Prenj je najljepša, najatraktivnija ali i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini. Smještena je u srcu dinarskih planina, u sjevernom dijelu Hercegovine. Prenj leži u luku, sa sjeverozapada, rijeke Neretve od Glavatičeva kod Konjica do Bijelog Polja kod Mostara, a sa jugoistočne strane je omeđen planinskim masivima Veleža (1969 m), Crvnja (1921 m) i Visočice (1964 m). Okružuju ga prirodna i umjetna jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac kao i rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka.
Planina Prenj spada u visoke planine BiH. Njen najviši vrh je Zelena glava – 2103 m, a ima brojne vrhove iznad 2000 metara. Prenj je jedna od planina na kojoj je naš proslavljeni alpinist Stipe Božić brusio svoja alpinistička iskustva. Za vrijeme ledenog doba Prenj je bio pod ledom iznad 1500 metara visine. Tu su bili glečeri: Otiš 5 – 6 km i Tisovica 4 – 5 km, dužine. Prenj se odlikuje lijepim vrhovima, vijugavim zubčastim grebenima, velikim plazinama, kotlastim cirkovima širokog dna i stmih strana.
Slijedi zanimljiva priča. Prošli vikend prije Prenja boravili smo na Vranici, a na njenom najvišem vrhu, upoznali smo skupinu planinara iz Sarajeva. Među njima je bio i profesor Sadat s kojim smo izmijenili iskustva o planinarenju i koji nas je pozvao na svoju Treskavicu. Ovaj susret trajao je jedva 10-ak minuta. No, to je bilo dovoljno da naš novi prijatelj u petak navečer potegne iz Sarajeva u Konjic, gdje nas je dočekao oko 1:00 iza ponoći.
Nezgodan šumski makadam iz Konjica
To je napravio, kako kaže, jer nije želio da se pogubimo na šumskom makadamu koji nije označen i koji vodi od Konjica do planinarskog doma Rapti na 1419 m. Dakle, odlučio je pomoći relativno nepoznatim ljudima i to u gluho doba noći. Na dom smo stigli oko dva sata iza ponoći, a tamo su nas dočekali domaćin Baja i ostala ekipa planinara iz Konjica.
Zanimljivo, jedna od slika na zidu doma je ona kojoj je nacrtan planinarski dom Umberto Girometta na Mosoru. Kako su kazali domaćini, poklon je to mosoraša koji tu često dođu. Upoznajemo se, malo družimo i idemo spavati. Spavaće sobe su na katu, uredne su i odmah padamo u san.
Sna nije bilo puno, tek oko 4 sata. Bez obzira na to, sunce već dobro prži, a mi nakon doručka krećemo u prekrasnu dolinu Tisovica. Na putu su nas pokušale ostaviti krave, no nekako smo se probili kroz stado te parkirali istočnom kraju doline.
Krećemo na uspon u društvu novopečenog prijatelja iz Sarajeva. Prva pauza bila je na planinarskom skloništu Vrutak, a daljnjim napredovanjem postaje jasno zašto se radi o najljepšoj, ali i najsurovijoj planini BiH. Po rubovima ove doline vidjeli smo na desetke šatora, te registracija iz svih krajeva Europe. Možda je i najzanimljivija bila grupa od dvadesetak Malezijaca predvođenih tek jednim lokalnim planinarim. Nije nam bilo jasno zašto samo jedan planinar vodi tako veliku grupu na tako izazovnu turu. Nismo bili sigurni jesu li neiskusni Malezijci bili svjesni razlike virtualne opasnosti od stvarne.
Bilo kako bilo, u gornjem dijelu planine susreli smo znatno iskusnije domaće planinare. Vrijeme je bilo idealno, poluoblačno i suho uz umjeren sjeverozapadnjak i dvadesetak stupnjeva, što je najbolje što se može dobiti u ovom dijelu godine. Iznad 2.000 metara na tlu je bilo ostataka snijega i leda, a dio puta osiguran je sajlama. Za nešto više od tri sata osvajamo najviši vrh Prenja, 2103 metra visoku Zelenu glavu.
Na vrhu je bila ekipa koja nije planinarila do tu, nego su se uspeli uz stijenu. S vrha seže pogled na sve strane, a zadržali bi se znatno duže da jedan oblak nije počeo prijetiti, pa smo požurili prema susjedom vrhu Otiš (2097m). Tamo se kratko zadržavamo te krećemo nizbrdo.
Vratili smo se na Vrutak, gdje smo upoznali planinare iz Vojvodine i to iz planinarskog društva ZrenjaninA. Dio se ekipe odlučio vratiti do auta, a nas dvoje odlučili smo se vratiti na dom znatno dužim putem, preko vrha Velika kapa. Po oznakama, za to će nam trebati 5 sati.
Odmah kreće prilično izražena uzbrdica, no za oko sat vremena stižemo do našeg trećeg vrha dana, 2004 metara visoke Velike kape. Pogled je ovdje još veličanstveniji jer se još bolje vide kanjoni i istočni dio planine. Slijedi pravo uživanje u jednosatnoj šetnji grebenom. Konačno, počinje spust prema domu i to kroz gustu šumu. Stižemo za 2 sata i 50 minuta.
Slijedi odmor i čekanje večere. Baja je odličan kuhar, večerali smo topli gulaš te manistru s gljivama. Duboko u srcu Prenja nema interneta, pa smo mogli samo uživati u društvu, čudesnoj prirodi i još čudesnijem noćnom nebu. Nismo mogli vidjeti da je u tim satima preko Dalmacije prelazio olujni sustav, ali su nam mamatusi i nekoliko munja to dali naslutiti. Naravno da sam iskoristio šansu fotografirati kristalno čisto noćno nebo bez imalo svjetlosnog zagađenja, a photo session je završio glasanjem nepoznate divlje životinje iz obližnjeg šumarka. Tako je završila još jedna čarobna prenjska noć.
Ujutro smo se sparkirali, marendali i oprostili s našim domaćima. Obećali smo se vratiti s prvim snjegovima. Naravno da doživljeno nije ni manji dio onoga što ova planina pruža, no ona nam je otvorila svoja vrata. Na kraju se ne mogu načuditi činjenici da veličanstveni Prenj nije nacionalni park. Ako postoji planina u BiH Koja mora imati taj status, onda je to upravo Prenj. Pretpostavljam da je šumarski lobij toliko jak, da sputava bilo kakvu ideju o tome.
Ako još niste, obavezno posjetite ovu planinu. Rujan je idealan dio godine za to!
STATISTIKA TURE:
Dužina: 18.31 km
Prijeđena visina: 1,438 m
Maksimalna nadmorska visina: 2.103m
Spavanje: Planinarski dom Senad Muhibić - Dundo /Rapti (1.419m)
* Garmin trag i statistika
* Kako doći autom od Konjica do doma, šumski put, trag
Napomena: - put NIJE za nisko auto osim ako imate Golfa 2, svakako šumarija održava put, ali kad padnu kiše put biva razrovan pa se dobro raspitat prije odlaska
