Proglašenje poljičkoga soparnika (zeljanika, uljenjka) 2009. zaštićenim kulturnim dobrom označilo je ne samo potvrdu vrijednosti lokalnog specijaliteta nego i zamah njegovoj popularizaciji diljem zemlje, pa i šire. No u studenom prošle godine iz Zagreba je odjeknula je vijest da je pismo poljičica proglašeno nacionalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske.
”Utvrđuje se da Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja poljičice ima svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara", dio je rješenja Ministarstva kulture i medije, a nositelji ovog zaštićenog kulturnog dobra su udruga "Savez za Poljica" i Osnovna škola "Srinjine”.
ZNATE LI ŠTO JE POLJIČICA? Nalazi se na Listi zaštićenih kulturnih dobara RH, baš kao i soparnik
Tako su ideje znanstvenika uz pomoć ogromne energije uložene od strane poljičkih udruga i škola pale na plodno tlo, a Poljičani nakon dugo vremena dobili golem razlog za ponos i zadovoljstvo.
Poljički hram kulture, Ilirsko sjemeništa na Priku, sinoć je bilo pretijesno za sve one koji su došli slaviti proglašenje poljičice nacionalnim kulturnim dobrom. Voditeljice večeri su bile Jelena Novaković i Vesna Bulić Baketić.
Suorganizatori:
[Sivo]Savez za Poljica, Klapa Pasika, Pučki pivači Tugare, Kulturno umjetnička udruga „Mosor“,
Društvo Poljičana “Sv. Jure”, Kulturno umjetničko društvo "Dalmacija",
Kulturno umjetničko društvo „Gornja Poljica“, Kulturno umjetničko društvo „Mile Gojsalić“, Kulturno umjetničko društvo „Srijane“, Hrvatsko kulturno umjetničko društvo „Kostanje“, Poljička likovna udruga "Krug", Povijesni muzej Poljica, Udruga „Cvit Srinjina“,
Udruga „Jesenice“, Udruga zagrebačkih Poljičana “Sveti Jure”, Zavičajna kuća Gornjih Poljica,
Poljički dekanat, Ogranak Matice hrvatske u Podstrani, Centar za kulturu Omiš
Osnovna škola „Srinjine“ - Srinjine, Osnovna škola „1. listopada 1942.“ - Čišla,
Osnovna škola „Gornja Poljica“ - Srijane, Osnovna škola „Jesenice“ - Dugi Rat,
Osnovna škola „Strožanac“ - Strožanac, Osnovna škola „Dugopolje“ - Dugopolje,
Osnovna škola „Josip Pupačić“ - Omiš, Osnovna škola „Šestanovac“ - Šestanovac,
Osnovna škola „Trilj“ - Trilj, Osnovna škola „Žrnovnica“ - Žrnovnica,
Srednja škola „Jure Kaštelan“ – Omiš[KRAJ]
U ime poljičkih udruga kao suorganizatora ove svečanosti, dobrodošlicu gostima izrazio je predsjednik Društva Poljičana Sveti Jure, Petar Rodić.
- Dični smo da su popi glagoljaši ovdje, u ovom hramu kulture, stjecali prva znanja. Nisu se miješali u vlast, ali su oni ti koji su sve zapisivali. Hvala svima koji su doprinijeli da se ovo pismo zaštiti. Nadam se da ćemo mlade obučiti i da će oni biti ti koji neće zaboraviti ovo pismo.
Splitski-dalmatinski župan Blaženko Boban uvodno se pohvalio da je poljički zet. Spomenuo je donošenje Zakona o hrvatskom jeziku 23.11.2023., napomenuvši da vjerojatno nije koincidencija da se upravo taj dan poljičica proglasila nacionalnim kulturnim dobrom.
