Priča o Noinoj arki, Jobovim mukama, Titaniku, tugi, razočarenju, i najvećem udarcu ispod pojasa. Tako sam se jučer osjećao kad sam došao u klub i vidio da laminat s kojim je obložena cijela prostorija plovi. Dvjesto kvadrata laminata i strunjača je plovilo prostorom. Kako god je voda pronalazila put.
Prostor na kojem smo strastveno radili dvije godine. Prostor u kojem smo davali najviše od sebe za svako dijete i roditelja, srušen je zbog sile prirode. Prostor u kojem je naša voljena Sparta pustila svoje korijene. Sve je bilo potopljeno. Zajedno s mojim entuzijazmom. Svima smo javili da nema treninga, neka ne zamjere oni koje smo slučajno preskočili, bili smo u ozbiljnom šoku. Dogodila se tragedija. Ali bitno je da se ništa ozbiljno nije nikome dogodilo.
Cijeli dan se pitam što mi Bog poručuje, možda da se okušam u vodenim sportovima, možda da budem bolji čovjek. Ne znam, srce kluba je ranjeno, ali žila pulsira snažno sa suzom u očima. Taknut je ured trenera odakle idu sve ideje, taknut je kutak za roditelje kojeg obožava hrpa roditelja koji nas podržavaju, taknuta je dječja dvorana u kojoj Spartanci i Spartanke treniraju. Toliko djece koliko je kod nas rijetko koja univerzalna akademija okuplja na jednom mjestu. Nije to slučajno.
Cijeli dan s gorčinom u prsima i gropom u želudcu štrapam po prostoru i iznosim stvari zafrkavajući se da stvorim atmosferu. Mislim da mi je danas zadnjem bilo do zafrkancije. Kao i mojoj ženi Vanji s kojom sam i počeo pričati Priče o Sparti, ženi koja je na porodiljnom koji u Sparti ne postoji, ženi koja vodi cijelu administraciju kluba i brine se o našoj djeci 24 sata dnevno da bih se ja redovito ljutio kad nešto zaboravi, kad ne stigne, kad zakasni s papirima kojih ima hrpu. Ženi koja je posvetila svoj život i karijeru meni i odrekla se svega zbog mene. U meni se zbog ovog svega rodio takav dišpet da ću učiniti sve da Spartanci dobiju još puno bolje uvjete nego su ih imali, 300 Spartanaca i Spartanci će bit u Sparti do kraja sezone baš kao što ih je originalno bilo u bitci kod Termopila. Ovo su naše Termopile.
Stotine poruka podrške i razumijevanja znak su mi da radimo iskorak u radu s najmlađima. Neće Spartance ništa pokolebati, ovo je najveći udarac do sad, ali ovaj se tiče svih. Mi smo specijalirani za djecu od dvije godine pa nadalje, kako da njima objasnimo da nema Sparte, kad bi oni svaki dan dolazili da ih se pita.
Pokušavam cijeli dan raditi popis pozitivnih stvari zbog ovog danas. Jedna je što sam i ja dobio povratnu informaciju. Svi u ovoj organizaciji vole dobiti povratnu informaciju od mene, za svoj rad, trud, svoje dijete itd. Ta informacija je i meni potrebna, danas sam je dobio. Petnaestak ljudi je došlo i smočilo se do obrva i sa mnom spašavalo prostor kao da ih divlji konji tjeraju. Dobrovoljno, volonterski. Na kraju ovog zbrkanog slijeda misli mogu zaključiti samo da Sparta to smo mi. Ni zidovi, ni podovi, ni strunjače, ni stropovi... Mi. Predsjednici, tajnici, treneri, djeca, roditelji. Mi. I kao što smo uvijek govorili, svi smo pobjednici.