Sve je bilo skupo, sve je zahtijevalo plaćanje, a jedini problem je bio što nisam imao novca. Nismo imali čunjeve ni kapice pa smo kredom crtali po podu da djeca znaju gdje trebaju stati. Ništa nismo imali osim zaraznog entuzijazma. Djecu smo upisali na treninzima na betonskom igralištu. U jednom telefonskom razgovoru s mojim prijateljem Tomislavom Argentinom požalio sam mu se kako mi nedostaje hrpa opreme da bi se mogli dalje razvijati. Tomo mi je rekao da će mi posuditi pun kombi opreme jer više ne radi s djecom nego se posvetio prehrani i edukaciji ljudi. Mojoj sreći nije bilo kraja.
Iskrcao sam svu tu opremu u Vanje doma jer u mojoj sobici nije bilo mjesta za ništa. Soba u hotelu Duilovo nije imala ni namještaj ni TV, samo krevet, kantunal i WC, u kojem je često bilo samo hladne vode. Jednom je izašao članak u novinama s naslovom "Spartanci krenuli iz ničega". To je stvarno tako bilo. Vanjin otac Miro, kad je čuo za priču o "Sparti", oduševio se. Svima je s radošću pričao o tome te je odlučio pomoći nam u svemu. Njegovo iskustvo u izgradnji projekta i poznanstva su nam bila jako važna. Otvorili smo obiteljski klub i odlučili se držati zajedno. Kako sam živio u tom "sivom domu" dugo vremena, zbližio sam se s direktorom Radom i dugo vremena ga molio da mi posudi staru recepciju hotela koju ne koriste kako bi je uredio i trenirao djecu. Međutim, svaki put bi me odbio. Odbio je taj velike investitore, gradonačelnika, igrače Hajduka, ekipu iz uprave kotara itd. Bio je beskompromisan. A ja uporan kao magarac, odem opet kod njega. Odmah s vrata me je skoro izbacio iz ureda. Uhvatio se za glavu čim me je vidio. Znao je da nisam došao bez razloga. Bio je nervozan, pušio je cigaru i tipkao na računalu. Poklonio sam mu čokoladu i zamolio ga laptop, samo kako bih mu pokazao što radim. Čokolada je svoje odradila, kao i moj prijatelj koji mi je snimio profi video pa sam imao kvalitetan materijal za pokazati direktoru. U jednom trenutku, ustao se na noge i počeo slati čitavu državu u "neku stvar". Rade je branitelj i dosta surovo se ponaša na prvu, dok je na drugu čista suprotnost. Kupuje knjige djeci koja nemaju novca, pomaže mladima s poteškoćama, ali to malo ljudi zna. Psovao je redom sve političare, institucije, a nakon što je ugasio cigaru na tastaturi, rekao je kako ovo moramo u hotelu napraviti. Rekao je da će mi pomoći jer sam dobar i jer mi zna djevojčinog oca. Nazove recepciju te im kaže da ću ja doći po ključeve stare recepcije te da krećem trenirati djecu pa da mi daju snop ključeva i da me ne pitaju puno.
Zaplakao sam od sreće na putu prema recepciji, imao sam osjećaj da hodam dvadeset centimetara od poda, nosio me entuzijazam pomiješan s radošću. Kad sam otključao staru recepciju pao mi je mrak na oči. Stanje je bilo za plakanje. Nazvao sam Vanjinog oca jer mi se činilo da može i želi pomoći. Idućih mjesec dana smo dovodili prostorije u uvjete za rad te naručili prvu bolju opremu. Na tom dijelu grada Duilovo-Pazdigrad prvi smo u povijesti omogućili djeci sport. Imali su redovite treninge, a klub je počeo dobivati svoje konture. Upisali smo stotinu djece na treninge u toj recepciji. Dolazili su iz Solina, Sinja, Trogira, Dicma. Vanja je i službeno postala direktor-tajnik kluba te moja zaručnica. Na poslu u vojsci su me počeli gnjaviti jer se više nisam trudio. Odrađivao sam minimum. A novine su pisale o mome entuzijazmu više nego o Hajduku.
Kockice su se počele slagati. Nisam znao da postoje sve te stepenice uspjeha, kao ni strmine. Ne mislim pri tome samo na financije nego o osjećaju kad čovjek vidi da mu ide te se osjeća nekako zadovoljno. Ostvaruje se tako. U prirodi nam je da budemo graditelji i kreatori. Na Brdima u školi su se stvari popravile. Sa željom da djeci omogućimo višestruki psihofizički razvoj kroz mnoštvo sportova sa zadnjim kovanicama u džepu kupujem plastične hokej palice u Kauflanda...