Ivo Tomasović, gradonačelnik Omiša kazao je da je ponosan jer se događaj okupio sve udruge s područja Poljica te izrazio nadu da će Omiš i drugi gradovi na kojima se prostire nekadašnja Poljička knežija prepoznati važnost ovog događaja jer je u direktnoj službi očuvanja identiteta cijelog područja.
Šef Konzervatorskog odjela u Splitu, Radoslav Bužančić u ime Ministarstva kulture pozdravio je okupljene naglasivši da poljičica ulazi u temelje hrvatske državnosti.
“To je pismo koje u ove krajeve dolazi vrlo rano, sa svetim Ćiriilom i Metodom. Ovo je srce Hrvatske, županija koja se nekada nazivala Jadranska Hrvatska. Poljica su s jedne strane, a Kaštela s druge, bili feudalni posjedi hrvatskih vladara, dvora u Klisu. Poljičica je identitet hrvatskog kraljevstva, opstala je do danas te je konačno proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom.
"Zar to nije bosančica?"
dr. sc. Mateo Žagar, hrvatski akademik i profesor na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu izrazio je zadovoljstvo što može biti s Poljičanima na ovakvom događaju.
- Ovako doći u staro sjemenište u Priko, za koje znam koliko je važno za razvoj poljičke i dalmatinske kulture, suočiti se s Vama Poljičanima koji tradiciju tako marljivo baštinite kroz stoljeća do te mjere da je ona danas živa i da je zaslužila naziv kulturnog dobra koji ulazi u Registar, neizmjerna je sreća.
Što da je VAMA predajem o poljičici. Mogu se pokloniti svima koji su sa srcem prionuli uz legitimaciju ovog naziva i prakse. U toj organiziranosti i srčanosti osjetio sam ono što obilježava poljičku kulturu. Malo se tko danas u hrvatskim razmjerima može pohvaliti svojom regionalnom posebnošću, angažiranosti može pohvaliti kao što možete vi, Poljičani.
Gospođa Majda Rubić i ja prije tri godine organiziralo smo predavanje i ukazali na važnost poljičice. Poveo se razgovor o terminu, bilo je pitanja “zar to nije bosančica”, kako pomiriti barem desetke naziva koji su se rabili kroz povijest. Povijest i politički odnosi su se mijenjali, pa su se stavljala različita težišta - da li pri nazivu azbukvica, bosančica, hrvatska ćirilica ili poljičica, termin koji smo naslijedili od pređa, koji su koristili moji profesori.
Zapadna ćirilica se na ovim prostorima koristila od Istre od Dubrovnika, Konavala, koristila se od Slavonije, Bosnu da ne spominjem. Veliki je udio hrvatske ćirilične baštine. Ona se u službenoj terminologiji obično zove zapadnom ćirilicom, ona koja je izmicala promjenama država u kojima je pravoslavlje bila dominantna religija. U tom smislim zapada ćirilica je konzervativna i dobro čuva grčku bazu i volio bih da postoji svijest da čuvamo kontinuirate grčke pismenosti jer ćirilica nije ništa drugo nego reformirano grčko pismo za Slavene. Kao takvo, ostavilo je svoju pravopisnu sliku prije svega u glagoljici. Glagoljica i ćirilica su dva paralelna pisma. Svi koji su znali pisati glagoljicom, znali su pisati ćirilicom i obrnuto. Granica kojom s jedne strane dominira glagoljica, s druge ćirilica, bila je rijeka Krka koja kod Skradina utječe u more. No to je bila dominantna granica, zapadne ćirilice bilo je i u Istri, a ove brzopisne, kakva je u Poljicima, bilo je i u zadarskoj regiji, sve go Makarske na jugu. Drugim riječima, poljičica jest regionalna brzopisna varijanta zapadne ćirilice. I druge regije, poput zadarske, šibenske i makarske, imaju svoj tip ćirilice, to su vrlo blage pravopisne razlike koje pripadaju filolozima, ali ono što poljičicu izdvaja od svih drugih to je upravo ta snažna priljubljenost puka uz pismo i pisanja te izražena funkcionalna uređenost. Poljičicom se puno pisalo, a kada se puno piše, pismo se ujednačuje. U poljičici nema puno varijeteta jednog azbučnog slova, kao u bosanskoj ili dubrovačkoj ćirilici. Pismo je bilo dovoljno potentno da izražava vlastita rješenja, upravo u pisanju palatala LJ i NJ. Ono što je također važno i mislim da bi svi Poljičani trebali razumjeti, poljičica se paralelno koristila uz glagoljicu. Glagoljica je bila pismo liturgijskih knjiga, popi glagoljaši su čitali iz glagoljskih liturgijskih knjiga, poglavito onih koje je producirala rimska propaganda, a ćirilica se smatrala vrstom pripadajućeg pisma koje se koristilo za svakodnevnu, poslovnu uporabu, za pravnu uporabu. Nigdje u slavenskom svijetu se glagoljica i ćirilica nisu tako dobro nadopunjavali.
