorim supruzi, ona ima fejs, da otvori da vidim. Bilo je 600 komentara. Ja onda promislim, onda mi bude žao, najviše mojih kolega. Tamo se muče, vamo-tamo.
Ima tamo sjajnih par mladih ljudi. Zapazio sam par imena.
Mladih nema.
Bar srednjovječnih, ajde.
Ima ovih od 60, priko 60 i ima ovih blizu 60 i ovih 50-55. Mladih ti nema. Ne znam na koga si mislio. Što misliš, Fabijanac, koje je godište, koliko on već radi na radiju.
Pa vjerojatno dosta.
Ja sam mu bio, sjećam se na maturalnom plesu tamo 64., 65. Nema mladih.
Evo, pri kraju smo emisije. Znači ne vezano uz radio Split na kojem ste radili, nego općenito slušajući radio postaje. Ja recimo najviše radio slušam kad se vraćam doma, s posla , na posao i raspalim. Onda slušam te radio postaje i moram priznat da ne mogu shvatit taj humor van Dalmacije kad idu forsirat taj humor, meni se smrači. To je toliko ne duhovito i to prolazi drugdje, valjda je drugi temperament, ne znam, ali ono što ja primjećujem kod naših postaja, ne svih, a to je fejkanje stvarnih razgovora. To je sve namontirano i onda ta glumljenja osmjeha. Čemu nas to vodi, nema te spontanosti.
Nema spontanosti. Ja lkad vidim da ono prije pira na društvenim mrežama, ono dvoje, neću ih spominjat. Na vjenčanju, pa sad će se vjenčat, pa prije toga. Pa sam neki dan vido Anamariju Asanović isto nešto, pa ja to ne mogu vjerovat. To sam vidio u Slobodnoj, na portalu. Pa sam pitao nekoga iz Slobodne, 'što to stavljate'? A on govori da to pali, da ti vidiš koliko to ima pregleda.
To je istina, ja to mogu iz prve ruke potvrdit.
Dobro da, meni to smeta eto. Ja sam eto u godinama, ali ne znam koja je to vijest da se netko zaljubio. Da je neko nekoga ostavio. Ma čekaj, koja je to vijest.
Bolje da ništa ne govorim. Znate nama isto napišu u komentarima da tko to čita, ali da ja samo pokažem statistiku. Znači jedna glupa vijest 100.000 klikanja, a vijest da će nam država propast ima 15 klikova.
Zato što oni znaju.
Biće znaju da će propast. Ovako, 'bogovi se ne rađaju svakodnevno, baš kao što se i vrsni novinari kao što je Jadran ne rađaju svakodnevno'. Znate li tko je to rekao?
Ne znam, je li pokojni Popadić možda?
Pokojni je, ali nije Popadić, nego vaš pokojni kolega Goran Pelaić.
A Goran. Da, dobri dragi Goran.
Evo Goran nam je dobio nagradu i od Splita, hvala Bogu da smo to uspjeli i malo nakon toga je preminuo.
Je. Čuli smo se bili prije toga. Sve mi je rekao, da nema spasa i tako dalje. Goran je radio u pomorskoj večeri 40-50 godina. Imao je rubriku 'Sva moja mora' i on je to pisao pažljivo, on bi to čak i recitirao. Bio je pedantan, bio je ono sve polako. Čudo. Ja sam mu baš
Živuća enciklopedija i nisu mu tiskali monografiju za Splitski festival.
Čuo sa. Sad je netko to tražio. Ja sam mu baš kako sam se javljao u Pulu prije Splita i kako je on obožavao Radojku Šverko, njemu je ona bila pojam.
Sve znam. Zbog njega sam upoznao Radojku i zbog njega smo dobri.
I onda je ona pustila onu njenu pjesmu 'Putovanje', a onda je kad je bila splitska Vukičević je napravio o njemu, jer ima dosta u arhivi, napravio je jedno pola sata in memoriam. Goran je zbilja čudo. MI bi u sekundu sve riješili. On bi došao, pomorska je u osam, on bi došao u sedam. Ja kažem dođi u sedam pa snimi, on bi mi poslao najavu prije toga, ja bi pročitao najavu i onda bi on pročitao i govori on meni 'Je li dugo ovo', ja govorim da je. Ma šta će bit dugo, to je uvijek išlo u pomoć manje kvarat ono neka idu stihovi, tko će slušat će slušat. I tako. Koliko smo nabrojili pokojnih neću više ni govorit.
Jeste li u turizmu? Ima li koji apartmančić?
Nema ništa, ma kakvi. Imamo 27 kvadrata doli, tu sam sam ja, tu imamo sportski satelit jer telekom nije mogao, kako je selo. Žena ima svoj gore isto 27 kvadrata i ovaj ne može se probit, loša je prolaznost. Ja govorim kako ću sad gledat sport, a on govori da je jedino rješenje satelit. Onda je bilo mukte, uzmeš dva komada. A ja govorim šta ću, uzet ću. Znaš kad ne radi satelit, kad pada kiša. Ali kako ima i ona gore, tamo su stavili onaj super maks koji prenosi HNL, ako je slučajno Hajduk onda i ona ima na običnom od sportskoga, a njoj gori mogu gledat, onda se popnem gore. Ali, ovo drugo ne.
