KOLUMNA DARIJE BUJAS
[S]tojim ispred ogromne staklene zgrade i razmišljam o tome kako je bila puno manja kad smo ja i muž dočekivali njegove rođake iz raznih krajeva svijeta. Često sam bila ljubomorna jer se moja rodbina nije maknula dalje od Stobreča. Jedino je jedan očev stric, koji bi sada imao 150 godina, živio na Divljem zapadu, barem tako želi moja mašta. Jer otac je s ponosom pričao da je njegov stric imao „saloon“.
Još se sjećam priča da je kad je on umro, naravno prije mojeg rođenja, sav novac naslijedila njegova žena i njezina rodbina, a mi smo naslijedili teće, koje su se putem pogubile i ostala nam je samo škrovada u kojoj je mater godinama pekla orahnjaču. Nije smjela ni u čemu drugome jer je otac umislio da je orahnjača iz te škrovade najbolja.
Cijela je bila razbijena, i kad je materi dosadilo, kupila je novu i pekla u njoj, a kad bi se orahnjača ohladila, prebacila bi je u voljenu očevu, a novu bi sakrila. Prošle su godine dok otac, kao svaki blentavi muškarac, to nije shvatio i onda je materi za dišpet objesio staru škrovadu na zid, kao sliku, da je svi gledamo. Mater mu je, kao svaka mudra žena, pustila tu glupost cilih misec dana, a onda ju je skinula i stavila na najvišu policu u kuhinji. Tako je završila priča o škrovadi! Gdje je ta škrovada sada, ne znam, ali pitat ću mater i javit ću vam.
Dosta, Darija, prekini, ulazi u zgradu!
I tako sam korak po korak, tiho da me nitko ne čuje, ušla u aerodromsku zgradu.
Kad sam ugledala puste trake za redove i šaltere, nisam znala što ću, ali malo sam pogledala oko sebe i ugledala tabelu na kojoj je pisalo INFORMACIJE. Dignute glave, glumeći sigurnost, uputim se da upitam sve što ne znam. A ne znam ništa.
– Dobar dan!
– Dobar dan. Izvolite, kako vam mogu pomoći?
– Idem za Zagreb, i to avionom.
– Pa kada ste ovdje, nećete romobilom.
– Da, u pravu ste, samo nešto bih vas pitala, ali nikome ne smijete reći.
Sada je žena dignula pogled s papira ispred sebe na koje je nešto zapisivala i s ogromnim strahom u očima, kao da ću ovu sekundu uperiti pištolj u nju, upitala:
– Samo polako i smireno, sve će biti u redu, recite kako vam mogu pomoći.
Dok je to polako izgovarala naglašavajući svaki samoglasnik, ruku je lagano pomaknula od sebe. Poslije sam shvatila da je to bio botun alarma za policiju, za mogući bombaški napad.
– Slušajte, ja se prvi put vozim avionom, pa ne znam ni di sam ni di tribam ići.
– Aaaaa, to je problem, što odmah ne kažete. Gdje idete?
– U Zagreb.
– U Zagreb?
Vidjela sam osmijeh na kraju usana.
– Red broj tri, samo tu stanite i pratite ljude ispred sebe.
– Puno vam hvala, samo nemojte reći mom mužu da smo pričali. Rekao je da će me ubiti ako ikome kažem.
– A što ja imam s vašim mužem?
– Pa ne znam, on često leti, pa ako ga vidite, nemojte mu reći da sam vam priznala da se prvi put vozim avionom.
– Ma kakvi, Bože sačuvaj. Vašu tajnu nosim u grob.
Poklonila sam joj osmijeh, najveći koji sam mogla.
– Veliko, veliko hvala.
Imala sam osjećaj da me zeza, ali nije me bilo briga, glavno da me ne izda Igoru.
Izašla bih ja iz ove zgradurine nazad doma, ali osramotila bih muža, dao bi mi rastavu garant. Bome, ne vraća mi se s dvoje nejake dice u Žrnovnicu, tek su krenuli u školu. Da su u srednjoj, bilo bi lakše. Ovako bi me mater odmah poslala kopati, triba nahraniti nejaku dicu.
Tako sam bila u svojim strahovima, kada čujem poznati glas iza sebe.
– Darijaaa!
Slijedilo je grljenje i ljubljenje više puta u obraze.
– Ali idete u Zagreb? Di je Igor? Idemo popit kavu… Jeste čekirali?
– Sama sam, Igor je već gori, otišao je sa šoferom, ima neke poslovne sastanke. Ja letim njemu, kum je prijatelju s fakulteta.
Ovo sam izgovorila u dahu, jer di smim Igorovoj prijateljici iz gimnazije reći da letim prvi put. To ne bi bila samo rastava, bila bi doživotna zabrana prilaska na 300 metara.
