Prije 37 godina na blagdan Gospe Karmelske, u jednoj ruševnoj i napuštenoj kući dobivenoj od grada na korištenje, u gradiću Saluzzo, pokrajina Cuneo u Piemontu na sjeveru Italije, časna sestra Elvira Petrozzi, danas poznata kao Majka Elvira, osnovala je Zajednicu Cenacolo.
Otad pa sve do danas ta zajednica je mjesto gdje mahom dolaze mladi ljudi koji su podlegli brojnim ovisnostima. Nekada je to najčeće bila droga, a danas sve više ovisnost o modernim tehnologijama. U Hrvatskoj postoji šest bratstva za mladiće i jedno bratstvo za djevojke, koje se nalazi u Vrbovcu.
U Dalmaciji postoje dvije komune, jedna u Biogranu n/m i druga u Ugljanima kod Trilja. Potonju zajednicu smo posjetili nekoliko dana uoči Božića, gdje su nas dočekali raširenih ruku. Sugovornik nam je bio Joško Hrvatić, Splićanin koji se u zajednici nalazi već duže od 20 godina. Kaže nam, tu je pronašao sebe, ostvario svoju slobodu i sada je praktički otac mladim ljudima koji u Ugljane dolaze restartirati svoj život i krenuti ispravnim putem.
![](https://www.dalmacijadanas.hr/wp-content/uploads/2020/12/12-22-cenacolo-7.jpg?x44910)
"Najgore mi je bilo što sam se udaljio od obitelji. Bilo mi je bitnije društvo od tate i mame"
Ispričao nam je svoju prošlost. Rodio se u centru Splita, a svoje djetinjstvo nam je opisao ovako.
- Imao sam lijepo djetinjstvo, roditelje i mlađeg brata. Živjeli smo skromno u zajedništvu. Roditelji nikad nisu imali nikakve pozicije, ali u kući nikada nije ništa falilo. Bili smo jedna prosječna obitelj, nazvao bih nas i radosnom. Bio sam dosta povezan s bakom i djedom s majčine strane i često sam kod njih išao na Kamen - priča nam početku razgovora.
Nažalost, krenuo je krivim putem.
- To su bile godine Splita i kraja osamdesetih, kada je počinjao i rat. Tada je u moj život počelo ulaziti puno toga dobrog, ali i lošeg. Nikada nisam imao poriv raditi loše stvari pa ni eksperimentirati s drogama. Stjecajem okolnosti, radi mišljenja drugih, da ne bih bio odbačen od njih, zapalio sam prvi joint, iako nisam htio to. U meni je bilo jedno veliko "ne" i nije me zanimalo. U tom trenutku mi je bilo lakše izbjeć neugodne situacije i uzeti to, nego da kažem između nas trideset da neću to. Tada sam imao svoju logiku i na kraju shvatio da tada nije bilo ništa loše u tome. Mislio sam sada ću to uzeti i više nikad. Najgore mi je bilo što sam se udaljio od obitelji. Bilo mi je bitnije društvo od tate i mame. Počeo sam lagati i biti drugačiji prema svima. Stavio sam masku na sebe. Probao sam sve, ali mislim da je veći problem bila kocka od droge. Volio sam kockati i u tome nisam vidio problem. Jednostavno, postao sam čovjek koji počeo varati sve - iskreno nam govori Joško.
Skoro se pomirio sa svojom sudbinom, ali prijelomni trenutak je bio susret s majkom Elvirom.
- Kada su mi bile 24 godine i mislio sam da promjene neće biti, da je to tako i da idemo do kraja. Bio sam tužan, izgubljen i ostao sam sam. Vjerovao sam da će me nešto izvući iz te pozicije, ali ništa se nije mijenjalo. Jednom sam u prosincu 1997. gledao televiziju i sreo sestru Elviru, tu svetu i posebnu ženu. Kad sam je vidio i čuo, ušla je u mene. Ostao sam šokiran njezinom pojavom. Upalila je u meni nadu, da smisao života postoji, da ima nade i pravi život postoji. Dotakla me njezina sloboda. Vidio sam ženu koja je slobodna sto posto, a ja sam kao dječak sanjao i vjerovao u slobodu. Nije to tada ni izgledalo kao neka promjena, ali zapisao sam broj telefona i nakon par dana sam zamolio roditelje za pomoć. Rekao sam im za sestru Elviru i da mi može pomoći. S njom je tada bio Boris Vidović, momak koji je rekao svoje svjedočanstvo, a ja nisam mogao vjerovati da je imao ikakve probleme u životu. Tu sam vidio dobru priliku da se skrijem i da pomognem od svojih problema - govori Joško.
