Veljača je vrijeme karnevala i maskenbala koji se obilježavaju u svim krajevima Hrvatske. Karneval je još od srednjeg vijeka bio vrijeme kad su se privremeno mijenjali odnosi moći u društvu i nekažnjeno mogle kršiti moralne i društvene norme.
Peto godišnje doba ili vrijeme poklada obično započinje u danima iza Nove godine, a traje do Čiste srijede kad počinje korizma. Za narod je vrijeme prije korizme postalo vrijeme neobuzdanog uživanja u hrani, piću i zabavi pod maskama. Tada ljudi namjerno stavljaju maske, napadno šminkaju lice, nose ljubičaste naočale, plave perike i smiješne kostime. Prerušavaju se u nešto što nisu da bi ismijali i narugali se uglavnom trenutnoj vlasti.
Riječ poklade dolazi od starohrvatskog glagola “klasti” – prerušavati se. Običaj poklada rasprostranjen je po čitavoj zemlji, od panonskog i dinarskog do jadranskog područja, a svaki kraj nosi i svoje specifičnosti u običajima i hrani koja se u to vrijeme obilno priprema i jede. U Hrvatskoj su uz poklade vezani i mnogobrojni narodni običaji, usredotočeni na spaljivanje krnje, lutke od slame i krpa koja smrću plaća za sve ljudske grijehe i zlo koje se dogodilo u protekloj godini.
Nekad je karneval u Dalmaciji imao gotovo mitsku važnost. Bilo je potpuno nepojmljivo da netko nije znao za običaje vezane uz splitski krnjeval, mačkare u Radošiću ili Donjem Muću, olibske poklade ili korčulanske kumpanije. Svatko bi bio izvrgnut ruglu i paprenim šalama tko nije znao za Murterske babe, Lastovski poklad ili čuvene Bijele maškare Putnikovića i Dida s Kamešnice.
U vrijeme poklada ili karnevala maškare preuzimaju ključeve gradova i naselja diljem Dalmacije, a u nekim mjestima čak proglase osobu "vrapca" koji danima sastavlja popis događaja ili ljudi koji mogu biti predmet šale.
Ljudi su se prije nekoliko desetaka godina daleko više maskirali i mnogo držali do tradicionalnih običaja, no ipak u nekim dalmatinskim mjestima običaji su zadržani i do dan danas.
A kakvi su običaji bili u Zagori, otocima i okolici Splita, te koji su i do danas uspjeli održati tradiciju, donosimo u nastavku.
„Didi s Kamešnice“ – najpoznatiji folklorni spektakl u Zagori
U srcu Cetinskog kraja, pokladne povorke nisu samo tradicija, već pravo kulturno nasljeđe koje ima duboko ukorijenjenu simboliku – čuvari lokalne baštine imaju ključnu ulogu u protjerivanju duhova zime i dočekivanju svjetlije, toplije sezone – proljeća, buđenja novog života i prirode. Pokladne povorke predstavljaju spoj vjekovnih tradicija, plesa, glazbe i maštovitih maski.
Jedna od najupečatljivijih skupina u ovom folklornom spektaklu su „Didi s Kamešnice“. Naime, godišnji pokladni ophodi mačkara podkamešničkih sela, s područja gradova Sinja i Trilja, te općine Otok, imaju dugu tradiciju održavanja, i najbolji su pronositelji i čuvari pokladnih običaja u tim krajevima.
Ovu dugu tradiciju pokladnih običaja za koju vežemo očuvanje lokalnog identiteta, njeguje i promovira udruga Didi s Kamešnice iz Gljeva. Pokladna povorka poredana je po strogim pravilima zasnovanim na tradiciji.
Svatovi, koji simboliziraju proljeće, predvođeni su nekada prvim didom, a u današnje vrijeme barjom(barjaktarom). Muškobanjasta, trudna nevjesta, u pratnji divera traži mladoženju, što je i glavna zadaća ophoda. Tu su još jenge (udane žene),jengije (cure) i ostali svadbeni likovi obučeni u svečanu odjeću (narodnu nošnju). Turčin zapovijeda mačkarama, pazeći da se ne miješaju bili i crni svatovi, koji ne smiju biti u isto vrijeme na istom mjestu.
