Ovo je posebna priča o tome kako je nastao Spartin tim. Pišem iz razloga što me mnogo ljudi pita gdje sam našao ovako entuzijastično-pozitivne ljude. Ništa ja nisam našao, to se doslovno samo od sebe dogodilo. Utjecao jesam, ali to je kao bend, mora se dogoditi.
Jako smo oprezni pri sklapanju suradnji jer te ljude puštamo u dvoranu gdje roditelji ostavljaju njihovo najveće blago. Povjerenje mora postojati, ali isto tako danas ima svega pa je bolje sve stavke uzest u obzir. Uvijek smo gledali da grupe budu u pedagoškim standardima i da imamo manje trenera koji će imati više grupa tako da ne moramo puštati puno ljudi unutar kluba jer je ipak odgovornost prevelika, ako me razumijete.
Kod primanja novih trenera imamo oči i na leđima. Nije da smatramo da smo bolji od ostalih, ali mislimo da se možda malo više bojimo jer želimo da znamo sto posto tko trenira vašu djecu. Opreza nikad dosta. Svatko je dobar i loš, trenerski posao se da naučiti, ali ljudske komponente su nam uz struku uvijek bile prioritet tako da uvijek prođemo sigurnosne provjere da ne bi bilo nismo znali.
Prvi se javio Luka u inboks, rekao je da bi on jako volio kad bi dobio priliku, da je trenirao košarku cijeli život, da studira kineziologiju te da svira više instrumenata. I Luka donese studenski ugovor, objasnim mu sve što treba i krenemo trenirati. Evo ga s nama i danas nakon pet godina, Luka je jedini trener koji je s nama prošao sve dvorane dok se nismo utaborili na Pujankama. Vodi i naše natjecateljske ekipe i ostvaruje odlične rezultate. Puno je pridonio tome da imamo o čemu pisati u pričama o "Sparti".
Luka je preporučio prijatelja Damira i vjerovao sam mu, ako Luka kaže da valja da stvarno valja. Nađem se na kavi s Damirom i vidim da bi se ovaj isto mogao uklopiti, studira kineziologiju, upisati će doktorski studij, svira sve što se može svirati kao i Luka, ima svoj autorski bend. Bivši rukometaš, radi na nekim znanstvenim radovima, on i Luka bi mi mogli pomoć oko testiranja i programa. Odlično je što nisu radili s djecom pa nemaju već ustaljene okvire. Ne da ih sve zanima nego i kradu ti znanje.
Teoretsko su znali i previše, ali malo sam im pokazao detalje iz prakse više oko pažnje s djecom, ophođenja s roditeljima i oko programa kako ga mi provodimo. Koja je naša misija i vizija itd.
Bilo je tu u međuvremenu i ljudi koji su došli i na prvom razgovoru prijetili, derali se, svakako bili obučeni i ponašali se bzv. I onda opet nakon više sastanaka sunce na kraju tunela, stigla nam je trenerica Zorica. Nisam mogao da ne primjetim širok spektar sportsko zabavnih igara koje poznaje, a imala je ljudski faktor, vidi se da voli raditi s djecom. Ništa joj nije teško. I Zorica postane moja desna ruka oko tematskih proslava u "Sparti".
Svi naši treneri su znali školarce vodit čim su došli i bolje od mene, ali sve sam ih čekao na kliskom terenu, a to je vrtička dob. Tu bi im rado pokazao na početku tko je glavni. I meni su to pokazali, nisam se naučen rodio i ja svima pokazujem, smatram da se tako može postati besmrtan, ako ostaviš traga i preneseš znanje koje se nastavi prenositi. To je dob s kojom treba bit animator, klaun, pjevač, teta, trener, pedagog, metodičar ako želite imati cijelu godinu motiviranu djecu.
Nije to lako, da se razumijemo, ali tko zna, onda je gušt. Inače je "ajme meni", ako ne znate.
Zatim je došla trenerica Nela, isto zanimljiva osoba. Studira kineziologiu, trenira jiu-jitsu, sportski tip skroz, živi blizu, htjela bi raditi, i treninge i tematske proslave, među ostalim razumije se i u borilačke vještine što nam je super zbog ljetne škole samoobrane koju vodimo. Djeluje uklopljiva u tim i donese i Nela ugovor i tako krenemo polako.
Zatim je stigla Josipa, također pravo osvježenje nakon dosta sastanaka i upoznavanja novih trenera. I naiđemo na problem, živi u Muću. Imali smo stav da više nećemo primati trenere van Splita jer smo tako izgubili odlične ljude, kad dođe ljeto i gužve, vi se npr. iz Omiša vozite par sati do Splita. Ali eto, zbog Josipe smo odlučili promijeniti stav. Stvarno tako temeljitu trenericu odavno nismo vidjeli. To je ono kad ti je baš gušt.
Pa hajmo malo i o meni, završio višu trenersku, hrpu seminara, sportski menadžment sam u finalu. Radim 15 godina kao trener i uvijek sam bio bolji trener nego student. Nisam volio učiti, ali ne možeš danas ništa bez papira. Napustio sam siguran posao u vojsci zbog "priča o Sparti" i još nisam požalio niti u jednom trenutku.
I šlag na kraju Vanja. Došla je u Spartu na početku, dok još nismo službeno postojali, napisala je himnu koju djeca pjevaju prije svakog treninga već pet sezona u svim grupama. Imao sam stav da na poslu treba bit profesionalan, ali sam ga promijenio zbog Vanje s kojom sam se oženio i s kojom imam dvoje djece. Vanja se bavi administracijom, marketingom i menadžmentom kluba. Uvijek rado odgovara na sve upite roditeljima u svako doba.
Kažu da žena čini čovika il' ne čovika. Da nema Vanje, priče o Sparti ne bi nitko razumio.
