[S]olinska mekousna pastrva je endemska vrsta ribe. Nalazimo je samo u rijekama Jadro i Žrnovnica te se nalazi Crvenoj knjizi ugroženih vrsta Hrvatske kao rizičnu vrstu. O njoj se piše vrlo malo ili nimalo, a da ova vrijedna vrsta ne padne u zaborav, ili u najgoru ruku ne nestane, brinu se članovi udruge Solinska mekousna pastrva.
Kontaktirali smo predsjednika udruge Ivana Kramarića, koji nam je spremno odgovorio na sva postavljena pitanja. Radi se o čovjeku koji s punom strašću govori o solinskom endemu. Po struci je diplomirani pravnik i magistar pravnih znanosti. Njegova biografija je bogata. Radio je u privredi, prosvjeti, državnoj upravi, ali i kao poduzetnik i publicist. Osnovao je dvije udruge: Udruga Solinska mekousna pastrva, u cilju promicanja zavičajne prirodne baštine, njezine geološke, krajobrazne i biološke raznolikosti i Udruge Ivan Lovrić, u cilju promicanja lika i djela mladog Sinjanina, pisca i liječnika.
Kada ste prvi put vidjeli solinsku mekousnu pastrvu?
- Prvi susret i prva razlika: kao desetogodišnjak vidjeh ovu ribu, zlaćanoga tijela, posuta živopisnim pjegama, crvenim, narančastim, smeđim, zelenim i crnim, i kojih sve ne, čvrstog repnog drška i peraje poput metle, glave pomalo nabite s malom njuškom, mesnatih i nabreklih usana, željnih dodira. Donijela ih susjeda uoči blagdana, desetak njih, za nemrs kako i priliči. Ta su bića doskora bila živa, tek izvučena ispod buka, iskričava slapića, očiju ispupčenih, bez vjeđa i bez vrata… Osjećah blagdanski šušur u zraku ali i sjetu, gledajući tjelešca bez daha i pokreta, no breath no motion… Nekako te godine u ljeto, užežin Velike Gospe, šalje me majka da kupim pastrve na solinskom ribnjaku. Donesoh ih i vidjeh ribe, oblikom i veličinom nalik mojim miljenicama ali posve drukčije, sve sive s jedva vidljivom dugom na boku… I od tada razlikujem pastrve i mnijem: sve su iste osim prave, Solinke!
Kako razlikujete pastrve kad tvrdite da su sve iste, osim prave? Po čemu je Solinka kako rekoste prava, iznimna u odnosu na druge, pastrva?
- Solinka je uistinu posebna, i po boji, i po anatomiji-morfometriji, prirodnim proporcijama, i kao indikator-pokazatelj kakvoće pitke vode s izvora… Svim pastrvama zajedničko je rodno ime, ukorijenjeno u praslavenskom pridjevu pastar, pastr, u značenju šaren, i to im je prvo obilježje. Imenicu pastrva, i još neke riječi, od drevnina baštinimo, poput pisanice, uskrsnog jaja, našaranog ili napisanog, imenice domaćeg ljubimca pas, najčešće šarko ili šarov, te glagola pisati naprosto šarati, pa i čovjeka šarene očne dužice nazivalo se paštro, paštroćasto čeljade, otuda i prezime Paštar… Ali, i među pastrvama postoje osjetne razlike i nijanse. Konkretno, u rijeci Jadro uz Solinku živi i unesena kalifornijska, lokalno nazvana popuša, ili dužičasta, po dugi uz bočnu prugu, premazanu svim mastima. Da, mastima, praslavenskim izrazom za kromatiku, potisnutu turcizmom boja. I mi se isto poigravamo mastima, kromatskim i akromatskim, kako bismo ukazali na ekološke teškoće, ponajprije na neprekidni rat čovjeka protiv nje ali i prirode, u cijelosti. Tu nesmiljenu pojavu nazvasmo novotvorenicom bojoboj. Jednostavno, boj boja, točnije boj boja i neboja.