– Super, aj čekiraj pa da pijemo kavu.
– Samo ti sjedi pa ću ja doći.
Naravno da sam znala gdje je kafić, ali gdje da čekiram, to nisam znala.
– Još bolje, što piješ? Da te čeka kavica…
– Što i ti.
O, muko moja, samo da je se riješim i onda ću nekako pronaći to čekiranje. Stala sam u red koji mi je pokazala žena na informacijama i, na moju radost, brzo riješila to slavno čekiranje. Sada sam mogla pit kavicu do novog problema kako ući u avion. Lijepo ću pratit našu Katu, što ona radi, to ću i ja. Ona je žena od svita, tako mi je muž rekao kada sam je upoznala.
Kad je došlo vrime za polazak, pratila sam svjetsku ženu i sve je dobro prošlo dok nismo došli do kontrole. Dok sam prolazila između dva stupa, tako je sviralo da su se sve raspoložive aerodromske policijske snage sjatile oko mene.
– Gospođo, okrenite se i bez brzih pokreta – uputi mi zapovijed, koju nisam shvaćala, ali poslušala sam jer mi je policajac to naredio.
Odjednom sam osjetila ruke na svojim gležnjevima, zaškakljalo me je pa sam skočila.
– Molim vas, gospođo, smirite se, da vas cura na miru pregleda – zapovjedi sada već oštrijim glasom.
Onda sam se sjetila ovakvih detalja iz američkih filmova, sve mi je bilo jasno. Oni misle da sam ja prijetnja ili teroristkinja, možda da prenosim kokain. Ne znam, ali ne piše mi se dobro; ako me oni ne zatvore, hoće muž, i to doživotno. Smirila sam se i prepustila se životu, sada nema nazad. Sada više ni u Žrnovnicu ne mogu, jer ako me ne ubije muž, mater će me dokrajčit.
Samo sam čula zveckanje sitniša koji mi je bio u džepu, zatim su mi skinuli pojas s velikom kopčom, koja mi je puno draga, i na kraju veliki sat koji sam dobila od muža i dice za rođendan. Još sam nešto čula, ali nisam prepoznala zvuk. Stajala sam mirno, ne dišući, i tada mi je postalo jasno kako oni ljudi rone na dah. Uto začujem isti glas, ali s nježnijim tonom.
– Gospođo, zašto niste sve ovo izvadili prije kontrole?
– Ma nemojte se ljutiti, ovo joj je prvi put – žena od svita sve je shvatila pa dobacila iz drugog reda iza mene.
– Prvi put? Onda je sve oprošteno, nikada ni u čemu nije lako prvi put.
Svi su se uglas počeli smijati, dok sam ja još stajala u stavu mirno poluraširenih nogu.
– Gospođo, evo vaša karta.
– Hvala!
Tihim, treperavim glasom još sam dodala:
– Samo nemojte reći mom mužu.
– Ali ja znam vašeg muža?
– Ne znate, ali ako ga upoznate ili slučajno prođe, jer on često leti.
– Ma budite bez brige, osim mene i ovih 200 ljudi oko nas nitko neće saznati.
– Uh, puno vam hvala! Kateeee, čekaj me, di trčeš, zajedno ćemo u avion! Moraš mi pokazat di su vrata da ne bi falila!
Tako sam ko mali ćuko tapkala za Katom i šaptala joj u uho:
– Ne'š ništa kazat Igoru?
– Gospe ti blažene, pa nije on budala, zašto se tako bojiš?
U biti ni sama nisam shvaćala zašto se bojim. Ma bojala sam se ja aviona i sve sam prebacila na jadnog muža. Briga me, samo da dođem živa i zdrava do Zagreba jer nas nazad u Split vozi Igorov šofer.
Lipo mi je žena od svita pokazala kako spremiti torbe, kako se vezati i mogla sam krenuti.
Stižem ti, beli Zagreb grad!
Odjednom se začula tako jaka buka da ni sebe nisam čula. Jadna ti sam, uhvatio me je strah veći nego ispred staklene zgrade.
– Molim vas, što ovo bruji?
Čovjek do mene pogleda me s ogromnim osmijehom zbog kojega se zagrcnuo.
– Pa pilot je upalio motore!
– Aaaaa – okrenem se. O, zemljo, otvori se!
Naredila sam sebi da neću ništa više upitati. Umirila sam se i gledala ispred sebe, ali brujanje je bilo zastrašujuće. Izmjenjivale su se zvučne dionice, kao da svira loš bend na lošim instrumentima i s još lošijim razglasom.
Počela sam brojiti ovce, što nikada nisam radila. Pomislila sam da to može biti smirujuća mantra.
NASTAVIT ĆE SE
