Društvo je napredno onoliko koliko se brine o najranjivijem članu zajednice, često je citirana i parafrazirana misao koja uvijek ima istu poruku – da je potrebno osvijestiti potrebe ljudi kojima neke situacije predstavljaju nepremostive prepreke. Poput 'strateški' raspoređenih stepenica, da spomenemo samo najbanalnije. A Split, zapravo cijela Županija te Hrvatska se voli hvaliti kao turistička zemlja, čiji velik dio prihoda ovisi o gostima koji se trebaju osjećati ugodno.
Pored naših, domaćih osoba s invaliditetom koji su svakodnevno suočeni s ništa manje nego diskriminatornim uvjetima zbog kojih se osjećaju kao građani drugog reda, tu dosta lošu prilagođenost trgovina, kafića i restorana, javnih službi, koncertnih ili sportskih događanja,..., sve više osjećaju i stranci. Kakva je situacija, je li se nešto promijenilo i što se radi po pitanju kakvog-takvog olakšavanja svakodnevice za osobe s invaliditetom, razgovarali smo s Majom Karaman Grbavac, savjetnicom pravobraniteljice za osobe s invaliditetom koja radi u Područnom uredu Split.
Kako tema za razgovor nije nedostajalo, odlučili smo veliki intervju objaviti u dva nastavka, ne bi li poruke lakše stigle do mjerodavnih, ali i 'prosječnih smrtnika'.
Splitski Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom postoji četiri godine i pokriva četiri dalmatinske županije s preko sto tisuća osoba s invaliditetom. Što čini pretežni dio Vaših aktivnosti?
Institucija pravobranitelja za osobe s invaliditetom ima tri područna ureda, a ovaj splitski, koji je započeo s radom u listopadu 2019. godine, nadležan je za područje Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije gdje živi nešto manje od 120.000 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.
Tijekom posljednje tri pol godine zaprimili smo preko 2000 obraćanja osoba s invaliditetom, članova njihovih obitelji, ustanova, institucija, udruga i drugih građana s područja navedenih županija. Značajan dio naših aktivnosti odnosi se na informiranje osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju o njihovim pravima i postupcima ostvarivanja prava iz različitih sustava od socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja, zapošljavanja, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, ukratko iz svih područja života i rada. Iznimno nam je važna suradnja s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave kojima redovno dostavljamo preporuke za poduzimanje različitih mjera iz njihove nadležnosti za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. U okviru naše nadležnosti je i postupanje u slučajevima sumnje na diskriminaciju po osnovi invaliditeta s ciljem otklanjanja diskriminatornog postupanja, a ujedno blisko surađujemo s lokalnim udrugama i inicijativama te provodimo terenske aktivnosti kao što su obilasci ustanova i prostora u kojima borave, rade ili su smještene osobe s invaliditetom. Podnosimo prijedloge za izmjene i dopune propisa na lokalnoj ali i nacionalnoj razini, te sudjelujemo na različitim događanjima (konferencijama, okruglim stolovima, radionicama) vezano za ovu tematiku, a u svrhu podizanja razine svijesti u društvu o problemima s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju.
Nedavno je pravobraniteljica Anka Slonjšak iznijela podatak kako je tek trećina njenih preporuka i/ili upozorenja upućena tijelima državne vlasti, županijama, gradovima ili općinama – prihvaćena! Ostatak najčešće ignoriran. Kakvo je stanje po tom pitanju na području Dalmacije, reagiraju li nadležni?
