Baza je bila uspostavljena. Sve je u klubu funkcioniralo u svim smjerovima. Nismo se htjeli širiti, iako smo bili puni. Trudili smo se što duže ostati na jednom mjestu tako da kvaliteta ne počne padati. Naši treneri Luka, Damir, Zorica, Nela, Josipa i ja pokrivali smo naš centar na Pujankama bez problema. Postali smo team i svatko je mijenjao svakoga kad bi nekome nešto iskrslo. Dok su bili treninzi radilo se, a četvrtkom smo se družili u klubu.
Godinama sam odbijao pokrenuti grupe žena jer mi je bilo draže raditi s djecom i moja teorija je bila da ne želim da se Sparta razvodni. Nismo se htjeli dati u nešto samo zato što imamo ideju. Ali upita je bilo sve više. Jer mame su stalno bile u klubu i oko kluba i onda bi često išlo pitanje treneru kad ćete pokrenuti nešto za mame. Tako nam je bilo i s rođendanima. Kad su upiti počeli stizati skoro svaki dan, znali smo da je vrijeme da Sparta pokrene tematske proslave. Sada znamo da je vrijeme za trening mama Spartanki. Znali smo i nismo pogriješili. Kupili smo samostojeće vreće za kickboksing te lansirali kampanju na vrijeme. Uvjet pristupa treningu bio je da je dijete ili Spartanac ili bivši Spartanac. Odlučili smo izgraditi jaku zajednicu oko sebe, tako da mame i djeca imaju sve što im treba u Sparti.
