Ivan Rakitić je postao igrač Hajduka i već se priključio treninzima, zajedno s kapetanom Livajom i Perišićem, pod paskom trenera Gennara Gattusa. Kako li gordo i moćno zvuči ova rečenica. Pomalo i nestvarno. Ali je stvarna, pogotovo nama, koji smo kao dio novinarske svite imali privilegij biti na predstavljanju u Bijelom salonu poljudskog stadiona.
Biti dijelom srca navijača, koji su se u ogromnom broju okupili pred klupskim prostorijama na veličanstvenom dočeku. Kad smo ga fotografirali sa Šurinom jedanaesticom, znali smo da svjedočimo povijesnom trenutku. Bijeli dres s brojem 11. Dres koji je bio glavna težnja naših odrastanja, sada će nositi najveći i najtrofejniji igrač koji je ikad došao u Hajduk.
Prisjetimo se nekih velikih transfera kroz povijest Hajduka, zvijezda koje su dolazile na Stari plac i Poljud i pisale najljepše stranice našeg kluba.
BERNARD VUKAS Nećemo previše u davnine, već smo pisali o dolasku Bajde Vukasa. Velikog Bajdu, još kao mladog i neafirmiranog igrača, zamijetili su kao prvotimca zagrebačke Lokomotive legendarni kapetan Frane Matošić i Vojko Andrijašević, na drugoligaškoj utakmici, pored Turske kule i predložili Upravi: "Dovedimo ovog malog plavog." Ostalo je povijest. O tome svjedoči i spomenik pred Poljudom i ono antologijsko: "Da se ponovo rodim, opet bi bio igrač Hajduka." Bernard Bajdo Vukas, reprezentativac, kontinentalac, osvajač medalja i prvenstava, toliko se asimilirao sa Splitom da je dalmatinsku pjesmu, briškulu i trešetu, znao kao da je rođen na Lučcu ili u Velom Varošu.
ĐEMALUDIN MUŠOVIĆ Znamo za krizu šezdesetih, pa i grčevitu borbu za opstanak. Nije bilo ni nekih igrača iz omladinske škole. Totalna tuga i bezidejnost kraj Plinare. Onda se odlučilo: "Moramo se pojačati." Iz Sarajeva je doslovno otet Mušović, tada najbolji strijelac lige. Reprezentativno desno krilo. Mnoštvo Splićana ga je čekalo pri potpisu ugovora. Mušović je dozvao i vrsnog desnog beka, poniklog iz mostarskog Veleža, Aleksandra Ristića. Ristić će kasnije kao pomoćnik Zebecu biti dijelom kolonije hajdukovaca u HSV-u, u onim mitskim nikad preboljenim utakmicama.
DRAGAN HOLCER I MIROSLAV VARDIĆ Reprezentativci i nosioci igre niškog Radničkog. Navodno je ozbiljno bio zagrizao i Partizan. Uprava Radničkog je rekla: "Nama novac treba odmah." Digla se kažu stariji Cesna iz Resnika sa dobrom "poputninom." Lako nam je bilo kad smo imali sponzora, tadašnju IKB banku. Vardića je zavoljela publika, a Dragan Holcer postao je jedan od naših legendarnih kapetana, pojam i primjer hajdukovca i borbe za bijeli dres. Aktivan i kasnije u Upravama, ostao je živjeti u Splitu. Njegov "Bili As" na Pjaci ili kolokvijalno "Kod Holcera" godinama je bio okupljalište hajdukovaca i Splićana. Gledali smo tamo u vitrini žuti dres Pelea, ćaće nas vodile na najlipši toast ikad. Velik je bio Dragan Holcer. Kad sam puno godina kasnije dovodio veterane Hajduka na utakmicu s Uranijom u Bašku Vodu, imao sam čast sjediti na klupi pored legendarnog Holcera. Čuvam tu fotografiju.
