"U postolara najgore cipele", poznata je stara izreka, a uskoro bi ju mogla zamijeniti nova: "Postolara ni za lika".
Iako već za vrijeme školovanja dobivaju novčane poticaje u obliku Vladinih stipendija te ih odmah nakon škole čeka posao, a plaće su nerijetko iznad državnog prosjeka, mlade osobe nemaju baš interesa za posao obućara. I tako ovo deficitarno zanimanje lagano izumire, ali mi smo ipak uspjeli pronaći mladog Splićanina koji se ne da 'modernim' vremenima i svoju sreću nije želio niti trebao tražiti izvan granica Hrvatske. Jer posla ima.
Dvadesetpetogodišnji Ante Paštar koji je završio jedinstven model obrazovanja prema mjerama Ministarstva poduzetništva i obrta, nakon dvije godine stručnog osposobljavanja položio je Majstorski ispit za obućara i danas radi u očevoj obućarskoj radnji na splitskome Mertojaku.
„Tri godine sam išao za galanterista, dvije za obućara plus odradio još dvije radnog staža kako bih mogao položiti majstorski ispit. Unatoč tom svom vremenu smatram da to nije dovoljno za izučavanje obrta. Čitav život učiš ako imaš pravog učitelja jer u školi praktički naučiš vrlo malo. Bez prakse, u ovom zanimanju si praktički nitko i ništa“, kazuje nam Ante koji naglašava kako je mišljenja da za otvoriti sam svoj obrt nije dovoljno samo iskustvo koje je prethodilo do njegova majstorskog ispita.
Majstorski ispit najviši je stupanj obrazovanja u obrtničkim zanimanjima, a unatoč tome u obrtništvu je najvažnije svakodnevno usavršavanje, stjecanje novih znanja i vještina kako bi uspješno poslovali i opstali na tržištu. Ali kako opstati kada obućara skoro pa ni nema?
Navedimo samo primjer da ove godine niti jedan učenik nije upisan u Obrtničku školu u Splitu u usmjerenje galanterist.
Antin otac, Zoran, koji već više od 30 godina održava postolarsku tradiciju, ističe kako ovaj zanat obično ide iz nasljeđa u nasljeđe, ali i kako se već skoro deset godina ništa nije promijenilo vezano za školovanje.
"Problem današnjih obrta jest taj da se kroz vrijeme školovanja od 2010. godina nadalje ništa nije promijenilo. Čak se nisu ni objedinile djelatnosti srodne kožarstvu, da galanterija, obućarstvo, tapetarstvo budu skupa kao jedan razred. U tom pravcu ima naznaka da se iz škole odmah ide na posao, samo nitko ne kontakrtira ni Komoru, niti obrtnike, niti poduzeća koja se bave popravcima, izradom, tapeciranjem.
Mladi nisu zainteresirani jer nisu upoznati
U Splitu se pojavila proizvodnja 'Jugoplastika' koja je nestala ali sada su tu Spalatina, Papuča, evo i mi smo nešto počeli - 'Diocletia', 'Ledenko'… koji imaju proizvodnju obuće i remenja, torbica i tu je potražnja za radnikom obućarske struke ali i galanterije. Isto tako imamo i tapetara koji je proširio asortiman na brodove, a koji ne mogu pronaći radnika niti ga mogu preusmjeriti. To su sve srodne djelatnosti koje bi se trebale povezati“, smatra Zoran Paštar.
I sam je nedavno bio u potrazi za radnikom jer je zahvaljujući kćeri Kristini i sinu Anti, pokrenuo proizvodnju 'Diocletie', sandala od pluta i kože u svim bojama, po željama kupaca.
„Dobio sam poticaj na račun obućarstva, pokrenuo sam liniju 'Diocletia' i ove godine opet tražimo sredstva od Grada. Nisu to neka velika sredstva ali su dostatna za primjerice pokriti nabavku stroja. Koliko-toliko pomognu. Sada ćemo se natjecati kako bismo, ako dobijemo sredstva, kupili mašinu i alate za krojenje. Prošle godine smo s poticajem koji smo dobili napravili dupli promet u odnosu na prethodne godine, znači samom proizvodnjom više ne ovisimo o popravcima. Dolaze ljudi koji imaju jaku, veliku nogu, kraću nogu, ali se onda može sve napraviti kada imaš strojeve. Ljudi kad doznaju da radiš nešto novo dođu sa svojim problemima i upitima da li im možeš smanjit, povisit, i tako se nekako vrtimo oko toga i ide to jednim smjerom, a do kada će trajat ne znamo jer pravila nema iako se mi nadamo da će ovo krenut bolje“, kaže Zoran te se opet vraća na temu kako organizirati djelatnosti koje su u deficitu, a da ne odu skroz u zaborav.
„Po meni bi se škola trebala više organizirati i ove djelatnosti spojiti. Drugo, trebalo bi kontaktirati s Upravom Splita da ne prave tolike probleme. Ja 30 godina radim, dobio sam ove godine i priznanje jer se obrt u 30 godina nikad nije gasio, ali u tih 30 godina imao sam samo tri naučnika“, iznosi pomalo šokantnu činjenicu ovaj postolar vedrog duha.
Paštar smatra da je razlog tome što mladi uopće nemaju predodžbu što zanimanje obućar obuhvaća.
„Mladi nisu zainteresirani jer nisu upoznati. Od osnovne škole pa nadalje, oni nemaju pojma što se s ovom djelatnošću radi, da li je to samo popravak, kolika je proizvodnja, ima li i kolika je potražnja, kako iz škole i s koliko sredstava doći do svoga radnog mjesta, kako to radno mjesto organizira njegovo slobodno vrijeme…“, nabraja Paštar.
