Lijep običaj glazbeno-scenskih djela na početku ove važne kulturne manifestacije nastavio se i pod novim kazališnim vodstvom koje je zateklo i s veseljem prihvatilo ovaj sjajan operni naslov na repertoaru. Izvedba se odvijala pod sigurnim vodstvom maestra Ive Lipanovića, a za pamtljivu i glumački vrlo senzibilnu režiju bio je zadužen Goran Golovko. Sjajan su posao sa scenografijom i kostimografijom odradili Marin Gozze i Mladen Radovniković, svjetlo je oblikovao Srđan Barbarić, ton Petar Ivanišević, scenski pokret Lev Šapošnikov, video Darko Škrobonja, oglavlja Ankica Matijaš, a zbor je uvježbao Veton Marevci. Posebna je radost bila u trima naslovnim ulogama vidjeti hrvatske operne prvake – Kristinu Kolar kao Toscu, Domagoja Dorotića kao Marija Cavaradossija te Luciana Batinića kao Scarpiju.
„Tosca“ je glazbeno, ali i spisateljsko remek-djelo, glazbena drama, vrhunac opernog verizma. Kao predložak poslužila je naturalistička drama Victoriena Sardoua (libreto su napisali Illica i Giacosa) koja je i sama živjela svoj umjetnički život kazališne napetice. Za kompoziciju pretopljenu emocijama, lažima, strastima i tragičnim raspletima Puccini je bio savršen izbor – ktome uvijek istican i kao vrstan poznavatelj psihologije žene. Naslovna junakinja Floria Tosca, poznata pjevačica, u vezi je sa slikarom Cavaradossijem, a njihovoj će sreći na kraj stati okrutni prefekt rimske policije, barun Scarpia, učinivši sve da slikara osudi zbog pomaganja političkom bjeguncu Angelottiju. Tosca živi u uvjerenju da je ishodovala dogovor sa Scarpijom, da će Cavaradossi proći lažno strijeljanje u (lažnu) zamjenu za njezinu ljubav, no rasplet je trostruko tragičan – Tosca nožem ubija Scarpiju, po njegovoj staroj naredbi Cavaradossija zbilja strijeljaju, a kada Tosca shvati da njihov plan nije uspio, u očaju se strmoglavi s bedema tvrđave.
Dogovor kuću gradi – kad okrestar i solisti dišu kao cjelina
Orkestar od prvih taktova bistro oslikava atmosferu djela, varirajući žustrinu tempa tijekom bijega Angelottija (u tumačenju uvijek uvjerljivog Mate Akrapa), čangrizanja starog crkvenjaka (Božo Župić) pa sve do dramatična izmotavanja slikara Cavaradossija (Domagoj Dorotić) koji je, skrivajući bjegunca, nehotice izložen ljubomori svoje voljene Tosce (Kristina Kolar). Međutim, ubrzo se stapaju u toploj i romantičnoj melodiji koja je krasna uvertira za nastup Zbora HNK-a i Dječjeg zbora Glazbene škole Josipa Hatzea (uvježbala Nela Bujas Trpković). Dorotić i Kolar sjedinjuju se u prekrasnoj glumačkoj kemiji i zvukovnom suglasju. Kolar je svojoj naslovnoj junakinji kroz stabilan, čvrst i topao ton lirskim senzibilitetom unijela važne karakterne osobine – ljubavnu sumnjičavost, odlučnost, požrtvovnost i odanost. U dvama prekrasnim kostimima i uz pomoć svog ekspresivnog lica utjelovila je predivnu i pamtljivu Toscu kakvu mnogi zamišljaju pri prvom susretu s libretom.
