Violončelistica koja je svoj glazbeni put počela kao petogodišnjakinja, glazbenica s trideset godina radnog iskustva, dugogodišnja članica orkestra i solistica splitskog HNK-a, odnedavno i ravnateljica Opere svog matičnog kazališta, sve je to Sunčana Tušek, istinska zaljubljenica u svoj posao i glazbu koja nas, kako sama kaže, može održati društveno budnima. S ravnateljicom Opere uoči jubilarnog 70. Splitskog ljeta razgovarali smo o najnovijim izazovima koji je očekuju, ali i o njezinoj privatnoj i poslovnoj životnoj priči, punoj znakovitih slučajnosti koje su je obilježile. Zašto baš violončelo, kakav je osjećaj biti dio orkestra, hoće li moći bez sviranja svoga instrumenta, što kada tijekom nastupa nešto opasno pođe po zlu, što mora imati umjetnik da bi se ostvario kao kompletna osoba – o svemu tome i mnogim drugim temama razgovarali smo sa Sunčanom Tušek.
U prvom susretu s Vašim biografskim crticama u oko mi je upao podatak da ste rođeni u Ljubljani, a kad se Vaše ime spomene u glazbenim krugovima, svi ističu „naša“, „Splićanka“, „domaća“. Kako se dogodila ta Ljubljana na samom početku Vašeg života?
Doslovno se dogodila, neplanirano. U Sloveniji sam rođena sasvim slučajno iako, doduše, postoji poveznica s tom zemljom – moj je djed Alojz Tušek iz Maribora. Mama i tata planirali su posjet Sloveniji, ali usput sam se spletom okolnosti ja odlučila roditi pa smo morali ostati u Ljubljani nekoliko dana. Onda sam se vratila u Split, gdje sam valjda trebala biti rođena. To je kratka priča o mojim korijenima. Djed je došao ovdje za vrijeme Drugog svjetskog rata, oženio se, baka mi je Kaštelanka, a i mama i otac su Splićani.
Vaš je glazbeni put počeo uistinu rano, sličnije onima u razdobljima procvata povijesno najutjecajnijih glazbenika nego današnjoj praksi upisivanja djece u glazbene škole u nižim razredima osnovne škole, kad već znaju čitati i pisati. Kako se petogodišnjakinja snašla u prvom susretu s violončelom i strukturiranim glazbenim obrazovanjem?
Već sam s pet godina krenula u Glazbenu školu Josipa Hatzea na poticaj svoje obitelji. Stric mi svira violinu, pokojna je strina bila profesorica teorijskih glazbenih predmeta i onu su vrlo rano primijetili da imam apsolutni sluh. Stric nije htio da sviram violinu pa su se dogovorili i izabrali violončelo. Očito mi je bilo suđeno, nije moglo bolje završiti – istinski obožavam taj instrument. Diplomirala sam već s 15 godina, kod profesora Vladimira Lukasa, a zatim sam otišla u Njemačku na studij. Prof. Lukas me vodio po seminarima, na kojima sam upoznala profesora Michaela Flaksmana kod kojeg sam kasnije studirala. Diplomirala sam u roku, a paralelno sam se i zaposlila. Ondje sam živjela 10 godina i radila sam u orkestrima dviju velikih opernih kuća te se iskristaliziralo da je to moj put. Kod glazbenika ima raznih opcija, netko ne voli operu, nego želi svirati u simfonijskom orkestru. Ja obožavam operu i vidim se u tome, obožavam cjelokupnu sliku sviranja, pjevanja, scenografiju… Nisam se vidjela ni u solističkoj karijeri jer sam previše društven tip, ne podnosim samoću. Najsretnija sam kad sam u orkestralnoj rupi sa svojim kolegama i prijateljima.
U Njemačkoj ste niz godina uspješno gradili svoju glazbenu karijeru, kako ste se naposljetku odlučili za odlazak?