RIZAH MEŠKOVIĆ Došao je kao odličan golman tuzlanske Slobode. Nastupio je i za tadašnju reprezentaciju. Osvojio je Splićane na Starom placu. Znao je hvatati loptu atraktivno jednom rukom, pa bi Ivić poludio. Bilo je malo prigovora zašto se ne forsira tada mladi Ivan Katalinić. No, dočekao je poslije Kate itekako svoju priliku. Možda je jedino Vjeran Simunić tada pao u drugi plan, ali to je nogomet. Mate, kako su u Splitu prozvali Meškovića, bio je ozbiljan golman. Možda mu se malo prigovara debakl u Eindhovenu, navodno je imao problem s reflektorima, a to nije rekao treneru Iviću. No, pogledamo li na YouTubeu taj poraz od PSV-a, imao je Mate sjajnih obrana i u toj tužnoj noći. Pamtimo ga elegantnog, u onom zelenom dresu s crnom štrikom, u čijoj se replici i danas fotografira na društvenim mrežama, gdje je vrlo aktivan. Sudionik je i SP74 u SR Njemačkoj. Splićani još pričaju o njegovom bijelom i uvijek besprijekorno čistom Fiatu 1300, parkiranom ispred Doma Hajduka.
BRANE OBLAK Došao je još za Zebeca, ali nije igrao pod komandom ovog velikog znalca i boema nogometa. Šjor Branko je otišao iznenada iz Splita, jedne noći ili bolje rečeno jutra, suočen s nekim kritikama na sastanku Uprave. Kirigin je tada rekao: "Zovite mi Ivana." Bijele je tada poveo veliki Tomislav Ivić u najljepšu priču ikad ispričanu. Oblak je prekomandiran u špic, kao "lažna devetka." Ma šta lažna, prava pravcata. Legenda kaže, kad bi se po zapadnoj tribini viknulo: "Ide Oblak", pojedini su ugostitelji koji bi na utakmicu došli radi mode, ne baš radi baluna, rekli: "Onda će kiša, pokisnut će mi janjci, stavio sam ih peći." Slaven mi zna reći: "Oblak je najveći, imao je trku i tehniku." Za Hajduk je odigrao "samo" 49 službenih utakmica, a ostavio pečat kao da je igrao 10 godina.
BORIŠA ĐORĐEVIĆ I VANČO BALEVSKI Došli su za vrijeme Ivića kao velike nade tadašnje lige, na pragu reprezentacije. Nisu baš ulazili u igru na početku. Hajduk je tada bio prevelik, na Starom placu su kupovali igrače da ih ne kupi drugi. Vančo se iskazao u jednom Kupu, Bora je ostavio veliki trag, prevelik. Jedan od najboljih protiv Hamburgera.
BORO PRIMORAC Došao je kao reprezentativac, u doba Ivića. Veliki strateg ga je koristio u napadu, u Ivićevoj avangardi nogometa. Poslije je nosio i kapetansku traku. Ostavio je veliki i ljudski i igrački pečat u klubu. Danas uspješni šef Akademije. Hamburger nećemo spominjati.
DRAGO RUKLJAČ Doveo ga je Vlatko Marković sa sobom iz Zagreba davne 1977. Nosio je desetku na dresu, bio nam drag, fini tehničar. Nadavao se golova iz jedanaesteraca i slobodnih udaraca.
ZORAN SIMOVIĆ I DUŠAN PEŠIĆ Došli su iz kruševačkog Napretka, kao prva imena prijelaznog roka. Bilo je to nadmetanje s Partizanom, ali tada su Ante Žaja i Jere Burazin znali transfere "klepiti" na brzinu.
BLAŽ SLIŠKOVIĆ Ovom autoru najdraži transfer, koji zaslužuje i poseban tekst. Ludilo je bilo u Splitu kad je potpisao prvog dana prijelaznog roka, te 1981. Nije ni stigao, a već je bio miljenik navijača. Opjevan, slavljen. Ostali su golovi za anale, pa i iz kornera. Jedna od najvećih legendi Hajduka.
