Gospođa Snježana Tonković umirovljena je profesorica arheologije i povijesti i nekadašnja kustosica Zavičajnoga muzeja Imotski.
S njom je Mijo Zidar porazgovarao o nastanku Muzeja, njegovu stalnom postavu, ali i o arheološkim istraživanjima na području Imotske krajine.
„Ovo je bila jedna prekrasna zgrada koja je nekoliko puta devastirana u potpunosti. Ostali su samo vanjski zidovi, a nekoliko puta je pretrpjela požar. Ukazala se potreba da se ona obnovi, pa sam od ministarstva tražila novac za obnovu krovišta. Međutim, kako u tom razdoblju nije postojala niti naznaka da bi se osigurao prostor za Zavičajni muzej u Imotskom, shvatila sam da bi ova zgrada mogla biti najidealnija za tu svrhu. Kad smo dobili novac za krovište, onda se već ta ideja počela prihvaćati“, počinje priču gospođa Tonković.
Do konačne je realizacije trebalo proći puno vremena, a potpora svih ključnih ljudi koji su mogli pomoći često je izostala. Međutim, kada se jednom krenulo u taj projekt, zgrada je relativno brzo osposobljena za muzej.
„Bila sam jedina u Imotskom koja je vjerovala u taj plan. Na terenu sam radila arheološka istraživanja i prikupila sam dosta predmeta. Onda se pokazala potreba da se ti predmeti negdje izlože, a uvijek sam dobivala neke male prostorije u kojima sam trpala svu tu građu. U jednom trenutku sam imala ured od samo osam četvornih metara, u kojega sam utrpala sve ono što sam prikupila na terenu. Sve je to bilo u kutijama, pa sam, dok bi došla do radnoga stola, preskakala kutije“, nastavlja.
Spletom okolnosti i razumijevanjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske ova zgrada se obnovila. Najviše zasluga, ističe gospođa Tonković, imao je ondašnji ministar kulture, Božo Biškupić. On je podupro njezinu ideju da Imotski dobije muzej. Idejno rješenje za zgradu muzeja napravio je arhitekt Branko Silađin. On se iskazao kao dobar arhitekt, naročito po pitanju muzeja. Njegov projekt je bio prihvatljiv, muzej je iznutra preuređen i, osim izložbenoga prostora u prizemlju, dobio je i galeriju na katu. „Da bi taj unutrašnji prostor osvijetlio, on je napravio jedan svjetlarnik po sredini krova, koji se izvrsno uklopio u arhitekturu ove zgrade. S obzirom na to da je ona pod zaštitom, vanjski dijelovi se ne smiju dirati i nisu se mogli otvarati novi prozori“, navodi.
2003. godine zgrada je bila dovršena i u nju je preselio muzej. „Otvoren je za Dan grada, a otvorio ga je tadašnji gradonačelnik Ante Lončar. Već iduće godine imali smo izložbu i to su početci rada u muzeju“.
Mitra iz Prološca
Jedan od najvrjednijih eksponata svakako je dvostrani reljef boga Mitre. On je pronađen u Prološcu na tamošnjem groblju. Desetak godina su se tamo obavljala arheološka istraživanja, koja je najprije vodila Magdalena Dragičević iz Muzeja Hrvatskih arheoloških spomenika, a poslije je radove nastavio Ljubomir Gudelj.
„S obzirom na to da je i naš muzej financijski pomogao te radove, ja sam im uvijek nazočila. Tu se pronašlo dosta toga – od ranokršćanske bazilike do brojnih drugih predmeta. Sve se to tražilo između postojećih grobova, pa se moralo vrlo pažljivo raditi, a moralo se ići na dubinu veću od metra. Na čitavom prostoru groblja uspjeli smo uhvatiti glavne konture te bazilike“, navodi. Istražujući to, ispod jednoga groba pronađena je jedna ranokršćanska grobnica na svod s dva ležaja. „Kad smo sišli u nju, ulaz je bio zatvoren jednom kamenom pločom, koja je bila reljefno ukrašena. Ulazili smo kroz razbijeni svod, kojega su u prošlosti načinili pljačkaši grobnice. Ljubo je sišao prvi i odmah izišao kao da je vidio sablast, onda sam ušla i ja. Radilo se o reljefu Mitre, a kad smo ga izvadili vidjeli smo da se radi o dvostranoj reljefnoj ploči. Najvjerojatnije da je u tom dijelu groblja postojalo svetište boga Mitre. To je bio jedan fantastičan nalaz, od kojega se Ljubo nije oporavio čitav dan“, govori nam.
Čitava europska arheološka javnost tada je saznala da se u Imotskom pronašao Mitra, i to jedan koji je jako dobro sačuvan.
Mitra je danas izložen u arheološkoj zbirci imotskoga muzeja. Gospođa Snježana nastojala je u njoj izložiti i prikazati kontinuitet arheološke povijesti na području Imotske krajine. Uglavnom se tamo nalaze predmeti koje je pronašla na raznim arheološkim istraživanjima na području Krajine. Svrstani su prema razdobljima – od prapovijesti preko rimskoga razdoblja do ranoga srednjeg vijeka. Kulturno – povijesna zbirka tematski je vezana uz grad Imotski. „Nastojala sam tu prikazati razvoj grada od odlaska Turaka 1717. godine, kada je granica prema Bosni i Hercegovini pomaknuta na tu udaljenost na kojoj je nažalost ostala do danas. Imotski se od tada počinje razvijati kao jedno urbano središte. S obzirom na to da je ovaj dio Dalmacije pripao Mletačkoj republici, Mlečani su ovaj kraj nastojali napučiti jer su ljudi odavde pred Turcima jednostavno iseljavali prema obali. Imotski je nakon odlaska Turaka bio dosta slabo naseljen.
