U ovotjednom izdanju Planinarskih priča portala grada Kaštela ugošćen je Ivan Barišić, planinar i planinarski vodič, inače član HPD-a Kozjak u Sućurcu, koji je prošlog tjedna u svoju knjižicu Hrvatske planinarske obilaznice utisnuo posljednji od ukupno 152 žiga.
Ivane, dobar dan! Prije nego krenemo u ovu priču o velikom planinarskom pothvatu tvoje djece i tebe, molim te reci nam nešto o sebi.
Ja sam Ivan Barišić, član sam HPD-a Kozjak od 2016. godine kada sam počeo planinariti. Volio sam i prije boraviti u prirodi, ali nikad pješke, uvijek bih išao s autom do neke lokacije. Te godine sam u planinarenje ušao na nagovor starije kćeri koja je zapravo željela ići u izviđače, ali eto učlanili smo se u Kozjaka i evo zapeli smo tu već 7 godina. Otac sam troje djece, Lara će uskoro 18, Nela 16, a Duje ima 14 godina. Otkako nas je prije dvije godine nakon teške bolesti napustila njihova mama, jedni drugima smo velika potpora, oslonac, a planina je naš domaći teritorij.
Hrvatsku planinarsku obilaznicu prošli ste zajedno. Jeste li u „sakupljanje“ žigova krenuli odmah 2016. ili je ideja došla kasnije?
Ma ne, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Dvije godine nakon ulaska u svijet planinarenja završio sam planinarsku školu i počeo sam samostalno organizirati izlete, i onda je jedan naš član Marin Botić na jednom sastanku spomenuo tu obilaznicu i ja sam kupio knjižicu, tu je veliku ulogu odigrala i Ana Lazarušić. Zatim se dogodilo da smo u jednom danu uspeli Vaganski vrh i Sveto brdo, pa isto tako Ščirovac i sv. Iliju i onda se meni rodila ideja da probam skupiti sve žigove, ali ne na način da ne idem nigdje drugo, odnosno da ne idem na one uspone čiji vrhovi nisu uvršteni u obilaznicu. Jer evo vodim već drugu školu, obilazio sam bosansko-hercegovačke, crnogorske i slovenske planine. Tako da nije da sam išao samo na vrhove unutar obilaznice, meni je cilj bio organizirati što više i društvenih i privatnih izleta, pokazati ljudima planinu, njihovo zadovoljstvo i zahvala je nešto što mene ispunjava.
Je li to razlog zašto si u međuvremenu postao i planinarski vodič?
Pa da, imao sam već dvije godine nekog neslužbenog vođenja iza sebe i onda su me moji iz društva poslali na tečaj za planinarskog vodiča A standarda. Nekakav plan mi je napredovati, ići na B standard, odnosno voditi i izlete na zimskim uvjetima.
Sa sobom si u planinu vodio i svojih troje djece, a oni su s tobom prošli i cijelu Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Što je njih potaklo na sudjelovanje, je li ih nekad trebalo malo više motivirati?
Sreća je ta što je njih troje, da je samo jedno dijete vjerojatno bi mu bilo dosadno, međutim njih troje nekako nisu bili ni svjesni što su sve prošli, mislim da Duje još uvijek nije. Kada bismo išli na ove udaljene lokacije, gledao sam na to kao na obiteljsko druženje. Preko tjedna radim, nema baš vremena, djeca su u školi i svojim obavezama, ali kad idemo na put 3 – 4 dana, idemo samo mi i baš smo obitelj, a na ove bliže destinacije bismo zvali i druge ljude na sudjelovanje, tako da su djeca odrastala u jednoj zdravoj sredini, upoznavala su obližnje krajeve, tuđe običaje i stvarala lijepe uspomene.
Možeš li za naše čitatelje reći nešto malo više o obilaznici koju ste prošli?
Hrvatska planinarska obilaznica je najveća planinarska obilaznice u Hrvatskoj koja obuhvaća najatraktivnije vrhove na svim hrvatskim planinama. Podijeljena je na 20 područja, neka područja, recimo Moslavina, imaju dvije točke, dok ih Gorski kotar ima 14. Postoji nekoliko stupnjeva priznanja, ovisno o tome koliko se kontrolnih točaka prošlo, sukladno s ostalim kriterijima HPS-a. Ja sam krenuo skupljati žigove po staroj verziji obilaznice u koju su uvrštene 152 točke, u novoj ih ima 157. Šest je stupnjeva priznanja, a moja djeca i ja smo ovim obilaskom dobili najviše priznanje HPO-a.
Što bi rekao da si dobio, dobivši to najviše priznaje?
