Gost šestog izdanja Dalmacija Danas Podcasta rođen je u Tugarama 24. svibnja 1964. godine. Autor je triju zbirki pjesama 'Žuti kompresor', 'Vidi točku šest' i najnovija 'Bijeli medvjedi i narančaste elipse'. Od 90ih do danas objavljivao je u raznim časopisima te pisao na raznim internetskim portalima. Održao je nekoliko samostalnih večeri poezije i sudjelovao u mnogobrojnim javnim čitanjima poezije. Tekstovi njegovih pjesama korišteni su u video performansima, radio emisijama itd. Dvije pjesme: Moj svijet i Bila košulja uvrštene su mu školsku literaturu, točnije udžbenike za 5 i 6 razred osnovnih škola. Aktivan je član neformalne splitske pjesničke grupe Riječilište, jedan od osnivača i organizatora pjesničkih večeri u Tugarama, a kao dugogodišnji aktivni planinar zapravo je poznat diljem Hrvatske, a osobito sa svojom planinarskom publicistikom. Suradnik je na planinarskom vodiču 'Hrvatske planine' te urednik planinarskih vodiča omiške Dinare i Kozjaka. Zaposlen je na katedri za fiziku FESB-a u Splitu od 1989. godine , a trenutno je u zvanju višeg predavača. Istraživač je na polju eksperimentalne fizike, koautor tridesetak publiciranih i stručnih znanstvenih radova . Okušao se u amaterskim glumačkim vodama, a od proljeća ove godine postao je novi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva Mosor i ako bude u redu, a bit će, sa svojim Mosorom obilježit će 2025.godine 100 godina ovoga slavnog hrvatskog planinarskog društva. Dragi gledatelji s nama je večeras Ivica Sorić Suri.
Dobra večer. Pa dobro sad si to si ti malo pretjera i malo nakitija, ali nema veze. Nećemo to gledat detalje, šta je prošlo šta nije.
S FESB-a ravno u studio...
Je, ja sam direktno s FESB-a doša ja iman običaj ovako radit ovo do ovih ura nešto sjedi tamo nešto pripremat se za nastavu i onda ili držat nastavu popodne, a kako je FESB blizu, tri minute nije mi problem…
Jeste li produktivniji ujutro ili navečer?
Ja sam više večernji tip, ja nekako sam navikao kad god mogu sebi složit raspored složim ga popodne, a ujutro san više tip od kužine ujutro doma, kuvan kavu, spreman ručak polako i onda popodne se … navečer bolje mislin jel.
Nadimak Vam je Suri, odakle?
Nadimak Suri, pa to je jedna priča mislin to je iz srednje škole. To je zapravo skraćenica od surovi jer neko je reka, neko je reka u nekoj prigodi da san nešto surovo napravija pa je ostalo surovi, a onda su moji prijatelji Omišani pa i to skratili, vidili su valjda da nisan tolko surov pa su to skratili. Inače negdi prvi drugi razred srednje škole kolko se ja sjećam.
Planinar, profesor, predavač, filozof, pjesnik, tko je zapravo Suri?
Pa dobro sad, ne mogu ja sad reć da san filozof to bi bilo ovaj, al dobro, ja bi reka da su to, da su to različiti likovi. Da to, puno me ljudi pitaju kako ti uspiješ to uopće spojit. Ja uopće ne uspijem, ovaj, niti pokušavam. Spojit recimo fiziku i poeziju kad san na FESB-u onda san fizičar, kad san na Mosoru onda san planinar, kad san sam sa sobon ili, onda san pjesnik. Tako da ovaj, ne tražim ja tu neke poveznice, jednostavno, kako mi dođe.
Kako vam dođe, a kad vam je došla ta pjesnička crta?
Pa zapravo relativno kasno, ljudi obično počnu pisat u srednjoj školi pa u pubertetu počnu pisat one ljubavne pisme i takve stvari…
Nesretna ljubav…
Ee ja nisam, hmm, ja sam prvu svoju pjesmu napisa na trećoj godini fakulteta, i to je , i to na satu, sjećam se bio je sat automatske regulacije, profesorica pokojna Vlasta Zamkik, ja sam zapisivao njene riječi kao pratio sam predavanje, pokušavao nešto pisati u bilježnicu, ovaj, to što je ona govorila, i onda sam, kako sam valjda to jutro bio nešto mamuran, pospan, nije mi se baš slušalo, i onda je, onda kada sam to pročitao, onda sam vidio da je to zapravo pjesma, da sam napisao nekakvu pjesmu nekako, nešto, nešto dadaistički ali je ispalo pjesma od njenih riječi. A kako san u to vrijeme , u to vrijeme sam, imali smo na FESB-u nekakvu dramsku družinu ovaj uglavnom…
Drama na FESB-u?
Ma ne, to je nešto je, ali uglavnom bili smo nas dvojica studenata FESB-a, Miro Jadrić i ja i još tamo neka ekipa sa Filozofskog faksa, likovnjaci. Nikad nismo izveli nijednu predstavu samo smo ih pripremali. Nismo imali pojma o kazalištu, a mislili smo da smo strašno pametni i onda je svako od nas pokušava napisat scenarij, ali bi ovi drugi popljuvali, rekli bi da ne valja tako nikad..
Tko drugi?
