Nakon dva mjeseca teške organizacije oko nove sezone koju treba pokrenuti, od adminstracije, radova po dvorani, do slaganja grupa i marketinga, odlučih se napokon odmoriti u društvu prijatelja hokejaša.
Odlučimo naručiti pizzu i igrati video igre i pikado. Kad je stigla pizza, dostavljač kuca i krenem mu otvoriti kad ne mogu. Brava se pokvarila i nikako ne ide. Dostavljač pomaže s vanjske strane, mi od iznutra, ali ne možemo otvoriti vrata i preuzesti pizzu. Pokušamo odvidati bravu i opet ne možemo otvoriti vrata koja su metalna. Udaramo nogama, opet ništa. Dostavljač ode dalje da se drugim ljudima pizza ne ohladi, a mi i dalje ostanemo u dvorani zatočeni.
Moj poludnevni jedva dočekani odmor se pretvorio u bušilice, brusilice, čekiće, kacavide itd. koje je donio moj prijatelj Mario Vidaković. Radi takvih ljudi mi je žao što u klubu ne držimo pivo.
Nikad napadan, a uvijek tu kad treba. Mario je naš volonter i pomaže nam i oko montaže dvorane za kickboksing tako da mame i tate djece iz kluba mogu trenirati. I tako i Mario se mučio 2 sata te smo napokon obili vrata i Mario upadne u dvoranu gol do pasa, mokar k'o voda, nasmijan i kaže pa vama je unutra baš ugodna temperatura, bolje nego vanka.
Ivan Ravlić, sadašnji kolega trener je otišao po karton krafni i lanac i lokot tako da možemo zaključati vrata dok nam ujutro bravar ne dođe. Poanta ove priče je da kad imaš dobru ekipu, nema te nevolje koju ne možete riješiti i još više se zbližiti.
Ljepota je u primanju, ali i u davanju. I vjerojatno je to razlog zbog kojeg sam izgubio na pikado od kuma Ivana Miloša, ali jednostavno je sve to bilo prestresno za mene.