Na početku razgovora ste mi rekli o putovanjima, Australija, Novi Zeland. A vi ste sada za Australiju vezani zbog jednog drugog lipog razloga.
Je sin je tamo. Je mali je gori, mali, rodio se 81., rodio se u Dubrovniku. Na Pelješcu smo bili kad je to počelo i spasili smo ga. Ja mislim da je imao kilo i nešto i onda su ga mjesec ipo dana držali. Maroje je dobio ime jer se rodio u Dubrovniku. Tu večer kad su bile ljetne igre, one su ja mislim 10.7., a on je rođen 11.7. Ništa, tamo je lipo, odmah kad je došao dali su mu radit. Punac ga je odmah u svoju tvornicu 'Aj tamo imaš one kauče ćeš mi malo radit s klamaricom', onda je našao poslije drugi posao. Onda muzika, muzika pa su napravili jedan dobar bend koji je 80te samo svirao rokiju. Bio sam ja jedan puta tamo pa sam išao to slušat. Kod njih je ono na katu i gori i doli i sve ima spremljeno. Prvi bend je u osam drugi u deset i sve imaš, samo dođeš i uključiš i sviraš. Čudo, ne možeš vjerovat. 400 svirki je taj dan bilo u Melbournu. Onda se uhvatio s tim bendom, dobro su oni radili, putovali, svirali.
Je li dođe?
Da, da. Svake godine. Ove godine se nešto nije moglo, ali onda je javio dan prije da dolazi. Pustila ga je žena, dva tjedna. Samo dva tjedna. Inače kad dođe bude pet tjedana. U Australiji dobiješ godišnji kod poslodavca četiri tjedna, a ako su ti roditelji izvan Australije, još jedan tjedan .
Pošteno.
Jesi vidia.
Bliži se Nova Godina. Ja ne vjerujem da ćete ić u Australiju. Split ili Pelješac? Ili nešto treće?
A ne znam što bih slavio. Nije to bilo kao što je nekad. Otišlo je puno prijatelja, poznanika što smo se prije družili i slavili. Meni je najdraže, prije bi udrili po zecu i njokima i sarme. Neko bi nabavio ili iz Dubrave ili iz Komiže tamo. Pola tuke i malo sarme, dobroga vina. Ne znam, vidit ću, možda prije na Pelješac nego ovdje. Ovdje će bit vatrometa, a onaj pas se boji. Imamo maloga psa, mamo dva, onaj drugi je kod sina na Pelješcu i tako. Idu dani. Nova Godina neće pobjeć. Na Korčuli još slave onih pola godine, to je dobar štos ili ono u podne. Trebalo bi ić u Fužine na to u podne, divota, lipo se zamantaš, jede se, pije se i lipo zaspeš i dočekaš Novu Godinu bez problema. To je dobar štos. Split mora nešto novo izmislit. Ovo je sve isto, četiri kućice Advent, tamo će svirat oni i pivat, bit će one kobasice. Vidio sam one cijene neki dan, ono je tragedija. Ja ne znam kako ono može.
A kad ljudi ne mogu birat, netko će i izać.
Da, da. Ali ono je zbilja, ono su američke cijene, nisu naše.
Evo Jadrane hvala što ste mi došli. Meni je bila čast. Nisam vas osobno vidio par godina, niste se puno promijenili tako da još je uja u svići.
Još je uja u svići tako da nema problema. Koje kilo više, koje kilo manje. Nije me poslužilo sad u vrijme liganja, dobro par puta sam uspio izać, ulovio sam, ima za pojest, nije ko nekad. To se promijenilo i sam znaš, u moru. I temperature, mogao si se kupat do neki dan. Kako će onda, ti ne možeš više na Pelješcu nać srdelu jer ja znam i plavu ribu isto. Prije bi vidio 200-300 galebova. Nema ni ribe ni galebova, bidni.
Sve se mijenja. Evo netko Novu Godinu izgleda slavi.
Pa treba. Treba slavit svaki dan kad se probudiš, novi dan. Ja bi to rekao svaki dan kad sam radio 'Dobar dan, dobro jutro probudili smo se dobro je, zasada smo živi i zdravi' i opalim 'Zora bila' i 'dragi slušatelji uživajte ako možete'. To bi bilo to. Rade, hvala ti lijepa. Ne znam jesam li bio dosadan, mogli smo još, ali bolje.
Mislim da je mjera baš taman. Hvala još jednom. Dragi gledatelji s nama je bio umirovljeni, ali i dalje aktivni novinar, kolega s 'Radio Splita'. Ja se i dalje nadam da će vaš glas negdje zalutat u eter ovako ili onako i da ćemo još čuti pokoji savjet jer vaše iskustvo i novinarko i pomorsko i životno je itekako bogato.
Ja sam uvijek na raspolaganju, kako se ono kaže, besplatni honorac. Ništa, svako dobro svima.
Svako dobro i vama i do gledanja.
I sretan Božić i Nova Godina!
Tako je!