Ostatak, ova ostala ekipa tako da nikad nismo ništa izveli stvarno na pozornici, ali smo pisali. I tako san se ja propisa. Tako sna ja počea pisat pjesme, znači tamo negdi treće godina faksa, 22 godine san ima i onda je tamo negdi 90e san to skupija i ukoričija. Zapravo ta prva zbirka je tiskana, tiskana je u podrumu, to je bilo ovako na divlje, tiskana je u podrumu hidroelektrane Đale, zato šta je jedan moj ovaj prijatelj gore ima onaj nekakav stari…
Stroj..
Onaj stari stroj, pa se pisalo, sićan se pisalo se još u G writeru, i onda je…
U koliko primjeraka je tiskana?
Moj prijatelj koji je gore radio na gradilištu umnožio ju je u pedesetak primjeraka...
Ali to je bila sigurno prva zbirka bez neke velike promocije…
Pa ono, to se podililo prijateljima i to je to.
A danas je pitanje prestiža, imat tu zbirku, čuva se..
Pa mislin da, ja je nemam. Zapravo nisan je ima do ove promocije treće zbirke i onda mi je jedna moja prijateljica Marina Penjak koja je imala doma, čak dvi pa mi je donila jednu…. Tu jednu čuvan, nikome je ne dan. Mada je mada su u mojoj drugoj zbirci manje-više sve te pjesme, skoro sve te pjesme objavljene.
Svojedobno je Anđelko Novaković rekao za vas da ste po nekome žanru te prve zbirke više Amerikanac nego Poljičanin. Na šta je on to mislija?
Ja sam u to vrijeme tako pisa, pod utjecajem, puno san čita američke, američku bitničku književnost. Čita san tada Kerouaca i njih pa san onda valjda, valjda su to onda bili neki uticaji u to doba, i onda su pokojnom Anđelku došle u ruke neke moje pjesme, on je čuja da je to pjesnik iz Tugara, očekiva je nekakvu nekakav izričaj, za Poljica pa je reka ovo nije čovik iz Poljica ovo je više neki Amerikanac, tako je to ispalo. Tako je to bilo, mislin nisan ja to uzea za nešto ozbiljno, ali sam zapravo na neki način doživija kao kompliment. Jer ja ovaj jer ja nisam nikad patio od toga da buden dio neke tradicije nego ovaj uvik sam volio bit malo maknut od toga.
Dvi su pisme kao šta san uvodno rekao završile u udžbenicima, to je dan danas tako?
Nije, ja mislin da su ih u ovim zadnjim izdanjima, nisu više. Znači udžbenici se valjda mijenjaju svakih četri, pet godina pa su onda mislin da su u dva izdanja onda bili, a u onda sad u ovom zadnjem nisu više.
Je li to kao kod ovih pjesama šta se vrte po radijima, neki tantijemi nešto?
Nema toga. Mogu vam točno reć da sam dobija ugovor to je bilo tamo negdi oko ima jedno desetak godina da sam dobio ugovor od Školske knjige u kojem je pisalo da jedan stih u ovaj hrvatskoj čitanki vridi 34kn točno je ona to. Crno na bilo napisano, a sad je ono to 26 stihova puta 34 kune eto to su sve tantijeme koje san, to su lipe pare moš mislit…
Maloprije ste spomenili kad ste pjesnik onda ste pjesnik kad ste na FESB-u onda ste profesor, ali evo ja osobno volin slušat od Korada Korlevića njegove emisije, i on kaže da bi trebalo ukinit u školama biologiju , kemiju da je to STEM prirodne znanosti da se vrati taj STEM i da STEM nije potpun bez umjetnosti. On to stalno govori, zašto inzistira da je umjetnost dio te priče?
Složit ću se u jednom dijelu, ali ne mislin da triba ukinit biologiju i kemiju…
Ne ukinit u cijelosti nego sjediniti...
A to da bi u tome trebalo bit elemenata umjetnosti u svakom slučaju. Jer ja mislin da je tužno što se u prvim razredima osnovne škole, mislin to ja gledan, brat mi je nastavnik u osnovnoj školi pa ja to mogu vidit, Tomo, ovaj dici ukidaju glazbeni i likovni, sveli su in to na jedan sat. Jedan sat tjedno. A mislin to su predmeti koji bi se morali u osnovnoj školi to bi tribalo bit tri, četri sata tjedno jer su upravo to predmeti koji razviju kreativnost, razviju ono, koji razvijaju način razmišljanja i na kraju krajeva razvijaju i nekakva nekakav osjećaj za estetiku, osjećaj za lijepo, a oni to dici ukidaju umisto da stavljaju šta stavljaju ne znan.
Vi ste profesor na FESB-u od '89., dakle to je dosta godina.
'89. san bija znanstveni novak, s vrimenom sam počeo radit u nastavi.
Želim reć ove prve generacije šta ste predavali i ove sadašnje generacije, šta je bitno drugačije u tim generacijama , šta primjećujete?
Pa mislim da, ja mislim da ja iman sreću šta radim sa ono sa stvarno sa pametnim mladim ljudima. Ovaj naravno ne mogu sad reć, ima jako puno studenata na fesbu, ima boljih i gorih, ali u principu ja mislin da su to pametna dica. I sposobna i mislim da neću reći za sve, ali za najbolje studente FESB-a ću reć da oni mogu studirat bilo di i radit bilo di kad završe fakultet.
Mislite da bi jedan fesbovac podnija pravo?