Naznake raspada ljubavne idile, pastoralne atmosfere i svijeta puna pravde pojavljuju se čim na scenu stupi Scarpia u izvrsnu tumačenju Luciana Batinića. Kao što je kostimograf Mladen Radovniković odlično primijetio, Batinić posjeduje sposobnost nevjerojatne transformacije – svojim je policijski strogim držanjem (kojim je sjajno parirao žbirima iz redova splitskog Baleta koji su cijeloj izvedbi svojim zlokobnim stupanjem dali posebno tamnu dimenziju) u crnom plaštu ulijevao strahopoštovanje i jezu, a njegova je gluma bila udžbenički primjer čovjeka koji bi, sve da i nema prekrasan glas koji ga izdvaja, vjerojatno izabrao pozornicu za svoje zanimanje. Njegov Scarpia izvlači najbolje i iz basa i iz baritona, ostavljajući publiku u živčanoj napetosti nad tiraninom koji na silu želi steći ljubav, ali i nad slomljenim čovjekom koji pribjegava spletkarenju jer u dubini duše zna da je nevoljen. Kad se tome pridoda Domagoj Dorotić, glasa rijetke ljepote i snage, jednako glumački angažiran, potpuno posvećen ulozi, pjevač koji u najriskantnije tonove ulazi punim srcem i plućima, dobiva se trojac čiji će se nastup još dugo pamtiti. Dorotićev „E lucevan le stelle“, otpjevan s toliko patosa, tragike i srčanosti može ući u antologiju Puccinijevih interpretacija na našim prostorima. Nećemo izostaviti ni soliste u manjim ulogama (Božo Župić, Roko Radovan, Felipe Čudina, Joško Tranfić, Tea Požgaj, Denis Tomić i Leon Macanović) koji su također dali obol ovoj izvrsnoj izvedbi svojom pjevačkom i glumačkom pouzdanošću. Posebno je vrijedno istaknuti mladog Roka Radovana (Spoletta) čija glumačka prezentnost, divna boja glasa i odlična tehnika zbilja raduju – jer uz još iskustva i volumena u mladom glasu, vjerujemo da će stasati u izvrsna solista za velike uloge.
Trolistu odličnih solista u prilog je jako išla i umjetnička koncepcije redatelja Golovka, scenografa Gozzea i kostimografa Radovnikovića. Golovkovu percepciju Tosce iščitavamo kao isječak vrlo intimna svijeta triju naslovnih junaka (i antijunaka) koji se može iščitati kao parabola sveopćeg društvenog naturalizma i dekadencije u kojima će korupcija i niske strasti rušiti i one najveće ljubavi. U takvu shvaćanju bilo je dovoljno mjesta i za sjajan, širok zborski Te Deum, pastirsku pjesmu i crkvena zvona, ironiziranje Scarpije, ali i privatne ratove koji se lome unutar ljubavnoga trokuta. Pozornica nije rastegnuta preko cijelog Peristila, kako je to znali bivati, a pritom se „pojelo“ i mnogo toga antičkog i ambijentalnog. Vizura Golovko-Gozze više izgleda kao zakon kadra, privatni rat, diskretno uklapanje priče u prostor s kojim nije u diskrepanciji. Sitni, a toliko bitni detalji poput istovjetne tapiserije na stolcima i ulaznim vratima prema Vestibulu, blještavosti pribora za jelo (koje će odigrati ulogu u Scarpijinu ubojstvu) i gotovo nametljiva raspela na stolu, vrlo diskretna svjetla koje je antičke stupove blago pozlatilo, a Vestibul bojilo bojama vladajućih emocija pravi su mali svijet za sebe, suptilna pobjeda ambijentalnosti nad monumentalnošću, osjećaja nad kičem. Radovnikovićevi kostimi, izrađeni s puno poštovanja prema scenografiji, povijesnoj pozadini, ali i građama tijela solista još su ga jednom svrstali u sam vrh umjetničkih ostvarenja splitskog kazališta.
Uz malen odmak od najavne medijske konferencije, pošteno je primijetiti koliko je korisno što su se solisti (napose Batinić) i maestro Ivo Lipanović osvrnuli na važnost iskrene komunikacije oko pitanja nad kojima su se lomila koplja. Gustoća partiture s početnim teškim akordima pa zatim arioznim recitativima, intimnim duetima – sve do žustre igre mačke i miša kod Scarpije i Tosce zahtijevala je od orkestra i njihova maestra nevjerojatnu koncentraciju u doziranju žustrine i dinamike da solisti u nadjačavanju ne ugroze svoje glasove. Budući da su se pjevači, osim u rijetkim trenucima rubnih (i akustički nepovoljnih) lokacija na Peristilu i pri usponu na pozornicu, sjajno čuli i nadopunjavali s orkestrom, jasno je da se na ujednačavanju glasova i instrumenata ozbiljno radilo, što je slučaj i sa Zborom. Na kraju krajeva, na Peristilu se ne može ni utjecati na mnoge faktore (vjetar, zvukove iz ugostiteljskih objekata, prolaske turista i još štošta), no na problematiku ovoga prostora i akustike još ćemo se vratiti.
