Nalazimo se u Velikom tjednu, vrhuncu korizmene priprave za najveći kršćanski blagdan - Uskrs.
Uoči samog Uskrsa, vjernici na Veliki četvrtak i Veliki petak slave dva posljednja dana Isusova života. Na prvom je ustanovio euharistiju i svećenički red, dok je na Veliki petak razapet i umro na križu.
Svećenički poziv je prije svega Božji dar i milost. Samo oni koji su bili na proslavi mlade mise nekog svećenika znaju koliko je poseban čin kojim mladomisnik potvrđuje sakrament svećeničkog reda. No, ako iz jedne obitelji dolazi više onih koji će jednog dana postati svećenici, onda se svakako radi o nesvakidašnjem primjeru. Jedan takav dolazi nam iz Velića, malog mjesta kraj Trilja.
Oni su fra Marko, Renato i Robert Pudar - tri brata koji se strpljivo pripremaju za ono što dolazi, a to je biti svećenik i služiti Bogu i svom narodu. Mi smo porazgovarali s Robertom, najmlađim od njih, koji nam je otkrio sve o njihovom životnom putu.
Tri rođena brata su odlučila krenuti putem redovništva i svećeništva. Koliko imate godina, odakle ste? Imate li još braće i sestara?
- Mi smo braća Pudar. Rodom smo iz Cetinskog kraja, iz Velića, maloga mjesta nedaleko od grada Trilja. Pripadamo župi sv. Ivana Krstitelja - Grab. Iz peteročlane smo obitelji od oca Ivana i majke Anite. Najstariji sin je fra Marko (25) zatim Renato (24) te Robert (22). Fra Marko i Renato su na petoj godini filozofsko - teološkog studija na KBF-u Splitu, a ja sam na četvrtoj godini. Često nas ljudi pitaju imamo li još braće i sestara očekujući pozitivan odgovor, ali kad čuju odgovor da nemamo, u isti trenutak vidljivi su pomiješani osjećaji: oduševljenja zbog našega odaziva, ali i neke lažne sućuti radi naših roditelja. Zašto kažem, lažne sućuti? Zato što, ako se gleda bez perspektive vjere i ljubavi prema Bogu, to je za naše roditelje uistinu realan gubitak jer neće imati 'svoju' unučad. I to darivanje koje naši roditelji prolaze, vjerujem i uz nutarnju žrtvu, da daruju nešto 'svoje', na što po prirodnom redu imaju 'pravo', nas ohrabruje. Nikada na njima nismo vidjeli malodušje, neprihvaćanje ili pobunu protiv Boga, već u ljubavi prema Bogu, radosno prihvaćanje naše odluke, poštivanje naše savjesti. Mi ne posjedujemo jedni druge, niti imamo pravo da projektiramo tuđe živote. To su nam naši roditelji prenijeli, zato smo radosno, slobodno prihvatili poziv da budemo 'znak Kraljevstva Božjeg'.
Sva trojica ste se odlučili za isti put, što je moguće jedinstven slučaj, pogotovo u vremenu kada je duhovnih zvanja sve manje. Je li bilo teško odlučiti se? Kada ste osjetili poziv?