Ne bi podnija pravo jer jednostavno nema te sklonosti nema te sklonosti. Ali šta se tiče tehničkih i prirodnih, znanosti oni su maheri. Posebno u računarstvu.
Ja bi rekao i da su fesbovci splitski brend, oni su jako prepoznatljivi profesionalci.
Pa i ja bi to rekao, svi koji završe FESB, ali i na kraju krajeva najbolji đaci iz splitskih gimnazija ili će ić studirat u Zagreb nešto čega nema u Splitu ili će ić na FESB ili će ić na medicinu. To je tako da, tako da stvarno dolaze najbolji, ali sad je druga stvar, druga je stvar usporedit način kako smo i živili kad san recimo ja živio kao student, a kako oni žive sad. Recimo tu se dosta promijenilo jer mislin ne samo da je tehnologija otišla naprijed koja je utjecala na naše živote, mi nismo imali ni mobitele teko smo se počeli bavit sa računalima, tamo negdi 80ih, druga polovica 80ih godina, a njima sad tehnologija puno toga uvjetuje u životu, a mi smo se vise družili. Mi smo više izlazili vanka i ja bi reka da smo i lipše živili. Eto sad to je ono šta uvik govorin, uvik stariji govore da je bilo ljepše dok su bili mladi, ali mislin da je naš društveni život u doba kad san ja studira bija bogatiji.
To bi trebala biti činjenica nije nikakva pretpostavka. Evo uzmite sad jednu autobusnu stanicu svak u svome mobitelu glava doli, u kafićima, ljudi ne pričaju za stolon istin, mislin ne pričaju, pričaju neki.
Ali onda je pazi Rade i grad Split bio drugačiji onda je bilo onda se podrazumijevalo da navečer kad završiš svoje obveze na faksu, kad završiš svoje obveze na poslu već di si bija, onda s izađe u grad. Da se nađemo u gradu nismo morali slat poruke na whatsapp ni jednostavno bilo je doli pet kafića u koje smo zalazili…
A di se išlo?
I ovaj prošeta si i onda u tu tamo u prošeta si ne znan od Korsa do Hogara do Jazza tamo si naša svoju ekipu. Svi koje si triba vidit vidija si tu.
Bez da si se dogovara tri dana…
A sad prošetaš gradon u 10 uri navečer nema nikoga.
Ima liti turista dosta.
Ima turista, a di su naši di su ja ne znan di ti studenti onda provode vrime.
Ruku na srce, današnji studenti, ima i studentski kafić i menzu i knjižnicu. Tako da neke su stvari bolje.
Imali smo i mi sve te stvari, ali doduše je šta se tiče nekakvih standarda sad je to puno bolje sad je to puno bolje, ali i mi smo to imali.
Nezgodno pitanje, ali diploma devedesetih i diploma danas, je li isto teži?
Pa ja mislin da tu nije neka bitna razlika jer ovaj naravno da je da su znanja otišla naprid i da se ne može učit sad na isti način tehnika kao sto se učila prije 30 godina, ali u smislu nekakvog nekakve vrijednosti koju je ta diploma imala u društvu u traženju posla, ja mislin da nije nema velike razlike i onda se sa diplomon FESB-a mog nać dobar posa, a mislin da još uvik može.
Čitan evo po medijima objavljuje se najcitiraniji znanstvenici, fesbovci su zastupljeni na hrvatskoj i svjetskoj razini, Sandro Nižetić i dalje, neću nabrajat ekipu.
Da ima ih, nije samo Sandro ima tu još ima puno znanstvenika koji su dosta citirani.
Ima li neka anegdota sa studentima koju pamtite cili život? Ima li nešto šta se izdvaja od uobičajenog?
A to sad ovako iz neba, ima ih puno al eto sad, ne pada mi stvarno napamet od čega bi počea ne znan.
Jeste li strog profesor?
Nisan strog profesor nastojim onako komunicirat sa studentima mislin da je komunikacija jako bitna nastojim animirat ljude na satu, a ono animirati ih na način da oni sudjeluju tom satu i na kraju krajeva nekad treba i malo harlekin da bi privuka pažnju, a ovaj samo šta samo šta s godinama naučiš improvizirat. Nemoš improvizirat ako nisi pripremljen, a sad mi stvarno ne pada napamet.
Nema problema, ali ja znan šta ćete mi znat odgovorit, ovaj FESB je dobija gradonačelnika, jel to tema među profesorima?
Pa ja mislim da je to nekako išla stvar svojim tokom mislim da se na FESB-u nije samo gradonačelnik predsjednik gradskog vijeća isto Željko, mislim da nije to nije se s time nešto bitno na FESB-u promijenilo.
Nema nepotizma..
Ma nije ga ni prije bilo puno mislim nepotizam ipak postoji razina neke kvalitete ovaj, ali mislim sami izbor Ivice Puljka za gradonačelnika mislim da je FESB izgubio jednog od najboljih profesora, a sad koliko je grad dobio o tome se da diskutirat.
Vi ste biračko tijelo Omiša?
Dobro ja ovaj meni on nije gradonačelnik ja san građanin Omiša.
Kako se gledaju Srinjine koje su dio Splita i Tugare kao dio Omiša?
A dobro susidi se uvik krivo gledaju, mi Tugarani uvik smo, neću reć da smo na ratnoj nozi, iman ja i prijatelja i u Srinjinu i znanaca i u Gatima i u svim selima oko Tugara, ali neka su uvik ima neko nadmetanje uvik koje jači ko je bolji ko je u čemu, između nas i Srinjina , ali isto tako i između nas i Gaćana.