Bojoboj? Što znači ta nepoznata riječ, o čemu se zapravo radi?
- Stvarno, što je uistinu taj bojoboj? Izraz prvi put srećemo u našoj slikovnici, istoimenog naslova, na transparentu prosvjednice: ZAUSTAVITE STRAŠNI BOJOBOJ! Ta riječ označuje najezdu neboja na prave boje i njihovo potiskivanje u prirodi i okolišu prouzročeno ljudskim djelovanjem. Čovjek, prema tom viđenju, unosi u prirodu crni asfalt, mazut, katran… zatim sivi beton i bijele kamene ploče… i time on narušuje prirodni sklad boja. Pjesnik, dramatičar i prozaist, akademik Luko Paljetak, autor antologijske knjige poezije za djecu Miševi i mačke naglavačke, o našoj novotvorenici piše: Nova je riječ stvorena/skovana po svim zakonima tvorbe riječi važećim za hrvatski književni jezik. Usporediva je na primjer s riječima: petoboj, višeboj, dvoboj i sličnim.
Znači, akademik je dao svoj imprimatur u vezi navedenog neologizma i tiskanja predmetne slikovnice?
- Upravo tako, on piše: Mislim da je riječ bojoboj sasvim prikladna za slikovnicu-bojanku koju kanite objaviti: prvo zato što ona označava odnos među bojama, neku vrstu plemenitog boja među njima; drugo zato što vaša bojanka ima ekološku namjenu: govori o našoj ljudskoj nebrizi za okoliš pa je zbilja u tom smislu potrebno povesti dvostruk boj (bojoboj) za njegovo očuvanje i zaštitu. Napominjem i to da djecu treba učiti da nema ružnih boja: postoje samo ružne upotrebe različitih boja, neprikladnih za stvaranje sklada, o čemu često ne vodimo računa. U smislu svega rečenog možda i ne treba zaustaviti, nego nastaviti bojoboj – zaključuje Luko Paljetak.
Dokle ste stigli s bojobojem? Ide li po planu taj zanimljivi, ali i zahtjevni naum?
- Prvotno je bojanka-slikovnica Lonitina pjesmarica o bojama, nadahnuta prizorima narušena životnog prostora, biljnog i životinjskog svijeta u njezinu okolišu, imala uglavnom ekološko edukativnu svrhu. Naša je junakinja izoštravala opreku između pravih, kromatskih, boja i nepravih, akromatskih, neboja. Opreka joj je poslužila razdjelnicom između života i smrti, između divlje prirode i ljudskom rukom uređena okoliša. U međuvremenu, tome se pridružuju i znanstveni radovi, i kulturna animalistika te umjetnički ostvaraji u cilju promicanja iznimno vrijednih kulturnih za sada o salmonidima u nas i u svijetu.
Na što konkretno mislite?
- Na zanimljivu manifestaciju DANI SOLINKE, Dane solinske mekousne pastrve s atraktivnim programom, još iz 2017.godine: 1. Gastronomska večer na dvoru kneza Trpimira na Dvorinama; 2. Simpozij: O toku rijeke Jadro kroz prošlost – u počast danskom arheologu Ejnaru Dyggweu; 3. Plesno glazbena predstava: Svadbeni ples Solinki; 4. Izložba: Pastrve u suvremenoj američkoj umjetnosti – Franz Dutzler, Meštar od pastrva; 5. Projekcija filma „The Trout“ (Pastrva) redatelja Christophera Nupena; 6. Koncert Schubertiada: Forelle (Pastrve) uz Jadro i 7. Predstavljanje knjiga: romana Solinka Zlatka Tomića, te vokalne pjesme Teštament Rike, svojevrsne razglednice grada Solina, u izvedbi Špire Žižića i Vokalista Salone, na stihove Zlatka Tomića i glazbu Želimira Škarpone. Bojanke VRATITE NAŠE BOJE! Lonitina pjesma o bojama, stihovi Ivica Kurtović, ilustracije Zoran Perdić-Lukačević, koncepcija i uredništvo Ivan Kramarić, zatim slikovnica BOJOBOJ, Boj boja ili Lonitina pjesma o bojama… doista, vrlo bogat program. No, istaknuo bih osjetan prinos, glazbu splitskog skladatelja Jovice Škare za mjuzikl Slike s Rike i kostimografiju Ane Čavar. Tome valja pridodati, na kraju kao šlag, i dar Udruzi akademika i književnika Luka Paljetka, prigodom posjete Solinu, Pjesma mekousne pastrve koju je oslikao splitski akademski slikar Luka Radica.