- Kao što sam već rekao, znak nije nešto čemu se treba diviti. Tako da isticanje nas kao jedinstvenog slučaja možda nije potrebno. Znak samo pokazuje cilj, a cilj je da postoji Bog, da postoji Uskrs, da svakoga od nas čeka osobni susret s Bogom, i da postoji vječnost. Duhovni poziv, celibat, beženstvo čovjek teško može odabrati i živjeti bez vjere u Boga; a ako i odabere sve to a istovremeno je bez vjere onda to živi na vrlo mučan i frustriran način. Manjak poziva je posljedica manjka vjere. Teško se odazvati ako nema vjere i povjerenja da Bog vodi sve. To što mladi čovjek u današnjem svijetu odlučuje odabrati poziv, ostaviti sve što kao mladić može imati, je znak. Kada to učine trojica mladića, i još k tome trojica braće možda može nekoga još više oduševiti. Nama je to drago ali neka ta činjenica druge oduševi za Boga, koji misterij ljudskog života vodi na različite načine. Netko može reći da je naša obitelj doista neobična jer ipak su se sva djeca u obitelji odlučila na put svećeništva odnosno redovništva, ali nema tu ničeg neobičnog, osim što nam se u život 'upetljao' Bog. Naše živote je obilježila župa sv. Jurja mučenika u Kaštel Sućurcu gdje smo živjeli dvadesetak godina i aktivno sudjelovali u životu župne zajednice. Tu smo imali priliku od najranije dobi kroz ministriranje i primjer župnika doživjeti radost pripadnosti Crkvi i poziva na svetost. Najviše nas je oblikovala i oduševila bogata liturgija koju smo iskusili kroz mnogobrojne tradicijske procesije, obrede i pobožnosti. Nije se zato bilo teško odlučiti krenuti putem svećeništva, jer ambijent u kojem smo odrasli uvijek je bio čvrsto povezan uz Crkvu i hranio je našu vjeru. Naravno bez pravoga temelja i oslonca kojega smo pronalazili u obitelji, teško bi se odlučili na ovako uzvišen i odgovoran poziv. Roditelji su nam bili uzori vjere. U Kaštelima smo živjeli do nedavno kada smo se vratili svome Cetinskom kraju.
Kako je reagirala vaša obitelj kada ste sva trojica pošli u bogosloviju?
- Zapravo, mi smo već kao osnovnoškolci osjetili duhovni poziv, te krenuli nakon završene osnovne škole u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu. Dok smo još bili u ovom „malom sjemeništu“ roditelji nisu puno razmišljali o ređenju svojih sinova jer se činilo dalekim ostvarenje toga cilja. Možda je i spremnost da nas svu trojicu 'puste' postepeno sazrijevala u njihovu srcu? Možda su se potiho nadali da će se barem jedan od sinova oženiti? No ipak, na našem putu hrabrio nas je primjer i vjera naših roditelja. Kada gledamo naše roditelje bolje razumijemo Božju pedagogiju koja je vidljiva u Svetom Pismu. Od Abrahama Bog traži žrtvu vlastitog djeteta. Majka sinova Makabejaca potiče vlastitu djecu da prihvate žrtvu. Kada nešto daješ ili imaš dojam da poradi Boga moraš ostaviti, On u svojoj ljubavi vraća preobilno i kvalitetom i kvantitetom. S tim stavom prema našoj odluci pristupali su i naši roditelji. Sada nakon što smo prošli malo sjemenište i kada se nalazimo pri kraju formacije u bogosloviji shvatili su da ozbiljno i odgovorno shvaćamo onaj poziv koji želimo živjeti. Oni nas u tome podržavaju. Sveti don Bosco, zaštitnik mladeži, jednom je zgodom rekao: 'U obitelj iz koje Bog pozove mladića u svećenika, ulazi On sam.'
Što za vas znači ovaj poziv?
- Poziv je avantura, hod u vjeri. Ne znaš što te čeka ali znaš da Onaj koji te pozvao zna, bdije i sve vodi. Za nas je poziv koji smo odabrali jednom riječju „život s Kristom“. Radosni hod u vjernosti Bogu i življenju po Riječi koja nas svakoga dana ohrabruje i koja nam se čitava daruje u euharistiji. Poziv je smisao: znam zašto živim, radi čega i koga trošim svoje snage, znam zašto darujem sve, pa i svoje mladenaštvo. Život bez smisla nije život, to je životarenje. Mnogi ljudi danas ne žive, samo traju. Svaki od nas je pozvan živjeti svetost dajući svjedočanstvo kršćanskog življenja drugima, kako bismo ih oduševili za nasljedovanje Krista. Jednom riječju: služenje – Crkvi i potrebitima, poput dobrog Samaritanca koji ne okreće leđa čovjeku u nevolji, nego samilosno gleda njegove konkretne probleme, te ga privodi Bogu. Ovo je glavni smisao svećeništva. Neprestano umiranje sebi i život u skrovitosti u običnoj svakodnevici bez senzacionalizma je najbolje nasljedovanje Krista. Benedikt XVI. kaže kako je najvažnije obilježje svećenika, dok dijeli blaga Božje milosti, premda sputan ograničenjima ljudske naravi ranjene grijehom, tajanstvena (Božja) prisutnost u svijetu.