A Naklice?
A Naklice su male po broju stanovnika, ali Naklice su ponečemu prve. Nakličani daleko najveći poljoprivredni proizvođači u Poljicima. Mislim da je poljoprivredna proizvodnja Naklica veća nego Tugara iako su Tugare imaju pet puta više stanovnika.
Pametan ste načitan čovik, priča o Tugi i Bugi kolko to ima veze s Tugarima?
Mislim, ja zapravo znan da nema. Priča o Tugi i Bugi je legenda, legenda svi znamo tu legendu petero braće i dvi sestre Hrvatima koji su tu prvi došli međutim ta priča ne drži vodu, a nema nikakvih arheoloških i znanstvenih dokaza da je tu, da je tu bilo nešto jer mi danas govorimo, evo mi danas govorimo, sad kad si to spomenija, Krešimir, Tješimir i Elem postoje u Žrnovnici postoje ulice je li, postoji i njihov navod, navodno njihov dvorac u Ostrvici sad jesu li bili u Žrnovnici ili u Ostrvici. A što se tiče imena Tugare ne dolazi to od Tuge nego gore iznad one glavne crkve u Tugarima gori prema sv. Maksimu gore postoji ostaci jednog starog naselja i ovaj i taj se lokalitet zove Tugare mi kad idemo u crkvu onda kazemo iden na Tugare. Moj ćaća je govorija iden na Tugare to su zovu Tugare. Po tom lokalitetu di je crkva su dobili naziv sedan zaseoka koji su okolo.
Ume su isto predivan napušteni zaselak...
Dobro. Ume dolazi od Hum, hum kao brijeg ali to ime Tugare zapravo potječe od latinske riječi tugurium što znači slamnati krov. Jer je u tom naselju gore, pretpostavlja se da su bili slamnati krovovi neki arheolozi su to povezali taj naziv sa imenom Tugare iako samo ime Tugare prvi put se spominje već u devetom stoljeću u Trpimirovoj darovnici. Daruje se neka zemlja u Tugarima tamo nekome.
Dakle jedno od prvih hrvatskih naselja?
Samo šta se vjerojatno u to doba nije označavalo ovo šta označava sad jer sad su Tugare najveće poljičko selo po broju stanovnika ima oko 1000 stanovnika. Međutim u vrijeme poljičke republike u onih 12 katuna nema Tugara. Zato šta Tugare tada nisu bile jedinstveno selo nego recimo onaj zapadni dio sela tj sjeverni bio pod Dubravom Naklice, dobro Naklice nisu dio Tugara oni su bili pod Zakučcem, Ume su tamo pod Jesenicama, a Truša odakle san ja, mi smo bili pod Dućama. Znači nisu bile jedinstvena cjelina tek kad se napravila crkva a to je negdi kraj 18. stoljeća kad se formirala župa, crkva porođenja blažene djevice Marije, se tu formirala župa, onda je nastala kao jedinstveni misto Tugare.
Perun je brdo koje dijeli Žrnovnicu od mora, no to brdo ima barem 4-5 različitih naziva od Cetine do Žrnovnice...
Evo znači, ja mislim da je granica tamo ona staza koja ide, koja se spušta u Jesenice sa Uma, znači zapadno je Perun, a istočno je Mošnica, ali postoji jedinstveni naziv čak je ona zadnja karta kad je gradila kartu turistička zajednica Podstrana, mislim da je nazvana Primorska kosa. I mislim da je to ispravan naziv jer to ime spominje još kroničar sa početka 20. stoljeća don Frane Ivanišević, ali postoji jedan krivi naziv koji je ušao u upotrebu, Poljička planina, ušla je u upotrebu u ovim hrvatskim planinarskim vodičima.
Zašto je to pogrešno?
Zato šta je neko tamo kad se su prva izdanja negdje, ne znan kad je to bilo, kad je Poljak izda prvi vodič Hrvatske, onda je , onda su oni koji su opisivali te staze to nazvali Poljička planina. Ko je to bija u ta doba sad ne znan možda pokojni Sunko ili neki od ovih starijih planinara već pokojnih oni su to nazvali Poljička planina i tako je ime ostalo, ali mi smo nastojali u ovim novijim izdanjima karata mi kad smo već gradili onu prvu kartu Mosora mi smo mijenjali tu imena pa se onda…Moja sugestija je Primorska kosa i to je prihvatio to mislim kad se radila ova karta, mislim da su to radili tamo Ivica Lolić je radija na tim nazivima pa se ovaj oni su isto koristili taj naziv e sad sad je pitanje najviši vrh tog brda. Piše u kartama da je Uahod, ili ti ga zapad, moja baba koja je živila cili život ispod njega ga je zvala Vela Gora, svi Trušani su ga zvali Vela Gora, a isto tako, to ćeš ti bolje znat da onaj dio što se zove Perun da i on ima nazive Perun Perunsko znači ovaj…
Jaka slavenska priča, mitologija se veže uz taj kraj i prije nje ilirska uz ove gomile i tako dalje. Recite mi evo, sami ste više puta spomenili Poljica, danas Poljica kao takva nisu općina nego su podijeljena na područja, teritorij nekadašnje Poljičke knežije u nekoliko današnjih općina i gradova. Kako je pitanje očuvanja identiteta Poljica?