Ponos hrvatske filologije je tu, presretan sam što sam jedan od odabranih, da sam osjetio ovu energiju. Kada su se nabrajale škole u kojima se njeguje poljičica, gotovo sam se naježio i dojma sam da nigdje u zavičajnim kulturama nisam osjetio takvo prianjanje uz tradiciju svoje vlastite pismenosti. Ne vjerujem da je potreban poseban predmet poljičice, ali ono što jest potrebno je njegovanje vlastite zavičajne kulture. Čini mi se da tu ima još posla, da se ožive epske forme, guslanje, da se cijeli zavičajni sklop doživi kako i zaslužuje, kazao je akademik Žagar koji je zaslužio veliki pljesak okupljenih.
Novi dekan Poljičkog dekanata, tugarski župnik Mate Čulić, kazao je da je na području Poljica od 9. do 20. stoljeća izgrađeno stotinjak crkava i kapelica.
Neizmjerna važnost popa glagoljaša
- Na hrvatskim prostorima bila su tri pisma - latinica, glagoljica i ćirilica - poljičica. Na poljičici je pisan poznati Poljički statut. Zapisivali su ih prije svega popi glagoljaši u crkvi sv. Klementa u Sitnome. Za razliku od glagoljice koja se funkcionalno vezala uz svečaniji liturgijski stil, poljičicom su pisani administrativni i privatni spisi. Bila je pismo svakodnevnog života te je doživjela lokalnu posebnost.
Popi glagoljaši živjeli su siromašno i skromno, dijelili su sudbinu svog naroda. Bili su svećenici drugog reda, bili su im uskraćene mnoge stvari u Biskupiji (u Splitu, op.a.). Školovani u ovom sjemeništu, djelovali su na područjima i župama širem od Poljica. Dugo je trajala borba u crkvi oko našeg narodnog jezika u liturgiji, više puta je zabranjivan pa toleriran, no glagoljaši s ljudima ostali su vjerni pismu i jeziku. Hrvati su bili jedini narod u krilu katoličke crkve koji je imao tu povlasticu da je službu Božju imao na svom, narodnom jeziku. Za vrijeme 2. Vatikanskog sabora 1962. staroslavenski jezik imao je važnu ulogu u uvođenju u liturgiju živih jezika. Šibenski biskup Josip Arnerić vodio je svetu misu na staroslavenskom jeziku u bazilici Svetog Petra pred svim biskupima svijeta. Tu dolazi do izražaja duh naših popa glagoljaša.
Čuveni Poljičanin filolog Ivan Paštrić u 17. stoljeću spominje brojku 58 popova, 11 klerika glagoljaša u Poljicima. Već u 18. stoljeću bilo ih je čak 300. Zahvaljujući djelovanju Sjemeništa na Priku utemeljenog 1750. godine i zatvorenog 1821. Prostor Poljičke knežije poseban je po broju starih dokumenata i knjiga. Nije nimalo slučajno da su Poljičani 1989. u Gatima podigli spomenik popu glagoljašu, rad kipara Krune Bošnjaka.