Kako izgleda jedan vaš dan? Jeste li aktivni i van fakultetskih obveza?
- Ukratko, naš dan započinje ustajanjem u 5:30-6:00, zatim imamo molitvu iz časoslova i svetu misu te doručak, a nakon toga imamo predavanja na fakultetu koja završavaju do 13 sati, kada zajedno molimo „Anđeo Gospodnji“ u kapeli i nakon čega ručamo. Nakon ručka imamo vrijeme za odmor i studiranje, a potom slijedi molitva časoslova, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i večera. Večernji program ispunjen je različitim sadržajem ovisno o danima u tjednu (zborno pjevanje, sport, razni susreti…). Sažeto je opisan naš svakidašnji dan u kojem su izostavljene i tjedne službe za koje smo zaduženi u bogoslovnoj zajednici. Također pomažemo kroz razna karitativna djela, primjerice pomaganje u obližnjoj pučkoj kuhinji Caritasa, ili 'dajemo ruke' starijim svećenicima kada nas zovnu. Bogoslovski život je uistinu pun sadržaja, nikad dan nije isti ili dosadan. Netko bi mogao pomisliti da je Bogu posvećeni život rutina, dosada, monotonija. Sve posve suprotno od toga.
Kako vidite vašu budućnost? Kao župnici ili ćete se možda više aktivirati prema akademskim obvezama, prenošenju znanja mladima...?
- Možda je to čudno no mi smo svoje ambicije ostavili po strani, učinit ćemo ono što od nas bude tražila Crkva po našim pastirima. Budući da smo braća i ja već dugo u formaciji, svakako tu i tamo razmišljamo kakav nas život čeka „izvan zidina“ bogoslovije. No, za sada je najbitnije usmjeriti svoju pažnju na završetak formacije koja svoj vrhunac ima u ređenjima. Budućnost je neizvjesna i zahtjeva da svaki dan iznova kročimo putem povjerenja u Božju providnost. Svakako nastojimo biti otvoreni za poticaje Duha Svetoga i osluškivati volju Božju za naš život. Izuzetna je radost raditi u 'njivi Gospodnjoj', a o tome koju ćemo službu kao svećenici vršiti, sada još i ne razmišljamo, već smo spremni ići tamo gdje nas Crkva najviše treba i šalje.
Jesu li se mladi danas udaljili od vjere?
- Pitanje udaljavanja mladih na kojima se gradi budućnost Crkve i društva je kompleksno, jer ovisi o mnogim čimbenicima i kretanjima trendova u modernom načinu promišljanja i življenja. Mlade osobe danas zanimaju 'instant' stvari i rješenja te su u mnogočemu uvjetovani sekularnom kulturom u kojoj žive. Moglo bi se reći kako su mladi danas udaljeni od vjere, jer im se vjera nije prenijela kao 'način života' nego kao opsluživanje vanjskih formi bez razumijevanja sadržaja te kao navike i običaji, kako bi se bolje uklopili u okolinu u kojoj žive. No, nemoguće je za čovjeka općenito udaljiti se od potrage za vjerom, to je čežnja upisana u ljudsko srce, pronaći smisao koji nadilazi ovaj 'prekratak' ljudski vijek. Čovjeku koji je stvoren za beskonačno sve konačno čini se premalo. Mladi ljudi u različitim trenutcima egzistencijalne krize ili, kako ih filozof Jaspers zove, tzv. graničnim situacijama života ponovo to shvate i puno puta iznova pronađu put i smisao u Isusu Kristu.
Zašto je tome tako?
