Bez obzira na sva društvena prevrtanja, podjeljenost u narodu, političke intrige i očitu međuljudsku netoleranciju, u danima Velikog tjedna, u ovim malim otočkim mjestima koja sudjeluju u procesiji "Za križen", vrijeme kao da stane. Stane sve što nije vezano za ove drevne obrede, kako bi se učinilo mjesto zajedništvu. I nestanu sve one svađe oko nebitnog, a započne suradnja oko bitnog. Ljudi shvate kako u svojim životnim sredinama u kojima je sve manje ljudi, jedino zajedništvom mogu s malo ruku napraviti mnogo.
I ove godine, procesija je pokazala svoju višedimenzionalnu snagu, pokazala je i dokazala kako je mnogo više od baštine i tradicije, te da je ona primjer onog što nam je potrebno, čega nam nedostaje i bez čega se ne može.
Križonoše različitih profesija, životnih opredjeljenja i standarda, u toj noći postaju ono što svi jesmo; ljudi sa svojim slabostima koji trebaju oprost i mir, kako vlastiti tako i društveni. Svi mi kao križonoše trebamo biti ljudi spremni ponijeti križ ne samo za sebe, već i za svih nas, što je Isus učinio i u čemu jest čitava poruka muke.
Procesija "Za križen" fenomen je u sociološkom smislu. Za križen su svi ljudi isti. I predsjednici i ministri, radnici i težaci, svi su oni u jednoj službi, svi služe jednom, bez obzira nose li križ, kandilire, ferale, ili su pratnja.
Procesija ima moć privući ljude koji ne žive više na otoku, a s njom su rođeni, pa tu noć nitko od njih ne spava, ma gdje bili.
U ovim teškim vremenima, a svako je vrijeme teško, procesija je izvor nade u budućnost i vjere u opstanak na otoku. Zapisanih križonoša ima i za tri desetljeća unaprijed u nekim mjestima, što sigurno ohrabruje.
Ona je i izvor ponosa, jer malo se tko u svijetu može pohvaliti da ima nešto tako jedinstveno i tako staro, što se ponavlja u neprekunutom kontinuitetu već pola milenija.
Iznad svega ona je izraz duboke vjere ovog naroda, koji bez obzira na globalizaciju, liberalizaciju, depopulaciju i vjersku depopularizaciju, ipak zna cijeniti ono što su stvorili njegovi preci. Zato je često da su i otac i djed križonoše također nosili križ, kao što je često je da su pjevači iz iste obitelji koja je baštinila pjevanje generacijama. Tako su ove godine u procesiji iz Vrbanja strofe Gospinog plača pred Božjim grobovima pjevali otac i sin, što je vrlo dirljiv prizor.
Premda ovu UNESCO baštinu čine šest različitih i neovisnih procesija iz mjesta Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče i Vrbanj i premda svatko svoju voli najviše, ipak je doživljavamo kao jednu, jedinu, jedinstvenu procesiju "ZA KRIŽEN", koja je naša, koja nas okuplja i veže i kroz koju možemo osjetiti da postoji nešto iznad nas čemu se možemo nadati i čemu se možemo zavjetovati, a mi vjerujemo da je to nešto Bog.