Preminuo je Vjeran Zuppa, ugledni hrvatski dramaturg, teoretičar književnosti, pjesnik, kazališni teoretičar i kritičar te nekadašnji upravitelj i dramaturg Teatra ITD.
Umro je u 84. godini, piše Index.
Zuppa je rođen u Splitu 26. siječnja 1940. godine.
Studij jugoslavistike završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1981), gdje je 1993. doktorirao radom Pojam dramaturgije u XX. stoljeću. God. 1966–77. bio je ravnatelj Teatra &TD; uređivao mnogobrojne časopise (Razlog, Telegram, Teka, Frakcija, Novi Prolog, Teatar & teorija). Godine 1979–84. bio je, piše na enciklopedija.hr, glavni urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske, a potom profesor na Akademiji dramske umjetnosti (dekan 2000–04) u Zagrebu, od 2011. profesor emeritus. S A. Stamaćem sastavio je antologiju Nova evropska kritika (I–III, 1968–72).
Djelovao je i kao dramaturg (A. P. Čehov, Drama bez naslova, HNK, Split, 1989). Knjiga Isprika za pjesmu: uvod u neke otvorene probleme hrvatske poezije (1966) okuplja eseje nastale 1962–65., koje je objavljivao u časopisima Razlog, Praxis i Mogućnosti, a raspravlja o krizi kritike i njezinu položaju u književnom životu te istaknutim pripadnicima krugovaškoga naraštaja (S. Mihaliću, M. Slavičeku, A. Šoljanu i I. Slamnigu). Hrvatskim pjesništvom (posebice zbirkama L. Paljetka, D. Dragojevića, I. Slamniga, M. Dizdara i J. Severa) bavio se u knjizi eseja Lirika i navika (1970). Kritike su mu obilježene filozofičnošću i ekskluzivizmom, s primjesama Heideggerove fundamentalne ontologije.
Autor je pjesničke zbirke Prijatelj Silvestar (1976), kojoj je temeljno obilježje ironizacija poetskoga jezika, te triju dramatoloških knjiga: u Štapu i šeširu (1989) tumači fenomenologiju suvremenoga hrvatskoga glumišta, u Uvodu u dramatologiju (1995) tematizira narativnost, dramativnost, dramsku situaciju i aktantsku teoriju, a u Teatar kao σχολή (2004) iznosi zapažanja o teatru u svjetlu suvremenih (ponajprije postmodernističkih) teorijskih i svjetonazorskih strujanja. Objavio je i dramu Floria Tosca ili smrt engleske kraljice (1979). Prevodi s njemačkoga, talijanskog i francuskoga; s potonjega je preveo Plamen voštanice G. Bachelarda (1969).
