Njihova ludost nam
otvara vrata
iz ludnice
koju zovemo
svijet.
(Predrag Lucić, Preludij, Mjesec iznad Splita)
Ovaj nije eksplodirao, možda ima tvorničku grešku
Lucićev je Aziz svoju premijeru očekivao još 2008. godine. Okolnosti su htjele da se u kazališnom obliku praizvede tek u kolovozu 2017, a tekst je u međuvremeno postao – proročki. Dino Mustafić režirao je predstavu čiji je tekst već prije 11 godina tematizirao rat protiv terorizma i obračun sa svima čije bi pokoje krvno zrnce moglo mirisati na eksploziju. Tema je to koja danas nije novost, naprotiv, i na daskama splitskog HNK-a već se vidjelo nekoliko uprizorenja čija je okupacija sraz istoka i zapada. Zanimljivo je da je pjesnik, prozaik, novinar i prije svega satiričar Predrag Lucić prvi koji je uspio izbalansirati tematiku do stadija u kojemu publika ne osjeća samodostatnost autora, ali shvaća masovnu histeriju „svetoga rata“, zločin, kaznu, gađenje i – humor. Kad pogledamo naslove nekih njegovih djela i angažmana (Haiku haiku jebem ti maiku, Bezgaća povijesne zbiljnosti, Greatest Shits - Antologija suvremene hrvatske gluposti), kad u obzir uzmemo činjenicu da je tjednik Feral Tribune, u čijem je osnivačkom krugu bio, javno spaljivan na Pjaci, veseli činjenica da Lucićev tekst i obračun s masovnom histerijom ima dobro doziranu mjeru. Kombinacija s Brechtom, dramska napetost, psovka kao oružje, kolekivno ludilo, nevini zločinac – bez noževa, golotinje i zastavama u genitalijama, a poruku prodire snažnije i dalje.
„Aziz“ počinje motivima „Pira malograđana“ Bertolta Brechta, oko svečanoga stola za kojim se nakon zdravica mladencima uskoro počinju redati tračevi, uvrede i preispitivanja morala gostiju. Da bi atmosfera konačno postala pirska, stiže poklon za mladenku – zlatni kavez s tamnoputim plesačem, Azizom. Aziz, međutim, pod rendgenskim pogledima publike isprva ne pleše i time daje povod gostima da njihove rasističke opservacije prerastu u histeričan strah od „marokanskog bombaša“ i zaključak „Svakog časa može najebati naša rasa kojoj nema spasa.“
Nisu naše nesreće goleme, nego naše duše sitne
Pristizanje triju mislioca s imenima mudraca trebalo je donijeti dašak nade u spas pira i zdrava razuma, no pod njihovim se vodstvom stolovi ubrzo pretvaraju u barikade, a košare u vojne kacige. Gosti luduju između gađenja i pomirbe s vlastitom smrću. „Vi ste htjeli da vam pjevaju, plešu i igraju nogomet, evo vam sad“, ljutito zaključuje mislilac, a zbunjenom plesaču Azizu s mržnjom dobacuje: „Čekamo da ovaj tu shvati da ničim neće ubiti naše dostojanstvo.“ Ironično, dostojanstvo „naših“ ljudi ubijeno je već na samom početku, kad je plesač zbog svoje kože i odjeće, prije nego što je dobio priliku predstaviti se, proglašen teroristom. Ponašanje svatova i Aziza namjerno stvara kaos u kojemu se opasno propituje tko je (na)silnik, a tko žrtva, tko terorist, a tko patnik.
Ansambl
Autorski tim Aziza čine redatelj Dino Mustafić i dramaturginja Željka Udovičić Pleština, za svadbenu je scenografiju zadužen Dragutin Broz, a za kostimografiju Lejla Hodžić. Predstava je trijumfirala u scenskom pokretu, na čelu s glavnim likom kojeg tumači Nikša Arčanin, a velike zasluge pripadaju koreografiji koju je osmislio Gjergi Prevazi i glazbi Tamare Obrovac. (Ne)sretne mladence u općem kaosu od pira izvrsno tumače mladi Stipe Radoja i Katarina Romac, nevjestina oca Nikola Ivošević, mladoženjinu majku Tajana Jovanović, a u ulozi nevjestine otvorene, ili što bi zaraćena strana stola rekla „promiskuitetne“ sestre briljirala je Monika Vuco. Mladoženjina vrckava prijatelja Otta tumači Marjan Nejašmić Banić, a već prokušan i iskusan par komičara, zajedljiva muža i ženu Nenad Srdelić i Nives Ivanković. Davor Pavić nastupa kao glas razuma, mladić Georges, a kao glasovi posvemašnje ludosti oduševili su mudraci Ivan Baranović, Vicko Bilandžić i Ivo Perkušić. Kao Deus ex machina poslužili su melek Džibril i anđeo Gabrijel koje su utjelovili Mia i Zdeslav Čotić. Njihova pjesma „Čuvaj Boga od ljudi, čuvaj ljude od Boga“ odličan je opis svakog nemilog završetka sukoba koji počivaju na različitosti. Predrag Lucić zaslužuje pohvale za djelo koje se davno pozabavilo aktualnom temom paranoja konzumerističkog društva, a nije izgubilo autorski potpis i šarm u crnini svoje komičnosti. Autor u pjesmi „Bilješka o piscu“, na kraju krajeva, sam progovara:
Karahasan za njega kaže
da se smije
da se ne ubije.