Postoji poljički stol još uvijek udruga Poljičana sv. Jure i to je kao to je nešto što bi trebalo nastavljati tradiciju one tradiciju Poljica, znači oni biraju kneza doduše to se sad više svodi na folklor. Ali postoji naravno knez koji se bira na tradicionalan način kako se biralo…
Gospodin Rodić, je li tako?
I znam da oni se ovaj to društvo Poljičana da se oni bave i izdavaštvom da oni izdaju dosta toga vezano za Poljica mada je to sad opet koliko novaca toliko muzike ne može se mislim da da bi to zaživilo ta tradicija, mislim puno tu ima raznih interpretacija, nekad i krivih nekad Omišani recimo koji nisu Poljičani pa nekad svojataju kakve poljičke običaje poljičke tradicije a zapravo gledaš Priko to je danas dio Omiša, a Priko je zapravo glavni grad Poljica, dole bila poljička općina, dole je bila ovaj doli je bila crkva ova najstarija u Poljicima, sv. Petra na Priku i sad Poljica su zapravo, znamo da ih je Napoleon ukinio Poljičku republiku tamo početkom 19.stoljeća ali ona su funkcionirala zapravo kao cjelina administrativna kao nekakva kotar ili općina za vrijeme Austro- Ugarske i za vrijeme stare Jugoslavije do pada Italije do 43.godine i onda su podijeljene između tadašnjih općina Split i Omiš, a kako su se te općine namnožile poslije sad je to u šest, sedan općina.
Je li ta priča ima jači povijesni potencijal nego što se sad koristi?
Pa vjerojatno ima, sigurno ima i ovaj mada ja sad eksploatacija tradicije u nekakve turističke svrhe meni nije uvik draga jer tu dolazi do ono tu obično dođe do nekakvih krivih interpretacija ono idemo mi nešto prodat turistima neku priču pa onda ta priča ispadne. Ne trebamo se mi bavit čuvanje tradicije radi turista, nego radi sebe. To je dio nas, našeg integriteta, a hoće li to turisti prihvatit...
Sad razmišljam o tome što ste rekli. Koliko je meni poznato, rodna kuća Marca Pola na Korčuli je izmišljena priča, ali je fantastično uspjela. Ne znam sad što bi tu bila neka šteta osim samo povijesti i činjenica.
Meni to nije drago. To je napravljeno 300 godina poslije njega.
Sad ću potvrdit da ste mi vjerodostojni. Ima jedan vaš citat 2010. godine. Bio je znanstveni simpozij u Podstrani, baš na temu te mitologije i kazali ste misao ‘Ne treba baš sve otkrivati javnosti’. To je to što Vi sad govorite.
Mislim da i ne treba. Neke stvari treba sačuvat na način da ih se puno ne popularizira jer onmda dolazi na neki način, možda je teška riječ prostituiranje, ali nekad stvarno i do toga dođe. Neke stvari treba čuvat za sebe.
Srinjine, Tugare, Naklice, rekli smo poljoprivredni kraj, a ako ljudi za išta vežu Tugare u vezi poljoprivrede je?
Trešnje.
E pa nas zanima ovo na pazaru. Ja dođem na pazar, idem kupit kilo, dva, tri i onda mi govore ‘ovo su ti tugarske, ovo su ti tugarske’.
To ti svaka baba na pazaru može reći da su tugarske.
Znači podvala, jel? A kako prepoznat tugarsku trešnju?
Ja mislim da tih tugarskih trešanja, zapravo te vrste trešanja koja je se zove tako, da u Tugarima i nema više tako puno. Ja se sjećam tih stabala kad sam bio mali. To su bila stabla kao hrastovi. To je bila takva vrta, a i plodovi te trešnje bili su jako veliki, tamnocrvene boje. Čini mi se da su bile veće od ovih sad. Bio je problem tamo 70ih godina kad je zapravo prašina i dim iz Dugog Rata, tada još nije bilo filtera, filteri su stavljeni tek tamo negdje 80ih. Onda je to zatrovalo pčele, a pčele su bile glavni opšrašivači i onda ih je neko vrijeme nestalo. Onda su ljudi nakon toga počeli sadit, ali su donosili i neke druge vrste tako da to više nije čista tugarska trešnja. Ako želite naći pravu tugarsku trešnju, ima je nešto u Tugarima. Mislim da nije samo u Tugarima, ima ih u Naklica, u Srinjinama, ima ih u Žrnovnici. Tako da nije ono, Tugare su bile poznate zato što je tamo negdje iza drugog svjetskog rata u Tugarima bilo najviše. Meni su otac i stric pričali kako se to bralo, kako je to zadruga otkupljivala, kako se to izvozilo u to doba.
Vjerojatno su klimatske karakteristike tog dijela bile takve da je to bilo idealno podneblje za takvu vrstu. E pa kad smo već kod podneblja, imamo danas specijalitet, a nekad sirotinjsku hranu, a to je soparnik. To nisu srca poljica, ali su tu, znam i sam da nema kuće koja ne radi soparnik.
Ja sam ga naučio radit. Ne mogu reć da sam neki stručnjak. Mene su moja pokojna baba i pokojna mater naučile kako se to mjesi i kako se to peče, valja. Ali ne bih se usudio sam ga napravit, jednostavno tu vještinu treba imat u rukama. I to je jedna stvar, kao zaštićena je, kao nematerijalno kulturno dobro, a onda se događa da po splitskim fast food-ovima prodaju nešto što se zove soparnik, a to soparnika nije vidilo.