Opet splet okolnosti, viša sila, kako god. Vjerojatno to sve ima smisla kad završiš gdje trebaš. Njemačka je ušla u Europsku uniju i te su godine jednostavno otkazali vize tisućama ljudi koji nisu bili iz država EU-a. To je bio politički i životni trenutak koji je mnoge, a i mene u toj skupini, prisilio na odlazak. Tada sam to doživjela kao smak svijeta – ondje sam živjela i radila 10 godina, izgradila sam život, stekla prijatelje, imala partnera, stan, sve… I odjednom ti netko kaže – moraš ići. Kad sam se vratila u Split, morala sam krenuti od nule. Srećom, obitelj mi je ovdje pa sam imala gdje živjeti, ali u poslovnom sam smislu morala krenuti ispočetka. Zaposlila sam se u glazbenoj školi, sedam sam godina radila kao profesorica violončela, a onda sam prešla u kazalište kad se otvorila mogućnost.
Kako ste se snašli kao profesorica u srednjoj školi?
Upotrijebili ste dobar glagol – snašla sam se, ali to nije bio posao koji sam zamišljala kad sam se obrazovala i radila u Njemačkoj. Vrlo sam odgovorna osoba i vjerujem da sam se maksimalno davala i trudila, no nisam bila rođeni pedagoški tip kao prof. Lukas. Ja sam baš sviračica u punom smislu, jednostavno moram svirati i biti u glazbi. To je razlog zašto ni sad, kao ravnateljica Opere, neću prestati svirati. Umrla bih da ne sviram, to je ljubav i dio mene.
Nećete zamjeriti pitanje kako na logističkoj razini pomiriti te dvije funkcije, prošlost je pokazala da su dvostruka radna mjesta i aneksi rak-rana u umjetničkim ustanovama?
Jasno, s takvim je situacijama bilo problema u prošlosti i neću se uopće dovoditi u nezgodne situacije. Moja je dobra volja i želja da sviranje odrađujem volonterski, onaj dio koji ću vremenski moći svirati. Moja nova funkcija zahtijeva ogromnu posvećenost i puno vremena, svakodnevno mi na telefonske pozive i mailove odlazi po nekoliko sati, dok sve završim, prođe dan, ali ide. Već sad od kolega imam neke pozitivne povratne informacije i to me veseli. Voljela bih stvoriti ugodnije radno okruženje u kojem će sve biti kvalitetno organizirano jer mislim da je to osnova rada. Raspored se mora znati na vrijeme, mora se znati tko što radi, tko svira, tko pjeva. Još ako postoji međusobno uvažavanje i poštovanje među kolegama i upravom, smatram da će sve biti u redu. Jasno je da nema idealnog i da rješavamo neke neočekivane okolnosti, ali smatram da u Operi imamo dobar tim, zdravu jezgru.
Što čini kompletnog glazbenika, kakav mora biti kao umjetnik i kao osoba?
Prije svega treba imati talent, to je nešto s čime se rodite, bogomdana pretpostavka svega ostalog, dar koji treba razvijati. Primjećujem da ima ljudi koji su talentirani, ali ne vole svoj posao, samim time njihove priče ne uspiju u punini mogućnosti. Smatram da netko tko se bavi umjetnošću to treba zaista željeti, bez ikakve prisile okoline. Za umjetnika je prisila katastrofa. Iz tlačenja i gnjavaže kreću pucanja i odustajanja. Treba imati i sreće na umjetničkom putu, posebno u obrazovanju i dobroj sredini u zapošljavanju. Svatko tko se bavi umjetnošću kao da to ima upisano u DNK, od toga se ne možete odvojiti. Da i moram iz bilo kojeg razloga prestati svirati, nikad ne bih prestala biti violončelistica u sebi, to u nekom trenutku postane neodvojivo od ličnosti.
Rekli ste da ste timski igrač. Kako se nosite sa situacijama kad su svjetla uperena u vas? Posebno sad, kad nova pozicija zahtijeva veću izloženost publici i medijima?