Putovanje je cilj. Sve godine koje iza nas, svi ti ljudi koji su bili dio tog putovanja, to je zadovoljstvo koje sam dobio. Najviše mi je drago radi djece, možda sada nisu, ali za 10 godina će biti toga itekako svjesni. U svakom slučaju to je jedno predivno iskustvo. U materijalnom smislu dobit ćemo nekakvu plaketu, ali to je samo simbolično. Nisam siguran je li netko mlađi od Duje to prošao, ako i je, on je sigurno jedan od najmlađih.
Jeste li vi jedini Kaštelani koji su prošli cijelu obilaznicu?
Koliko sam ja upoznat jesmo. Jedan naš član ima posebno, dobila ga je i pokojna Katica iz Malačke, ali koliko znam, nitko nema najviše priznanje.
Pamtiš li svoju prvu kontrolnu točku, svoj prvi žig?
Da, Glavaš na Kamešnici. Išli smo djeca, ja, Ana i njezina prijateljica Jelena. Nije mi tad bilo ni na kraj pameti da ću jednom imati sve žigove u knjižici. Lako je obići ove kontrolne točke koje su nam blizu, ali za ove udaljene treba vremena i novca. Imao sam sreću što mi je punica živjela u Zagrebu, pa sam imao neku bazu za Zagorje, Samoborsko gorje i okolna područja.
Prije dva vikenda obišli ste posljednju kontrolnu točku? Gdje ste bili, kakav je osjećaj?
Obilaznica je po nekim planovima trebala biti završena u lipnju, međutim s ekipom s kojom planinarim sam planinario i van obilaznice. Međutim drago mi je zato što je nova škola, ova aktualna sudjelovala u toj našoj posljednjoj kontrolnoj točki. Nisam ni slutio da spremaju iznenađenje, a iznenadila me i Ana koja nije trebala bit s nama zbog nećakovog krštenja, međutim ona je cijelo vrijeme osobnim autom vozila iza našeg autobusa i kad sam ugledao njezinog psa po izlasku iz busa, baš sam se iznenadio, međutim došli su i ona i njezin momak. Kad smo došli na vrh, na Šatorinu, iznijeli su tortu, šampanjac, ma bilo je prekrasno. Dobio sam i poklon, više provokacija, ali dobio sam knjižicu Slovenske planinarske obilaznice.
Kakva je njihova obilaznica, što ti se čini, hoće li se uklopiti u tvoje planove?
Nisam je htio otvoriti 5 dana od straha, međutim kad sam je otvorio vidio sam da za njezin obilazak treba 30 tisuća eura i dvije godine života, pa sam je i zatvorio.
Imaš li u budućnosti neke slične planove?
Ja sam želio ovo završiti dok su mi djeca zainteresirana. Počeli su već izlaziti, pogotovo kćeri, one su starije i imaju svoje društvo, svoje obaveze. Međutim ono što mi je želja je visoko gorje. Privlače me takvi usponi i mislim da ću se malo posvetiti tome, Marmolada, Grossglockner, pa ćemo vidjeti do kud će to doći.
Koliko je Duje imao godina kada ste počeli planinariti?
Imao je 7 i pol godina, ali on je to zapravo najlakše „odrađivao“. Bilo je tu s njihove strane i pitanja zašto idemo, tražili su atraktivnost, poticaj. Bili su na vrhu Dinare, na Triglavu, vodio sam ih i na ferrate, bili smo nedavno u Sarajevu na Romaniji, tu je Duje lagano prošao. Budući da su prošli dosta toga, stalno su tražili veću atrakciju.
Koliko su ovakva vaša druženja i zajednička planinarenja osnažila i tebe kao roditelja i njih zajedno s tobom nakon gubitka majke?
Budući da smo, koliko se može biti, bili spremni na ono što dolazi, mi smo nakon smrti supruge nastavili planinariti. Nedugo nakon što nas je napustila išli smo u Slavoniju, pa smo bili i par dana u Zagrebu. Bilo je to svojevrsno skretanje pozornosti. Vjerojatno je to sve pomoglo, ali i oni su bili u takvim godinama da im je svaka aktivnost odgovarala.
Kakav savjet bi dao roditeljima da se osnaže te da i oni svoju djecu povedu u planinarenje?
Roditelji trebaju uzet djecu za ruku i povuć ih sa sobom, djeca sama neće. Nema ništa ni od priče, već djecu treba uključiti u sve što radimo, sve treba raditi s djecom, bilo da je to planinarenje, odlazak na utakmicu, razne aktivnosti. Zaboravite razliku u godinama, puno toga se može raditi zajedno, a planinarenje je idealno, to je spoj zdravog života, prirode i druženja.
Bi li i drugim planinarima preporučio da idu u obilazak kontrolnih točaka HPO-a?
Iako je zahtjevno, iziskuje i vrijeme i novac, preporučio bih svakome, naravno ako ih to interesira. Najvažnije je da to ne predstavlja opterećenje, nego zadovoljstvo i užitak.