Proglašenje poljičice kulturnim dobrom je uspjeh kojim svaki Poljičanin mora biti ponosan, kazao je don Čulić.
U ime poljičkih škola okupljenima se obratila ravnateljica OŠ Srinjine Zrinka Mužinić Bikić te je naglasila važnost potrage za elementima identiteta koji nas čine različitim od drugih.
“Zato odgajamo i obrazujemo našu djecu da bismo nastavili njegovati ono što jesmo. Pozivam vas da zajedničkim nastojanjima postignemo da se Poljica proglase povijesnom regijom”, kazala je Mužinić-Bikić.
Dodatna gospodarska vrijednost
Prof. Zoran Mihanović s Ekonomskog fakulteta u Splitu, potpredsjednik Saveza za Poljica, naglasio je da poljičica kao priznato nacionalno dobro sa svim svojim posebnostima ukazuje na Poljica i Poljičku knežiju.
“Ovo je Prilika da se poljičica brendira, ali i da se Poljica definiraju kao povijesna regija. Poljičica je kao krvotok, povezuje sva kulturna dobra u Poljicima, a kulturna dobra su kulturni proizvodi. Ako gledamo u turističkom smislu, zašto posjećujemo gradove i države? Kulturna dobra stvaraju dodatnu gospodarsku vrijednost.
Oni koji baštine poljičku tradiciju trebaju sjesti zajedno za stol, županija ili turističke zajednice mogu biti nositelji okupljanja lokalnih zajednica u cilju proglašenje Poljica povijesnom regijom i da se kao takva brendiraju. Jednom kada se sve to napravi, poduzetnički duh proradi, Poljičani će sami od sebe dalje sve stvoriti, kazao je prof. Mihanović.
Na kraju se okupljenima obratio predsjednik Saveza za Poljica, Ante Mekinić.
- Drago mi je da je profesor Žagar poslušao savjet da nam u goste dođe dan ranije s obzirom na činjenicu da se od Splita do Omiša često putuje duže nego od Zagreba do Splita.
U ovoj svečanoj prilici, u ime Saveza za Poljica i ostalih poljičkih udruga suorganizatora, upućujem zamolbu SD županu i predstavnicima Poljicima nadležnih jedinica gradova i općina, da pokušaju objasniti državi Hrvatskoj da Poljica napokon zaslužuju biti priznata kao suverena hrvatska povijesna regija, zbog čuvanja hrvatstva na nemirnoj povijesnoj razmeđi između Osmanskog i Mletačkog carstva koji su priznavali Poljica kao poseban entitet, pa zašto onda i naša država ne bi to isto učinila svome najljepšemu dijelu, bivšoj Poljičkoj knežiji, a danas tek povijesnim Poljicima, kako bismo imali sedam majki umjesto sedam maćeha. Molim vas da se založimo da Poljica dobiju taj status jer će time postati ono što već jesu - nacionalno kulturno dobro samo po sebi i mjesto dobrog življenja.
Živuće "kulturno dobro"
Želja nam je da se ova povijesna zgrada, hram poljičke kulture, dotjera tako da dijelom bude i edukacijsko-interpretacijski centar Poljica jer je to najmanje što Poljica zaslužuju, kazao je Mekinić koji je za samu završnicu ove svečanosti najavio “živuće kulturno dobro" u Poljicima, 84-godišnju Mariju Prelas koja je u poljičkoj narodnoj nošnji na ojkavici zapjevala vlastitu prigodnu ojkavicu o poljičici: "Poljičica, naše staro pismo /odbacili mi te nikad nismo".
Kakva bi to poljička fešta bila da se puk nije počastio soparnikom, domaćim vinom i drugim specijalitetima.
PRIGODNA BROŠURA ORGANIZATORA:
Poljicica_nacionalno kulturno dobro_brosura