Netko tko svira od djetinjstva praktički je cijeli život na pozornici. Naravno, postoji određeno uzbuđenje pred nastup, i sada. Ni danas mi nije svejedno kad izlazim na pozornicu, primjerice Peristil. Tada je važno da se to pozitivno uzbuđenje kanalizira u kvalitetnu izvedbu. Vjerujem da bi vam i moji kolege rekli da smo već dobro naučeni na svjetla reflektora pred nastup. Doduše, nije nam isto svirati u orkestralnoj rupi i na pozornici. U rupi smo donekle zaštićeni od pogleda, postoji taj psihološki moment da nam je malo lakše, a čim si na pozornici, ipak si izloženiji.
Što se tiče nove funkcije kao ravnateljice Opere, mislim da se dobro snalazim jer sam dugi niz godina bila sindikalna povjerenica orkestra, već sam mnogo bila u komunikaciji s ljudima, išla sam na pregovore u Grad… Za vrijeme korone, kad je sve bilo stalo, kolega Ivo Konig, glavi sindikalni povjerenik HNK-a i ja skoro smo svakodnevno bili kod tadašnjeg intendanta, gospodina Šestana, i pronalazili smo načine da kazalište funkcionira najbolje moguće. To je baš bilo kritično razdoblje na koje sad gledam kao na pripremu za ovaj period, iako nisam znala da će mi se dogoditi funkcija ravnateljice Opere. I tada sam često morala ispred orkestra davati obavijesti, objašnjavati, tako da sam se već ispraksirala u govorenju ispred ansambla. Intervjui su mi nešto novo, nekoliko dana prije vas dala sam prvi intervju, sve je to u rok službe.
Kako ansambl Opere gleda na splitsku publiku? Osjećate li njihovu podršku, ponekad i kritiku?
Mi oduvijek imamo jako kritičnu publiku, u pozitivnom smislu. Mislim da su naši ljudi poprilično educirani o kazalištu, samim time i o operi. To se vidi i na izvedbama – ako je nešto dobro izvedeno, osjeća se po pljesku. Ako nije – pljesak bude suzdržan. Splitsku publiku ne možete prevariti – ona ima uho za kvalitetu. Veseli me kad nas na Peristilu zaustavljaju slušatelji, priđu, komentiraju, pitaju, govore svoje doživljaje, vidi se da su zaljubljenici u operu. Smatram da imamo divan odnos s publikom koji treba njegovati. Isto tako smatram da treba njegovati kritičnost jer bez kritike nema napretka. Kad se plješće na sve i svašta, to je put u prosječnost. U zadnjih 20 godina ansambl je strašno napredovao i to ljudi čuju. Kad se mjesecima nakon izvedbe o njoj govori, znači da radimo kako treba. Mi smo jedino veće kazalište na ovom području i važno je da proizvodimo kvalitetnu glazbu za svoju publiku. Na kraju krajeva, važno je da sačuvamo izvođenje glazbe uživo. U vremenu mobitela, interneta i digitalizacije svega izgubio se ljudski kontakt. Danas na YouTubeu možete pronaći snimke svega, svih velikih kazališta i izvođača, što je odlično za neke ideje i smještanje sebe u kontekst kvalitete, ali s druge strane – to ne može nadomjestiti izvedbu uživo.
Koliko rada stoji iza izvedbe uživo koja mora proći uvjetno rečeno savršeno?