Spomenuli ste i morfometrijsko obilježje Solinke, na što se odnose te proporcije?
- Prema prosudbi brojnih stručnjaka mekousne su najljepše i najzanimljivije u skupini salmonida, a Solinka među njima prednjači. Oblik njezine glave i raspršene pježice na zlaćanom tijelu, uz snažan repni držak s raskošnom perajom poput metle, kojim razgrće pridnene valutice, glavne su joj odlike. Glava se ističe posebnošću, upravo ona resi obilježjima po kojima je nazivaju reliktom davne zemljine prošlosti. Osim toga, tu su i dva morfometrijska kurioziteta: prvi, gornja čeljust i kut usana što sežu do osi sredine oka, i drugi, promjer oka je petina njezine glave. Zlousta, srodnica iz Krke, nema tu ljepotu, već jaki i osjetno tuplji rostrum s kraćom i širom gornjom čeljusti što ne dopire ni do polovice osi oka. Neretvanska mekousna, zapravo oštronosa izdužene je njuške s izbočenim lubanjskim kostima u predjelu očiju, a lipijen, zetska mekousna kratka je i zavinuta rostruma. Solinka svojom ljepotom zasjenjuje ne samo te tri podvrste mekousnih već i sve ostale pastrve sjeverne zemljine polutke.
Po vašem mišljenju koje su najveće ugroze opstanku hrvatskog endema, solinske mekousne pastrve?
- Ima ih više, vrlo opasnih za Solinku ali i po nas. Ponajprije, ističem narušenu kakvoću izvorske vode Jadra, zapravo trend sve većeg bakterijskog i kemijskog onečišćenja, osobito nakon obilnijih kiša. Uz to ide i porast koncentracija teških kovina. Zanimljiv je podatak, star puna tri desetljeća, iz jedne doktorske disertacije: Utjecaj urbanizacije krškog područja na kakvoću podzemnih voda“, obranjene 1993.godine na zagrebačkom Sveučilištu, u kojoj piše: Raspolagalo se i s podacima ispitivanja kakvoće vode na izvoru Jadra iz kojih je vidljivo da je današnje stanje kakvoće vode na granici određenoj Pravilnikom za pitke vode, a za neke opasne tvari, poput teških metala (bakar i kadmij) zabilježene su koncentracije veće od maksimalno dopuštenih…“ Riječ je zapažanju, točnije stručnom podatku, prije izgradnje Dalmatine - Jadranske autoceste, ali i gotovo cijelog urbanog sadržaja, gospodarskoga čuda naše tranzicije, na dugopoljskom kršu, inače slijevnom području rijeka Jadro i Žrnovnica. Ako se gospodarski razvoj na tom prostoru ne uskladi s ekološkim kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), osobito onih koji se odnose na pitku vodu, prijeti nam napuštanje izvora Jadra u bliskoj budućnosti i neminovnost dopremanja pitke vode iz drugih područja – glasila su tadašnja upozorenja.