- Život u izobilju i komoditetu daje dojam lažne sigurnosti koji nas uljulja. Sve je lako dostupno, promjenjivo i zamjenjivo. Zato se ne postavljaju prava pitanja? Postavljanje važnih egzistencijalnih pitanja koja iziskuju dublje promišljanje traže izlazak iz vlastite udobnosti, kako ističe papa Franjo. Postoji mnoštvo ponuda koje im svijet nudi i za kojim se mladi povode uzimajući kratkoročna rješenja koja zapravo ne ispunjavaju ljudsko srce. Nerijetko im se nauk Crkve čini nerazumljiv pa se teško ravnaju po njemu.
Kakav po vama treba biti dobar vjernik danas?
- Nemoguće je navoditi pojedinačne kvalitete jer svaka životna situacija iziskuje konkretan odgovor. Jednom je potrebna blagost, drugi put hrabrost i odlučnost, u nekoj situaciji blizina, u drugoj distanca. Biti dobar u nečemu, pa tako i biti dobar vjernik i kršćanin, znači: živjeti ono što govoriš. Liječnik je dobar ako dobro liječi, vozač je dobar ako dobro vozi, profesor je dobar ako dobro poučava. Čim nastaje podijeljenost, dvostruki život, tj. jedno je naziv moga života a drugo sadržaj, nastaje sablazan. Vjernik je dobar ako je u konkretnom životu i među konkretnim ljudima utjelovljena Božja prisutnost, na način kako situacija to od njega iziskuje. Evanđelje će reći da je dovoljno 'malo kvasca' da promijeni kvalitetu cjelokupnog tijesta i ukvasa kruh. Tako je i vjernik pozvan konkretnu stvarnost koju živi inficirati nadom, ljubavlju, služenjem, darivanjem, jednom riječju Isusom Kristom. Konkretnije rečeno, dobar vjernik živi život uključen u Crkvu jer zna da mu po Crkvi dolazi svaki blagoslov, ima ljubav i zahvalnost prema daru koji je primio na krštenju, a koji mu pomaže biti kršćanin, biti Kristov. Živi dosljedno, autentično u konkretnim okolnostima u kojima se od njega zahtijeva, prihvaća radosno život i sve što mu donese, svo mnoštvo onih nepredvidivih situacija i svakodnevnih križeva. Savršenstvo se krije u stupnju ljubavi koju pojedinac posjeduje. Čini ljubavi se konkretiziraju u svakidašnjici te tako kršćanin biva znak da postoji nešto više od ovoga svijeta.
Koliko danas mediji i društvene mreže utječu na oblikovanje vjernika?
- Današnji čovjek praktično već kao malo dijete raste uz tehnologiju i ona postaje ključan čimbenik u razvoju njegove osobnosti. Informacije koje tako primamo mogu nas formirati (odgojiti), informirati (dati nam znanje) ali i deformirati. Vjernik treba pripaziti iz kojih izvora napaja svoju dušu, kako ne bi upao u zamku da postane 'dežurni kritičar' koji prebire svačije grijehe osim onih vlastitih. Mediji su jedna prekrasna prilika da se 'dobrom' informacijom uz malo napora dođe do velikog broja ljudi. No, istovremeno mediji u sebi imaju veliki manipulativni potencijal. Senzacionalističko sipanje vijesti bez odgovornosti može uništiti ljudske živote, dobar glas, izmanipulirati mase. Mediji mogu tako negativno širiti ozračje nepovjerenja prema pojedincima i prema Crkvi. Ne može se reći, ponekad je taj medijski pritisak prema Crkvi, bio i opravdan, čak izrazito koristan, te je doveo do nutarnjih promjena i pročišćenja. Nažalost, ponekad je skandal bio prilika za promjenu mentaliteta i obraćenje struktura. Mediji, a posebno virtualni prostor, ponekad se naziva 'digitalni kontinent'. Mislim da tom kontinentu fali 'pokrštavanje'. U svijetu medija danas prevladava uglavnom kritika Crkve, naglasak je na ono što Crkva treba učiti, a ne ono što društvo može naučiti i primiti od Crkve.
Odbacuje li današnji čovjek obitelj kao takvu?