Mnogo. Godine usavršavanja i svakodnevno vježbanje. Ali na izvedbi uživo uvijek će se dogoditi neka pogreška. U mojih trideset godina u orkestru imali smo možda pet do deset izvedbi koje su prošle bez pogreške, bez ijedne krive note. Sve je to normalno, ljudi smo, nismo roboti, doslovno se zna dogoditi da nam tijekom južine instrumenti drugačije zvuče. Tisuću je faktora o kojima izvedba ovisi. Međutim, sitne su greške nebitne. Na izvedbi uživo stvara se izmjena energije između orkestra i publike, a to je nemoguće postići preko mobitela i kompjutera. Zato se kazalište neće ugasiti – ono je potrebno društvu. U tih nekoliko sati kazališne čarolije zaboraviš na svakodnevicu i probleme i doživiš nešto prekrasno. Umjetnost dira ljude, provocira reakcije, kritična je prema stanju u društvu. Sigurno se sjećate „Krabuljnog plesa“ u genijalnoj režiji Gorana Golovka u kojoj je paž cijelo vrijeme, pa i kad se događa tragični rasplet, fotografirao selfieje i radio prijenos uživo – to je kritika današnjeg društva opijenog mrežama i brojanjem klikova, na inteligentan i decentan način. Tome umjetnost valjda i služi – da nas zadrži budnima.
Je li bilo nekih smiješnih situacija u orkestru, anegdota, nezgoda?
Meni je puklo gudalo na premijeri „Mefistofela“, jedini put u životu. Inače češće pucaju žice, pogotovo violinama jer su tanje. To je gudalo bilo komično, prvo mi je kolega na violi pored mene dao svoje gudalo, onda sam svirala dalje s njegovim, a njegova je kolegica koja je imala rezervno dala njemu pa smo u roku od dvije minute svi ponovno svirali i sve je bilo u redu. Uvijek komentiramo to da nam se sve takve stvari doživljavaju na predstavama – a nikad se ništa tako nezgodno nije dogodilo na probi! Na predstavama je bilo svega, stvari s pozornice padaju, kotrljaju se u rupu, od jabuka iz „Era s onoga svijeta“, do cipela… Pa izvođač na pozornici mora razbiti čašu, a staklo padne dolje među svirače. Najgora epizoda definitivno je bila kad je na operi „Nikola Šubić Zrinski“ mač odletio u orkestar, odmah smo rekli da sam je samo Bog sačuvao od tragedije. Mač je bio pravi, pjevač ga je u posljednjoj sceni morao brzo izvući, a metalni je dio izletio iz drške, odletio prema orkestru i zabio se u pult između dvije kolegice. Sad se ježim kad se sjetim kako se mač njihao među nama. Poslije toga su te mačeve zamijenili nekakvim sigurnijim replikama. I naravno, zaštita na radu pazi na to da neka luda režijska rješenja ne završe nesrećama.
Mnogo se govori o razvoju mlade publike kroz umjetničke institucije. Smatrate li da smo u toj ideji na dobrom putu?
Trebali smo i bolje. Mnogo je toga ostalo na ideji i obećanju. Treba povesti računa o tome na koje i kakve predstave dovoditi djecu i kako sugerirati kvalitetan program obrazovnim djelatnicima. Današnjoj djeci, koja primaju informacije iz mnogo više izvora, ne možete podvaliti bilo što. Oni će shvatiti kad nešto nije kvalitetno i neće imati problem s tim da to otvoreno kažu. Kako odgojiti novu publiku? Tako da ih uronimo u umjetnost od najranije dobi. U Hrvatskom domu imali smo priliku vidjeti da su djeca kroz glazbene radionice i projekte poput „Tete Operete i Barba Klavalira“ ušla u svijet opere, zatim se nastavila koprodukcija s Gradskim kazalištem lutaka kroz „Karneval životinja“, to je već odlična baza za nas uvjetno rečeno „odrasla kazališta“. Njihov prvi susret s operom mora biti inspirativan, da shvate da je to nešto predivno, a ne neshvatljivo i preozbiljno. U njima treba stvarati dobre navike. Sestra mi je balerina i zet mi je baletan – njihova su djeca u teatru otkad su se rodila – njima je normalno doći na operu i sjediti tri sata s bakom i djedom. A ima djece koju nikad nitko nije doveo u kazalište i to je nemjerljiva šteta.
Što najviše volite svirati? Je li Vam neki skladatelj posebno inspirativan?
