Vijest o napadu na strane radnike u Splitu sama po sebi je potresna i poražavajuća za društvo, ali taj poraz postaje još jači kada se pogleda šira slika života Nepalaca u Hrvatskoj, njihov način života i rada te cjelokupna situacija koja ih je dovela u Hrvatsku.
Činjenica da netko u Hrvatskoj lomi ruke stranim radnicima, a ta ista Hrvatska ima dijasporu u Njemačkoj dva puta veću od ukupnog broja stanovnika Splita potpuno je zapanjujuća.
Hrvati u Njemačkoj nisu uvijek bili integrirani, naprotiv. Početak života Hrvata u Njemačkoj identičan je životu koji Nepalci danas vode u Hrvatskoj. Hrvati su u Njemačku, kao i Nepalci u Hrvatsku, došli na privremeni rad, a Nijemci ih na početku nisu htjeli, mogli ni znali prihvatiti u društvo. Doduše, fizički napadi iz mržnje prema Hrvatima (koji su za Nijemce u to doba bili Jugoslaveni) nisu zabilježeni.
Njemačkoj je trebalo nekoliko godina da „prihvati“ strane radnike i odnos države i društva prema radnicima iz zemalja bivše Jugoslavije promijenio se već sedamdesetih. Pisac Max Frisch u to je doba rekao najpoznatiju rečenicu o gastarbajterima ikad: "Tražili smo radnu snagu, došla su nam ljudska bića".
Dalmatinci su u Njemačku otišli šezdesetih – i bili isto ono što su Nepalci danas u Hrvatskoj
Kako su Hrvati završili u Njemačkoj? Ako se preskoče ilegalne migracije nakon Drugog svjetskog rata, život Hrvata u Njemačkoj počinje šezdesetih godina prošlog stoljeća. Njemačka je zbog potrebe za radnom snagom počela uvoziti strane radnike iz jugoistočne Europe, a najveći broj njih dolazio je iz Jugoslavije. Najveći broj, pak, državljana Jugoslavije činili su Dalmatinci i Hercegovci.
Hrvatski geograf Ivo Baučić u svojim se znanstvenim radovima bavio gastarbajterima iz Jugoslavije u Njemačkoj.
Baučić navodi da prema podacima o broju migranata po općinama, prikupljenima na način da je obrađen uzorak od 25% prijava koji su jugoslavenski radnici ispunili za zaposlenje u Njemačkoj između 1965. i 1968. godine, vidljivo da su u Jugoslaviji postojale dvije regije koje su imale velikbroj vanjskih migranta. Jednu od te dvije regije činila je Dalmatinska zagora.
U Dalmatinskoj zagori u kojoj su se ljudi bavili poljoprivredom, a život je bio izuzetno težak. Za to nerazvijeno, krško područje karakteristične su bile unutrašnje i vanjske migracije radne snage. Tako je u nekim općinama Dalmatinske zagore brojka radnika u inozemstvu bila i do četiri puta veća odbroja zaposlenih u toj općini.
Dakle, u Dalmatinskoj zagori je bilo četiri puta više ljudi koji su otišli u Njemačku na rad nego što ih je ostalo raditi kod kuće.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća nastaje i pojam gastarbajter. U slobodnom prijevodu gastarbajter je „radnik – gost“, dakle radnik na privremenom radu u Njemačkoj koji će, kad zaradi dovoljno novca, vratiti se u domovinu.
Živjeli su u kolektivnom smještaju, družili se samo sa „svojima“ i radili poslove koje Nijemci nisu htjeli raditi
U tom prvom valu odlazaka Hrvata na rad u Njemačku, njihov život bio je identičan životu koje vode Nepalci u Splitu. Za to postoje brojne činjenice i dokazi. Hrvati su, naime, odlazili u Njemačku raditi najteže fizičke poslove i sve one poslove za koje Njemačka nije mogla pronaći radnu snagu u domicilnom stanovništvu.
Smještaj za radnike iz Hrvatske osiguravao je poslodavac. To, naravno, nisu bili stanovi. Šezdesetih godina prošlog stoljeća radnici iz Hrvatske spavali su u barakama, vagonima i bivšim tvornicama. Smještaj je prema sjećanjima njemačkih umirovljenika, ali i znanstvenim radovima, bio slab, prenapučen i vrlo loše kvalitete.
„Sobe su bile premalene, nisu imali osobnog prostora, a kod jednog dijela radnika i topla voda je bila luksuz koji nisu imali. Osim loših uvjeta stanovanja, mjesta gdje su stanovali strani radnici bila su izolirana, ponegdje čak i ograđena žicama. Pri preseljenju u stanove susretali su se s velikim problemima jer čak 2/3 stanodavaca nije željelo iznajmiti stan strancu zbog predrasuda“, navodi povjesničar Vladimir Ivanović u svojoj knjizi „Geburstag pišeš normalno“.
Njemačka šezdesetih nije poticala Hrvate da ostanu nego da zarade novac i vrate se kući
Njemačka politika šezdesetih bila je jasna – gastarbajteri se trebaju vratiti kućama. Stoga su radne dozvole za Hrvate izdavane na godinu ili dvije dana. Njemačka je snažno poticala komunikaciju jugoslovenskih radnika s domovinom, osnivanje jugoslovenskih klubova i praktično im onemogućavala integraciju u njemačko društvo.
Politika Njemačke prema radnicima iz Jugoslavije počela se uveliko mijenjati tek početkom sedamdesetih. Tada je donesen zakon o spajanju obitelji, a Njemačka je „popustila“ sedamdesetih.
No, gastarbajteri iz Dalmacije i Hercegovine nisu imali cilj integrirati se. Cilj je uvijek bio zaraditi dovoljno i vratiti se kući. Radnici su iz Njemačke kući dolazili jednom ili dva puta godišnje, a sa suprugama i djecom komuniciralo se pismima.
Novac se slao po poznanicima i prijateljima iz sela i većinom donosio u džepu u gotovini. Novcem se gradila kuća ili staja, a u Njemačkoj se „štedio svaki dinar“.
„Jezik nisam imao kad učiti, nije mi ni trebao“
Umirovljenik koji je u Njemačkoj počeo raditi šezdesetih kaže nam da njemački jezik nikad nije naučio. Nije imao u cilju ostati u Njemačkoj, cilj je uvijek bio vratiti se kući.
„Tada život u Njemačkoj nije bio kakvim ga vi mladi zamišljate i nije bio kakav je danas. Mi smo tada radili najteže moguće fizičke poslove, a radilo se od zvizde do zvizde. Radili smo ono što Švabo nije htio. Tada nije bilo ovih tečajeva što mladež sad ide na njih da nauči jezik, mi smo radili u kanalima i na bauštelama gdje ti ne treba nikakav jezik osim tvog jer su ti sve kolege na poslu ljudi iz tvog sela“, kaže nam umirovljenik.
„Nisam imao vremena učiti njemački, nije mi uopće trebao. Nisam mislio da ću u Njemačkoj provesti cijeli svoj život. Uvijek misliš još godinu dana, pa još godinu dana… I tako prođe život“, govori nam.
Na pitanje kakvi su Nijemci bili prema njima, on nema loše sjećanje niti postoji naznaka o izoliranosti koju smo opisali na početku ovog teksta.
„Švabo je bio dobar“, govori nam.