I kakva je to zaštita onda ?
Kakva je to onda zaštita, baš...
Ja sam čuo da ima ekipe koja peče soparnik na latama i plinom...
Meni to nije soparnik. Zna se kako se peče pravi soparnik. U lugu i da ako nije iz luga, nije soparnik.
Tri su naziva za soparnik. Blitvenik, uljenik i zeljenik...
Zeljenik, u Gornjim Poljicima se zove zeljenik. Nekako za moj ukus je čak taj gornjopoljički, gore negdje Dolac, oni rade najbolji soparnik. Zato što imaju najbolju kapulu i luk. Ne možeš namazat soparnik s onim kineskim lukom, mora bit pravi luk.
U Žrnovnici rade taj klasični soparnik, ali znaju stavit grožđice i orah, a meni u Tugarima kažu ‘to nije soparnik’, ali on nije sad nastao, on je tu stotinama godina.
Meni isto nisu drage te suvice i orah, ali to je stvar, mislim ne možemo mi sad reć da postoji neki originalni recept. Ljudi su uvijek radili kako su mogli i radili su svakako, naravno da nisu svi radili isto, a sad, stvar ukusa. Ja isto više volim onaj klasični, znači imaš kapulu, blitvu, luk i maslinovo ulje i ne treba mu više ništa.
Ja volim oba. I jedan i drugi su mi priča za sebe, ono nepovezani su. Dobro, evo spomenuli smo i Omiš i Poljica, a Omiš vežemo uz Festival dalmatinskih klapa. Niste klapski pjevač, ali ste ja bih rekao ljubitelj te naše tradicionalne pjesme. Što vi kažete, u koje smjeru ide dalmatinska klapska pjesma ?
Pa znate, meni se čini da. Ja volim slušat snimke klapa iako je jako malo dobrih snimaka iz 80ih i 90ih godina. Znači onda kad je pjevao DC, kad je pjevao Ošjak, kada su Trogirani pjevali sa Cocom pa i ovi moji kasnije puntari omiški. Ovaj, od ženskih klapa, volio sam čak i ženske klape poslušat, Luka iz Rijeke je tada bila, bila je Smilje iz Omiša. I kad danas slušam te klape, čini mi se da taj Omiš još uvijek ima jednu tradiciju i tradicionalan način pjevanja. Omiš zapravo čuiva tu doktrinu od jedne sveopće estradizacije i mislim da se u Omišu drži do toga. Ali mi se ne sviđa jedna druga stvar u Omišu, uvijek je taj žiri klapski ocjenjivao nekakvu tehničku perfekciju u pjevanju i uvijek su to stavljali na prvo mjesto.
Ne bih rekao, ja bih rekao zadnjih 15 godina.
Pa recimo zadnjih 15 godina, a prije se nije gledala toliko ta tehnička perfekcija koliko se gledao ukupni dojam i nekakav, čovjek bi se pitao ‘gdje je tu duša’, ono kada netko pjeva s dušom, onda je to pjesma.
Je li klapa ima mandolinu i gitaru?
Ja mislim da, ja više volim acapella pjevanje, ali i ta gitara i mandolina su dio tradicije. Nije mandolina izmišljena prije pet godina, ljudi su i prije pjevali uz mandolinu tako da. Samo što onda treba odvojit. Jedno je acapella pjevanje, a drugo je ovo .
Jesu li Poljica dala nekog dobrog autora klapskih pjesama?
Pa meni recimo, meni je po stilu, meni su Mandić sviđao, Krešo Mandić, njegove pjesme. Nekako mi je on bio na prvom mjestu i ovi stari majstori kao što je bio pokojni Fio, kao što je bio, oš uvijek je živ Tamrčen.
Koja vam je struja draža, neka otočka meka ili ova Čačijina?
Ja pamtim koncerte trogirske klape sa Cocom, ali oni su se isto držali vlaških napjeva.
Trogirska zagora je dio njihovog identiteta.
Trogirska zagora. I bili su malo tvrdi, ali taj način na koji su oni pjevali, to je sve prštilo od energije, to je prštilo od veselja. Publika je bila ono. Tamo zadnjih 20 godina su se pojavili, ja bih rekao, loši tekstopisci koji pišu pjesme klapske koje moraš slušat i bit ozbiljan dok ih slušaš. Kad pogledate tekstove izvornih klapskih pjesama, to su vrlo kratki tekstovi, sedam, osam stihova. Ali u tome je sve rečeno. Pogledajte na primjer ‘Omili me u selu djevojka’, to je pjesma od pet stihova, ali u tih pet stihova je rečeno sve.
Ali te kratke pjesme su najteže za pjevat jer tu nemaš prostora za improvizirat. Znaš ili ne znaš.
A onda volim te Trogirane jer dok su oni pjevali, u publici je bilo veselje. Nisi morao stajat kao kip da to slušaš. Baš je bila nekakva pozitivna energija dok su oni pjevali.
Ja sam ovu zadnju cjelinu ostavio kao šećer za kraj. Vi i ja ćemo bit na domaćem terenu, a to je planinarenje, priroda. Amo počet sa biljkama. Vi skupljate biljke za čaj?