Kad poznaješ radnju opere i znaš da nailazi dramatičan trenutak, mi se svirači znamo naježiti, prožme nas i ta glazba i atmosfera. U opernoj glazbi najviše volim Puccinija i smatram ga najboljim opernim kompozitorom, njegova je glazba intimna, teška, osjećajna. Svirala sam gotovo cijeli repertoar koji postoji, ne mogu izdvojiti samo jednu najdražu operu. Kompozitor koji se kod nas rijetko ili uopće ne izvodi, a ja ga jako volim je Richard Strauss. Pisao je prekrasnu opernu glazbu, romantičnu, atipičnu za Nijemce. Doma ne slušam često glazbu da izbjegnem zasićenje, treba mi tišina. Svi mi se smiju kad kažem da gledam TV bez zvuka, pratim samo titlove. U orkestralnoj je rupi velika koncentracija zvuka, tolika da neki kolege čak sviraju s čepićima u ušima, tako da mi kući često treba tišina. U koroni, kad mi je nedostajala glazba, mnogo sam slušala Sinatru.
Očekujete li da ćete uvesti neke novitete u splitsku Operu?
Smatram da je važno postići balans između kvalitetnih dijelova. Mnogi su ga imali u zamisli, nije svima pošlo za rukom postići ga. Ne valja pretjerivati ni u čemu, ni u programskom ni u izvođačkom smislu. Imate željezni repertoar, opere koje svaka kazališna kuća ima, poput Verdija, Puccinija, Bizeta, ali ne može se izvoditi samo to, i pogotovo ne uvijek isto. S vremena na vrijeme trebaju nam novi naslovi, možda i neki suvremeni. To će biti lakše izvedivo sa simfonijskim koncertima nego s operom. Moramo paziti i na budžet i soliste, opera je jako skupa i zahtijeva ogromno planiranje. Ravnoteža je važna i kod izbora dirigenata i pjevača – neki su iskusni već desetljećima s nama, a dobivamo i mlade snage čije pravo vrijeme tek dolazi. Ne bježim od onoga što će zvučati lokalpatriotski – smatram da naši, domaći ljudi trebaju dobiti dovoljan broj mogućnosti da nastupaju. Time nikako ne podcjenjujem gostujuće dirigente i izvođače, čiji su dolasci publici osobito zanimljivi. I tu ću pokušati postići dobar omjer. To je nekakav moto mog mandata – ravnoteža starog i novog, našeg i stranog. Pripreme za Splitsko ljeto u punom su jeku, vjerojatno ćemo tek nakon toga imati jasan dogovor o smjeru u kojem idemo u novoj sezoni. Presretna sam što me intendant podržao u ideji da nam na Splitskom ljetu dirigiraju četiri domaća dirigenta, a i pjevači su naši, uz gostujuće kolege iz kazališta u Zagrebu, Rijeci i Osijeku s kojima ćemo proslaviti naš jubilarni festival. Smatrala sam da trebamo pokazati da u svojoj zemlji imamo snage koje su jake i da ne smijemo imati kompleks manje vrijednosti pred inozemnim izvođačima.
I za kraj – imate li neki još neostvareni profesionalni ili privatni san?
Što se umjetničkog aspekta tiče, apsolutno sam zadovoljna svime što sam postigla u poslovnom smislu. Svirala sam sve što sam htjela, vjerojatno čitav operni i baletni repertoar. Kad je lani izvedena „Tosca“, rekla sam maestru Lipanoviću – „Sad sam zaokružila svoj put, odsvirala sam Toscu, nemam više nikakvih želja, ja bih s Vama u mirovinu!“ On mi je rekao da se i ne šalim s tim, da ću svirati još i da ću svirati s njim. Globalno sam zadovoljna svojom karijerom, imam radno mjesto koje stvarno volim, ako me zdravlje posluži, još ću i svirati. U životnom sam smislu sretna i zahvalna jer imam divnu obitelj i prijateljice te sam općenito okružena dobrim ljudima. Nadam se da me na emocionalnom planu čekaju neke lijepe stvari, sve sam ostalo ostvarila.