Stanje u Dalmaciji načelno ne odstupa bitno od onog na nacionalnoj razini prema kojem broj prihvaćenih preporuka u 2022. iznosi samo 34,35%, s čim ne možemo biti zadovoljni. U nedostatku konkretnijih mehanizama za izravnu implementaciju i često ignorantskim odnosom prema preporukama Pravobraniteljice ostaje nam kontinuirano i uporno izvještavanje Hrvatskog sabora i javnosti o zabilježenim povredama prava po osnovi invaliditeta, ali to najčešće znači održavanje statusa quo u izgradnji cjelovitog sustava zaštite osoba s invaliditetom i unapređenju kvalitete njihova življenja. Iako je odgovornost u ovom području prvenstveno u nadležnosti državnih vlasti, lokalna i područna (regionalna) samouprava, na cijelom području Republike Hrvatske pa tako i u Dalmaciji, također imaju veliku ulogu. Naime, pristupačnost javnih površina i objekata javne namjene u vlasništvu županija, gradova i općina (npr. upravni odjeli, ustanove, komunalne tvrtke, škole, plaže i dr.), prilagođen javni prijevoz, pristup programima odgoja i obrazovanja, osiguranje kompenzacijskih naknada s osnova invaliditeta, suradnja s udrugama i pružanje podrške njihovom djelovanju, sve su to područja u kojima jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mogu učiniti puno kako bi osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i članovi njihovih obitelji bili u povoljnijem položaju nego što su sada.
Pretjerano je reći da se ništa ne radi po ovim pitanjima, ali promjene se događaju presporo i uz puno uložene energije i zagovaranja. Provedba prilagodbi za osobe s invaliditetom prečesto se tumače kao akti milosrđa i svojevrsni ustupci za ovu kategoriju građana, umjesto kao zakonska obveza što i jesu, kako prema međunarodnim konvencijama tako i prema nacionalnim propisima. Učestala je i politizacija tema od važnosti za osobe s invaliditetom od strane svih političkih aktera, a što najčešće bude na štetu prava i interesa osoba s invaliditetom.
Najčešće pritužbe su na nacionalnom nivou vezane za probleme osoba s invaliditetom iz područja socijalne skrbi, zapošljavanja i rada te pristupačnosti i mobilnosti. Jesu li problemi u tim segmentima najčešći i na području Vašeg djelovanja te koji su konkretno?
Najveći broj pritužbi zaprimljenih u Područnom uredu Split odnosio se upravo na sustav socijalne skrbi, što odgovara podacima prikupljenim i na nacionalnoj razini. Pritužbe se često odnose na prepreke u ostvarivanju prava i dugotrajnost postupaka za ostvarenje prava iz sustava socijalne skrbi, postupke vještačenja, a posebno na nedostatnost kapaciteta izvaninstitucionalnih socijalnih i zdravstvenih usluga za djecu i odrasle osobe s invaliditetom. Državni pružatelji ovih usluga nemaju dovoljno kapaciteta za osiguranje cijelog spektra potrebnih usluga, od patronaže, pomoći u kući, rane intervencije, psihosocijalne podrške, usluga boravka, organiziranog stanovanja i različitih rehabilitacijskih tretmana i postupaka za djecu i odrasle s invaliditetom. Nedostatak usluga posebno je izražen u zaleđu i na otocima, ali je vrlo prisutan i u većim gradovima, a što za posljedicu ima prekomjernu ovisnost osoba s invaliditetom o skrbi i podršci unutar obitelji, kako organizacijskoj tako i financijskoj. Ukoliko skrb ne može pružiti obitelj iz različitih razloga jedina preostala mogućnost za osobu koja je zbog invaliditeta nesamostalna je smještaj u domovima socijalne skrbi u kojima u Republici Hrvatskoj trenutno živi preko deset tisuća osoba s invaliditetom. No i postojeći domovi socijalne skrbi su prekapacitirani, a deinstitucionalizacija odnosno širenje mreže usluga u zajednici na što smo se kao država i društvo obvezali, normativno i brojnim nacionalnim strateškim dokumentima, odvija se presporo.
Pristupačnost javnih površina i prostora namijenjenih javnosti, te prijevoza, također su bitni preduvjeti za neovisan život osoba s invaliditetom, a zbog pritužbi po ovoj osnovi obraćaju nam se osobe s različitim oblicima tjelesnog i osjetilnog oštećenja. Česte su i pritužbe u području rada i zapošljavanja i to najčešće zbog diskriminacije u natječajnim postupcima u javnom sektoru, te u sustavu odgoja i obrazovanja posebice kod ostvarenja prava na upis u redovan sustav obrazovanja ili zbog ograničenja vremena boravka u dječjim vrtićima zbog teškoće djeteta.