Pa dobro nisam neki veliki stručnjak. Ja onih nekoliko biljaka koje poznajem koje skupljam, uberem kadulje, vriska, matičnjaka, gospine trave, berem uvijek da imam doma zimi za kuhat.
Divlji šipak...
E da, divlji šipak i takve stvari, ali ne mogu reć sad da sam stručnjak. Ima sigurno među planinarima puno većih mahera od mene što se toga tiče. Razmišljam sad dok sam predsjednik Mosora da pokrenem neku sekciju koja bi malo educirala ljude. Upravo bih pozvao te ljude za koje znam da su stručnjaci da educiraju druge.
Postoji u drugim manjim društvima, pa onda zašto ne bi bilo i u Mosoru. Evo sami ste rekli, u ožujku ste postali predsjednik. Je li to bilo neočekivano?
Pa ne znam sad, ja sam cijeli život u Mosoru i tamo više od 20 godina bio sam član uprave, bio sam u dva mandata dopredsjednik i onda sam se u nekom periodu odlučio malo maknut. Vidio sam da pušu neki novi vjetrovi, da dolazi mlađa ekipa, Ivana Radonić je bila predsjednica. Onda sam ja rekao ‘ja ne bih sad bio u upravi, vidim da ti guraš mlađu ekipu pa neka mladi upravljaju’. Međutim., nakon četiri godine je sve došlo u jedan vakuum. Tako da sam ja postao predsjednik, ne zato što sam ja imao neke ideje, ne zato što sam ja želio bit nego zato što se jednostavno skupila ekipa starijih članova i onda su me uspjeli nagovorit. Ja sam se u početku opirao. Dali su mi da se prihvatim toga, dok traje ovo vrijeme kada treba pripremat proslavu stogodišnjice i zaključak je bio da ipak netko od nas veterana preuzme to.
A obljetnica društva je 2025.?
To bi morala bit fešta jer mislim to je nešto što zaslužuje takvu feštu. Što Mosor znači za splitsko, ali i hrvatsko planinarstvo i mi ćemo nastojat od toga napravit feštu . Imamo dvije godine da se pripremimo za to Mislimo napravit i monografiju za sto godina. Manje više sad smo u fazi pregovaranja na koji način izvest to. Nešto se Stipe Božić angažirao oko toga . Vidit ćemo, ne bih sad trčao pred rudo.
Mosor je moramo kazat jedno od najvećih planinarskih društava koje je iznjedrilo velika imena hrvatskog alpinizma.
Da, svi znamo za Stipu Božića, a nekako meni su možda ovi drugi koji se manje spominju. Recimo. čovjek od kojeg sam ja najviše naučio, a to je bio pokojni Edo Retelj, tragično preminuli na Kamešnici. Evo sad kad spominjemo nažalost pokojne, 70te i 80te godine su bile prve ekspedicije u kojima su sudjelovali i Stpe i tadašnja generacija planinara. Kasnije je bilo ekspedicija, ali manjih. Nažalost uglavnom su ovih zadnjih 15-ak godina kada se spominju najvažniji usponi Mosora, to su bili pokojni Joško Božić, pokojni Hrvoje Dujmić i fala bogu živi Ante Bebić. Njih trojica svi su mi bili prijatelji i tako kad se spomenu ta imena mislim da im se nismo dovoljno zahvalili i da nismo obilježili njihov doprinos.
Evo stota obljetnica društva je sjajna prilika za to. Zato će sam planinarski dom u stotu godinu društva ući potpuno obnovljen.
On praktički je obnovljen potpuno iako se još tu ima finesa za radit. To je zapravo zasluga, ja bih se najviše zahvalio ovim dvjema zadnjim upravama. Prvo je bio Denis Vranješ predsjednik, on je pokrenuo lavinu i sam dosta doprinio tome. Pokrenuo je lavinu donacija koje su nam pomogle da obnovimo dom, Nismo dobivali donacije samo u novcima, najviše smo dobivali u materijalu. Onda je nakon njega Ivana Radonić nastavila taj posao. Sad je na meni.
Za vrijeme bivše uprave došlo je do pitanja tog vlasništva i tako dalje i zbog toga sad Mosor neće imat problema kakve bi neka druga društva mogla imat. O čemu se radi?
Tamo negdje ja se ne sjećam godine, kad je bio Ivan Kuret gradonačelnik, tada se Grad uknjižio na dom, a zapravo su nam na taj način indirektno pomogli jer smo mi. Naravno da se nismo složili s tom odlukom, angažirali smo odvjetnike i dali stvar na sud. Nakon nekoliko godina to je pokrenuo pokojni Goran Gabrić, on je radio najviše na tome. Nakon nekoliko godina dobili smo taj spor i pravomoćnu odluku da je i dom na Mosoru i zemlja na kojoj je sagrađen 1/1 vlasništvo Mosora tako da sad ovaj zakon o upravljanju državnim vlasništvom koji se sprema.
I gdje se digla planinarska zajednica na noge.
Sad ti moram ovo reć kad smo kod toga. Ja sam bio prije desetak dana na savjetovanju u Zagrebu u vezi toga kakav će stav HPS zauzet po tom pitanju. Savez se ovaj put angažirao u pozitivnom smislu da zaštiti prava društava na upravljanje domovima. Zaključak savjetovanja je bio da planinarski savez ide sa jednim protuprijedlogom prema Vladi i taj prijedlog je nešto što bi zadovoljilo ono što traže planinari i planinarska zajednica. I sada dok se vlasti ne očituju o tom prijedlogu ne bi trebalo dizat neku veliku buku. Ajmo vidjet, mi smo iznijeli prijedlog, ajmo vidjet što će druga strana reć.
