Marinkovićeva „Glorija“, dramski mirakul iz 1955., u svojoj je žanrovskoj određenosti ostao izoliran tekst duboko u 20. stoljeću. Mirakul je načelno srednjovjekovna tvorevina, ispunjavanje želje onodobnoga čovjeka za igrom i čudom, toliko potrebnima u mračnom dobu u kojem je čovjek pribjegavao vjeri i svecima da bi se zaštitio od crne svakodnevice. „Glorija“ je napisana u poslijeratnom vremenu i okupana traumom ljudi koji nakon ratnih stradanja gube vjeru. Osnovna je premisa vraćanje vjerniku u crkvu uz pomoć ne svetačkog, nego osmišljena ljudskog mirakula – lijepe opatice Magdalene koja će, na nagovor don Jere, glumiti Gospin kip.
Glorija redatelja Dražena Ferenčine i dramaturginje Petre Mrduljaš na samome početku objašnjava nezgodan dualitet svoga lika, koji će se još jednom rascijepiti nakon otkrivanja vjere. Magična Katarina Romac na pozornicu izlazi s tri klauna (Alen Čelić, Maro Drobnić, Luka Čerjan) i ležerno se predstavlja kao Jagoda Kozlović. Međutim, čim je svuku u blještavi triko, ona robotizirano i vidno tužnije govori da se zove Glorija Fleche. Karakter je to koji je stvorio njezin otac, umjetnički nazvan Floki Fleche (Vicko Bilandžić), cirkuski direktor kojeg je rat također bacio na koljena. Otac nije jedina osoba koja pokušava modelirati Gloriju. Mladi don Jere (Mijo Jurišić), inteligentan, jezičav i osorno tvrdoglav svećenik odlučan je u naumu da od nedavno zaređene opatice stvori Gospin kip. Don Zane (karizmatični Trpimir Jurkić) donosi dobrodošlu notu humora i ironijskog odmaka, kao i biskup (Filip Radoš) koji nabacuje pošalice prikladnije pučaninu („Iz cirkusa – hopla – u samostan? Dobila je poziv? Na žici?“). Priključuje im se i don Florijo (Nenad Srdelić), groteskni proždrljivi svećenik koji „Boga zamišlja kao glavnog kuhara“. Tijekom cijele parade s kipom prelijepe i, za don Jerin ukus prežive Gospe, oko pozornice su rasute jabuke. Scenografski je to trenutak koji otvara mogućnost raznim interpretacijama, ali najuvjerljivijom se čini ona koja u malu župu ubacuje jabuku razdora, Adamovu i Evinu propast, koja izgleda toliko primamljivo – djevojku od koje se očekuje da bude Madona, astralno biće, hodajuća čistoća.
Već je jedan „glumački“ projekt u crkvi neslavno propao sramoćenjem bijednog crkvenog pomoćnika Tome (uvjerljivi Krešimir Jelić) pa don Jere stavlja dodatan pritisak na leđa inače mirne sestre Magdalene, kojoj se u odnosu na prve scene manipulirane artistice u duševnom miru opatice osmijeh vratio na lice. Don Jere spominjanjem njezina prethodna života i korenjem činjenice da se ogledava i sprema za „nastup“ kao i u cirkusu otvara stare rane koje dramatično eskaliraju dvama dolascima u crkvu – usrdnim molitvama majke (Tajana Jovanović) čiji sin umire te srcedrapajućim vapajem Glorijina oca koji je preklinje da ga pogleda s oltara. Kad se tome pribroji da se sirota Magdalena, usprkos tešku karakteru don Jere koji je vječno nezadovoljan te u interpretaciji Mije Jurišića dosljedno vrlo tvrdokoran i narcisoidan, ipak dovoljno smela u sitnicama privrženosti (donošenju ruža na oltar i sviranju orgulja Gospi u čast) da pobrka svoje identitete i pomisli da Jere iz ljubavi svira njoj – stvorio se recept za propast. Magdalena, tada već Glorija, iscrpljeno zaključuje: „Zbog vas nisam uspjela. Vi pripadate crkvi, a ja?“ Katarina Romac s toliko je nježnosti i nevinosti odigrala scenu zagrljaja s don Jerom da bi se nemali broj gledatelja, usprkos tome što svi znamo kakav je kraj drame, mogao ponadati barem iskrenu priznanju te nesretne zabranjene ljubavi. Prvi „lom“ don Jere vrlo je vidljiv – obrušava se na mehaničkog Isusa na križu kojega su drugi svećenici s veseljem otkupili od Glorijina oca, smatrajući to manjom blasfemijom od Glorijina nastupa na oltaru. Lomljenjem križa slomio se i don Jerin opipljivi križ – Glorija. Vratila se u cirkus i priključila klaunima (koji izgledaju vrlo zlokobno, poput demona), odlučna da točku na trapezu koja ju je prije sedam godina skoro stajala života ponovi pred punim gledalištem.