Iza svatova idu komedije, mačkarska grupa koja kritizira aktualne društvene i političke teme. Crne svatove predvode baba i did, koji vezani uz kult plodnosti simuliraju spolni čin i na taj način prizivaju bolji godišnji urod. Tu su i žalovice, udovice koje nariču šaljive slogane. Najatraktivniji dio povorke čine didi. Na glavama nose ovčje mišine u visini do 1,5 m, a oko struka zvona. Obučeni su u staru odjeću s našivenim raznobojnim resama. Utjelovljuju obrednu borbu dobrih duhova sa zimom, koju tjeraju bukom i skakanjem.
Unatoč razvoju civilizacije, muškarci su još uvijek isključivi nosioci ovog pokladnog običaja, kojemu su glavne karateristike prerušavanje u životinjske likove, odnosno ovnov i travesticija - simulacija promjene spola.
Mladenci u Dugopolju
U maškarama u Dugopolju također su samo muškarci sudjelovali u njima. Svaki član družine imao je svoju ulogu. Najznačajniji i najupečatljiviji likovi bili su did i baba, mladenci te torbonoša s velikom torbom u koju je stavljao prikupljene darove.
Did je bio vođa grupe i trebao je biti prepoznatljiv da bi maškare, kad dođu u drugo selo, mještani prepoznali i u njih imali povjerenje. U tom slučaju seljani bi ih bogatije obdarili. Po nekim detaljima odjeće ili obuće, karakterističnim za pojedina sela, maškare su se prepoznavale. Tako su npr. Dugopoljci imali bijele čarape, a Dicmanjci bijele prošarane s crnom vunom. To su neke razlike poznate samo lokalnim zajednicama.
Karakteristika dida bila je da ima osobit rekvizit u obliku izrazito velikog falusa, načinjenog od krpe ili drva i obojenog u crveno. I dida i baba bili su obučeni u otrcanu odjeću, i jedan je od njih imao vrećicu s pepelom kojim bi posipao promatrače, okućnice i vrtove onih obitelji kod kojih bi se maškare zaustavile. Zvono ili batina također su im bili rekviziti, kojima su činili buku.
Baba se morala braniti od dida napasnika
Ovaj par obvezno je izvodio opscene scene, imitirao spolni čin. Za ulogu babe birala se korpulentna osoba, koja se mora braniti od dida, napasnika, kao i od drugih didova, ako bi se susrele dvije grupe maškara. Ta dva karnevalska lika, njihova naglašena seksualnost, maske, kretnje, dvosmislene šale, pripadaju znatnijoj starini i susreću se još kod nekih slavenskih naroda i svuda su u bitnom jednake.
Pokladni utorak karakterizira određeni jelovnik s mnogo masnih jela, kiselog kupusa kuhanog sa suhim mesom, slaninom i sl. Bio je običaj da se komad kuhanog suhog mesa od pokladne večere natakne na štap i ostavi iznad komina te se pojede za uskrsni doručak. Tradicijsko pokladno jelo Dalmatinske zagore su uštipci, ali i fritule kao dio gradskog jelovnika.
Večernji su mačkari najviše voljeli „dolaziti u domove u kojima ima
djevojaka“
U Imotskoj krajini „prvi četvrtak pred poklade zvao se vlastovski, a drugi tusti četvrtak“ te bi na pokladnu nedjelju dolazile „odive u rod“, a svaka je kuća na taj dan morala imati ušćipaka, navodi Dragić Marko u knjizi Velike poklade u folkloristici Hrvata.
U Prološcu Donjem, u Imotskoj krajini, maškare bi pjevale po selu:
Evo kuće i odžeka,
Dobre žene i čovika,
Koji će nas darovati
Pleće mesa i pogače.
U Imotskoj krajini „obvezni sudionici pokladnih mačkara bili su did i baba.Predvodnik bi mačkara „rekao didu i babi da nešto rade ka tamo, da ovi znaju za šta su jih darovali. Did bi skoči na nju i ka da ono, znaš... ka, za igru... pa bi se svi smijali. Večernji su mačkari najviše voljeli „dolaziti u domove u kojima ima djevojaka“, a običaj je bio „vratiti jadnu curu pa bi je cilu izdrpali, a sutradan bi se svi hvalili da su tu i tu izdrpali.Did je bio „vođa maškara, najstariji i najiskusniji, koji je morao imati ugled kod drugih mačkara te imati ovlast neposlušne mačkare izbaciti iz povorke“, te je obučen „u balonku, u sadašnje vrijeme, a prije je to bio kaput od ovce te je obavezno morao imati šešir, zvona i sablju, obuven u gumaše.