Evo za neupućene u najkraćim crtama. Radi se o tome da su ti planinarski domovi na javnoj zemlji i onda je sad prijedlog da to upravljanje sa pojedinih društava pređe na neku instituciju unutar županije. I onda je većina društava sada rekla ‘mi to stotinama godina održavamo i sad netko to želi uzet’. I gdje je garancija da sutra neće postat hostel ili ne znam što.
Zapravo se ne može to ni pravno ni formalno odnosit na sve jer nisu svi domovi državno vlasništvo. Ima domova koji su vlasništvo planinarskih društava, ima ih koji su u privatnom vlasništvu na privatnoj zemlji. Znači ne može država upravljat nečijim vlasništvom, ne možeš dirat u nečije vlasništvo. Ali čak i tamo gdje je država vlasnik zemlje i doma, ta društva su toliko vremena i novaca uložila održavanjem tih domova da su po nekakvom pravu dosljednosti bi trebala imati neka upravljačka prava. Tako da se sad savez angažirao da se to sačuva. Ne samo zbog društava nego ti domovi su zapravo. Ne bi im trebala bit svrha komercijalna prije svega radi sigurnosti svih ljudi koji dolaze u planinu i koriste. Sigurnost bi trebala bit ispred nečijeg interesa.
U vrijeme korone mnogi su se sjetili da postoji priroda. No to je donijelo i neke probleme...
Mi smo prije korone imali par stotina plaćenih članarina nekih 600-100, sad imamo 1200. Tako i vjerojatno sva druga društva. Taj trend se ne može ne vidjeti. A pitanje je li to dobro. U svakom slučaju je dobro da se to popularizira, ali ja bih rekao da je to nešto što treba kontrolirat. Treba radit na edukaciji. Ne ono ‘ajmo u planine, grlom u jagode’ nego ajmo proć školu. Zato je dobro što su sva društva danas manje-više oformila jedne kadrove dovoljno kompetentne i dovoljno educirane. Prije 30 godina je to imao samo Mosor, a sad imaju svi. Da mogu samostalno radit planinarske škole i educirat članove. Znači da ljudi uđu u planinarstvo, da uđu u to kroz neku edukaciju i onda se neće događat ovo što si ti sad spomenuo.
Zadnje pitanje vezano uz planine. Planinarski dom Umberto Girometa, znamo kako Špiro dostavlja namirnice, na tovaru Škegri i Šukeru, ali bila je priča i javlja se povremeno, postavlja se pitanje hoće li doć nekakva cesta do planinarskog doma.
Pa osobno ne bih volio da dođe cesta. Jer gdje dođe cesta to nije planinarski dom, ali ono o čemu smo mi u Mosoru počeli razgovarat je jedna ušćica za teret, ne za ljude samo za teret. To je nešto što bi moglo zamijenit Škegru i Šukera.
Je li izvedivo to?
Ja mislim da je tehnički izvedivo, ali opet kažem ne želim trčat pred rudo dok ne budem ispred sebe imao neki plan. Radimo na tome i ne želim se zaletit. Ja se nadam da ćemo uskoro moć nešto više reć. Razgovaramo i razmišljamo o tome . Zasad ne bih u javnost. Mi gledamo unaprijed, Špiro je legenda doma, ali Špiro nam je najavio da neće on još duo. On je u takvim godinama da neće još dugo bit domar.
Teško će mladi čovjek zamijeniti Špira...
Neće netko bit Špiro dva, pogotovo ako mu tehnički ne olakšaš tako da moramo razmišljat o tome tko će bit Špiro poslije Špira.
Ipak ću Vas pitati da se obratite mladim ljudima koji puno vremena provode uz računalo, čuli su za taj planinarski svijet i kao onda možda nemaju svoju ekipu koja bi ih tamo odvela. Što bi im vi savjetovali?
Svi mi koji smo duže u planinama znamo da nije pametno krenit sam u planinu. Meni je sad u ovim godinama kad imam dovoljno iskustva i pameti najdraže bit sam u planini jer se najbolje osjećam kad sam sam u planini. To je poseban doživljaj. Ali naravno neću izazivat planinu i prirodu nego ću ić tamo gdje mogu. Onima koji tek počinju, što možeš reć nego dođite u društvo, dođite, informirajte se, tamo ima ljudi koji znaju više od vas i koji će vas one prve korake naučit, onda ćete sami vidit. U Splitu imate već sada desetak planinarskih društava, izaberite tamo gdje imate nekog prijatelja, gdje nekoga znate, dođite i krenite.
Dakle učlanjenje u društvo koje god.
Ma koje god. Ne želim reklamirat samo Mosor.
Ali za one koji žele u Mosor, gdje su prostorije?
Ja imam prijatelje u svim društvima. Prostorije Mosora su u Sinovčićevoj ulici kraj konobe ‘Hvaranin’ vrata do vrata.
Evo dragi gledatelji s nama je bio Ivica Sorić Suri, profesor, pjesnik, planinar svestrani čovjek. Ja se nadam da ste uživali baš kao i ja...
Hvala što ste mi posvetili ovoliko vremena. Možda nismo, uvijek ima tema još za razgovor. Neke teme možda nismo dotakli.