- Mladi čovjek nije spreman postati odgovoran i radije ostaje u stanju trajne infantilnosti ili adolescencije. Ljudi se sve kasnije odvaže na brak, jer boje se vezivati trajno na bilo što, zbog manjka povjerenja u sebe i drugog čovjeka. Brak i stvaranje obitelji iziskuje spremnost na odricanje, stavljanje sebe u drugi plan i dopustiti drugome da meni određuje ritam i način življenja. To danas mnogi naprosto ne žele prihvatiti jer misle da će ih to činiti nesretnim i zato se radije zatvaraju u svoje sebični mali svijet gdje ih nitko ne dira. Tragedija je u tome, što ne shvaćaju da upravo jedan takav život koji je usmjeren samo na zadovoljavanje svojih vlastitih potreba nužno vodi u trajno nezadovoljstvo. Sretan život je moguć samo u sebe darivanju i služenju drugima, jer tek to daje trajni smisao životu koji onda postaje plodan.
Ljudi ne pronalaze vremena jedni za druge?
- Vrijeme je novac, reći će neki. Dati nekome svoje vrijeme, u pragmatičnom i utilitarističkom svijetu, znači gubitak. Nemamo vremena jedni za druge jer nam prioritet nije drugi čovjek već sasvim nešto drugo. Uskratiti svoje vrijeme, svoju emotivnu blizinu, riječ ohrabrenja, osmjeh, poticaj znači biti stinuta i škrta srca.
Stradavaju li i naša obiteljska ognjišta?
- Zajednički život, obiteljski život, znači izlazak iz moje 'komfort zone'. Ostvarenje individualističkih ciljeva, ambicija, žrtvovanje svega da bi se razvilo životnu priču i kurikulum po svojoj mjeri nužno vodi k tome da nema vremena za obitelj, prijatelje, djecu; a oni zapravo životu daju radost.
Kako nas kršćanstvo može vratiti na prvotni put, put Kristove skromnosti i jednostavnosti?
- Kršćanstvo nas uči da je biti postojanja u služenju Bogu i bližnjima. Da izlazimo iz sebe i budemo ljudi zajedništva i sloge. Put Kristove skromnosti i jednostavnosti najbolje se uči kroz život u obitelji. Njegujmo zato obiteljske odnose, pa makar nam naši najbliži ponekad znaju biti dosadni i teški. Budimo ljudi Crkve. Gajimo duh zajedništva i u našim župama, aktivno sudjelujući u životu svoje zajednice i ne bojeći se preuzeti neku odgovornu zadaću u njoj. Naravno, tu je potrebno i vježbanje u odricanju od vremenitih stvari koji nas zatvaraju i čine sebičnima, kao što je pretjerano uživanja u hrani, piću, društvenim mrežama ili drugim zabavama. Okrenimo se onim stvarnostima koje su uistinu istinite, dobre i lijepe i koje zaista oplemenjuju našu nutrinu. Osim molitve i sakramentalnog života, trebamo njegovati i razne talente koje nam je Bog darovao: slikarstvo, glazbu, poeziju, književnost ili sport.
Bliži nam se najveći kršćanski blagdan. Poruka braće.
- Puno puta je potrebna samo jedna nepredvidiva situacija koja život iz romantične priče pretvori u dramu. Spoznaja da naša prijateljstva, obitelj, međuljudski odnosi mogu u hipu biti otrgnuti iz našega života te da smo prepušteni ništavilu smrti, budi užas ako nemamo vjere. Mi nemamo odgovor na smrt, kao ni na druge rubne situacije našega života (bolest, trpljenje, trpljenje onih koje volimo). Ali naš odgovor je svetkovina Uskrsa koju slavimo. Moja i tvoja smrt ima odgovor. Trpljenje nije besmisao i očaj. Ima svoj poraz a to je Isusovo Uskrsnuće. Kršćanska vjera bez vjere u vječni božanski život bila bi besmislena. Kaže jedna liturgijska molitva: „U Tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi.“ Znamo da Božja providnost raspoređuje sve, nismo slučajna bića, nego smo „kruna stvaranja“ od Boga ljubljeni stvorovi. Stoga, radujmo se, Bog bdije nad nama, dragocjeni smo u njegovim očima i sve okreće na dobro onima koji s njim računaju i koji ga u svoj život uključuju. Sretan Uskrs!
