Tada nisam znao puno o Vanji, samo da je mirna i tiha cura koja mi se počela sviđati sve više i više. No, koliko sam god inače glasan, bojao sam se prići joj baš iz tog razloga. Bila je iznimno normalna pa nisam htio uprskati stvari.
Srećom, bili smo skupa u širem društvu pa sam je često imao priliku vidjeti. Još bi se ja tako vucarao da blaženi Alojzije s nebesa nije pogurao stvar. Došlo je vrijeme godišnjeg hodočašća na Stepinčevo, u kardinalovo rodno mjesto te u katedralu. Prijavili smo se i ja i Vanja. Cijelim putem smijali smo se, pričali i odlično zabavljali. Ali, naravno, pravimo se da smo cool. Možda nismo još bili svjesni onog čega su mnogi oko nas postali prije nas.
Vanja je sjedila preko puta mene u busu, a sjedalo kraj mene je bilo zauzeto. Curu koja je slijedila kraj mene naglo je zaboljelo i zamolila je Vanju da se zamijene za mjesto jer bi htjela sjediti kraj prozora. Dan danas mi Vanja nije priznala da je taj transfer bio namješten, ali imam osnovane sumnje. Štoviše, to je jedina stvar u koju sam siguran da me je slagala. I tako ja malo ohrabren transferom počnem bacati fore i glupirati se samo da privučen pažnju. Na povratku kući imao sam njenu pažnju samo za sebe. Hodočašće je bilo predivno, a kad smo se vratili kući izgleda da je Stepinac učinio svoje.
Stalno smo razmišljali jedno o drugome, a mene je vojska poslala na duplu stražu. Asti tuge, pomislim, kako ću bez Vanje. Kad je i to prošlo te kad sam se vratio kući još smo dva mjeseca se nalazili kao prijatelji. I svi drugi u društvu prohodali, idemo na ekipna druženja parova svugdje, a mi jedini samo prijatelji. U stvari sam se smrznuo. Opet. Odlučim na kraju osigurati se malo da ne ispadnem glup prije nego stavim glavu na panj. Kažem Vanji da sam na hodočašću odlučio da idem u svećenike. To je bilo daleko od istine, ali htio sam biti sto posto siguran u njenu reakciju. Kad me je malo otužno pitala zašto, sve mi je bilo jasno.
Dalje je povijest. Povijest koja je počela Stepinčevim, a nastavila se nebrojenim epizodama i pričama. Jedna od njih priča je o Sparti koju redovito možete pratiti ovdje na portalu. Vanja je postala važna karika u Sparti. Prvo kao ohrabrenje u razvitku same ideje. Zatim kao podrška za vrijeme besplatnih treninga koje sam radio uz vojnu službu u Kninu, koje, siguran sam, ne bi svatko razumio. Poslije kao administrativna podrška i tajnik u Sparti. Znamo svi koliko papirologije prati svaki rad.
Bez njene pomoći, ja ga ne bi uspio obaviti. Danas, kao voditeljica rođendaonice, marketinga i kompletne administracije. Uz to, moja žena i majka moje djece. Nije lako spajati posao i ljubav. No, mi se trudimo, prije svega ne zaboraviti što od tog dvoje stoji na prvom mjestu.
Stepinac je učinio svoje, kako za nas, tako i za Spartu. Uz našu obitelj, raste i Sparta. Nadamo se da će i nastaviti rasti. I Sparta i naša obitelj, uz malu pomoć našeg nebeskog zagovornika koja nam dosad nije nedostajala.