"Tu je stvarno put iz tame u svjetlo, te iz nedgovornosti u odgovornost"
I nakon 20 godina živi u zajednici. Postala je njegova obitelj.
- Danas i dalje živim u Ugljanima pored Trilja, u zajednici s dečkima. Živimo svoj stil života i trudim im se prenijeti sve ono što sam dobio tu. Sada sam praktički u ulozi oca, da služim mladom čovjeku u potrebi.
Zanimalo nas je zbog kojih ovisnosti najčešće mladi dolaze u zajednicu.
- Trenutno nas je tu dvadeset, većinom smo Hrvati. Zadnjih godina najčešća je ovisnost o internetu, igricima, koji uzrokuju agresivno ponašanje kod ljudi. Puno nam kockara dolazi. Molimo zajedno i radimo. Prijatelji smo pravi. Vodimo brigu o životinjama, radimo sir i educiramo jedni druge. Mlađi momak kad uđe dobije anđela čuvara, koji mu pomaže u prilagodbi. On mu prenosi ono što je primio otkad je u zajednici. Tu je stvarno put iz tame u svjetlo, te iz nedgovornosti u odgovornost - otkrio nam je.
Financiraju se od svog rada i od pomoći dobrih ljudi.
- Sestra Elvira je na početku rekla: Nisam htjela od roditelja tražiti nijednu novčanu naknadu. Nakon svega što su prošli s vama, nije uredu da i dalje vama plaćaju. Druga je: Vi trebate sami zaraditi vaš život. Imamo polje, stolarije, štalu, a radimo i s kamenom. Majka Elvira je rekla Isusu: Ja ću te pratiti i raditi što god Ti želiš, a ti samo mojim curama i djevojkama pokaži da si dobar Otac. Hranu i odjeću ne kupujemo. I ovih dana nam je došlo toliko dobrih ljudi. Donijeli su providnosti, hrane, ma baš svega. Mi proizvodimo kupus, blitvu, sir, mlijeko tako da nismo gladni. Ako nam nečega fali, stvarno dođe. To je jedno lijepo svjedočanstvo. Ako čovjek živi zdravo i ako radi sa svojih deset prstiju, neće mu ništa faliti. Ova zajednica je jedna velika škola života. Svatko ostaje koliko hoće ovdje. Ali da bi čovjek naučio dalje živjeti, treba tu proći neko vrijeme. Rekao bih barem tri godine, da u čovjeku zažive nove navike. Da se izbrišu stare i instaliraju nove aplikacije, rečeno modernim riječnikom - kazuje nam.
"Neka nam ovaj Božić zablista na najjače"
Božić u zajednici je uistinu poseban.
- Naši momci će Božić provesti u zdravom ozračju. U našoj blagavaonici smo napravili Betlehem u prirodnoj veličini i jaslice te ćemo imat Misu. Družit ćemo se, jesti i zajedno pjevati. Što se ovdje proživi za Božić je neopisivo. Svi smo se ispovjedili. Svatko će pitati ostale za oprost, raščistiti odnose i ići u susret jedni s drugima. Lijepo je za Božić doći čista srca. Tada je sve lijepo jer nema gorčine, a i hrana je puno ukusnija - slikovito nam je opisao.
Na kraju je uputio lijepu božićnu poruku.
- Draga Dalmacijo, dragi Splite, od srca Vam želimo čestit, blagoslovljen i jednostavan Božić u obitelji. Naša želja je da budemo ujedinjeni u obiteljima. Neka i vaši čitatelji budu ujedinjeniji nego ikad. Ako nas je koronavirus rastavio od nekih stvari, vjerujem da je neke stvari i sastavio, a tu prvenstveno mislim na obitelji. Neka nam ovaj Božić zablista na najjače - zaključio je Joško.