Bez podrške ministarstva, županije i grada nema šanse da možete uglazbiti jedan klub da funkcionira. To su bile riječi sportskih menadžera i voditelja klubova kad smo krenuli u otvaranje sportske akademije Sparta.
Također, svi su nam govorili da nikada nećemo okupiti na jednom mjestu više od trideset djece jer se današnjoj djeci ne trenira, a roditeljima se ne da voziti, ako im dvorana nije u portunu. I to je istina, da je teško bez osnovne podrške koju bismo trebali imati, ali nekako naša vizija je bila da, ako se jako potrudimo oko djece, ne samo za vrijeme treninga, nego prije i poslije, ako s njima budemo slavili rođendane i išli na izlete sigurno će se stvoriti istinski osjećaj pripadnosti klubu i sigurno će roditelji dodatno pomoći rad kluba, makar kada zapne.
I pokazalo se da smo bili u pravu, da je roditelj jedina institucija koja nije zakazala u nevolji koja je nedavno zadesila našu Akademiju. Imali smo elementarnu nepogodu i u naš klub je ušlo 20 kubika vode. Imali smo laminat u svih 200 kvadrata prostora i strunjače preko laminata, i još podlogu ispod laminata. Mada je tatami strunjača vrhunska izolacija, na sve smo mislili. Voda je sve uništila.
Nakon prolaska prvog šoka, odmah smo se zbrojili, posložili naše redove i napravili ratni plan jer za tjedan dana moramo nastaviti s treninzima. Zvali smo vatrogasce, ali oni nam nisu mogli pomoći jer je vode bilo 10 cm u cijelom prostoru, a njihove pumpe rade na 15 i više centimetara. Zvali smo grad, oni su nam rekli da će nam napraviti novu kanalizaciju, ali da ćemo morati čekati koji mjesec, da nam mogu priznati neke stare dugove što su nam dužni, ali za ovu konkretnu situaciju da nam nemaju kako pomoći.
Ljudi iz grada koji su zaduženi za naš prostor su još najbolji, ali su im ruke vezane, županija je obećala dati podršku, ali na kraju su rekli da ipak ne mogu. Šteta je iznosila 50 000 kuna i nema nam tko pomoći.
Hrpa djece trenira u klubu, a svaku sezonu se mislimo kako ljeto preživjeti. Ali mislim se, misli pozitivno, jer nas je baš takav stav i spasio u život, i odlučim poslati poruku svim roditeljima da Sparta treba pomoć. Malo je reći da kao da je netko takao u osinjak, tad sam vidio da nitko ne smije dirnuti u Spartu i da mi je jedan pravi roditelj vrjedniji od tri institucije. Da je moj zadatak da samo smišljam kako da djeci bude što bolje u klubu i da se ničeg ne bojim.
Jedan dio roditelja je pogurao financijski, drugi u radovima, treći s toplim porukama podrške. Rekli su nam da se ne bojimo, da su uz nas i da nas strpljivo čekaju. Bolju povratnu informaciju nismo mogli ni dobiti ni poželjeti .
U Sparti je vojska roditelja u stanju čuvati klub do kraja, stoga nam nijedna prepreka i nijedan izazov ne izgledaju nepremostivi. I doista, još jednom smo se uvjerili, svi smo pobjednici.