Ako podvučemo crtu, možemo reći da je normativni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom solidan, no provedba propisa u praksi i ostvarenje prava na usluge koje postoje često samo na papiru je ono na čemu padamo kao društvo. Kada znamo da je u Republici Hrvatskoj registrirano preko 620.000 osoba s nekim oblikom invaliditeta ili gotovo 17% ukupnog stanovništva, općenito stanje u društvu je za ovu najbrojniju manjinsku skupinu na žalost još uvijek daleko od zadovoljavajućeg.
Što vidite kao goruće probleme osoba s invaliditetom u Splitu i okolici?
U Splitu živi oko 26.000 djece i osoba s različitim oblicima invaliditeta, a odgovor na ovo pitanje se razlikuje ovisno o vrsti invaliditeta. Za osobe s tjelesnim oštećenjima, posebice onima koji se kreću uz pomoć invalidskih kolica i različitih ortopedskih pomagala, Split je većinom nepristupačan grad. Ako prošećete centrom grada uočit ćete da ulaz u gotovo svaku trgovinu, ugostiteljski objekt, javnu ustanovu ima barem jednu stepenicu što za ove osobe predstavlja teško premostivu ili nepremostivu prepreku. I dalje su većim dijelom neprilagođene javne pješačke površine ali i javni prostori poput Sustipana, Ljetnog kina Bačvice ili Doma mladih, kao samo neki od primjera za koje iz godine u godinu osobe s invaliditetom slušaju obećanja da će se riješiti problem nepristupačnosti. Slijepim i slabovidnim osobama potreban je znatno veći broj zvučnih semafora i taktilnih crta vođenja na pješačkim površinama i zvučnih najava u javnom prijevozu. Na području grada koji je ujedno jedno od naših glavnih turističkih središta postoje samo dvije plaže prilagođene za osobe s invaliditetom pri čemu do one na Benama nije osiguran prilaz automobilom za određene kategorije osoba s invaliditetom i za koju zaprimamo pritužbe zbog neodržavanja. Iako kada govorimo o plažama ne želimo stvarati posebne plaže za osobe s invaliditetom, nego da sve plaže uz primjenu odgovarajućih elemenata pristupačnosti i univerzalnog dizajna budu u najvećoj mogućoj mjeri pristupačne svima.
Iako su pitanja arhitektonske (ne)pristupačnosti najčešće u fokusu javnosti, postoje izraziti problemi s kojima se suočavaju osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama, a tiču se ranije spomenute nedostupnosti socijalnih usluga. Postojeće četiri ustanove socijalne skrbi na području Splitsko-dalmatinske županije, od kojih se dvije nalaze u Splitu (COO Juraj Bonači i COO Slava Raškaj), nemaju dovoljno kapaciteta za pružanje socijalnih usluga u potrebnoj mjeri. Godinama se pokušava iznaći i rješenje za prostornu i kadrovsku podkapacitiranost Centra za autizam Split, a tek se posljednjih mjeseci počelo ozbiljnije pristupati rješavanju ovog problema.
Činjenica je da su problemi svugdje uglavnom isti ili slični. U posljednje četiri godine intenzivnog bavljenja ovom problematikom dojma sam da se na svim razinama odlučivanja ne shvaća ili ne želi shvatiti ozbiljnost situacija s kojima se pojedinci s invaliditetom i njihove obitelji svakodnevno suočavaju zbog neodgovarajućih propisa, manjkave i spore administracije, inertnosti sustava ili nedostatka političke volje. Ne radi se samo o povredi zakonskih prava već i o povredi temeljnog ljudskog dostojanstva osoba s invaliditetom. Deklarirana opredjeljenja za poboljšanje položaja ove ranjive društvene skupine prvo moraju doći iz svijesti o obvezi poštivanja propisa i odgovarajuće razine altruizma, a potom provedena u konkretne akcije i djelovanja, što prečesto izostaje na svim razinama odlučivanja. Invaliditet se može dogoditi svakome, u bilo kojem trenutku života i zato su izgradnja pristupačnog okruženja i stvaranje inkluzivnog društva u interesu svakog građanina.