Spomenuli ste na početku razgovora da je Solinka služila i kao indikator, pokazatelj kakvoće pitke vode s izvora Jadra
- Da, sve do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća koristila se naprava na vodocrpilištu, u biti oveća kada s infracrvenim zrakama kroz koju je tekla izvorska voda, u nju bi unijeli pastrve kojima su zrake priječile prolaz. Pojačano onečišćenje vode nagnalo bi ih na bijeg kroz tu prepreku, koju inače ne bi rado prelazile. Nažalost, ta je naprava nazvana ihtiodrom odbačena, a mogla je biti sačuvana kao svjedočanstvo jednoga vremena. Postoji, doduše, bljedunjav trag o toj aparaturi zvanoj ihtiodrom, sačuvan u jednom nemuštom dokumentarnom filmu Sasvim običan život. Priča misaone ribice… nesuvislog od početka, do žuđenoga kraja.
Koliko će nedavno otvoreno Izletište Jadro – park utjecati na zaštitu i očuvanje mekousne pastrve?
- Sama činjenica da se promiče riječ park, a ne rezervat, govori sve. I park i rezervat uvrštavaju se u kategorije zaštićenih dijelova prirode ali se oni ipak bitno razlikuju. Posebni rezervati štite ekosustave, određene biljne i životinjske zajednice, više radi njih samih, rekli bismo u biocentričnom smislu. Manjih su dimenzija i predstavljaju spasonosnu zaštitu, uglavnom pribježište poput Noeve lađe, u nesmiljenom ljudskom ratu protiv prirode. Parkovi pak štite ekosustav više u antropocentričnom cilju, radi zadovoljavanja ljudskih potreba, što uostalom i piše u promidžbenom letku nositelja projekta županijske Javne ustanove More i krš. Projekt Jadro – izvor života, naime, nastoji polučiti više ciljeva od općeg društvenog i gospodarskog interesa, kojima bi se taj prostor upisao u edukativne, mentalne i turističke mape, a time uvrstio i u funkciju razvoja lokalne i regionalne ekonomije – stoji u letku.
U letku se isto tako navodi da će se u podrumu Centra za posjetitelje vršiti umjetni mrijest mekousne radi obnove njezina fonda, kako gledate na tu mogućnost?
- Kamo sreće! Međutim, biološki pokazatelji života rijeke Jadro ne daju velike nade. Naprosto, nema zlata kojima se mekousne hrane. Još je pučka legenda o tome pjevala, što bilježi šibenski humanistički pjesnik Petar Divnić u XVI.stoljeću: Rike te još nad slap riba slavom slove, / pržinom jere kljap zlatnom se tuj tove… u pjesmi U pohvalu od grada Šibenika. Kasnije su znanstvenici, uporabom sitnozora, ustvrdili kako to zlato tvore planktoni, zlatne i zlatnožute alge (Chrysophyceae) kojima su obilovale naše krške tekućice. I nakon umjetnoga mrijesta, kada se izvalja mlađ i mlade pastrvice potroše vas žumanjak u ležnicama, upućuju se u prirodu, i što ih tu čeka? Optimizam ihtioloških stručnjaka, kako će poboljšati porast fonda mekousnih u rijeci Jadro, poduprt našom poslovičnom naivnošću.
I na kraju, što mislite na koji način bismo trebali educirati mlade naraštaje?
- Ponajprije, predložio bih češći posjet ihtiološkom rezervatu i Izletištu Jadro kako bi mladi dobili opažaj naše junakinje, njezina kolorita, važan poticaj glede likovne kompetencije. Kipar Hraste, u tome je posve uspio, podario nam je vizualizaciju njena lika. Boje u ranome dobu vrlo su važne, sjetimo se Matissea ili pak Franza Dutzlera, svjetski poznatog modelara preko tisuću primjeraka pastrva, koji je kao petogodišnjak ugledavši potočne pastrve, promijenio tri zanimanja i tri kontinenta ne bi li utolio svoju žudnju. Ukratko, djecu treba izvesti u prirodu kako bi razvila sva svoja osjetila, sluh u žuboru vode, vid u lelujanju riječnog bilja, miris u dašku ozona s obližnjeg buka, sliku zelenila divlje prirode, jer jedino tako, može se pobuditi ona stvaralačka nit sapere aude, usudi se znati!