U posljednjoj sceni u garderobu joj dolazi don Jere, u gradu zbog liječenja živaca, noseći crvenu i bijelu ružu, za koje su mu svećenici onomad iza leđa prigovarali da je simbol platonske ljubavi prema „umjetnoj Gospi“. Iako zastori njihovih srca konačno padaju u zagrljaju koji je odraz više očaja nego ljubavi, don Jere Gloriji ne nudi ništa osim straha – straha da će ona nastradati zbog njegovih grijeha, pojačana njenom rečenicom „Još ćete vi plakati za mnom“ pri izlasku iz samostana. Ako bi je samu možda i slomio po drugi put (što je Romac opet izvrsno odglumila u zagrljaju koji je vrijedan suosjećanja i žaljenja), ovaj se put ispriječio otac kojemu se vratilo njegovo dijete i njegov izum te zaurlao: „Ovo je moja crkva!“ Romac tada modulacijom glasa pokazuje da će se Glorija pokoriti, da je ona njegova lutka na koncu. Samo don Jere zna da ona nije ista osoba, snažna artistica čiji su živci dovoljno jaki za salto mortale. Naposljetku je klauni bacaju poput lutke, pokazujući da je njena životna točka itekako režirana, a ona u režiji nema svoje prste. U trenutku pada i smrti u cirkuske daske dramatično, poput pikado-strelica, zabijaju posljednju bijelu i crvenu ružu.
Može se reći da je „Glorija“ u potpunosti opravdala očekivanja. Kako se tjednima prije izvedbe s pravom isticalo – to je drama koju ne igraš ako nemaš glumicu koja može iznijeti takvu ulogu, a Katarina Romac bila je spektakularna. Svi su drugi glumci također obojili likove jasnim bojama – posebno svećenike tvrdokornošću i činjenicom da su sasvim „ljudski“, ponekad smiješni, ponekad groteskni. Iz scenografije (Dinka Jeričević) je izvučen maksimum – iako je Sustipan sam po sebi prelijepa pozornica, nije lako napraviti kulisu koja će iznijeti i crkvu i cirkus, i to u vidu jednostavnih „izloga“ u kojima likovi svoje životne drame izlažu publici. Akustika bi u kazalištu vjerojatno bila još bolja, a pojedina se zgodna rješenja ne bi gubila u pozadinskom prostoru crkve koji se u mraku nije mogao bolje iskoristiti. Valja pohvaliti oblikovanje svjetla i tona u vrlo zahtjevnim uvjetima (Srđan Barbarić i Tomislav Luetić).
Scenski je pokret bio vrlo uvjerljiv (Alen Čelić), pogotovo u cirkuskim scenama koje su od glumaca zahtijevale izuzetnu koordinaciju, a dozi dramatičnosti doprinosila je glazba (Igor Karlić), ponajviše sakralni zvuk orgulja. Kostimografija (Marita Ćopo) je najveću pohvalu zaslužila za preobrazbu cirkusantice Glorije u prekrasnu Madonu čija je haljina u maloj oltarskoj niši zbilja izgledala kao nešto neviđeno.
Naposljetku se opet vraćamo na maestralnu Katarinu Romac koja kombinacijom krhkosti i odlučnosti toliko začarava gledatelje da, iako znate kakav će biti kraj drame, gotovo navijate za zabranjenu ljubav i način da se Marinkovićev najspektakularniji ženski lik othrva raljama propasti, bilo etično ili ne. Ferenčinina je Glorija i punokrvna junakinja i slomljena žena, mirakul u ljudskom obliku, pouka o precjenjivanju vlastitih mogućnosti i razornoj snazi ljubavi.