ZORAN JELIKIĆ Došao kad i Slišković i šokirao. Bio je povremeni reprezentativac, vrhunski bek ljutog rivala Crvene Zvezde. Tog ljeta sastančio je i Komitet, na temu "Koliko su dobili Slišković i Jelikić." Nije "zvezdašima" legao ovaj odlazak Jelikića u Hajduk, pa su mu znali dobacivati: "Pozdravila te Lokica sa Karaburme" aludirajući na poraz Hajduka sa 0:4 od OFK Beograda tog ljeta 1981. na Poljudu.
ĐEVAD PREKAZI Došao je u prvenstvenoj pauzi 1984., kao davna želja Biće Mladinića. Odličan tehničar, izvanrednog udarca. Pamtimo partiju u Londonu protiv Tottenhama.
NENAD GRAČAN Došao je 1986., kao zadnji posao već umirovljenog Tita Kirigina. Bio je to veliki transfer, koji je teško pao njegovim Riječanima. Prvi igrač lige, reprezentativac. Kad smo ga nedavno nazvali, rekao nam je kako je ostao žal što radi ozljede nije ostavio veći igrački trag na Poljudu.
BRANKO KARAČIĆ Krajem osamdesetih, zbog kazne, nismo igrali u Europi, pa tako glavne zvijezde nisu dolazile u Hajduk. Karačić je ipak došao iz Osijeka. Bombarder kojeg smo voljeli.
NIKO KRANJČAR Bila je to "Kranjčaromanija" i veliki potez sportskog direktora Igora Štimca. Kad ga je ono u zimskoj noći izveo iz zrakoplova na pistu u Resniku, pa doček na Poljudu i bijeli dres s brojem 10, na sinu ikone najvećeg rivala Dinama, sinu još neprežaljenog finog gospodina Zlatka Cice Kranjčara. Oblačili smo tada dicu u tutice "Kranjčar" i još steže oko srca, kao i ona Nikina već antologijska: "Nikad neću zaboraviti ruku koja mi je pružena." I nije zaboravio.
ANAS I AHMAD SHARBINI Dvojac braće doveden iz Rijeke, kao najskuplji transfer do tad. Tada se mislilo s Edoardom Rejom krenuti na titulu, ali od svega ništa. Poslije, legendarni i voljeni Špaco Poklepović nije baš stavljao Ahmada u momčad, pa je bilo i problema. Sve u svemu, nisu se baš naigrali na Poljudu.
ALMIR TURKOVIĆ Veliki znalac. Došao nakon Zadra i Osijeka. Ljubimac publike, kao igrač koji zna nogomet. Imao je strašnu tehniku.
SENIJAD IBRIČIĆ Igrač koji je obilježio jedno razdoblje Hajduka. Pa i zadnju grupnu fazu u jednom europskom natjecanju. U Poljud nije došao kao zvijezda, ali je kao takav sigurno iz Splita otišao.
ARTEM MILEVSKI Moramo ga spomenuti. Bilo je ono "Arteme, povedi nas." Zavolio ga je Split. A di i neće. Čovjek jednostavno ima balun u malom prstu. Ali, nesportski život i sklonost alkoholu nisu dozvolili ovom prevelikom talentu i ukrajinskom reprezentativcu da se razvije u svoj svojoj punini.
Neostvarene želje
Bilo je na Poljudu i neostvarenih želja i igrača koje smo čekali, pa nismo dočekali. Kad je nogometni zaljubljenik Ljubo Josipović iz Baške Vode, prijatelj i često domaćin igrača "Želje", htio dovesti u Hajduk Vladu Čapljića. Ili kad su jednog Mehmeda Baždarevića doslovno zaključali na poljudskom stadionu. Dovodilo se krajem osamdesetih u "Arkadu" na večeru i Dejana Savičevića, pa je svjetski globtroter, tada još u osnivanju, Mate Lončar Biljarista, stigao biti za pregovaračkim stolom. Ili kad je moj ćaća Jure Nikolić sve dogovorio s Peđom Mijatovićem, s kojim je tadašnji direktor bijelih Darko Košta čak potpisao i predugovor.