„Ali nije dobro ni upisati za postolara ako ta osoba nema neku viziju što ta djelatnost radi i ako nije spretna u rukama. U ovom poslu moraš imati neke ideje i znat stvarati s rukama nešto, dakle ako nisi kreativan ne možeš to raditi. Isto tako, ako ne zavoliš ovaj posao onda opet ništa.“
U devet godina nestalo 15 obućarskih radnji
Uz loš ili nikakav interes logično je da je današnji najveći problem obućara izumiranje ovog zanimanja.
2010. godine u gradu Splitu postojalo je 35 obućarskih radnji, a sada ih je ostalo samo 10 i to sve mahom stariji obućari, starosne dobi preko 50 godina.
U Sinju su ostala dva obućara, u Solinu jedan kao i u Podstrani, u Omišu dva, na Zadvarju jedan, u Imotskome dva kao i u Trogiru i Kaštelima. Brojke su ovo koje pokazuju kako u našoj županiji jednostavno obućarstvo nizbrdo s populacijom koja je starija od 50 godina.
„U ovih 10 godina bi trebalo da izađe još bar 10 naučnika, da se organizira škola, Komora ili da Grad i Županija uz stipendiju potaknu mlade da se obrazuju za ovo jer nisu dovoljna samo sredstva koja daje Zavod za zapošljavanje za otvaranje obrta. Uz to treba dati i ovim ljudima koji su otišli u penziju da mogu obučavati naučnika još par godina kako bi ta djelatnost zaživila“, naglašava Paštar.
Problem dakle nisu novi 'trendovi' jeftinih cipela koje možete kupiti za 100 kuna na sniženju pa ih nakon te sezone baciti u smeće jer vam se ne isplati davati ih na popravak u postolara jer ima i onih koji kupuju cipelu po cijeni većoj od 500 kuna, ali oni nju onda i održavaju.
„Onaj tko ima kupuje novu cipelu po cijeni koja njemu odgovara. Onaj koji je kupio jeftino nema što održavati, kupio je da nosi mjesec dana i nema što tražiti u postolara jer ta obuća nije namijenjena popravljanju. Što se tiče same usluge zašto postolar mora samo popravljati? Ljudi danas imaju velikih problema sa nogama; ne mogu zakopčati, ne mogu nositi nisko, treba im ortopedsko… mi se prilagođavamo njima, da im budemo na usluzi. Kao što kaže stara poslovica 'Volim te koliko staru cipelu' (jer ona je razgažena, udobna); onaj tko ima problema s nogama on tu cipelu rješava dok god je može spasit. Tako da će se ovoga zanata uvijek tražit, ali neće ga bit jer u našoj županiji je vrlo malo ljudi ostalo koji to znanje mogu prenijet na mlađe.
Prvo, s licencom nas je malo, firme koje su krenule s domaćom proizvodnjom nemaju adekvatnog radnika, u Splitu je bila modelarnica, rasula se. Ljudi su već debelo u penziji. Imamo čovjeka koji je radio u modelarnici u našoj županiji, koji je voljan mlađe naučiti iako za to nije bio ni plaćen ni išta. Ja sam osobno vodio i sina i oba naučnika kod njega. Jedan od njih je sada u Kaštel Sućurcu otvorio radnju, a i dalje dolazi tu na naukovanje bez ozbira što je on otvorio svoj obrt. Znači ima 30 godina, otvorio je obrt, za stručno osposobljavanje mu nisu odobrili, kada je trebao otvoriti obrt tražili su majstorski ispit koji nije imao i koji mora platit i tek u 11. mjesec može ići polagati majstorski, ali otvorio je radnju za brze popravke sa naknadnim polaganjem majstorskoga tako da sada može obavljati određeni dio usluge a ne cjelokupnu koju obavlja obućarska djelatnost. I zbog ovoga opet naglašavam da se trebaju što prije objediniti grane kožarstvo, galanterija, tapeterija i obućarstvo u jednu kako bi potaknuli daljnji razvoj jer s jednom djelatnošću jednostavno se ne može opstati“, opet je naglasio iskusni postolar koji se na samom kraju našeg razgovora prisjetio svojih početaka u ovom poslu.
„Radim u toplome, ali nas zafrkaju pare, ljepila, razrjeđivači, prašina… Ništa meni nije bolje nego onome na skeli, ali ja sam u ovome prostoru našao ljubav iako mi nije bila prvi izbor. Prva ljubav mi je bila autoelektričarstvo, servisiranje i popravljanje elektroinstalacija vozila, dok nisam slučajno otišao u Koteksa. Tamo sam otišao u dućan gdje je bio i popravak i izrada ključeva i obuće. I malo pomalo uvukao sam se u to, mogao sam zaradit za džeparac i malo pomalo stvorila se i ljubav prema tome. Trebalo mi je jako puno vremena za otvoriti svoj obrt, ali tu mi je pomogao pokojni rođak Ivan Prolić Bili. On mi je rekao 'Otvori, ako ti što zapne ja sam tu' i tako je i bilo od prvog do zadnjeg dana, kada mi je trebao savjet, pomoć, da mi netko pokaže kako otkloniti kvar, on je bio tu."
A danas je tu Zoran, za svoga sina Antu i sve one željne znanja i prakse u ovome poslu koji, iskreno se nadamo, neće pasti na još niže grane.