Prema Dragiću, babe su pak „išle uz didove te su među sobom birale glavnu babu koja bi imala ovlasti nad drugim babama. Babe su „u torbama nosile sa sobom luga s kojim bi posipale neposlušne civile, a i babe iz drugih sela te su nosile travešu, brnicu, korpet, šudar, ječermu, crvene čarape, torbu za lug, gumaše te kudjelju s malo vune i vreteno.
Ostali su sudionci maškara, odnosno mačkara, vezir, barjaktar, jenge, neviste i diverovi te cigani.
Važno je napraviti poneku 'psinu'
U gradu Hvaru vrijeme karnevala je u povijesti veoma usko bilo vezano uz programe hvarskog kazališta, osnovanog 1612., točno prije 400 godina. Taj je period bio ustvari glavna kazališna sezona u kojoj se ostvarivao najveći broj raznih priredbi, svečanih plesova – kavalkina, kao naravno i maskiranih plesova, na koje su dolazili svi građani ne samo iz grada Hvara, već i iz cijelog otoka pa i otoka Visa.
Tradicija karnevala održala se i kroz vrijeme bivše države, nekih godina uspješnije, nekih ne, ali uvijek sa svečanim maskenbalom, puno maškara, izvrsnih kostima, lutrijom, tombolom, te izborom najboljih maski. Nekad, pedesetih i šezdesetih godina, gotovo svake su večeri gradom ludovale grupice djece kao i odraslih maskiranih bilo kako i u bilo što. Bilo je važno izaći, susresti se s ostalim maškarama, napraviti poneku „psinu“ i uživati ako vas nitko nije prepoznao. Ovakav je način maškaranja, na žalost, zamro zadnjih dvadeset godina 20. Stoljeća, navodi u svom djelu Mirjana Kolumbić.
Ipak, maskenbali i običaj maškara održali su se i do danas, kada se cijela priča događa oko pokojeg svečanog plesa kroz karneval, te u utorak na „zodnji karnevola“ kada u zabavi u gradu sudjeluju školska djeca, mnoge maškarane skupine mladih i onih manje mladih, a i svi građani.
U Kaštelima više krnjevalskih povorki
Kaštela posebno žive za vrijeme maškara! Ovaj grad sa sedam naselja već godinama tradicionalno organizira više krnjevalskih povorki, kako za odrasle tako i za djecu, stoga se njeni stanovnici imaju priliku maskirati i po nekoliko puta.
Mačkare iz Kaštela ovu priliku koriste i za osvrt na prošlu godinu, pa se kao vrhunac krnjevalske povorke izvodi spaljivanje „Krnje“, pokladne lutke koja nerijetko predstavlja stvarnog čovjeka, a koja je, kako tvrde mještani, „kriva“ za sve probleme u prošloj godini.
Ove godine u Kaštelima Kaštelanska karnjevalska udruga Poklade organizira na pokladnji utorak 13.veljače 15 sati i 30 minuta kada će se održati Donjokaštelanski krnjeval od Nehaja - donjokaštelanskom rivom do porta u Kaštel Starome.
„U povorci će sudjelovati oko 30 grupa od kojih imamo i goste iz Trogira, Primoštena, Korenice,Rijeke, Slovenije, Mađarske, Bosne i Hercegovine. Nakon povorke sljedi čitanje osude i spaljivanje ovogodišnjeg krnje. Nakon toga u 20 sati maskenbal pod šatorom na portu u Kaštel Starome gdje će goste zabavljati Pink Panter band.
Isto tako na pokladnji utorak izlazi i godišnji satirični list Maškadur br.35“, kažu nam članovi KKU Poklade.
Kako nam navode, sama tradicija krnjevala u Donjim Kaštelima duža je od 200 godina i sigurno je jedna od najstarijih krnjevalskih tradicija na ovim prostorima.
„KKU Poklade je osnovana 1988.god. s ciljem očuvanja i njegovanja krnjevalskih običaja u Kaštelima. Od svog osnutka udruga je organizirala 43. DIČJA KRNJEVALA koji je ujedno i najstariji dičji krnjeval u Hrvatskoj te nastavila provedbu preko 200 godina starog Velikog donjokaštelanskog krnjevala.
Već 34 godine Udruga uređuje i izdaje satorični list Maškadur. Također, Udruga priređuje maskenbale, predstave i radionice prenoseći tako tradicijsko nasljeđe, a brojnim gostovanjima promiče nematerijalnu baštinu i sam grad Kaštela.
Udruga je član Hrvatske udruge Karnevalista, a prije par godina obnovila je i svoje članstvo u Federaciji europskih karnevalskih gradova (F.E.C.C.) te tako dobila status Međunarodnog krnjevala“, ponosno nam govore.