Zamjerka koju ne možemo prešutjeti tiče se završetka predstave. Libreto i partitura „Tosce“ sadržavaju tri patetična trenutka koje treba posebno dobro osmisliti – Toscino ubojstvo Scarpije, Cavaradossijevu „E lucevan le stelle“ i Toscino samoubojstvo. Potonje oduvijek golica maštu gledatelja, pošteno govoreći, neki su se čak i zagledali prema desnom balkonu, sve čekajući hoće li se Tosca, kao što je slučaj bio u „Aidi“, ukazati na tom kultnom mjestu pa vještinom tehnike barem naznačiti taj salto mortale. Istina, bilo bi pomalo prvoloptaški (kao i taj dio libreta, uostalom), ali razrješenje u kojem Tosca nakon sjajnog, potpuno slomljenog parlanda i krika nad mrtvim ljubavnikom samo dramatično podiže ruku i zamrzava se u prostoru i vremenu ne samo da je pomalo razočaravajuće, nego je već viđeno, i to nedavno. Istu smo zamjerku imali na nedavnoj izvedbi „Mile Gojsalić“ u režiji Ozrena Prohića gdje publika u iščekivanju baklje koja leti prema barutu i neprijateljskom taboru koji će dići u zrak dobiva samo – zamrznutu Milinu ruku u letu. Jasno, koliko je gledatelja, toliko je i očekivanja, no jedan detalj koji se mogao dodatno promisliti nikako ne baca ni najmanju sjenu na odličnu režiju „Tosce“ koja je u cjelini ponudila autentično i senzibilno iščitavanje književnog predloška.
Dva detalja o podrazumijevanju
Za kraj, u kritici koja je bez mnogo razmišljanja mogla biti višestranični hvalospjev, ali onda ne bi bila kritika, dva detalja za konstruktivno promišljanje.
Već je na prvi pogled na gledalište Splitskog ljeta jasno da spektakularna operna otvaranja uvijek imaju ogroman dio „stare“ publike koja izvrsno poznaje repertoar i mnoge je od epohalnih predstava (kao što su „Aida“ i „Nabucco“) gledala mnogo puta te izvrsno poznaje libreta i pjevuši najpoznatije melodije. Međutim, svaki put kad se dogodi predstava bez titlovanja očito se ide s pretpostavkom a) da publika poznaje radnju b) da publika savršeno razumije talijanski c) da publika paralelno gleda sažetak libreta u programskoj knjižici d) da bi bilo kakva intervencija s umetanjem titla smetala scenografskim rješenjima na Peristilu. Iako je sve navedeno sasvim legitimno, valja primijetiti da se prošle godine na izvedbi „Simona Boccanegre“ pribjeglo elegantnom rješenju s projekcijom teksta o radnji uoči činova, što je uvelike olakšalo praćenje gledateljima. „Tosca“ je išla s podrazumijevanjem da publika zna pozadinu priče i „hvata“ talijanski koliko je potrebno da gledatelj uđe u radnju, premda je ovo živućoj splitskoj publici prva peristilska „Tosca“. Da i ne počinjemo priču o tome da novu opernu publiku, ako ćete – mlađu, tek treba proizvesti.
Još jedan detalj ticat će se osobna dojma i simplifikacije ozvučenja prve izvedbe na otvaranju Splitskog ljeta. Gledatelji su sinoć odmah po ulasku solista na pozornicu primijetili da su ozvučeni vidljivim mikrofonima na licu. Bilo bi neozbiljno implicirati da bilo tko od nas u peristilskoj publici poznaje zahtjeve zvučne tehnike u izravnu televizijskom prijenosu pa ćemo samo primijetiti da se na solistima prošle godine mikrofoni nisu vidjeli – neslužbeno doznajemo da su „bubice“ bile diskretno skrivene u kostimima (što opet nije ista stvar kao kad su od pjevačkog aparata udaljene tri centimetra). Što se kvalitete zvuka solista tiče, kao i usklađenosti s orkestrom, zamjerke nema – Peristil se, kako je maestro Lipanović i najavio, detaljno proučio i iz zahtjevne se akustike izvukao maksimum. Uzimamo za pošteno objašnjenje da televizijski prijenos opere zahtijeva barem nekakvo ozvučenje na pjevačima. Oni koji su imali luksuz nastupiti na otvaranjima Splitskog ljeta sigurno neće zamjeriti ako se zbog toga osvrnemo na sve druge pjevače i izvedbe koje su probijale akustiku Peristila s vjetrom u prsa i okolnom bukom, a bez mikrofona zakačena na uho. Indukcijom je lako doći do toga da zvučna kvaliteta takvih snimki opada, ali solist je ostavljen da se bori onako kako mu je prirodom dano – glasom. Hoće li opera ostati operom u službi svojih postulata ili će se, silom produkcijskih prilika današnjice, samo na određene dane, manifestacije i za određenu publiku, povinuti rješenjima koja su u neskladu s njezinim habitusom – ostaje nam vidjeti u narednim godinama.
