Nije lako imati svoj dom. Da je, ne bi bilo toliko podstanara. Pogotovo ne danas, kad je kvadrat stana toliko skup kao da su zidovi od suhog zlata. Kako kupiti nekretninu? Nikako. Ući u dužničko ropstvo tridesetak godina, to je zbilja hrabro. A hrabro je biti i podstanar. Cijene lete u nebo, a mjesec tako brzo prođe. Cijela jedna plaća, i to relativno dobra plaća, ode samo na prostor u kojem živimo. A treba i živjeti, hraniti se, plaćati račune, i sve ostale troškove.
"Mir nema cijenu"
Teško je kad nemate svojih par kvadrata. A ne možemo imati svi svoj krov nad glavom. Nemaju svi tu sreću da nešto naslijedili steknu. Sjećam se, prije nekih dvadesetak godina, nitko mi nije htio iznajmiti stan jer imam troje djece. Nije bilo teorije da ga nađem. Ako imam djecu, nemam kugu. A o kućnim ljubimcima da i ne pričam. Tada sam se zaklela da ću učiniti sve da imam krov nad glavom. I imam ga. Malo, ali moje. Nitko mi ne kuca na vrata, ne provjerava me, ne traži stanarinu, niti mi itko daje rok za iselili se. Nije li to predivno? Mojih par kvadrata, moj mir, cijeli moj svijet. Ja najbolje znam koliko sam slomila kosti da bih imala ovo malo, a neka sam. Isplatilo se. Umor prođe, zaboravi se sve, a dom ostaje. Ma, da je i na vrhu Mosora, tvoje je tvoje. Mir nema cijenu.
Zato, kad čitam da ljudi pred ljeto moraju iseliti iz stana… naježim se. Ne stane život u nekoliko kofera, a mora stati. Znate li vi koliko se teško seliti? Ovisiš o tuđoj milosti, a i te kako skupo plaćaš podstanarstvo. Ne kažem da su svi loši, a nisu ni dobri. Ima svega s jednu i drugu stranu, ali… čini mi se da je ljudskosti najmanje. Novac je sve. Onaj tko iznajmljuje, malo mu je, a tko plaća, previše mu je. Nemamo nikakav zakon. Prisiljeni su da se snalaze, i pristaju na sve i svašta, a pogotovo ako podstanari imaju djecu. Nemamo uređen zakon, pa su podstanari građani drugog reda, gdje ovise o milosti onog tko iznajmljuje stan. U najmanju ruku, neki se ponašaju kao da daju mukte. A dignuti kredit? Kako? U većini slučajeva, nemoguća misija. Uvijek su govorili, kad digneš kredit, kupiš stan sebi, stan banci i još taj od banke i opremiš. Uzeti kredit na tridesetak godina, je ludost i hrabrost. A nekako mi je i to bolja opcija od podstanarstvu. Plaćaš nešto što bi jednog dana moglo biti tvoje, a kad si podstanar, samo daješ novac da bi imao krov nad glavom koji nikada neće biti tvoj. Kako od dva zla izabrati manje? Ne znam. Treba imati hrabrosti za jedno, a bogme i za drugo.
Stanovi se prodaju prije nego što zgrada sagradi temelje. Kako?
Kvadrat je nekoliko tisuća eura? A plaće? Čak i da ostaviš sve šta dobiješ, ne možeš kupiti jedan kvadrat u nekoliko mjeseci, a sve je skupo, preskupo. Dovoljno je samo ući u dućan, ja se osobno osjećam kao Alisa u zemlju čudesa. Svaki put, drugačija cijena. Teško je spojiti kraj s krajem i kad si u svom, a tek kad si podstanar? Očito su ljudi prisiljeni raditi nekoliko poslova samo da bi živjeli normalno, koliko toliko. A šta ima normalnog u tome da radiš non- stop. Nemaš vremena za sebe, za obitelj, ni za što. Život prolazi u neprestanoj borbi.
A s druge strane, gledam kako se svugdje gradi. Stanovi se prodaju prije nego što zgrada sagradi temelje. Kako? To mi je baš enigma. Dvije krajnosti. Odakle ljudima novac? A uvijek je bilo onih koji imaju previše, i onih koji nemaju ništa. Tako će uvijek i biti.
Dom nisu samo četiri zida. Dom je sigurnost, dom je mir, dom bi svatko trebao imati. I zato… nikada neću razumjeti one koji prodaju nekretnine. Prodaj samo ono što si stekao, a ne nasljedstvo. Jer, ono za što se nisi oznojio, ne znaš ni cijeniti. Novac se potroši, a nekretnina ostaje idućim generacijama.
Želim da svi imate dom, svoj dom, prepun ljubavi. Želim da ne strahujete hoće li Vas izbaciti prije ljeta. Želim Vam najviše ljubavi i sloge, jer, kad to imate, sve se može stvoriti.