Mlečani su nastojali ojačati granicu prema Turskom carstvu pa su ovdje dolazili ljudi iz raznih krajeva. Tako u Imotski dolaze činovnici, obrtnici i trgovci koji ovdje otvaraju svoje poslove. Jasno da će se poslije pojedinci obogatiti, a skupina tih ljudi čini jezgru Imotskoga, kojega nastoje unaprijediti“, prepričava. Imotski se tada počinje uljepšavati, počinju se graditi važni objekti poput suda, škole i duhanske stanice koja se sagradila koncem 19. stoljeća. Postao je to jedan mali grad u kojemu je bilo ugodno živjeti. Selo je zaostajalo, ali se i ono postupno počinje unaprjeđivati, pogotovo dolaskom duhanske stanice. Tada su se ljudi uglavnom prebacili na proizvodnju duhana, jer je bio osiguran njegov otkup. Sve to unaprijedilo je ovdašnje gospodarstvo. „Mislim da je to razdoblje prijelaza iz 19. u 20. stoljeće bilo vrijeme najbržega razvoja Imotskoga, kada je gradnja bila najintenzivnija. Možemo reći da je to razdoblje jednoga napretka cijele Imotske krajine“, navodi gospođa Tonković.
Restauracija imotske narodne nošnje
Posljednji čovjek koji je nosio imotsku nošnju bio je gospodin Kutleša, kojega su zvali Maršal. Bio je prepoznatljiv upravo po toj nošnji, koju je nosio do smrti. Međutim, Imotski je nošnje brzo izgubio. U muzeju, nažalost, nije sačuvana ženska nošnja u cijelosti, već postoje samo dijelovi. „Nošnja je brzo nestala iz uporabe vjerojatno zato što su Imoćani imali dosta kontakta s vanjskim svijetom. Putovali su Europom kao galantari, pa su vjerojatno iz tih krajeva donosili različite odjevne predmete. Maršal je bio posljednji koji je nosio tu nošnju. Kada je umro, obitelj ga je odlučila pokopati u tom odijelu koje je on uvijek nosio. Meni se učinilo da je to šteta i da bi to bio veliki gubitak za Imotski. Tu nošnju smo uspjeli dobiti i dali smo ju na restauraciju. Restauratori u Zagrebu su ju dobro pokrpali, osobito peškir kojega je nosio oko glave. On je tkan od svilenoga konca i najviše je stradao na mjestima na kojima je bio pregib“, prepričava.
Gospođa Tonković sama je radila na arheološkom nalazištu Opačac. Ističe da muzej nikada nije imao novca za svu logistiku koja je potrebna na terenu – od fotografa preko mjerača, crtača do geodeta i ostaloga pomoćnoga kadra.
„Zbog toga su radovi sporo odmicali, a od ministarstva nikada nismo dobili puno novca. To je uvijek bilo nešto malo jer su oni očekivali da Grad osigura ostatak novca. Međutim, nisam dobila nikada financijsku pomoć, pa sam imala samo potporu ministarstva. Tijekom radova par puta mogla bih pozvati crtača i geodeta, a fotografiranje sam radila sama “, navodi otežavajuće okolnosti. Ipak, kada je ušla u to, željela je dovršiti posao. Predviđala je još oko dvije godine rada i istraživanja da bi zaključila cijeli lokalitet. I dalje ima viziju i priču vezanu uz taj lokalitet, ali je s Opačca tada otišla uz očekivanje da će se iduće godine vratiti. To se ipak nije dogodilo. U međuvremenu je otišla u mirovinu, ali navodi da će barem za sebe napraviti dio posla koji je ostao, bez obzira hoće li to igdje biti objavljeno.
Vrijedne lule đuzelače
Sam posao u muzeju izuzetno je zahtjevan i opsežan, a gospođa Tonković je imotski Muzej utemeljila. Prikupila je svu građu putem arheoloških istraživanja, donacija ili otkupa eksponata. Ističe kako joj je bilo važno da u zgradi u kojoj se sada nalazi Muzej u stalnom postavu bude dio posvećen duhanu. Tamo se i danas nalaze stvari pronađene u zgradama duhanske stanice, a vrijedna zbirka lula također je posvećena duhanu i duhanskoj proizvodnji na imotskom području. „Tu imamo lule đuzelače koje nisu dovoljno zastupljene u literaturi. Uvijek se spominju lule iz Zelova i za njih je većina čula. Međutim, za lule koje su se radile na području Zagvozda i Buljubašića nije se toliko čulo. Oni bi išli „ubrati“ kamen u Biokovo. Od gline bi se radile lule, s primjesama kalcita kojega su mrvili da bi toj glini davali čvrstoću. U Đuzelima su se pak radile lule od drveta, to jest korijena trna. Imale su bakrene aplikacije kojima bi se ukrašavale čašice. To je nešto što je manje poznato i tome bi se trebalo više posvetiti da u literaturi postane poznato da su se i na našem prostoru radile lule“, napominje.
Muzej je živo tkivo koje se uvijek treba nadopunjavati. Ovo što je sada u Muzeju nije ni konačno ni savršeno, smatra gospođa Tonković, a očekuje da svi oni koji rade u Muzeju doprinesu bar onoliko koliko je ona doprinijela, odnosno da u njega donesu vrijedne predmete koji će se izložiti i sačuvati za budućnost. Iako je Zavičajni muzej Imotski mali, može se zaključiti kako je priča o njemu zapravo priča o bogatoj prošlosti imotskoga kraja.